prije 12.05.2016.

Lutanja zalutala? Velik dio godine je prošao, a osim nekih odlazaka na sastanke kluba i treninga vožnje, lutanja nema.

Gdje je pošlo krivo? Pa svugdje pomalo, a korijene vuče još prošle godine kad sam s ciljem uređivanja nabavio još jedan par rabljenih felgi. Ovo nije mjesto gdje bih trebao opisivati višemjesečnu kalvariju koju sam s njima prošao (skoro nemoguće rastavljanje, plastifikacija loše napravljena pa reklamirana, zadnja felga vraćana tri puta na centriranje), a realno nisam trebao, čovjek bi pomislio da nisam imao sreće. No, manjak sreće krenuo još ranije, kad sam zapeo prvo na rastavljanju ručke i pumpe prve kočnice koje je završilo nabavkom nove rabljene ručke, pa je pumpa dva puta išla na reparaciju jer nisam imao sreće. Brdo sitnica sam kroz zimu uređivao na motoru, od nove (ali ne originalne) pumpe goriva, rabljenih ali boljih “gas” sajli, nove sajle kvačila, reparature diferencijala…čak sam i dobar dio električnih instalacija pregledao, uredio, doradio… i kad sam konačno mislio da je sve gotovo, kod finalnog sastavljanja i okretanja ključa, gorivo šprica ko krv iz žile kucavice u kakvom horor filmu B produkcije. Nisam imao sreće, pa mi pukao dio razvoda goriva. Zbog nesporazuma dvaput naručivao razvod (nisam imao sreće), ali prava muka stigla kad sam ga odlučio promijeniti na neuobičajen način. Normalan način zahtijeva rastavljanje motora i okvira na pola, na to nisam bio spreman.

Nisu samo radovi na motoru pošli krivo. Kako je on bolovao, tako i ja s njim. Više puta ove godine me zakovalo za krevet, uz meni mrske farmaceutske proizvode. Ni kotačići u glavi se ne vrte najbolje. Čak i bez nekog posebnog razloga, reklo bi se da nisam imao sreće. Sve čega bi se primio bi pošlo po zlu (kalvarija s autom još nije gotova, dvije nove neotvorene flakserice stigle neispravne, čak ni vrećice za usisavač ne rade kako treba, potrgao jedan LCD i kad je stigao novi – ne radi, i najgore od svega za jednog zagorca – vino mi malo pobjeglo u smjeru salatnog začina), za većinu realno nisam kriv, ali uvuče se neka sumnja da možda nije došlo kakvih 7 gladnih godina, ili da nešće nije složio kakvu voodoo lutku i zabada igle u nju, ili na neki drugi način baca kletve. Znam da nisam baš oličenje dobrote, i uvijek može bolje, ali vjerojatno sam zaboravio ili mi promaklo zapaziti da sam baš toliko lošeg napravio pa da mi se sad vraća.

Kao i inače, zabrazdio u neke teme kojima možda nije mjesto ovdje, ali pokušavam se barem sebi opravdati. Nisam napomenuo, ali kako bi se zdravlje Gandalfu popravilo tako bi i ja živnuo. Kod prve test vožnje sam skoro izgubio neke vijke, ali imao sreće da shvatim na vrijeme i riješim bez puno muke. Vozio brzo na temperaturama ispod nule i imao sreće da se ne razbolim. Na moto slalomu skoro sudjelovao u sudaru, srećom na vrijeme ispustio motor i prošao samo s par sitnih ogrebotina i glupo slomljenim leđima. Na treningu vožnje van asfalta zapeo u pješčanoj klopci, Gandalf prošao s malo radova na limariji (plastikama), a ja slomio jedino ponos.

Sve u svemu, da je moglo bolje, moglo je. Ali, mnogi nemaju ni šansu doći u takve neprilike, pa sam ja možda ipak sretan. Za svaki slučaj nabavio policu putnog zdravstvenog osiguranja za cijeli svijet. Treba strahove uhvatiti za rogove i krenuti.

12.05.2016. Banja Luka (BiH)

Kad se pogleda ono napisano ranije, svatko i s vrlo malo razuma bi razmislio dvaput oko izbora motora kao prijevoznog sredstva za put na poslovni sastanak u drugu državu. Kad se tome doda prognoza koja pokazuje 2 do 3 kapljice kiše cijeli dan, gubim i zadnji argument, uživanje u pogledu na zelena polja. No, već se više puta pokazalo da nemam razuma, a želim i probati kako nam ide ove godine po cesti, prije nego krenem u čoporu na ovogodišnji rally u organizaciji BMW kluba Hrvatske, kao krovne organizacije BMW klubova.

