200 za 20 (Subotica, 2016.)

Za prvi vikend 7. mjeseca sam imao velike planove. Još od početka godine me tjerala misao kako ću ove godine motorom do 3000 m.n.v. Zbog te misli i plana nisam ni pomišljao na odlazak na veliki BMW susret u Garmishu, iako je bilo zainteresirane ekipe. A poziv za oldtimer susret u Subotici, stigao na FB, sam više iz pristojnosti stavio na “možda”. No, pokušaji treninga za Stellu Alpinu nisu prošli najbolje, pa su još neke situacije na prethodnim lutanjima potencirale suludust plana i odustao sam. Odustao i ostatak ekipe, više sreće drugi put. Subotica mi je i dalje na “možda”, nakon predivnog lutanja po Austriji nekako mi prerano opet na put, imam zaostalog posla u vinogradu i nikako da ulovim usporen korak ljeta, ali svejedno pišem organizatoru pitanje da li još nije kasno za prijavu i da li mogu doći sa svojim od otpada sastavljenim motorom (Fell Beast). Prije 8 godina sam bio autom, ove godine bi motorom i to je veliki izazov i za njega i za mene, skoro u rangu penjanja na 3000mnv makadamom s Gandalf-om. Odgovor od organizatora je, citiram “…ne mari što nije savršen, i nitko nije savršen. Važno je da smo na okupu, mi zaljubljenici i stari sjaj naših ljubimaca. Dobrodošao…”

I kako sada odustati? Ne dolazi u obzir. Pokušavam pronaći društvo za put. Kolega koji ide autom ide prerano i prebrzo tj. ja bi ga samo kočio putem. Kolega koji bi motorom, mora raditi. I tako ću ja, opet, sam u avanturu. Čim se sjetim vožnje Fell Beast-a do Osijeka zaboli me guzica pa navrat/nanos molim starog da smisli navlaku za sjedalo. I to bude/ne bude, stignem/ne stignem od majstora me koštalo da nemam motora kako bi ga uopće isprobao prije takvog puta. Dok sam čekao sjedalo i krenuo staviti bisage, shvatio sam da su one bile dom za glodavca i da nemaju baš lijep miris ni izgled. Malo ih očistio, premazao i kakve/takve montirao. U zadnji tren stiže sjedalo, s iznenađujuće lijepo sašivenom navlakom. Jedno sam vrijeme planirao stvari poslati autom, ali što da auta nema? Kad sam se već odlučio za nešto ovakvo, ajmo onda do kraja – nema moderne kacige nego neudobna replika starinskog oblika, nema starinskih naočala jer je i njih malo miš obradio, nema vodonepropusnih kofera, nema modernog odijela ili čizama…sve po starinski…pa da malo okusim kako se nekad putovalo motorom. Nešto odjeće i obuće pakiram u više slojeva vrećica kako bi dao barem malu šansu preživjeti kišu. Kišnjak stavljam na pristupačno mjesto. A jedino bitno (lova i telefoni) ide uz mene, i neznam što ću ako me uhvati pljusak i ako promoći kišnjak…ali o tome ću brinuti ako se dogodi…

01.07.2016.

Moja je procjena da u idealnom ritmu od 50Km/h trebam 7h vožnje do Subotice (gdje su prijave do 20h kad počinje večera) što će uz pokoju pauzu doći do 9h putovanja pa planiram polazak za 11h. Bez prave probe, uz novo ulje i mali servis, prošlo je 11h kad je avantura počela na bezinskoj u V. Toplicama. Držim brzinu 55-58kmh i tutnjam lokalnim krajem, sve se čini super zasad. Jedino sunce prži neumoljivo pa već nakon kakvih sat vremena stajem kako bi lice namazao kremom (za sunčanje).

Putovanje brzinom vlakova HŽ-a ima prednosti, pa gledam okolo i vidim stvari koje mi inače promaknu. Lijepa je ova naša Zemlja. Upada mi u oči i jedan R4 u štaglju, ali tu želju ću zasad ostaviti neispunjenu. Obzirom da gledanje super zanimljivog filma u rashlađenoj dvorani kino dvorane i udobnim sjedalima rezultira ukočenjem i bolovima, neznam kako bi objasnio koliko je teže gledati na otvorenom, gdje sunce i dalje nesmiljeno prži, svaki udarac kukca je poput uboda igle, svaki kombajn što žanje uz cestu znači oči pune prašine, a svaka i najmanja neravnina dolazi do i preko neudobnog sjedala. No, nisam ni ja od pekmeza.

