Koliko lud moraš biti? (Cipar, 2018)

26.02.2018. ponedjeljak (10 dana pr.dD)

Vani je 10 stupnjeva ispod nule. Puše vjetar i raznosi zadnji snijeg koji pada i trenutno. Čak i ja koji volim snijeg i zimu sam pomalo umoran od lopatanja. A kažu da će još padati, i da će biti još hladnije. 17. mi je dan fizikalnih terapija, rame nije niš bolje nego u startu, ali tješim se da barem ostatak tijela vraćam malo u formu. Ako ne plivanjem, vježbanjem, strujom i laserom, onda barem tom lopatom bez koje ne bi mogao doći do prije navedenih stvari. Dobro lutanje nisam napisao već duže vremena (neki bi rekli da nisam nikad), zadnja su negdje iz 2016. I tako dok moji prijatelji hodaju okolo po promocijama svojih knjiga koje govore o moto putovanjima, ja držim naliv pero i zapisujem si natuknice…u nadi da će me doći volja i inspiracija da nešto napišem. Pratio sam zimos svako jutro ekspedicijski dnevnik prvog hrvata koji je pješice i sam, bez ikakave pomoći, došetao na Južni pol. Divio sam se njegovoj volji, borbi s jutarnjim demonima, vremenskim prilikama, životnim odlukama. Da, priznajem, čekao sam svaki novi blog kao što pasionirani pratitelj sapunica čeka novu epizodu omiljene serije. I sa svakim njegovim novim korakom, znajući da me u 3. mjesecu čeka poslovna obaveza na Cipru, sanjario kako bi i ja mogao biti otporan na zimu, i odlutati na Cipar motorom. S vrlo malo ljudi sam tu misao podijelio. Iako još neznam da li putujem motorom, danas sam izvadio međunarodnu vozačku.

No, ajmo vidjeti što imam na natuknicama do danas.

Do 23.02.2018. (tad sam počeo pisati natuknice)

O motoru
Jedini motor koji imam registriran, i koji je napravljen za duže pruge, je Gandalf the Gray (GtG ili skraćeno samo Gandalf). O njemu sam spjevao već mnoge hvalospjeve u dosadašnjim lutanjima, prošli smo mnoge krize zajedno, i stalno se pitam ne tražim li previše od njega. Dvadeset mu je godina na leđima, samo sam ja napravio više od 55.000km na njemu, a kupio ga nakon što ga je policija otpisala. Tetošim ja njega svake zime, ali i moje tetošenje ima svoje limite, ne mogu mu sve dati što bi možda trebao. Što je ove zime dobio? Osim redovne zamjene ulja, dobio je čak i pokoji novi set disk pločica (naglašavam novi, jer sam znao mijenjati i s rabljenim, hvala Iggy). Dobio je i novu prednju gumu (opet naglasak na novu, jer sam znao trošiti i rabljene). Dok sam vraćao poklopac ventila nakon štelanja, jedan od navoja u glavi je odlučio da mu je dosta. Prilika da naučim kako popraviti spiralom (pužem ili kako se već zove postupak kad se narezuje veći navoj i u njega stavlja specijalno napravljena spirala kako bi se dobio isti navoj kakav je bio inicijalno). Prošle godine u Italiji sam slomio kotač za resetiranje dnevne kilomtraže, a putem po Durmitoru sam primijetio da brojač okretaja zapinje. Zahvaljujući osobi koja mi je prodala Gandalfa, uspio sam to riješiti, ali još nisam napravio obračun. Od iste osobe sam uzeo i auspuh, jer sam stekao dojam da je moj na zadnjim snagama (hvala Valent). No, prijatelj, kolega motorista i auspuh doktor je moj auspuh ne baš doktorski rasporio do kraja, da bi zaključili da ima još u njemu života, pa ga je zašio nazad i šavove prekrio bojom (hvala Željko). Kasnije sam ja i ispucali krom bojom iz spreja prekrio. Ali prije toga sam još na njemu napravio središnje nosače koje nije imao, a o izradi, postavljanju i varenju bi se mogla kratka priča napisati. Kako nisam zamijenio auspuh, a morao sam nešto, zamijenio sam dihtunge na spoju grana/glava. I to novima, iz Tomića, original BMW…da netko ne veli kako štedim na motoru. Kad sam konačno upalio motor, shvatio sam da ne čuju ventili, nego vjerojatno lanci…ali to je nešto što mi nije još u planu, nego se nadam da će izdržati još. Isto tako nije mi bilo u planu nositi na popravak zadnji amortizer, ali eto Štef me nagovorio, jer je vidio da je malo masni i da se neda štelati tvrdoća…a nezna on da ja to nikad nisam ni dirao i pitanje koliko dugo ja to tako već vozim. I kome se to nosi? Drugom Štefu koji živi na brijegu iza Samobora, i koji u radionici u kojoj se ne može ispraviti a da glavom ne zapne u gredu, u tren oka dijagnosticira kvar i na podešavanju tvrdoće opruge i na samom amortizeru. Podešavanje tvrdoće opruge se ne može popraviti pa sam dobio preradu i sad je srednje tvrda i ne može biti više mekanija, samo može još tvđe. A za ono drugo nisam ni pitao. O preuzimanju bi se isto mogla kratka priča napisati (hvala Flek). Eh, da, skoro zaboravih, dobio je i nove svjećice, iako su stare bile još super, mislim da su samo dvije godine odradile.