Od okrenutih 500km, ugrubo 450 je bilo po mokrom, dobar dio po jako mokrom pa do komada voženih po pravom pljusku. Da je ljeto i nešto toplije, možda bi bilo zabavnije. Ovako, vidljivost dosta loša, kaciga se magli kako god ventilaciju složio. Zbog loše vidljivosti, mokre ceste i sporog prometa, pokušaj vožnje po lokalnim cestama nije bio baš ugodan pa za početak u jednom smjeru (a kasnije i u drugom) koristim autoput. U Banja Luci čekao 10 minuta u nadi da će pljusak usporiti, na kraju posudio kišobran da izvadim koliko toliko suhe stvari iz kofera. Odijelo je prvi put promočilo (od kupovine), vratio se mokrih gaća. Vrijeme je za obnovu impregnacije. Rukavice su očaj, promočile skroz, i vrlo teško ih je navući radi unutarnje podstave, ma koliko pazio kod skidanja.

Na kraju, cijeli put je prošao odlično. Motor radi dobro, rekao bih bolje nego prošle godine, ima manje vibracija i življi je. Konačno sam i doma mijenjane davače impulsa i instalaciju provjerio u ozbiljno mokrim uvjetima. Ni da bi zakašljucao. Čak ni ja nisam loše odradio. Nisam se ulovio da radim bilo kakve gluposti. Možda ipak ima nešto što mi još uvijek ide od ruke? Na žalost, opet sam bio u (ili pored) Banja Luke i nisam probao lokalne ćevape koji su na dobrom glasu. Propustio sam baciti i bolji pogled (pa možda i pokoju sliku) na Ferhadiju, čija je obnova završena pred nekoliko dana.

20.05.2016. Ali-Baba i 41 razbojnik traže blago piramida

Nakon što je bojni oklop probijen kišom na prošlom lutanju (a i prognoza za novo nije bolje izgledala) u vremenu između lutanja nabavljene su nano čestice s njuškala (cigla tetak) i aplicirane na jaknu, hlače, čizme i rukavice. Nisam uopće isprobavao jel to funkcionira jer prognoza ne daje šansu da to propustim na putu. Kroz tjedan sam popravljao i termo zaštitu lijevog kofera (iznad auspuha) – limeni dio nema već duže vrijeme, a zadnje zalijevanje je skoro i ostatak otrgnulo. Ovaj ostatak ima u sebi izgleda staklene ili kamene vune, i kako nisam uspio nabaviti nešto novo, morao sam ga spašavati i krpati…da skratim, uspio sam zaštitu popraviti ali i zaraditi gadan svrbež po vratu/licu jer nisam pazio što radim s prljavim prstima :(.

O kakvom se sad lutanju radi? Ovogodišnji rally u organizaciji BMW kluba Hrvatske ima destinaciju Visoko (BiH) uz glavnu atrakciju posjetu piramidama u okolici. Nije baš zvučalo atraktivno, ali cilj ionako nije bitan, bitan je put i druženje (ili?). Brojka prijavljenih duša stala je na 42 – poput svemoćnog odgovora na smisao života, svemir i sve, kako prigodno. Od svih mogućih opcija za putovanje do destinacije, odabrao sam najraniju. Činila mi se najsigurnija. Istina, razmišljao sam i o opciji da krenem kasno u društvu prijatelja Štefa, kako bi još kroz dan radio i eventualno manje pokisao (prognoza je govorila smanjivanje kiše kroz dan), ali je ta opcija prekrižena kad je Štef izjavio da ima još pokoje stajanje putem i da ne misli voziti sporo.

Vrijeme polaska iz Zagreba je 10h, organizator nije siguran kako se zove ulica, južni parking velikog Konzuma nasuprot Maršalke…e moj Borise, nove generacije stasaju, neće biti lako koristiti takve POI oznake još dugo 🙂 – riječ je o Sarajevskoj ulici, kako prigodno. Da bi stigao na vrijeme moram krenuti barem sat i pol ranije, kako bi stigao još i natočiti gorivo (pravilo putovanja u čoporu je pojaviti se na vrijeme ali i punog tanka). Naravno da mi vrijeme leti prebrzo, spakirao sam valjda sve, i iako kasnim u startu, za prvu dionicu biram staru cestu. Kašnjenje nadoknađujem u dionici autoputa i zg obilaznice, pit-stop je brz i eto me na sjevernom parkingu. Glupan, iako na benzinskoj sreo kolegu koji nas s tugom u očima ide pozdraviti prije puta, i vozio se iza njega, ja zamislio da su parkinzi spojeni i skrenuo prerano…jesu oni spojeni…ali jednosmjernom u suprotnom smjeru :)…kiše nema.