Točno nakon 3h vožnje i 152 km stižem do Čađavice…zaustavljenje u Konta birtiji. To je bajkersko mjesto, a i jedan starac na dva kotača, koji je nekad po jugi nosio svojeg vlasnika, stoji izložen. To je poruka za Fell Beast-a, možda mu nakon 64 godine na leđima nije lako putovati, ali svakako mislim da je bolje od parkiranja u zadimjenoj prostoriji i gledanja u tuđe živote. Gazda me malo čudno gleda, ali oprezno i bez predrasuda započinje razgovor, dok ja petljam po telefonima i perem prašinu iz grla pivom što mi baš nije običaj. Nije baš lako ovako putovati, a nisam još ni na pola! Nema predaje, motor ne posustaje, neću ni ja.

Drugu dionicu radim nešto kraću. Prvo se kratko zaustavljam na zadnjoj benzinskoj prije granice, gdje me Fell Beast prvi put oduševio. Za 231 km utočio 4,77l goriva. 2l potrošnja!!? Nisam dosad vožio duže relacije sa spašenim originalnim rasplinjačem i nisam ni na kraj pameti mislio da će tako dobro ići a s tako malom potrošnjom. Naravno da nisam prošao nezapaženo jer je sličnog imala djelatnica, ali nakon dvije godine obnove prodan u domovinu. I dalje su tu kombajni, i dalje je tu sunce, ali sad ima nešto i mirisa zaštitnih sredstava u okolini Kneževih Vinograda. To me podsjetilo na moj zapostavljeni, ali sad nema nazad. Prijelaz preko Dunava znači ulazak u Srbiju, a glad i žeđ okretanje prema Pikec čardi, još jednoj obaveznoj postaji na ovom putu.

Tu još ima HR signala, pa dok tamanim sušene deverike iz ulja petljam po telefonima (opet, kad nemam društvo) i najavljujem dolazak. Bilo mi drago kad sam shvatio da prate moje objave i očekuju u Subotici. A Pikec me svaki put iznova razveseli. Neznam, možda je tako to ovdje i kod drugih…ali nemam uopće želju za traženjem/isprobavanjem…špricer je osvježavajući kako treba biti, suhe slane deverike taman popunjavaju prazninu u škembi, osoblje srdačno, točno zna kako napojiti i nahraniti staro kljuse umorno od puta…a košta svega nekoliko kuna (oko 24)…da, kuna jer u džepu dinara nemam.

Zadnji kilometri su bili i drndavi i prašnjavi…i ono malo što je snage i vida ostalo, to su podosta loše ceste i prašina u očima odnijele…ali koga je to briga? Pa mi smo stigli do Subotice…u istom danu i po planu.

Obzirom na prije opisane tegobe, za pomoć u traženju destinacije uzimam navigaciju na telefonu…i za 5 minuta mi već Zemo fali…skreni lijevo, ma ne desno…ajde ravno (a nema kamo ili krivi smjer) i tako lutamo mi po ulicama Subotice…i na kraju uspijevamo doći s meni nepoznate strane…pa parkiram uz cestu, a već netko viče na mene da tu ne smijem parkirati…samo polako…jesam li ja uopće na pravom mjestu? Jesam…onda neću dugo tu stajati samo da nađem ostatak ekipe…i negdje otprilike tu su nestali svi moji problemi…ekipa vesela i srdačna, jedni mi pokazuju kamo s motorom, drugi nude osvježenja razna (rakija dobrodošlice je pala ko melem na ljutu ranu), treći me vode do sobe i dovode cimera, samo jednog a 4 kreveta, u dijelu studentskog doma namijenjenog suprotnom spolu…tko zna ima li tu kakve skrivene poruke ili mjesta za nadu da kakva vila prošeta…Cimer stigao Dyane-om iz Skoplja, ja Fell Beast-om iz Čurilovca…možda nam oruđa nisu blještava i oku ugodna, ali ne bije boj oruđe svijetlo već srce u junaka….a riječi iz poziva domaćina dobivaju još jaču snagu. Mjesto za stolom čuva krivac za ovo moje lutanje, njezinom pozivu se inicijalno odazvao…upoznali se prije godinu dana i ostali fb prijatelji, pa nek netko veli da je fejsbuk zlo…a za stolom mnogo poznatih i nepoznatih lica, svi bi se pozdravili, svi bi nešto ponudili…ajme ljudi…navozio sam se i već zaboravio na umor…ajmo…večera, cuga, nova poznanstva, muzika….živa muzika, “oni imaju srce, za svakog od nas, briga njih, oni me pitaju šta da sviraju”… kako bi panonski mornar rekao…i kad su već i oni i skoro svi posustali…vadi moj cimer elektronski izvor zvuka s bezbroj pjesama i pušta sebi drage makedonske…i zabavlja nas nekoliko što je dočekalo kraj (i muzičare).