O test vožnji
Napravio sam i test vožnju 19.02. u uvjetima oko 2 stupnja plusa, bez oklopa, do Tokića u VŽ po ulje za prednje teleskope. Noge i stopala su mi se smrzla pošteno, da sad ne opisujem živopisnije ali neprikladno. Hladno i za glavu, ali nisam imao ni potkapu ni maramu. Grijane rukavice su pomogle rukama, iako su na rubu upotrebljivosti. Ove rukavice sam nabavio iz Kine naravno, u nekom od svojih napada lucidnosti u toku sanjaranja, i bile su u mojoj glavi jedina stvar koja mi treba da mogu voziti duge pruge na negativi. Naručio one koje se napajaju s AA baterijama i mogu grijati 8h, a ako to nije dosta, barem tih baterija ima lako za kupiti. No, testovi trajanja baterija su pokazali da više od 2 sata nije moguće, što je i proizvođač priznao, pa se prodavač u strahu moje negativne ocjene ispričao i vratio novce. I dva sata mogu značiti puno, ali upravljanje motorom, sklizanje s ruku, smetanje kućišta baterija i slične sitnice su razlog zašto sam napisao da je ovo na rubu upotrebljivosti.

Koliko lud moraš biti da vjeruješ u specifikacije kineskog proizvoda?

O nebitnim stvarima
Trajekt. Potrošio sam nešto vremena u traženju, pisanju elektronskih poruka, kontaktiranju prijatelja i šamana, u potrazi za trajektom koji bi me mogao dovesti na Cipar. Sredina trećeg mjeseca nije baš sezona, i iako je u početku postojala samo jedna veza na tjedan, kasnije se pojavila i druga…znate onu, Fata je Fata, ali dvaput je… Uglavnom, u to što sam saznao ne mogu biti siguran i bit će veselo ako ja uspijem doći do luke, a trajekta nema ili je otišao ranije. Kompaniji koja jedina vozi (i prodaje karte online) sam poslao dvije poruke, na jednu sam dobio odgovor nakon 7 dana, a na drugu zasad nisam. Našao sam ja i ro-ro brod koji vozi iz Grčke, ali ta varijanta bi bila preskupa i vremenski i financijski.

Koliko lud moraš biti da vjeruješ u vozni red turskog trajekta?

CPD. Na stranicama HAK-a stoji da treba CPD za sva vozila koja idu u Tursku, na moje pitanje kako se to vadi, dobio sam odgovor…ali i da mi ne treba. Za svaki slučaj iskoristio jocker zovi (u stvari piši) i ispada da to ne treba (Hvala Boris). Jedna stvar manje.

Viza. Treba ali nije problem izvaditi online. Nisam još.

Terapije. Upravljanje dvotaktnim strojem prošle godine korištenjem ne baš prikladne opreme za nošenje je ostavilo traga na ruci i ramenu. I to nikako da prođe mjesecima. Uz nagovor otišao sam na pregled, pa uz puno veza na drugi, treći, četvrti pregled (Hvala Vikica) i završio s 15 dana terapija (bazen, dvorana, struja, laser, krio). Kako to nije pomoglo ramenu, a nisam mogao garantirati da ću idućih 5 tjedana biti u mogućnosti dolaziti na terapiju udarnim valovima, dobio sam produljenje 9 dana. Prešutio sam zašto, ali zatražio sam da zadnji dan bude jedan dan pr.dD. Obzirom da nisam uzeo bolovanje, sredili mi da krećem s terapijama u 7 ujutro i do pola 10 sam gotov (Hvala Marija). No, to je povuklo za sobom da ujutro prvi izlazim iz dvorišta, naravno kad prvo zagrijem lopatu, pa bi moje terapije obično kretale u 6 ili ranije.

Prognoza. Jedino stalna mijena jest. Pratio sam više puta dnevno, dugoročne prognoze, za nekoliko većih mjesta putem. I malo bi bio loše raspoložen (kad bi bila oko nule), a malo očajno (kad bi temperature bile u negativi). Odustao sam od planiranja sigurno desetak puta, stavio sve na stranu na dan/dva…pa bi onda pogledao i izgledalo bi manje očajno i donijelo tračak nade.

Što je dD (pr.dD)? U nekoj pauzi od posla i lopatanja sam ja krenuo napraviti plan, ili barem saznati kada bi trebao krenuti da ulovim zadnji trajekt s kojim bi stigao na obaveze na Cipru. I ispada da moram stići na trajekt koji ide 11.03. Do trajekta ima debelo preko 2000km, što bih u toplije vrijeme i u boljoj kondiciji mogao odraditi za 3 dana. Uz jedan dan rezerve ispada da bi morao krenuti 08.03. i to je dan D (dD). Okvirno sam složio plan puta – prvi dan 950km!, drugi dan 750km, treći dan 650km…sitnica.

23.-28.02.2018.
Bilo je tu svega, puno snijega, puno lopatanja, puno Muje u Kanadi. Shvatio da mi u novi topcase ne stane kaciga, recimo. Ali svejedno radili i napravili nosač za nosač. Požalio se i proizvođaču da sam razočaran (novi model, veći po svim dimenzijama dostupnim na netu, reklamira se za dvije kacige, a moja jedna ne stane). Zamijenio ulje u prednjim teleskopima…Bilo je dana kad sam mogao napraviti koji sklek, ali bilo je više onih kad nije rame podnijelo ni jedan pa sam odustao od isprobavanja. Oklope sam vratio na motor bez pranja istog, prljav je i pun soli, ali prehladno je. 99% planiranih radova gotovo. Temperature su dvije cifre u negativi, test nove opreme nije moguć jer nije moguće doći do ceste. Snijeg i dalje pada, prava mećava, sad ga već tačkama izvozimo na polje. Na sastanku BMW moto kluba stidljivo priznajem da možda neću prisustvovati promociji knjige od Rakela, a razlog je neke iznenadio. Kad je konačno granulo sunce na -12, lopatao do garaže da izvadim bočne kofere. Cijelo se vrijeme prognoza mijenja, od loše na lošiju pa na prihvatljivu.

