Prošlo je puno od inicijalne najave da bi se moglo dogoditi, ali nije bilo tjedna da se ne bi podsjetio…i nadao da će se ostvariti, da ne ureknem skoro nikom nisam ni rekao. A znaju me ovi iz Kaspersky kanala, znaju da mi crvena boja odgovara, i znaju da će tako moju poslušnost kupiti. Neznaju oni da bi ja radi toga čak i berbu odgodio…od čega veće žrtve nema. O čemu se radi? KIDA, 4 slova…skraćeno od Kaspersky International Driving Academy…već samo po sebi zvuči primamljivo…a kad se još u lonac dodaju pojmovi kao trkaća staza, trkaći Ferrari, profesionalni vozači/instruktori…krv mora malo uzavrijeti.
Kako sam ja stalno u milosti “Starog” tako se i ostvarilo. Prognoza izgleda dovoljno dobro, bacam pogled na ulje i gume svojeg konja, on će me, nadajmo se bez propinjanja, odvesti pod noge propetom konjiću. Varijanta leta avionom nije imala neke šanse, ni vremenski ni financijski.
05.09.2017. utorak – jutarnjih prohladnih desetak stupnjeva me natjeralo da ipak obučem moto donji veš (vrhunski, iz Lidla naravno) a u kofere sam ugurao sve amajlije/zaštite koje sam našao, ništa ne smije poći po zlu. Tu je ploska s ugraviranim imenom (dobivena od punice, da da ex) puna orehovca od jape za želudac, marama dobijena od prijatelja BMWjaša koji se trenutno za život bori (kasnije saznajem), potkapa dobijena od prijatelja prije X godina i nikad korištena, Ferrari kapa s potpisom Masse i Domenicali-a itd.itd.
Goriva ima dovoljno do zadnje pumpe u HR, ali teško da bi bilo do zadnje u SLO, a nemam ni vinjetu…i dok ja lagano zujim zagrebačkom obilaznicom…vidim kako iz Zagreba izlazi jedan natovaren GS…na benzinskoj toči drugi, treći se vozika…sumnjivo. Nedam se omesti, točim koliko ide, i tražim vinjetu kod plaćanja…ali eto, baš jučer rasprodali sve moto vinjete za Sloveniju a druge još nisu dobili…ne raduje me što ću morati stati u Sloveniji, malo kasnije krenuo od plana, željan sam vožnje a ne stajanja…ali eto, još ni s pumpe nisam krenuo, već stojim ponovo…Ipak je tu sad već solidan broj BMW motora ZG kluba, nisam više član ali lijepe nas uspomene vežu, pa moram stati da ih barem pozdravim. Oni idu za Grčku, ali trajektom iz Italije…
Iako bi bilo zgodno priključiti se u čopor, ja imam svoj plan i brzo ih napuštam, no kako je bila gužva na granici sa Slovenijom, i kako sam kupovao vinjetu, tako su me još jednom stigli…i tu im gubim trag…nisu me više stigli…ni nakon što sam natočio na zadnjoj pumpi u Sloveniji, i slikao se pred ulaz u Italiju da barem putem FB javim rodbini i prijateljima da sam krenuo i dokle sam stigao. Iduće stajanje radim kad sam već žedan i skuhan od vrućine debelo zagazio u Italiju. Ne mogu reći da sam nešto promijenio loše mišljenje o vožnji talijanskim autoputevima, ali nemam baš izbora, radni je dan, moram što manje vremena potrošiti na vožnju da mi ostane za odraditi posao a i druženje s kolegama.