02.07.2016.

Sna nikad dovoljno, ako je savjest čista onda ga prekida umor od vožnje (zubi vremena) i tako teško na zelenu granu…a i vrućina daje svoj doprinos…i dok se ja vrtim u krevetu cimer je već odradio sat/dva priprema i odzujao na doručak i pripremu svoje ljubavi…ustajem, lagano samo ispirem krmelje iz očiju, pokušavam smiriti te tri dlake na glavi što strše ko Gustavu, ali to ne uspijevam zadnjih 40 godina pa se ni sad ne zamaram previše…za tuširanje nema vremena…nešto mi u glavi zuje oštre riječi domaćina s večere, precizne i glasne upute za ponašanje i raspored…”pazi vamo…kad je pokret, svi kreću, ne čeka se nikoga…na semaforu nekom svi staju, nema prelaska…kamere snimaju…vremena ima dovoljno za sve” pa rješavam doručak i provjeru da li mi oruđe još radi…kakva glupost, naravno da radi…ali cimer vadi kleme, drugi akumulator…razlog? pa stari akumulator još nije krepao do kraja, pa mu s novim (u stvari možda čak i posuđenim) malo samo pomogne da upali. Kakva bi to ljubavnica bila da ne traži pažnju?

Da se vratimo na Fell Beast, gunđa godinama, gubi taktove na leru pa često krepa, zna teže upaliti, zna trokirati…ali jutros na paljenju, pali od prve, ne gubi ni jedan takt…koji lik…meni će gunđati svaki dan i svaku vožnju ali ovdje to ne želi pokazati, stišće zube i pravi se kao da je sve super i da nema 64 godine na leđima…Ne odvajam se daleko od njega…lijepo mi je tu, šteta bi bilo da kvarim domaćinu planove…jedino me malo tuga hvata jer sam prepoznao motor jednog od najvećih krivaca za početak mojih lutanja…a motor više nije njegov, sustigle ga (krivca, ne motor) godine (88 mislim), ne može više aktivno voziti, pa se odvojio od njega…mora da je to teško…a opet mora mu biti puno srce kad pogleda unazad…još moram puno žganaca pojesti…polako samo…i kad ono…na startu…sjaj u oku, eto njega…u svom elementu…nisam propustio priliku za slikanje kasnije na trgu….Tibor Kovač (Tibi-bači) legenda Subotice ali i puno šire…

Dan je većinom bio paradni, a s paradama nismo baš ni ja ni Fell Beast najbolji…pa njega ostavljam a ja se malo kulturno uzdižem posjetom muzeju, sinagogi, vožnjom u kočiji…Puno je toga, i to je super…barem nije dosadno…ima i mali buvljak dijelova, osvježenja dostupna i bitna jer je vruće, a posebno u crnoj koži i tamnoj majici sudionika (ali još zvoni glas organizatora…”nosite majice” i ja se toga pridrzavam)…Više od riječi će možda slike dočarati.

Nisam baš foto-opremljen po svom ukusu pa ni ne slikam lijepe primjerke vozila koja su došla proslaviti 20 godina postojanja kluba. Organizator je htio 200, mislim da mu je možda falilo koje za tu brojku, ali moguće da sam se i prevario. Drugi dio parade je u samom srcu grada, pozira se, dijele se nagrade…pokušavam i ja sa svojim idiotom koji dobar kadar uhvatiti, pa bježim u hladovinu birtije pored šetnice…ima tu i mlađih bisera u prolazu.