01.-08.03.2018.

Ovdje više nema natuknica. Nervozu je zamijenila panika. DanD je pomaknut na subotu, pa na petak, sve zbog trajekta. Neznam koliko sam ja tog bijelog posnifao (snijega) pa mi je skoro normalna bila informacija da Mersin-Kyrenia plovi sat i pol. Zadnji je plan voziti suicidalno od petka do nedjelje i u nedjelju uloviti trajekt iz Tasucu, pa stici dan ranije na Cipar…a ako ne uspije ova varijanta onda u utorak na trajekt u Mersin i direkt nakon noći provedene na trajektu motorom na okupljanje. Vizu sam izvadio. Snifanje bijelog mi izgleda nagrizlo nosnice, krv svako malo i bez razloga krene. Nakon -20 počele su i temperature rasti, sve izgleda dobro…nije valjda…odradio zadnji dan terapija, zabundao se i skočio do Zagreba, samo da vidim vozi li motor i jel moguće voziti s dodatnim slojem odjeće. Ma koga je zavaravam, išao po hranu za Rubi.

Koliko lud moraš biti da na metar snijega i -20 vjeruješ prognozi i planiraš moto putovanje?

09.03.2018. petak

Stigao je taj dan. Cijelu noć su mi se sinusi cijedili u grlo. Oko 5 više nisam mogao spavati (dio zasluga ide i terapijama, pa mi je sad rano buđenje navika). Doručak si složio kako treba ali nisam uspio pojesti…nešto jer boli grlo a nešto nervoza. Medicinska ekipa (ME) šalje upute, nakapaj nos i popij brufen u granulama. Neću! Ovo je prvo putovanje na koje nosim raznovrsne lijekove, godine idu, više pola Andola ne pomaže. Ubacio dva sendviča s parizerom u gepek, uz nešto konzervi i kruha produžene trajnosti. Ogromnu količinu opreme navlačim na sebe – čarape, duge gaće i majica dugih rukava iz Lidla, dodatne bijele čarape, potkošulja, majica kratkih rukava, još jedan sloj dugih rukava, pa na sve to BMW odijelo, BMW čizme, Lidl podkapa, i onda na sve to termo kišno odijelo XXL i Nolan kaciga. Za početak uzimam obične toplije rukavice (naravno, pogađate, iz Lidla)…a u koferima imaju još jedne s grijanjem i jedne ljetne, iz Kine. Na motor trpam puno opreme, samo punjača raznih ima cijela vrpa…laptop, nekoliko foto aparata, odjeća itd itd…Uz dosad skupljene amajlije za sreću , dodana je još i jedna nova. Inače, dan za danom, samo neke loše vijesti (poslovne), prigodno krepao i server na poslu, igraju se i neke igre oko djedovine…ne mogu i ne želim o tome razmišljati na motoru.

Točno u 8 izlazim iz dvorišta. Zaboravio se poslikati na startu, valjda je želja za vožnjom i bježanjem od svega bila prejaka. Oko Pake temperatura na autoputu 0.9stC…bitno da je pozitiva (iako sam u planiranju razmišljao da ne krećem ispod 3). Na rezervi do prve benzinske, i prva slika, i prva objava na FB. U nastavku sunce udara direkt i u ovim uvjetima to nije loše. Bez pauze vozim do zadnje benzinske u HR (280km). Prvi sendvič tu pada, malo komunikacije, malo akrobatskog pišanja (bez skidanja opreme) i tjeraj dalje. Srbija! Temperature su sad već i oko 8 stupnjeva, sunce grije, obilazim Beograd iako bi navigacija kroz njega. Povremeno me lovi kriza (žedan sam, toplo mi je, boli me šaka i guzica) i taman kad bude neka benzinska ili odmorište, kriza popusti i ja nastavim. Cijelo vrijeme gledam odsjaj vlastite kacige u staklu brojača okretaja, i sve razmišljam, zašto to nisam dosad primijetio…pa zar ga treba očistiti da bi imao taj zgodan feature? Nisam ga ja očistio, da ne bude zabune, zamijenio sam ga zimos.

Druga pauza je pred Nišom, bez stajanja pada i 330km, ovaj puta točim i u sebe nešto, a ne samo u motor. 2/3 okvirno planirane dionice. Iznenađen sam kako dobro se motor ponaša, izgleda da je tetošenje ovjesa ostavilo pozitivan trag. A možda je i novi topcase stabilniji. Vrijeme je divno, Interneta ima na odmorištu, pa što će čovjeku više? Skidam termo kišno i rukavice mijenjam u ljetne. Ajmo još tu zadnju trećinu odraditi.

Dionica do i od Pirota je zanimljiva, dionica u kanjonu je divna, ali u ovo doba godine siva, prljava…jedina boja je ona na znakovima…drveće je golo, voda mutna. Kad ima kakvih građevina uz cestu, većinom su zapuštene i oronule. I kad misliš da ne može gore, eto granice s Bugarskom. Na graničnom prijelazu nekoliko pasjih lutalica međusobno se koška. Baš se pitam kad će namirisati moj drugi sendvič od parizera. Nije veliki red pa strpljivo čekam…uzbrdica je pa ili gasi motor ili drži kočnicu.