Uglavnom, pronalazim mjesto okupljanja, neke poznajem od prošlogodišnjeg rally-a, neke sa sastanaka kluba ali dosta njih ne poznajem uopće…još kad bi oni znali koliko teško pamtim imena, ne bi se ni predstavljali :(. Stiže nasmijano osoblje kafića, a ja u nezgodnoj situaciji, svi piju kavu a ja bi nešto oštro da bacim na želudac…ma nema problema, može pelin u šalici od kave :), samo najfleksibilniji preživljavaju.

 

Predsjednik svih predsjednika isto stiže, s ranjenim prstom, dobio čovjek žulj od pisanja i potpisivanja tolikih zahvalnica što misli podijeliti.

I tako, malo po malo, vrijeme leti i vrijeme je krenuti. Čelo zauzima RT “malko” noviji od mojeg (slika), pa se nekako nalazim prozvanim da zauzmem drugo mjesto…ipak je ovo cestovni rally, red je da RT-ovi vode :). Kiše nema, gužve pomalo ima, kolona od 10tak motora i vozača raznih nivoa iskustva nije baš agilna, i to mi odgovara…kilometri polako prolaze, uspijevam tu i tamo baciti pogled i okolo. Nova (nepoznata) dionica ceste mi govori da dugo u Petrinji nisam bio, pa mi u sjećanje dolaze davne godine kad sam ovdje došao kao pratnja informatičkoj opremi doniranoj ratom najjače pogođenim krajevima…eh, to su bila vremena kad je i Gandalf bio mlad i odgajan od drugog gazde…ali i vremena kad je sam grad dosta sumornije izgledao…kiše nema.

Granicu prelazimo u H. Kostajnici, srećom izgleda svi imaju papire (zelene karte) iako neki nisu znali da će ih to tražiti na ulasku. Tu je i prva pauza, jedan je razlog da se malo razgibamo i zapišamo teritorij, drugi da probamo povećati čopor s ekipom koja dolazi iz smjera Rovinja, treći i najbitniji su tekuće/kruta pitanja…vade se ljekovita bilja, sokovi i sendviči, energetske pločice, reže se pod 45…a jedan nepušač već nosi i dvije šteke cigareta…kiše nema.

Čopor povećali nismo (ali srećom ni smanjili), kiša prijeti pa nastavljamo lutati sjevernom Bosnom, prvo uz Unu i granicu, pa uz Savu i granicu…i tko zna dokle bi mi tako lutali da netko ne primijeti da nam fale dva iz čopora. Stajemo na prigodnom mjestu ulaska na autoput prema Banja Luci, na radost šlepera i autobusa…jedni vade komunikacijske sprave da provjere što je razlog, a drugi vade opet tekuće/kruta pitanja…i ne mogu se ne složiti s njima…kad je prilika pij i jedi, jer tko zna kad će opet. Razlog stajanja je šok jednog motora koji kad je vidio ljepotu Bosne od straha ispustio lanac…pola sata do ponovnog okupljanja i idemo dalje. Penjanje na autoput mi nije milo, jer sam prije tjedan dana po njemu više jedrio nego vozio, ali što je tu je. Par kapi rose je palo, ali kiše nema.

Nakon Banja Luke okrećemo lijevo…dok ja još s tugom razmišljam kako sam opet kroz nju prošao a ćevape probao nisam :(. Dok malo zavoji nisu krenuli, i penjanje u visinu, nisam ni gledao gdje smo…a onda mi sinulo…pa ovo je cesta koju mi je Zemo prije 3 godine slučajno otkrio…prazna, zavojita i s lijepim krajolicima. Tada sam lunjao Bosnom s drugim razlozima (počasni krug, ako nekog zanima može pogledati u Lutanja 2013), s istim motorom koji je i tada imao kočione pločice pri kraju kao i danas, rekao bih i jednako izgubljen…kako prigodno. Dok se mi na čelu zabavljamo uživajući u ne baš najboljem asfaltu i dosta šudra u zavojima, na začelju imamo motore koji nam zbog toga pate…kiše nema.