Prava dodjela nagrada odvija se u vijećnici, kako to i dolikuje, i nije samo pusta priča, ima tu i muzičkog dijela. Zadnji dio dana je rezerviran za svečanu večeru uz zabavni program…samo nebo zna kako bi to završilo nakon pregršt trbušnih plesačica, odlične hrane, pokoje časice i muzike koja svaki dio bivše juge pa i mađarske pokušava animirati…taman se plesalo i učilo plesati sve od užičkog kola do drmeša…kad je potiho došla vijest da je proglašen dan žalosti u Srbiji i da nije primjereno bučiti…ali pokoja lijepa i tužna pjesma nije neprimjerena pa se cimer čak i posla s mikrofonom prima…I opet, odoše svi, muzika pakira instrumente..vijeme je na spavanje, nema smisla tražiti žurku na takav dan, a i povratak bi mogao biti izazovan, treba se odmoriti.

03.07.2016.

Dio mene žali što je prošla noć završila ranije, pogotovo jer je društvo bilo odlično, a dio mene zna da se sve događa s razlogom, samo je pitanje kojim…Kako bilo da bilo, spavanje je bilo (pre)kratko, ali u glavi zvoni glas “budite na vrijeme, ne čekamo nikoga”…pa kao pravi pionir ne samo da ne kasnim na polazak prema Kanjiži, nego sam među prvima. Koliko sam gledao na mapu, nije ta Kanjiža daleko, problem je što je na krivu stranu. Malo je i problem što, da bi to znao, trebala mi mapa…što znači da sam očajan u zemljopisu, ali da će biti i izazova u povratku jer nemam Zeme. Putem smo se još malo družili i gostili, malo i naslikavali…Kad smo konačno stigli kamo smo trebali, nismo baš znali gdje treba parkirati pa smo malo lutali…da bi se opet malo slikali i napravili jednu skupnu (sliku dobio/ukrao).

Pokušao sam doći do hrane preko reda, ali nije išlo…prošle su već i podjele zahvala i simbolične nagrade (uz poneki propust, vjerujem nenamjeran), prošlo je i malo druženja s kolegama s druge strane Drave, dok je hrana stigla…i istu sam samo na brzinu prožvakao i MORAM doma…sunce je visoko a ja sam jako daleko. Brzopleto se samo pozdravljam, mislima sam već na cesti…a kad sam stvarno krenuo, već na prvom križanju ja bi na jednu stranu ali svi idu na drugu…iz Golfa kabrio dolazi potvrda…kriva je u stvari prava strana…i ne prođe puno, na cesti sam za koju mislim da je prava…kad eto opet Golfa…maše i zaustavlja me…”ako ideš preko Subotice, slijedi me, ima prečica” dobacuje vozač sa jakim stranim naglaskom, rekao bih bosanskim…naglasak je u skladu s vozilom, nema mjesta nikakvoj sumnji, dušu bi prodao za prečicu već i sada pa okrećem za njim. U glavi mi se pali suluda ideja, kad se već pružila prilika, da prestignem kolege koji do Subotice idu glavnom cestom.

“Stiskao” samo motor ko vrag griješnu dušu, letili mi kroz polja svemirskim ritmom od 65-68km/h, dijelom i zbog Golfa koji je svako malo čekao da ja ne zalutam. Gesta divna, pokušao sam ga pozvati na piće, ali dok je bio siguran da me odveo do križanja s kojeg više nema skretanja, poželio mi sretan put i nastavio svojim. Do Vukoje stigao ipak drugi, ali malo su me blijedo gledali kako sam ih tako brzo ulovio a oni vozili brzine s 3 znamenke…baš sam kreten, neznam odakle mi uopće ideja da trebam (i mogu) ikoga uloviti…žedan ulijevam fantu s mineralnom, okrećem pogled na motor, a tamo ulje curkom curi…na spoju getribe i motora… U svakoj situaciji treba naći nešto pozitivno, ovdje je to činjenica da ulja još ima, ali nije mi svejedno…vadim mjerač, ima još što curiti, nije panika…ali ništa više od jurcanja…14h je a ja imam još minimalno 7h čiste vožnje…s motorom koji ostavlja trag iza sebe…