Bugarska! Vidim kontejnere s vinjetama, stajem, pročavam slike, lik iz nutra maše da ne trebam. To je super, nema naplatnih a ni vinjetu ne trebam, preostalih 200+km se čini laganim. Da nebi…pojam prometne sigurnosti je nešto drugačiji ovdje, pojam ispravne vozne površine također, ograničenje se poštiva striktno, ali samo na lokacijama radara…na obilasku Sofije mi je već lagano hladno i gladan sam, a i sjena mi je sve duža. Radim vrlo kratko stajanje, da požvaćem sendvič i vratim punu opremu. Zadnjih 100km vozim u mraku, uvjeti su teški, svjetla mi nisu nešto, prljavi vizir ne pomaže, a promet je u oba smjera gust. Tu sam i shvatio misteriju zrcalnog brojača kilometara – ne radi rasvjeta u njemu pa kroz dan jače zrcali. S dionicom od 340km završavam dan u nekom mjestu malo odmaknutom od autoputa. Umoran i sretan što sam promašio par ogromnih rupa na cesti dok sam još nešto i vidio.

Koliko lud moraš biti da prvi dan, direkt iz radione, natjeraš motor i sebe na 1000km vožnje?

Posljedice ćemo vidjeti sutra. ME javlja zglobove i šake hladiti pod mlazom sve hladnije vode. Neću!

Statistika:

953km (GPS) / 75,4l utočenog goriva / 880kn potrošeno

10.03.2018. subota

Jutarnja mučnina je nešto slabija, ipak sam uspio proći HR i SRB, i zagazio u Bugarsku, ali je ima dovoljno da me digne prije budilice. Gledam kroz prozor i na krovovima auta se još vide smrznuti dijelovi. No, i sunce pokazuje zube i pretvara tamnije dijelove u fleke s kapljicama vode. Radi vikenda doručak je danas kasnije, ali ja svejedno i prije vremena guram glavu u blagovaonu. Osoblje je tu, slaže stolove, i pušta me preko reda. Prosječna ponuda namaza, salama i sličnih artikala koji se inače nalaze na ovakvim lokacija. Malo odskače ponuda paradajza, kojeg ima u više varijanti. Kuham si čaj, i dok nešto nevoljko gledam ponudu, dolazi pitanje: Omlet? Super, može, jučer mi jaja nisu legla, prilika je vidjeti da li se apetit vratio. A omlet punjen pojače slanim sirom ko iz raja, i uz njega tamanim prefine cherry rajčice. Sretan sam što primam hranu bolje nego jučer, ipak mi je plan danas ući u Aziju. Kod plaćanja karticom se malo gospođa zbunila u redoslijedu pa joj sufliram i rješavamo tu zadnju prepreku za nastavak ovog ludila.

Dok sam ja došao do motora već je mraz prošao i ostavio dovoljno vode da namažem vakum držaljke tank torbe. Svaki put kad se pogledam u punoj opremi sam sebe podsjećam na fiktivni lik iz nekog filma, ali ne mogu sjetiti kojeg. Jel to Mondoshawan iz 5. elementa, ili Vogonac, ili netko treći, a slika mi u glavi. Javljam se na FB da svi znaju da nisam još odustao i tražim povratak na autoput, koji tek sad vidim u pravom svjetlu i tim više mi srcu drago što je jučer prošlo super. Pravi test ovjesa slijedi u ovoj dionici, dok se s lijeve strane (većinom) izmjenjuju pogledi kao pozadina Windows XP (Bliss za one napredne), jedino ovdje ima i rijetkog drveća. Ovjes se hrabro drži. Nakon Dimitrovgrada, kad nas je prvi znak za Istanbul skrenuo i prema Svilengradu, cesta se u potpunosti mijenja…postaje glatka, crna i svjetlucava pa nam kilometri lakše prolaze. Sjetio sam se (što je čudno jer inače sve zaboravim) da je prijatelj opisao da je nova dionica donijela problem tankiranja prije ulaska u Tursku, zemlju skupog goriva, pa ja odabirem Shell dok je na Garminu granica opasno blizu. Ne bi tankiranje trebalo posebno spominjati, da zbog jake povratne opruge na crijevu i moje nepažnje mali dio goriva ne polijeva Gandalfa. Puni energije i namirisani vrhunskim gorivom dolijećemo na granicu, ispada da sam ulovio zadnju benzinsku, ali između kamiona koji stoje u podugačkoj koloni, mislim da vidim i benzinsku na staroj cesti.

Bugarsku stranu prolazim brzo, ali na turskoj je veća gužva…stojim malo u koloni i čekam da završi pregovaranje bijelog i crnog anđela…bijeli viče, imaš vremena, čekaj u redu, ne izazivaj nevolje…a crni ga mlati repom, nisi lud da stojiš na suncu, vidi naprijed hladovine, ako te potjeraju uvijek možeš nazad…pogodite koji je pobijedio. Uz malo treptanja okicama već smo i u redu za policijsku provjeru koja prolazi super brzo (za moja očekivanja) – ono tipa, daj putovnicu, daj papire od motora, daj vizu i tjeraj dalje. Ali stvarno, kad me već pustio, policajac se naginje kroz prozor kućice i maše rukom, preskači red do carine. Tko sam ja da ne poslušam? A na carini prvi “imamo problem” na putu. Mene sramota lovi jer sam preskočio tih par auta, a sad još i problem. Ukucava on moje podatke, ali kad traži neki rezultat dobiva poruku greške (ili da toga što traži nema). I prvi i drugi put. Ja blijedo gledam jer neznam što traži. Zove on nekog, pita nešto, prolijeva si kablom od telefona punu šalicu čaja po stolu, gleda me u stilu vidi što si napravio, a ja se već vidim u ćeliji s čučavcem. No, u trećem pokušaju rezultat dolazi i sve je OK, mogu dalje…ali tek nakon što je njegov kolega zavirio u sve moje kofere…vidio sam da gleda i poklopac pretinca za alat, ali tu je ipak stao i maše, ajde. Iako sam ja vidjevši džamiju pomislio da sam u Turskoj i da nema više provjera, prevario sam se, još je jedna potrebna. Red je velik jer samo jedna kučica radi pa sad više ni ne razmišljam o čekanju nego direkt. I taman digao motor na nogare a uniforma viče nešto, ruke pokazuju nazad…pa nećeš valjda, vidi me kako sam lijep, mlad i plav…ali viče on dalje, ali ne samo na mene, pa se mičem dio i čekam rasplet. On je samo tjerao sve jer netko nije prošao kontrolu i mora nazad. Laknulo mi, mogu se nastaviti gurati.