Putem se dogovaram da me oni iz regije koji su već stigli čekaju za ručak, i da dolazim u 15…a došao u 15:01…jer sam tu minutu izgubio uzaludno tražeći način da platim cestarinu karticom…sve su oznake poznatih kartica tu, ali ja ne kužim kamo da ju gurnem…nema veze, ima eura…Rezerva već neko vrijeme svijetli, ali da stignem u dogovoreno vrijeme ne stajem tankirati. Navigacija pokazuje da sam blizu, ali ja ulaz hotela ne vidim i okrećem glavu okolo…ali regionalni voditelj je tu i već pozdravlja…dobro je, na pravom sam mjestu. Obzirom da sam stao na nekom trgu ispred ulaza hotela koji je, kasnije sam shvatio zadnji ulaz, na recepciji pitam kamo s motorom…ma nema problema, sad će osoblje…i vodi me van na stranu glavnog ulaza i pokazuje vrata… Naravno da sam motorom morao voziti u suprotnom smjeru jednosmjerne ulice, naravno da se morao popeti na rinzol preko visokog rubnika (malo je zasmrdio kuplung da ne lupam gumu/felgu), naravno da su vrata uska (i da sam strugnuo koferom) kad se radi o malom spremištu punom svega i svačega, te se parkiram uz mrtvog štakora…nisam ovako parkirao ni u Marakešu, ne kužim zašto ovdje, da li je moguće da je radi kriminala ili kriminalnog izgleda motora, ali nemam vremena o tome razmišljati, bitno da sam stigao bez problema. U stvari, samo me jedan šleper talijanskih registarskih oznaka htio izgurati, ali to sam preživio.
Ručak se pretvorio u malu šetnju i jednu cugu…nismo baš našli neku lokaciju a i žurilo mi se odraditi barem malo posla prije nastavka… Cuga od dvije pive po 0,35 i jedna Cola =19EUR= a nije ni hotelski bar ni neki u centru. Kad pogledam slike, tu još izgledam svježe, ne vidi se da sam skoro 700km odvalio motorom. Lokacija je Parma.
Malo vremena što mi je ostalo prije planirane vođene šetnje gradom i večere ubijam poslom. Pokušao sam baciti pogled na košarku, ali iako sam našao kanal na TV-u koji ju prenosi, i iako se radi o talijanskom Sky kanalu, i iako se nalazim u sobi talijanskog hotela što se hvali sa skoro 5 zvjezdica, to ne znači da sam išta vidio…možda i bolje, kasnije shvatio da nije baš bio super dan za hrvatski sport.
Polazak vođene ture po gradu kasni pa ja malo slikam. Regionalni je u poslu, kolege iz Bosne su upravo stigle a kolegica iz Slovenije ima zabrinutu facu jer su joj zagubili kofer na letu, negdje u Beču…
No, nije puno prošlo, dijele nas u dvije grupe, svaka po jednog vodiča i šetnja može početi…ili možda ipak ne još. I ne to samo radi predstavljanja naše iskusne voditeljice, ovaj trg iza hotela je već prva lokacija ture…s druge strane hotela nalazi se Consorzio Del Prosciutto Di Parma, važno udruženje koje brine o pršutu iz Parme (oznaka “Prosciutto di Parma”), a do njega odmah Academia Barilla, isto jedna bitna točka vezana uz Parmu i okolicu…od svih ti priča oko hrane digla mi se kiselina jer od vrlo ranog doručka pojeo dvije male energetske pločice iz Lidla. A kolega je samo dodao komentar kako Barilla tjestenina u lokalnom dućanu dođe nekoliko puta jeftinije nego kod njega doma. Imali smo stvarno odličnog vodiča, da li je to što je govorila stvarno istina ili ne, nije me toliko oduševilo, koliko njen vrlo razgovjetan engleski, pa sam koliko god stigao slušao…a ima se i što slušati, od stoljeća sedmog…uh, ne, priča kreće prije 2200 godina kad su potjerali kelte i osnovali grad…koji je više puta devastiran od ovih ili onih…i sve to staro bi svaki put samo zatrpali pa krenuli ponovo…tako da se najstarije stvari mogu vidjeti u muzeju, ili si ih treba iskopati, jer se po njima hoda…glavna ulica kojom hodamo, ispod sebe skriva originalnu Emilia Road cestu nastalu prije Krista….Detalja na fasadama ima dovoljno za slikanje, a bome i u pokojem izlogu se nađe ponešto.