Ostavljam ekipu i ritmom 52-55km/h “jurcam” Vojvodinom. Stajem jedino za pokoju sliku…ovo je sad već pravo Lutanje i što god se dogodilo, najgore ako od toga ne ostane kakav trag. Naravno, mislim nešto trajnije od traga SAE 30 ulja na cesti iza nas. Stalno me kopka zašto je to ulje sad počelo curiti, ali vrijeme ne mogu vratiti…putem me sustiže i moj kolega iz kluba, ali i on i cijeli čopor međimuraca me prolaze.

Na granici sam prestigao međimurce dok su odmarali i stavljali jedno vozilo na prikolicu. U B. Manastiru opet točim ali mi potrošnja mi sada uopće nije zanimljiva. Više me brine pogled u nebo jer gledam tmurne oblake i padanje sunca ali i bol u ruci i guzici nisu za zanemariti, krvave i suhe oči ni ne spominjem…otprilike 240km do cilja znao sam da će biti gadno, ali dosad je sve išlo super, koliko teško može biti?

O, kao i mnogo puta do sada, može biti teško, jako teško. S ekipom međimuraca se još nekoliko puta mijenjam u vodstvu…malo oni vode, pa dok se osvježavaju i odmaraju preuzmem palicu…i onda me opet prestignu…ne mogu ni ja bez odmora, prvo stajanje radim u Čađavici, opet. Lokalni “bajkeri” me podcjenjuju, ali baš me briga…Coca Cola za buđenje, provjera ulja i dodatna majica na sebe…postaje hladnije.
Isprobavao sam putem da li mogu voziti pod svjetlima, i očito nisam dovoljno isprobavao, to jest motor mi je pokušavao reći da to neće ići ali sam ja mislio da se šali…kod Picoka gledam zadnje zrake sunca i još jednom plaćem za svojim foto aparatom (nema veze s prašinom i kukcima u očima)

Do Koprivnice sam shvatio da sunca više nema, kao ni spremljene energije u mom akumulatoru…a nadao sam se da barem ulja ima…sav u crnom i slabim svjetlima dovlačim se do prve benzinske…koja naravno nema prsluk za kupiti…ali ima zato pelin da bacim na ljutu ranu…bacam pogled na ulje, ima još…vučem se do druge benzinske, ne pitam koliko dođe prsluk, navlačim to čudo, uspijevam upaliti opaku pilu, dižem okretaje na pol gasa i ne puštam…jer ako pustim krepa…sve ostale regulacije radim kvačilom…50km s ovakvim motorom…na dijelovima gdje je dobra rasvjeta sam gasio svjetla…dijelove sam vozio na slijepo jer me zaslijepi svatko s druge strane…dijelove sam mogao voziti najviše u trećoj jer bi 50tak na sat bilo prebrzo za vidljivost a gas ne možeš pustiti…uglavnom, u 23h smo se dovukli u boks…jednako jadni i ponosni…

Neznam precizno, ali oko 410-420km smo napravili danas…nismo stali iako je ulje curilo od Subotice…nismo stali ni kad smo ispraznili aku…nema predaje….mislim da je ovo samo djelić onoga što su motoristi nekad morali prolaziti…a zamislite da su ceste makadam, ili da je padala kiša/snijeg…za Fell Beast nemam riječi…kad bih rekao da je sastavljen od otpada, da ravnan klip kojem fale dijelovi hoda po stublini od Škode koja je bila u obiteljskom vlasništvu, da su dijelovi glave krpani tekućim metalom, kao i rasplinjač koji je izgledao kao švicarski sir…možda mi netko nebi vjerovao, nego bi još primijetio da mi nosači volana ili zadnja lampa nisu originalni…znate što…SAVRŠEN je.

Boljelo je jako, još par dana…ali sam susret u Subotici je bio odličan, ljudi su toliko srdačni da vrijede uložene boli, tko zna, možda se vidimo uskoro opet. Do idućeg lutanja budite mi debeli i veseli.

Dodatak (video u kojem se više puta pojavljujem):