Turska! Konačno zemlja u kojoj još nisam bio. Dok ja slikam tablu dobrodošlice, prvu riječ koju čujem na turskom tlu je “Varaždin”. Razveselilo me što je netko prepoznao oznaku grada, nije prvi put i obično je dobar znak. Kako nikad nisam bio ovdje, i kako nisam baš previše nade imao ni da ću krenuti na put, a kamoli stići do ovde, tako se nisam ni dobro pripremio. Nemam pojma jel se plaća autoput a neznam ni beknuti (znam jedino da ako želiš reći da ti je nešto ekstra dobro da to treba zvučati kao “muka mi je”, to ti je tako kad te Boris uči turski). Stajem na benzinskoj da pitam, kaže čovjek (ako ga dobro razumijem) vinjeta nakon 20km. Nakon 20km su naplatne kućice, nema rampi, dvije vrste elektronske naplate, a ja nemam ništa. Odvojeni su kamioni, vidim dvojicu, pitam njih…kažu do Istanbula samo peri (ako ih dobro razumijem). A cesta divna, široka, prazna. I vozim ja, a ova dva anđela se stalno nešto domunđavaju…jedan je siguran da se plaća, a drugi, što te briga, samo vozi. Stajem na još jednoj benzinskoj, odgovor je do Istanbula besplatno. Dva od tri, više ne mislim radi toga stati i raspitivati se, proučavam ja malo Tursku. Ogromni stupovi na kojima se lijeno vijore velike i očito teške zastave, rane voćke u cvatu, kasne voćke obrezane, tvornice dime…izgleda da se ovdje radi nešto. Nemaju baš oko za uređenje i čistoću, ali poštujem obrađena polja i voćnjake.

Cesta i dalje široka, krivuda lagano i horizontalno i vertikalno, ali se popunjava…i onda iznenada, iza zavoja, nestvaran prizor…ogroman prostor popunjen, dokle pogled seže, kućama, neboderima, poslovnim prostorima. Ogromni neboderi gutaju minarete, a džamije se jedva naziru. I dok moja mala procesna moć pokušava izaći na kraj s ovim prizorom, promet je samo stao i prisiljen sam i ja naglo stati. Istanbul nije daleko, ali po navigaciji bi rekao da je ovo obilaznica daleko od centra. Čuo sam horor priče o ovoj dionici (kaos vožnja 100 na sat) pa slušam bijelog anđela i proučavam situaciju. Kreni…stani…kreni…stani. Samo krajnje desna traka, koja je očito zabranjena, nešto življe funkcionira. Ali opet tamo čim se pojavi auto/dva već za njim leti auto pod rotirkama (civilni, službeni, nekakav – samo izviru). Polako se probijam kad kolone stanu. Vruće mi je. Gandalfu je vruće. Sebi ne mogu pomoći, ali motoru palim ventilator. Gladan sam i žedan. Gandalfu padaju crtice goriva. Kraj se ne nazire a uz desni rub ceste sve vrvi od pokvarenih auta i šlep službi, nema šanse da se tu zaustavim.

Most! Ogroman, lijep, 4 trake amo 4 trake tamo…to je to, nema što drugo biti. Slikao bih most i promet ali nema šanse. Slikao bih ih i tablu “Welcome to Asia” s druge strane, ali nema šanse. Sliku sam ukrao s Interneta, prikazuje i most i zastave kakve sam spominjao ranije.

Prvi put u Aziji, ali ne mogu previše uživati u trenutku. I dalje sam u kreni/stani režimu i prepuštam se da me bujica nosi svojim ritmom koji možda je malo kaotičan, ali nikako brz, kamoli blizu 100 na sat. Vjerojatno subota u 15h nije baš idealno vrijeme za pregaziti Bospor. Nakon skoro dva sata ovih muka ugledah benzinsku. Prvo točenje u Turskoj, ni za to se nisam pripremio. Djelatnik nešto upisuje, toči, daje mi papir, plaćam na kasi normalno karticom. Kupio i sendvič koji glodam na odmorištu i pokušavam se malo rashladiti. Gledam oko sebe, za oko mi zapinje ogroman billboard koji prikazuje vojnika u spremnom stanju. Vrijeme neumitno prolazi, sad sam već dva sata ispred HR vremena, ne želim da me ulovi mrak kao jučer pa brzo krećem dalje.

Opet most! U daljini, velik. Neznam da li je lijep, ali sam prizor je za National Geographic. S razine mora se diže gusta, bijela magla. I nošena vjetrom se prelijeva preko mosta kojem samo vrhovi nosača strše vani u nerealno čistom i plavom nebu. Ovo treba slikati, scena je tu, ja sam tu, fali samo nešće da usmjeri fotić i stisne okidač. Jako razočaran što nisam u prilici slikati lijeno se vučem po zamagljenom mostu. Naplatne, naravno, čim je nešto lijepo, plati. I dalje razočaran, samo guram karticu djelatniku i gledajući u daljinu čekam račun a kad ono u rebra dolijeće drugi “imamo problem”. PIN problem…ma kakav PIN problem, nema PIN…PIN problem…ok, nemam lire, imam samo eure…može euri, pokazujem 10, klima ne…20? ne zezaj…ajde…vraća mi papire, ne gledam što piše, ionako sam već vječnost tu…vraća i nešto lira i pokazuje da uzmem i karticu na kućici??? OK, sve što kažeš, samo me pusti.