Drugi odmor radimo u sred ničega, tankovi motora su prazni, guzice otrnule a mjehuri puni. Kako je prvi RT prošao kroz pumpu tako ni ja ne stajem tankirati, ipak su to mašine za duge pruge s ozbiljnim tankom. Bilo je tu prevrnutih motora (i vozača), bilo je tu čekanja ovih sa začelja a bilo je i zapišavanja terena radi prepunih tankova…ima se, može se…kiše nema.

Da riješimo problem razvlačenja kolone, čopor malo drugačije slažemo i to je donijelo neke nove izazove i situacije…u jednom trenu smo zabavan trofej za Golf dvojku dizel, koja nas paleći ložu u oblake dima, prestiže. Temperatura je još dodatno pala jer smo prebacili hiljadarku u vis, pa se skoro moglo čuti cvokotanje nekih zubiju, a bome i Gec-ov nosač GPS-a klonuo. Već su debelo 4 sata prošla kad smo se spustili u lašvansku dolinu i utopili se u prometu, glad je velika i sve se čeka neka hrana…kiše nema.

Hranu smo potražili u centru Travnika, Ćevapdžinica “Hari” (čuo sam spomen i “kod turčina”) je lokacija. Navodno najbolji ćevapi regije. Kad već nikako da odradim banjalučke, ajmo onda po travničkima. Uspijevam nagovoriti Geca i na kiselo mlijeko, nije to česta situacija i brzo je sakrio čašu da mu ugled ne pokvari…ćevapi odlični…sat vremena stajanja je bilo dovoljno i za pokoju pivu preko puta…kiše nema.

U nastavku me srce vuklo da se odvojim od čopora i okrenem prema Kiseljaku, ima i tamo nekih specijaliteta koji mi fale, ali zasad ostajem u formaciji, valjda će biti za to sutra vremena. Na destinaciju bi stigli nešto ranije da opet nije bilo novih problema putem…jedna posada je imala 10 minutnu borbu s aparatom za izdavanje kartica za naplatu autoputa…stigli u 18:30…GPS kaže 430km…kiše nema.

Soba je super, TV je neispravan, pogled je dobar…i umjesto ispiranja prašine sa sebe biram opciju ispiranja prašine iz grla…konačno pivica, Sarajevsko malo, 2 eur komad! Oko nekih stvari su iskrsli nesporazumi, i to se rješava u hodu. Pa su polako počeli pristizati i ostali, ekipa iz Dubrovnika, pa iz Splita, pa na kraju i Štef, mokar do kože…i to mu već druga oprema koju namočio…svašta. Na večeri mi već lagano klone glava (umor i još pokoja mala sarajevska), ali prije spavanja još pokušavam odraditi malo posla, srećom Internet mi prespor pa odustajem….

21.05.2016. Piramide

Kao i obično, red se malo osvrnuti na prethodni dan (i noć). Zašto toliko spominjanje da nema kiše? Pa zato jer sam želio isprobati te nove nano čestice, jel to valja što ili ne…onih par kapi koje su pale nisu pokazale dobro, ali su premalo za ikakav zaključak. Ako idem logikom da ne valjaju one koje upijaju kišu, da su dobre one koje odbijaju kišu koja do njih dođe, ove su možda najbolje jer ne dozvoljavaju kiši ni da padne!? Vjerojatno će se pružiti još koja prilika, mada bih ja radije da ih nema previše. Spavanje? Koje spavanje? Krevet odličan, tvrd, baš po mjeri…jastuk malo prevelik, a ja cijelu noć sanjam kako netko pili drva…i budim se umoran kao da sam ih ja sve natovario…nema veze, Bosna će to sve izliječiti.

Dogovor, doručak, pokret…iako sve ukazuje da bi lagana jakna trebala biti dovoljna, oblačim puni borbeni oklop…nabrusio objektiv koji prvi put nosim kao dio borbenog kompleta…nestrpljivo čekam da riješimo tih sat/dva obilaska…i da mogu do punice (ok, za cjepidlake, do bivše punice) po naručene 4 pogače i 2-3kg pite krumpiruše. Po svim informacijama koje sam imao, više od par sati nemamo na što potrošiti makar i par redova tekuće/krutih pitanja bilo.

 

Ali ne misli tako naš princ (Emir u prijevodu), ovlašteni i motorizirani vodič, danas na službenom skuteru, motor (tenerka ili tako nešto) je u procesu obnove, sitnice poput karika, klipa i slično i ko nov, bolji nego iz tvornice (puno sam takvih priča o golfovima u bosni slušao, pa se malo šalim, da ne zamjeri netko).