Lagana šetnja nas je dovela i do Garibladijevog trga u starom dijelu grada, puno je tu novih informacija o povijesti Italije, povijesti grada, poznatim ličnostima koji su rođeni tu i u okolici…
Kako idemo dalje tako meni sve više bubnja glad u ušima, a šteta je, toliko ima lijepih priča o građevinama i ljudima grada, dobro neke i nisu završale uvijek lijepo…još uvijek se trudim slušati i slikati, ali neki od kolega već lagano padaju…ima tu crkva rađena navodno po skicama velikog Leonarda, ima tu raznih palača, mostova na suhom koritu (jer trenutno nema vode iz planina)…ima svega, ali ne za svakoga…svratili i na plac, koji iako ovako kasno nema sitnih prodavača, pruža barem pogled na sitne kolutove sira (i još pršuta)…
Sad više ni ja ništa ne čujem, zašto je ova crkva ili što je već napravljena u obliku osmerokuta, zašto su neka vrata otvorili pa zazidali ponovo, koliko su u stvari stara neka drvena vrata i slično…uglavnom, meni se čini da se oni često predomišljaju oko toga gdje bi nešto trebalo stajati i na koju stranu bi trebalo biti okrenuto…gladan sam…i naravno, kad nakon priča o pršutu i siru očekuješ barem tri vrste mesa za probati ili kombinaciju tjestenine i mesa, nakon dugog čekanja (možda mi se činilo) dolazi predjelo…i to…nije valjda…ma je…nešto od tikvica…eh, kad bi oni znali da je kod mene doma sezona vađenja koštica iz istih…ali što ćeš, jedi dok ima i što ima…Na večeri smo se skompali s ekipom iz Benelux regije, a to prijateljstvo neće dugo potrajati, no o tome više u sutrašnjem danu…
Pauze između hrane su bile velike, da li je to tako uvijek ili običaj u Italiji, ili je to zato jer smo u nekom malom obiteljskom restoranu gdje svi rade sve, neznam…ali je sve skupa potrajalo toliko dugo da kolika god bila iduća porcija mjesta za nju ima…a mene još čeka posao i priprema za sutra…u hotelu…do kojeg ima laganih 15min šetnje. Poslije ponoći sam se probudio u toploj kadi punoj pjenušave pjene hotelske kozmetike…dobro odmakanje i pranje je potrebno kako bi malo odmorio dušu i čistog tijela sutra (u stvari danas) krenuo u susret s trkaćim Ferrarijem…ali prije spavanja još guslanje na zaostacima…sva je sreća da je ukinut roaming pa se mogu koristiti vlastitom Internet vezom s telefona jer hotelska bi imala prekide.
06.09.2017. srijeda – vožnju busom prema trkaćoj stazi pokušavam iskoristiti za spavanac, jer noćašnjih tankih 6h mi nije baš dosta, ali malo zujanja po telefonu, malo gledanja okolo…i vrijeme pobjeglo…Znao sam cijelo vrijeme što nas čeka, ali svejedno nisam vjerovao da bi meni netko dao da sjednem, a kamoli da vozim neki tamo Ferrari, običan ili trkaći…ali kamion trkaće ekipe na parkingu, nekoliko potpisa i puno osobnih podataka na jednom obrascu, te jutarnji brifing kojeg drže profi vozači, rastjeravaju sve sumnje…gledat ćemo a bogami i voziti trkaći auto sa trkaćim gumama i nekih 600KS…(plus jedan za volanom i nekoliko propetih po oznakama)…
Neću puno pisati o ovome, ljubomorno ću neke stvari zadržati za sebe…cijeli događaj je super…dok se čeka na vožnju auta (Ferrari 458 Challange) vrijeme se krati na simulaturu F1, ili u otvorenom baru…U auto se ide tri puta…prvi put za upoznavanje staze na suvozačkom sjedalu…pa se onda čeka da svi završe…u idućem ulasku se ulazi u auto s vozačke strane, vozi se krug i pol…treći put se opet ulazi sa suvozačke strane, a profi vozač malo pokazuje kako se ta igračka u stvari vozi tj. treba voziti…mene zapala žena vozač (Vittoria “Vicky” Piria), i to reklo bi se vrlo atraktivna, pola talijanka pola engleskinja…no njena atraktivnost nije sigurno utjecala na samu vožnju…da je i bez kombinezona stajala ili sjedila kraj auto, to ne bi puno utjecalo…uglavnom, jedno skroz zabavno iskustvo…slike su neke moje neke od službenih fotografa…
Snimka moje vožnje, kao i “vrući” krug od Vicky slijede na snimkama u nastavku…
Vicky ga lijepo šamara okolo, osjećaj vožnje kao brz karting, zuji, trese, proklizava i sprijeda i straga…i to je to, prebrzo gotovo :)…još ručak i zajednička fotka, pa se selim(o) na karting.