Cesta u nastavku i dalje široka, ali nova i s tablama. Naravno, i to se plaća. Ovaj pita imam li karticu, pa naravno kakvo je to pitanje, ko da sam prvi put ovdje? Lira ima dovoljno, i još ostaje. U jednom trenu sam vozio i prema zapadu, sunce je bilo s krive strane, ali Zemo samouvjeren pa se ne zamaram. Neznam zašto, ali u glavi mi se vrti Halidova “Prvi poljubac davno zaboravljen…prvi dernek ko zna gdje je…Koraci, k’o oblaci…vode me, ko zna gdje ” Valjda sam previše u birtijama. A možda će za koju godinu ovaj moj prvi ulazak u Tursku i Aziju biti isto tako zaboravljen ko i prvi dernek.

Zadnja dionica nije autoput, 4 trake, 110 ograničenje koje se naglo izmjenjuje s ograničenjem 50 kad cesta prolazi kroz naselja. U jednom trenutku kreće žustro penjanje, a to je nešto što i Gandalf i ja volimo, crni anđeo vodi ovu dionicu pa dolijećemo na nekih 1000 mnv. Odmor ne radim nikakav, iako povremeno pogled na cestu u daljini oduzima dah, fali nešće da okine…pregrijavanje i muke oko Istanbula izlaze na vidjelo, lovi me umor i bolovi, ali za dana dolazim u planirani grad Eskisehir. Na mapi ime nije bilo nešto velikim slovima napisano, ali na tabli piše 734.000 nečega (wiki kaže 850.000 duša u 2016.). Prolazim velike zgrade fakulteta, neki avio muzej na otvorenom i nalazim hotel…sve može, sve dobro…30eur. Motor spuštamo u garažu i blokiramo sve ostale, ali nije bitno jer prvi idem. Soba topla, LCD s brdom programa ali na turskom, ima više nego treba. Ima čak i ponudu hrane u sobu koja je više nego bogata i prihvatljivih cijena, ali subota je…dan za izlazak.

Kamo god krenuo, ogromni kafići, živo u njima, puni mladih ljudi koji ili piju kavu/čaj ili nešto klopaju ili puše nargile…gledam i neznam gdje ću…biram restoran koji izgleda nešto popunjeniji i ljudima s djecom…engleski nije problem samo dok nađu onog koji je za to zadužen. Izazvao sam dovoljno pažnje da postanem zanimljiv dvojici u uglu, pa kreću pitanja…odakle si, koliko ostaješ i slično…zovu da se pridružim i možda i bih, da sam posjetio tuš prije večere. Ražnjići od ovce (valjda), čoban salata i Cola – 5l benzina. Zašto 5l benzina? Pa moje sjajne pripreme za put nisu uključile tečaj turske lire, pa sad računam u litrama goriva. Pokušao sam kupiti karticu za telefon, da imam Internet putem, ali sam odustao jer mi se nije sviđalo što nemaju turističke prepaid kartice samo s prometom, tražili su putovnicu i previše litara goriva.

Večer mi prolazi u tipkanju i dopisivanju, a na cesti se odvijaju brzi i žestoki. Turira se žestoko, prolijeće brzo, ekipa navija još glasnije, basovi tuku, pale se gume…Azija-Turska, ma sve je jedno globalno selo. Kasnije sam saznao od kolege iz Makedonije, koji ovdje dolazi poslom, da grad ima “samo” 200.000 studenata. To objašnjava puno. ME nenametljivo piše odmori. Neću!

Razmišljao sam danas dosta putem da li bi trebao ovo pisati. Zašto ja to pišem i ima li kakve koristi od toga. Što može netko naučiti od mene? Ne baš puno, nisam ni nešto pametan ni načitan niti informiran. Neznam ni objektivno prenositi doživljaje. A svakim danom i sve više toga zaboravim. Možda je u tome stvar. Možda pisanjem želim pokazati da ne treba biti ni pametan, ni načitan, ni informiran da bi se putovalo. Treba samo biti odvažan. Putovanje vas neće učiniti velikim ljudima, nego sve manjim i manjim, ali potpunijim osobama.

Koliko lud moraš biti da bez pripreme napadneš Tursku i pokušaš prijeći u Aziju preko Bospora u subotu u 3 popodne?

Statistika:

742km (GPS) / 30,16l goriva / 635kn potrošeno (hotel 250kn)

11.03.2018. nedjelja

Noćas brzi i žestoki, a jutros mlažnjaci, to je zvučna kulisa grada. Ali ne bude me borbeni avioni, budi me želudac. Radim seansu na WC-u. I kad sam doma, ako pojedem previše crvenog luka, imam trbušne probleme, a ne mogu si pomoći kad mi je fini. Čoban salata ga bila puna, a bilo ga još i uz ražnjiće.

Koliko lud moraš biti da misliš da će želudac drugačije reagirati na luk u Aziji?