Prvo pa muško, penjemo se do mjesta s kojeg se lijep pogled pruža. Boris to ozbiljno shvatio, pa putem potražio i alternativni pogled iz žablje perspektive…kako sam bio prvi iza njega, nije mi baš bilo ugodno gledati što se zbiva, a RT odbio sam stajati, tako da nisam mogao ni pomoći, osim povika da ne diže sam…imam iskustva s padovima ispred ekipe, pa te svlada osjećaj stran i pomuti razum pa slomiš leđa a da ni ne shvatiš…prvi znak da se tu kuhaju neke nevidljive sile…kakvih ni na Bajkalu nema.

Iduća postaja križnog (kružnog) puta je Tumulus (morao sam guglati ovo ime, iako smo svi x puta pitali, opet nisam zapamtio…ovo nije posljedica nevidljivih sila, nego slabih sivih ćelija)…umjetno brdo…složeno od gline, betona i blokova…E tu je već krenula napredna fizika, geologija i ostale znanosti…spominju se frekvencije majke zemlje i levitacije, crta se Fibonaccijeva spirala koja povezuje ključne točke…naš Princ lukavo izbjegava provokacije koje dolaze od “nevjernika” i ponavlja mnoge brojke i znastveno dokazane stvari…o starosti do 30.000godina…o tome da priroda ne može stvoriti takve oblike i forme…ali o svrsi samo nagađa, nezna ni naš princ o čemu se tu točno radi, ali nagađa da se radi o energetskim postrojenjima..Moram priznati da sam ja pomalo slikao i promatrao kraj, pa možda nisam ni sve detalje priče ulovio (čiji je grob npr.)…ali kraj je lijep, dan je divan i sunčan, ako se još malo urede prilazi lokacijama…ima potencijala za turizam :).

Treća postaja križnog puta je lokacija za slikanje…mada, čini mi se da su u blizini i tuneli (KTK tunel) do kojih ne možemo, nisu sigurni za obilazak ili nešto takvo…na svakoj lokaciji ima dio priče, dio razgledavanja, dio čekanja da se svi okupe…i vrijeme prolazi brzo…

Četvrta je postaja konačno piramida, i to Mjeseca…za parking se skuplja lova, nešto sitno da se ostavi vlasniku…a ja u drugim brigama…teren je zemljan i neravan…ali samo najspretniji preživljavaju…uz drvenu podlošku koja je već dvije godine obavezna oprema….jako nježno naslanjam se ogledalom na kofer mlađeg GS-a do mene…na mladima svijet ostaje, mala podrška starcu i svi stoje…

Priča se nastavlja, i o terasama koje čine blokovi koji nikako ne mogu biti prirodni jer se sastoje od više tipova materijala, o kutevima na njima od 90 stupnjeva, o neprirodnom kutu terasa, o tvrdoći blokova koja nadilazi čak i danas poznate betone…veća od Keopsove, a i puno starija od drveta za koje je bio Isusov magarac vezan, ali i od kultura Sumera, Babilona pa i drevnog Egipta…preko 10.000god

Polako obilazimo sonde (moram priznati da nisam čuo zašto se zovu sonde), ali nekako naviše energije u skupini vjernika, istraživača i nevjernika, budi debela ladovina kod Dževde…ima tu kahve, ima čak i ljutih trava, može se i pokoji suvenir kupiti…pa neki odustaju od daljeg planinarenja…ali ne i ja…u punoj opremi po suncu…uzbrdo…priručnim stepenicama od blata…a i naš princ s nama…i njega već znoj oblijeva…

Na jednoj od postaja (nisam zapamtio broj sonde) još dokaza o neprirodnim blokovima, kutevima rezanja, postavljanja, ali i detalji koji bi mogli ukazivati na to da su blokovi lijevani…na mjestu…na nekima je lijepo vidljiv sloj drugog materijala (gline) koji je mogao služiti kao kalup, a kasnije kao vezivi nepropusni sloj.

Nakon svih ovih potresnih činjenica, penjanja po suncu i svježeg zraka, probude se životinjski nagoni za hranom, pa nekako Princ daje slobodno vrijeme od 14-15h u kojem si možemo potražiti hranu i odmor, prije nastavka…vidim ja da obilazak neće biti gotov do večeri pa navrat/nanos zovem punicu (dobro, ex punicu) da provjerim status narudžbe….”može sine, pogače su tu a pita će za 10-15min”…idealno, preskočit ću ručak, ionako po hranu idem, uspijevam odvojiti RT a da ne porušim ništa i odvajam se od čopora, smjer Kiseljak….ulaskom u kojeg osjetio i Gandalf poremećaj u sili, pa kad nezna drugačije pali lampicu rezerve.