Karting se pokazao kao puno intenzivniji dio događaja, barem meni. Pokazivanje staze i putanji od profi vozača nisam baš iskoristio jer sam bio pri kraju kolone, a ovi između su zujali na sve strane osim tamo kamo treba…no kroz trening, kvalifikacije i trku sam stalno napredovao i skidao vrijeme najbržeg kruga. No, i druga dvojica su isto tako, tako da je poredak prva tri ostao nepromijenjen cijelo vrijeme do superfinala (najbržih 6 od dvije grupe ide u superfinale). Ta druga grupa je bila agresivnija, tu je bilo i malo krvi…U superfinalu me zapao karting koji nije vožen uopće, niti sam mogao postići dobru brzinu s njim, niti se držao staze u zavojima…pa sam probao agresivnijom vožnjom koja je završila izlijetanjem…uglavnom, završio šesti…Inače, pet drugih superfinalista iz moje grupe je bilo iz Beneluxa, to je razlog zašto sam rekao da prijateljstvo s jučerašnje večere nije potrajalo…
Ovo trkanje se odvijalo po punoj vrućini, puno se tekućine popilo (sokova i vode naravno) i puno energije potrošilo. Sav mokar i pomalo razočaran rezultatom iz superfinala ukrcavam se u bus za povratak u hotel. To je to, nema više, bilo je super.
Nakon tuširanja i odrađivanja dijela posla (rekao sam da ću ugasiti telefon, ali nisam) pokušao sam skočiti u grad po pokoji suvenir, ali jedino što sam uspio je gledati kako se trgovine zatvaraju. I uz pomoć konobara iz obližnjeg kafića izvući jedno meko pakiranje cigareta iz automata.
Večera je danas bila u hotelu, ali se otegnula do kasno u noć i nisam dočekao kraj. Zanimljivo je bilo to da je u planu bila čisto vegetarijanska hrana, ali su ljubazni domaćini nekako shvatili naše gunđanje, pa su prije deserta (kojeg nisam dočekao) stigli pladnjevi pršuta, sira i inih pravih delicija. Svaka im čast. S večere se povukao u nadi da ću odraditi posao, pogledati prognozu, napraviti rutu povratka i spakirati stvari, kako bi što ranije krenuo ujutro. Posao odradio, prognozu pogledao, i radi nje odustao od ideje da “skoknem” u Dolomite (Gandalf još tamo nije bio). Gledajući prognozu razvoja oblaka rutu sam složio tako da lokalnim cestama idem u smjeru Verone pa dalje autoputom prema Veneciji i doma. Spakirati se nisam uspio, nije više bilo snage u meni.
07.09.2017. četvrtak – budilica prekida san, to mi je najgori mogući način ustajanja, već nekoliko godina živim bez toga ali eto jutros drugačije nije išlo…nestalo je adrenalina pa su se razni drugi osjećaji pojavili, a posebno bol u lopaticama od jučerašnjeg natjeravanja kartinga…polako doručkujem jer znam da danas neće biti puno hrane putem…još polakše se pakiram, nekako mi se ne odlazi već odavde…nisam bio siguran ni da li će dobivena plaketa s pakiranjem ući u neki od kofera…ali nikad nisam ni jedan poklon ostavio iza sebe, ili predao da ga netko drugi vozi, radi toga što sam ja motorom…pa tako ni sada…
Oko 9 sati sam konačno krenuo…no hitno sam morao na pumpu…i iako tabla pokazuje jednu cijenu, ta vjerojatno vrijedi kad nema osoblja. A sad je osoblje tu, pa je cijena opet paprenih 1,7eur po litri…Nema veze, ali trebam račun…e pa nema računa, u stvari ima…na blok papiru udaren žig i rukom napisano da je plaćeno xx EUR tog i tog dana :)…ne smeta me ni to, neće mi takva sitnica pokvariti dan koji je ionako već budilica odredila…ali kad mi je šaraf za poništavanje dnevne kilometraže ostao u ruci (potrgao se) bio sam malo sretniji što nisam inzistirao na Dolomitima. Gandalf je već u godinama, i nije ništa čudno da nešto otpadne, bitno je samo da to što otpadne nije previše bitno za glavnu svrhu…vožnju.