Neznam ni koliko je točno sati. Zemo je jučer pokazivao +2 u odnosu na HR vrijeme, telefon i dalje pokazuje +1, na televizoru je +1, sve mislim da bi trebalo biti +2 ali imam danas vremena, najkraća je dionica, sat amo/tamo. Na doručku praznjikavo, jedini gost osim mene neki azijat, pa što ti radiš u Turskoj, mislim si ja? A čovjek možda doma. Stavljam vrećicu čaja u šalicu i okrećem jednu od dvije slavine na spremniku…izlazi čaj…daj me nemoj…pitam gdje je vruća voda? Ona druga slavina na istom spremniku. Nikakve oznake nisam vidio ni na ni ispod spremnika, to se valjda podrazumijeva da znaš. Nema veze, nismo jednom pili bambus od dvije vrste crnog vina.  Dok se pokušavam natjerati da pojedem nešto kalorično gledam televiziju (i mislim da je na ovoj bilo +2 vrijeme). I ok, prikazuju scene iz ratom pogođenih područja. Pa ide vojna analiza. Pa malo reklama. Pa ide malo izvještaj s prašinarske obuke vojske koja trči pod punom ratnom spremom. Pa opet malo ratna scenografija. Pa još malo vojne analize. Da sam se rodio u neko drugo vrijeme vjerojatno ne bi ni primijetio, ali poznat mi je ovakav program i to me čini nervoznim. Ili je to želudac? Vraćam se u sobu, nova seansa. Hm, dobar luk, jučer je bilo “muka mi je” po turski a danas je “muka mi je” po hrvatski. Lijek ostao na motoru, ne treba mi pomoć ME oko ovoga, a ni lijek nije medicinski odobren. Kod treće seanse me počinje brinuti da ne lovim neke signale iz sile koje ne razumijem. Ne bi bilo prvi put da mi familija ili prijatelji skrivaju nešto u strahu da to ne utječe na moje lutanje.

Uspio sam se spakirati i riješiti papirologiju, uslužan nosač nosi stvari i vodi me do motora kojeg nekako uspijevam okrenuti u uskom prolazu kako bi mogao svladati strmi izlazak. Zahvaljujem i pozdravljam nosača, i ko ovisnik potežem lijek iz pljoske. Trebao sam ju ponijeti sa sobom i to već ranije učiniti. Pljoska je novi dodatak u opremi, do sada sam nosio lijek u kojekakvim plastičnim flašama, a sada u metalnoj pljoski koja ima ugraviran grb grada Budimpešte i moje ime, suvenir s putovanja dobiven za rođendan u nekom drugom životu. Navlačim kišno odijelo jer je jutro svježe kako i treba biti na 1000m nadmorske visine. Moje cuganje, ili moje oblačenje, ili pak Gandalfova prljava njuška izazivaju radoznalost čovjeka koji se izgleda vraća iz jutarnje kupovine. Uspjeli smo malo i popričati. Malo kasnim sa svime, ali koga briga, taman je i temperatura naglo krenula u pozitivu, 600km riješimo časkom. U tren oka smo već nazad na cesti, goriva ima nešto, idealno za zagrijavanje. A cesta i dalje široka, brza i prazna. I stalno na 1000-1300mnv. Gandalf prede. Sve idealno a nije dobro. Ne mogu si naći pravu motivaciju. Prelazak Bospora i u ulazak u Aziju su bili veliki korak za mene, ponestalo mi početnog entuzijazma. Čak mi ni pogled na ljude koji rade u polju nije interesantan, neznam što rade, izgleda kao da vade krumpir a ima i onih koji oru. Malo me ipak zabavio lokalni motorist. Ja ispod brojnih slojeva odjeće osjećam svježinu zraka, a on eto, bez kacige i u nekoj vunenoj vestici, i naravno bez rukavica jer kako bi baratao s cigaretom.

Osjeća Gandalf da sam letargičan, pa prigodno, kao i uvijek, nakon benzinske pali rezervu. Ali čim je vidio sljedeću pumpu iza zavoja, gasi lampicu, no kasno. Zna se pravilo, nakon rezerve prva benzinska, pa kakva bila da bila. Danas već znamo proceduru, djelatnik prvo upisuje registraciju, odabire pištolj (za točenje, ne onaj na metke), prislanja svoju karticu i tek nakon toga se oslobađa gorivo. Uzimam si i vodu, jer sam jutros u seansama puno tekućine izgubio. Palim motor, radi normalno, krenem zatvarati kacigu a Gandalf mijenja rad i okretaji padnu. Opa, nije valjda da si ovo znao i pokušao mi reći. Ne mogu ti sad pomoći, morat ćeš progutati što smo kupili.

U nastavku vozim bez uma i razuma (pitanje je imam li potrebno za drugačije?), izgubljenu motivaciju nalazim u pogledu na planine. Lijepe su, velike su, bijele kape ih krase, ali Zemo danas ima drugačiji plan i kad smo im već bili jako blizu, okreće nas lijevo a planine nam ostaju s desne strane. Nezna Zemo za onu “Nemoj ići lijevo, na križanju staze, tu ne ide ni’ko svi se zvijeri paze.” a bome čini se ni drugi nisu za tu čuli, jer je lijevo sve puno brojnih restorana na čijim velikim reklamama piše (ili prikazuju) kaymak, lokum i razne slične delicije.

Pametan i iskusan motorist bi stao, probao razne delicije, odmorio pa nastavio dalje. Ali ja nisam ni pametan ni iskusan, mene strah da mi se ne promijeni rad i padnu okretaji. Mada eto Gandalf bez pogovora zasad guta to lokalno što je dobio. Danas sam ja definitivno slabija karika i sve više popuštam…skliže mi se termo odijelo po sjedalu pa samo jednu pozu imam i to povlači za sobom bol u leđima i bol u guzici, ruka me boli, sve me boli, teško mi je, sve me smeta, cijeli svijet je legao na mene…demoni vožnje trećeg uzastopnog dana me love i hrane se mojom palom fizičkom i psihičkom spremom. Nećeš razbojniče! današnji cilj je samo tank goriva udaljen. Kad je Zemo okrenuo debelih 12 na satu stajem, ne ide više. Raduje me da sam prebacio polovicu. Znam da su mi starci kod sestre pa riskiram medu (5kn) i šaljem SMS da je sve ok, vadim kruh, konzervu i udri. Da se malo zabavim slikam našu ljepotu te primijećujem da se guli boja s auspuha koju sam vrhunski i predano nanosio zimos…baš smo lijepi par, stari i ofucani. Idealno za fejs…čisti, lijepi, dobri…koja nas majka nebi htjela. Na odmorištu nisam sam, Mercedes odmara dok mu gazda klanja u kućici nedaleko.