Kod punice (znam, znam, ex punice) nisam baš imao puno vremena, ali ručak već bio na stolu, tako da nisam ni njega preskočio, pita je stigla malo kasnije (nije bila domaća, ali iz provjerenog izvora), par riječi uspjeli razmijeniti, platiti tih 3kg pite i 6 pogača nisam uspio, da sam znao mogao sam još naručiti :)…ali teško da bi mogao na motor nagurati…veliko HVALA punici (da, da…ex).

Vrijeme koje sam izgubio na prihranu Gandalfa me skoro koštala gubitka čopora…par minuta kasnim na dogovoreno mjesto okupljanja a tamo nikoga…auh…što ću sad…pitam prodavača gdje mi je ostatak, kaže otišao par minuta…krećem lagano, dajem žmigavac da ću okrenuti kamo pokazuje znak uz cestu…ali spas u obliku Princa na skuteru stiže i vodi me do ostataka čopora…koji je svakom postajom sve manji ostajao…

Fizički (a donekli i psihički) najnaporniji dio obilaska je tek pred nama, prvo u podnožje najveće piramide (Sunca) koja se nalazi ispod (ili koja je) brda Visočica. E tu je trebalo spaliti onu hranu od ručka…da se popne do novih sondi tj. novih lokacija…priča je većinom već ispričana, ali ima tu i blokova koji liječe (neplodnost recimo, u šali spominje naš Princ). Igor koji se prvi penjao pokazuje zavidnu kondiciju, svaka čast, a izrazi lica onih koji su slijedili govore puno. Pala je tu i pokoja grupna fotka. Spominju se tu i indigo, kristalna, dijamantna (kakva već) djeca koja vide energiju u bojama…ja očito ne spadam u takvu…niti osjećam kakve čudne mirise (smrad ispod odijela nije čudan) niti vidim kakve čudne boje…kod mene se sve manifestira u lupanju srca koje jedva pumpa od napora.

Predzadnja postaja križnog puta je vožnja do ispod vrha piramide, ceste uske ali prohodne, jedino je zadnji dio malo izazovan…nisam baš spreman za valjanje ispod motora, pa mic po mic savladavam zadnju klopku…kasnije gledam, Boris je ipak ovdje odlučio preskočiti žablju perspektivu pa i on u nekoliko proklizavanja prolazi…a ovi s GS-ovima nisu valjda ni shvatili našu muku…mada ni onaj drugi RT navodno nije. Opet slijedi planinarenje kozjim stazama ali za dobar pogled na Bosnu vrijedi…dan nije baš kristalno čist ali pogled seže jako daleko…dolina u koju je urezana vijugava rijeka (ali i isto tako vijugav autoput) iza koje se vide sve veće i veće planine.

Nismo ovdje samo radi pogleda, ima tu mjesto gdje su zračenja najveća i koje je predmet intenzivnih istraživanja…jel to komunikacijski signal, jel to energija za liječenje, levitacija, svašta se nešto spominje…a koliko sam ja vidio, našeg predsjednika svih predsjednika je ta energija ponukala na inicijaciju za bosanca…odradio je ples s drugom dvojicom i klepio se kamenom po čelu…ako je to to puno je jeftinije od mene prošao…

Zadnja postaja križnog puta je ulazak u tunel Ravne…i tu je malo gužva, ne mogu svi od jednom…pa koristim priliku da malo ponudim hrane ekipi iz čopora (pita i pogača idu ko (h)alva. Tuneli su zanimljivi, zasad ih je otkriveno dosta, ali sumnja se da ih ima puno više…i zasad se samo nagađa kuda idu i čemu služe…Tu su megaliti s oznakama koje liče na rune postavljeni na određena mjesta, tu su kanali s vodom (nismo sve vidjeli), postoje kao prostorije veće i manje, postoji niz križanja…svi koji su bili zatrpani imali su suhozid na ulazu, zatrpani su do vrha i slično tako da ne izgleda kao da su slučajno zatrpani…Neki megaliti navodno imaju i dijelove koji su kristal kvartza pa moguće da su to nekakvi energetski izvori koji još i rade…a kao pretvaraju negativnu energiju podzemnih voda u pozitivnu…u tunelima ima dovoljno kisika, čak više nego vani…voda je tu posebne kvalitete…no, od sve te pozitivne energije meni se prispavalo (a možda je došla na naplatu neprospavana noć) pa možda nisam uspio uloviti sve bitne informacije.