Vozeći se kroz poljoprivedni kraj i sela putem, počeo sam pomalo kužiti i putokaze…ali i kamere za nadzor brzine, nadam se ne prekasno…kako kiše nema sve mi to pomalo vraća sigurnost i brzo nakon što sam se popeo na autuput stajem na jednom od servisnih odmorišta i gledam koliko daleko je neka znamenitost u Veroni. Brzo pada odluka, idem se slikati uz arenu pa gas doma, da baš cijeli dan ne bude prazan. Bilo mi je vruće jer sam obučen za kišu i hladno, vrtio sam se malo kroz uske ulice dok nisam našao prilaz, organ reda nije baš imao razumijevanja za moje “kratko” zaustavljanje na mjestu koje nije za to predviđeno, gužva je ogromna, čak i ovdje iza ugla…ali sam ja dobio sliku uz mali komadić arene…
Lovac u mutnom sa slike je tražio naknadu za slikanje, i nije bio zadovoljan s pola eura koje sam imao pri ruci…pa sam našao još pola…a kazna mu je stigla u obliku organa reda koji je samo namignuo i ovaj je nestao…Imao sam ja ideju poslikati arenu iz nekog boljeg kuta, ali isti taj organ je na moje pitanje smijem li na minutu ostaviti motor odgovorio kratko i nedvosmisleno “not possible”….ionako sam već zakuhao, ni kacigu nisam imao gdje staviti radi punih kofera…nema veze, slikat ću koji drugi put…Isto tako sam primijetio putokaz za poznati balkon, neke tamo Julije…koja sada ima pozlaćene grudi što sreću u ljubavi daju…ali kome to treba? Meni ne :)…
U traženju izlaska iz grada i autoputa prema doma ravno ispred sebe ugledam nešto što sam kasnije saznao da je groblje, i da je sasvim zanimljivo za pogledati, ali Gandalfu i meni izgleda još nije mjesto tamo pa mi skrećemo lijevo suprotno jednoj pjesmi (na križanju staze lijeve iti ne) i začas peglamo autoput kojeg sam čak naučio platiti karticom.
Peglamo ga sporo koliko je god moguće, štedi se skupo gorivo, kako bi se stiglo do Slovenije bez tankiranja. Stajem jedino u potrazi za nekom sitnicom za nećakinju, obično joj tako nešto donesem, a sad joj je uskoro i rođendan. Ovaj put se ogrebala za ribicu.
U Sloveniji prva pumpa je točenje do vrha, jedna mala energetska pločica i stavljanje rukavica (sve su tamniji oblaci ispred a i temperatura konačno pada)…pa onda gmizanje kroz nekih 50tak kilometara kolone sve do iza Ljubljanje…tu i tamo malo propada kiša, taman dovoljno da si operem vizir…mislio skrenuti do firme ali je već kasno bilo, kiša stalno visi u zraku, okrećem prema doma, skidam se s autoputa prije naplatnih jer mi se ne skidaju rukavice i prije dolaska kući točim još jednom do vrha…Ode još 700km, još jedan zabavan događaj i putovanje bez posebnih problema…do idućeg lutanja, pozdrav!
ima još…ako ništa drugo slika poklona i plakete
ima još…slomljena kazaljka sata…zgodno bi bilo reći da ga je Vicky razbila divljom vožnjom, no stvarnost je da je kazaljka otpala dok se sat vozio u koferu od Gandalfa…i slomljen kotač za resetiranje dnevne kilometraže na Gandalfu…