Ostatak pite sam podijelio nakon večere (još jednom hvala punici…da da…ex), dobio lijepu značku i zahvalnicu na kojoj je pisalo ispravno ime i prezime (neki nisu bili te sreće, ali je odmah ispravljeno). Živa glazba je bila živa kao i oni megaliti koje nismo shvatili, pa je BT zvučnik preuzeo ulogu. Tekuća pitanja smo držali ispod stola i energizirali se starim zagorskim načinima (gemištima) u sred Bosne. Možeš ti zagorca istjerati iz Zagorja ali ne možeš Zagorje iz njega. Vjerovali ili ne u sve što je danas bilo rečeno vezano uz piramide…istina je da dan bio prekrasan, da je proveden na lijepim mjestima, svježem zraku i divnim pogledima, upoznali smo neke divne ljude među nama i lokalno, podijelili pokoje iskustvo, odlično druženje…možda je energija piramida zaslužna za to, možda je gemišt, a možda se samo tako potrefilo…donekle bi ja to usporedio s vjerom u Boga (kako se on god zvao u kojoj vjeri i u koliko oblika dolazio). Da li je prošlost, sadašnjost, budućnost više nalik na Matrix (ili bilo koju drugu fikciju) ostaje na Vama da odlučite, ja sam ovdje da pokušam prenijeti što sam vidio i čuo, i da unesem možda zrno sumnje.

22.05.2016. Povratak

Iako je postojala određena bojazan da bi energija piramida i tunela (nema nikakve veze s gemištima i ostalim tekućim pitanjima) mogla probuditi u ljudima želju za pravim bosanskim dernekom i kršom, ništa se takvo nije dogodilo. Za večerom su (barem u našem dijelu) prepričavane zgode i nezgode s raznih putovanja, opisivane dobre i loše ceste, otkrivani planovi i želje…uz pokoju pjesmu. Odlična atmosfera ali ja ipak potrošio svoju energiju (ne nije nestalo gemišta) te se odjavljujem iz društva…nisam prvi ali ni zadnji…u sobi mi pisanje putopisa a ni obrada slika baš ne prolaze nešto…ili sam zaboravio kako se to radi ili je tablet malo zastario…pa okrećem kapke…ali ne zadugo…eto noćne more s piljenjem drva opet…ali sad se budim i nije san, Štef hrče ko veliki…odmah mi laknulo, neću morati ništa utovarivati…nabacio jastuk na glavu i nastavio spavanac, jedna misterija manje.

Od zadnjeg dijela rally-a koji je u planu danas, a sastoji se od posjete tajanstvenim kuglama u Zavidovićima (i hrane koja tamo čeka), sam nekako odustao bez prave odluke ili razmišljanja. Dopala mi se ideja hrane ispod peke (sača) u Bosni, obzirom da i u Zagorju koristim alatku iz ovih krajeva, ali prevagnuo je izbor rute koji koristi manje autoput ali i ceste koje sam manje vozio…i tako se pridružujem Štefu i Gecu. Odmah u startu oni mene moraju čekati…iako smo doručak i pakiranje svi odradili…i iako je lijepo vrijeme i sve, ja čekam dostavu nekih stvari za prijatelja doma, kojeg je jako razveselilo kad je vidio gdje sam i što neće morati sam po to. Ostatak ekipe se isto okuplja, mada ih već dosta fali..neki su odustali od posjete kuglama jer im nije usput, neki jer ih ne zanima, a neki su pobjegli glavom bez obzira…nešto nam Gezi nije sjela Bosna, nema veze s tim što je zaglavio jutros u liftu, i nema veze s tim što je nakon toga slomio ključ u koferu…nešto drugo njemu nije sjelo…i pobježe u smjeru Jadrana…uspjeh mu samo poželjeti sreću dok sam tovario stvari na motor… ali uspio i pronaći kovanicu od 5 feninga uz motor…Geza reče sreća, a meni više izgledalo kao da je netko ostavio milostinju obzirom na starost i neuglednost Gandalfa. Koji god razlog bio, kovanica ide u džep :).

Kad smo konačno sve imali i krenuli, vozili cijelih 5 minuta do prve pauze…obećanje je obećanje…red je pojesti neki kolač kod poznanika i motoriste…i tako mi 3 bombe naručili, a nismo teroristi…i taman im pojeli upaljače i učinili ih bezopasnima kad ostatak čopora prolazi pa si mašemo ko da se nismo dugo vidjeli…nudi gazda i piće, ali rano je još…čeka nas put…i to autoput…iako bih ja radije da smo preko Kiseljaka opet, vođa je Štef i red je da se ne petljam u planiranje…

Prvi dio vozimo dolaznom rutom, skidamo se s autoputa prije Zenice, vozimo prema Travniku…meni je ritam na gornjoj granici, ali to je tek zagrijavanje koje je potrajalo do Jajca gdje je vrijeme za malo razgledavanja, slikanja ali bome i za tekuća pitanja…a da baš ne odemo gladni morali smo i pojesti nešto, pa usporediti s onom pitom od jučer. Vruće je poprilično, pa nas Štef vodi da pogledamo malo u smjeru kampa i lokalnih jezera (Plivska jezera). Uz blizinu vode odmah je lakše, slikamo se i tu, i sad više nemamo izgovor, treba krenuti dalje…ali ne prema Banja Luci, idemo mi na Bihać.

Što se cesta sve više otvara to Štefu popuštaju uzde…prvo diže ritam vožnje na +20 u odnosu na ritam do Jajca…to još nekako gutam, ali kad je digao na +40 odustajem. Nije problem brzine motora, problem je u glavi…mojoj glavi…takav ritam ne držim ni po autoputu, i više me muči nego što uživam u vožnji. Spuštam se na svoju brzinu, Gecu pokušavam signalizirati da me prođe i da oni samo nastave, ali ne prihvaća. To je usporilo naš mali čopor na ritam +15, nije to sporo, ali vidim da usporavam ova dva iskusna brzića pa nam do Bihaća treba možda malo više nego su planirali…a kad već prolazimo pored, red je baciti i pogled pa radimo mali defile kroz grad i zaustavljamo se, a zašto drugo, nego za tekuće/kruta pitanja :). Red je pojesti nešto ali i nadoknaditi izgubljenu tekućinu vožnjom po ovom vrućem danu…kiša nema ni u najavi tako da ne moram ni prijetiti svojim novim nano česticama kupljenim na njuškalu. Jedu se ćevapi, ali i nešto čemu nisam zapamtio ime, ima sira i češnjaka, u tijestu…a sve zalijeva pivicom.

Svako penjanje u sedlo sve teže pada (nema veze s hranom i pićem) ali kad smo okrenuli od Cazina prema Velikoj Kladuši (mislim), kad su se pojavili zavoji i uspon, više mi se nije spavalo, nisam teško disao od hrane i pića, ništa mi nije smetalo…spuštam Gandalfa do poda, mijenjam na višim okretajima i svako malo se zapikavam u vođu puta…to je moje prirodno okruženje koje volim…sreća da uskoro stajemo, tko zna kak bi završilo…a stajemo jer vođa traži poklon za suvozačicu koje ovih dana nema a i red je ostaviti kovanice…ja svoju od 5 feninga nedam. Prije same granice vođa puta pokušava saznati koliko kilometara ima do Topuskog pa da krenemo alternativnom rutom, ali sav iznerviran što nitko od lokalnih nezna, nastavlja u smjeru najbližeg graničnog prijelaza…ali on i nije tako blizu, do njega nekoliko kilometara kolone vozila ljudi koji bi u HR ali i dalje, nedjelja je, vraćaju se slovenci, austrijanci i ostali na posao…kolonu naravno ignoriramo i guramo se naprijed…no, to Gecu nije dovoljno, ne staje on ni bosanskoj granici što se nije dopalu djelatniku i dosta energično ga vraća nazad…kako nije bilo pregleda tjelesnih šupljina, brzo nam se priključio i pičimo u smjeru Vojnića gdje okrećemo lijevo prema Karlovcu pa na autoput prema Zagrebu.

Nakon naplatnih stajemo da se oprostimo od Geca, ali i da mu predam cigarete koje vozim još od ulaska u Bosnu. Molim vođu za lagani ritam, oči me peku cijeli dan, a i umor me sustiže…a on mi prepušta čelnu poziciju. Na obilaznici gužva, pa da se ne taljigamo, nije ni moj ritam nešto sporiji…a cijelo vrijeme me muči što mi se činilo kod zaustavljanja (plaćanje i oproštaj) da motor nemirno radi…i kad je konačno ostalo još malo autoputa (onog koji je besplatan), otpuštam uzde i puštam Gandalfa, ako misli neka krepa tu gdje smo blizu doma, što on zasad odbija.

Nakon još jedne dionice lokalnih cesti, i neuspjelog dogovora oko lokacije za odmor i piće, okrećemo u moju lokalnu birtiju…i tu je kraj druženja…lijepog druženja, ostalo je samo dolutati doma…sve skupa preko 1000km vožnje..u tri dana…bez kiše.