Pred nama je prolazak kroz još jedno tursko selo (Konya) s milion seljana. Tu pokušavam dokučiti što bi znak uporenja (yavas) mogao značiti. Vidim da školarci pretrčavaju 3-4 trake, iako imaju i druge mogućnosti, ali mislim da nije to. Ma nije valjda da sam loše pripremljen? Dok ja tako zujim okolo, uspio sam i promašiti jedno skretanje, i uz par dodatnih manevara, evo me na semaforu da se vratim na pravi put. A meni s desna, na podu, kašete s ribama. Istog trena mi pada na pamet hrčak kojeg ni Rimac Concept One nije uspio zgaziti, i njegove muke s ribama i motorom u Mozambiku. Znam ja da je sve to lijepa produkcija, i da za njim ide prava ME, i da će njemu biti to plaćeno masno, ali me misao nekako oraspoložila i potjerala demone. Pa ne gazim po blatu, ne padam s motora i došao sam jako daleko (zasad), a to što ja dobijam svakim kilometrom ne može nikakva lova kupiti.

Plan je iz ovog tanka izvuči koliko ide, pa kad natočim, to bi trebalo biti dosta do trajekta, po Cipru i za nazad… kilometri idu, brojač se okreće, Tasucu je sve bliže…a Gandalf šuti. Tu negdje prolazimo i najvišu točku na ovom cijelom potezu…a Gandalf šuti. Prolazimo dio ukrašen zastavama, brojni autobusi sa strane (podjećaju me na plaćenu publiku), ima tu osiguranja, limuzina, svega, cesta ne izgleda baš nova ali možda je kakav dernek, usporavam malo, gledam hoće li netko kakvu zdravicu ponuditi ili nešto slatko. No, kad je opalila neka topčuga (zvučalo je ko 105mm) pokazuje se zagorsko iskustvo u bježanju, nije nas tako lako oboriti ni uloviti, žustro po plinu i cik-cak…Gandalf šuti i dalje. Prošli mi već 400km s tankom…Gandalf šuti i dalje. Neznam što je u onom gorivu, ali izgleda da njemu odgovara domaća kapljica. Krenulo već i spuštanje u kanjon (dobro da je spuštanje, sjećate se one što se sve kotrlja nizbrdo? iz putopisa na putu prema Bukureštu)…Gandalf šuti i dalje. Iz daljine promatram troje lokalnih motorista, lagano obučeni, motori srednje veličine. Kad se ohrabre (ili ohlade paklene mašine) onda se saginju kako bi smanjili otpor zraka i ispitivali granice svojih mogućnosti te me podsjećaju na Galeba (ne onog Oliverovog nego Jonathana L.) ali i na vlastite moto početke. Kad su mi dojadili, obilazim ih bez i najmanjeg napora za Gandalfa, spuštam nogu u pozdrav svoj trojici a jedan čak i uzvraća. Zrak sve više ispunjava smrad spaljenih kočnica lokalnih heroja koji, poput mene, previše očekuju od svojih vozila, a ako možda i nisu najbolje održavana uzdaju se u pomoć s nebesa. Nažalost, za dosta njih je pomoć imala oblik šlep službe…Gandalf šuti i dalje.

Sad se već lagano brinem, nježno mazim Gandalfa po tanku…daleko smo, nemoj šutjeti…ako si gladan reci, naći ćemo nešto. Brine me da ono paljenje/gašenje rezerve nije bilo znak kakvog kvara (lampice recimo) i sad više nema indikacije? Nije to nerealno na ovako starom motoru. Blicnula je rezerva još jednom, ima sad već i tome dugo, ali ovaj put poštujem volju motora i nisam stao. Nestale su sve crtice s pokazivača, ali rezerve nema i nema, a trebala bi doć. Baš bi mi trebalo da ovdje bez goriva ostanem. U daljini vidim benzinsku, istina s krive strane, 440-450km od zadnjeg tankiranja a Gandalf šuti i dalje. Strah je prevelik, ne čekam više na znak…stajem pa makar se naljutio na mene. Točim i hladni čaj u sebe, i umjesto osvježenja dobijam zvučne signale iz probave. Cesta u nastavku je baš loša, grbav asfalt, zavoji, radovi na cesti, praši se, kamioni voze. Da, nedjelja je i radi se punom parom, i na cesti a ne samo u polju, dimi se i iz tvornica…sve skoro isto kao prije 4. godine prema Marakešu, isto je bila nedjelja, mislim, fale samo mala prašnjava igrališta i klinci koji natjeravaju loptu (u odnosu na Maroko).

I taman, kad je ostalo još deset/dvadeset kilometara do Tasucu, i kad sam mislio da ništa po zlu krenuti ne može, Zemo odluči da bi desno. Skretanje ne daje dobar osjećaj ali vidim neke ekstra table, uzdam se u Zemu, no uzalud. Nema on pojma kud je krenuo…jedan kraj puta, jedna možda jednosmjerna u krivom smjeru, pas me tjera sa svog teritorija, velike kosine na kojima jedva okrećem motor…milina. Vraćajući se putem kojim sam došao vidim da neki auto prolazi a Zemo bi za njim…zadnja šansa Zemo…e sad tek zabava, ulazimo u usjek izmedju stijena širok za jedan auto, očito u krivom smjeru, auto ispred pali svjetlo za vožnju natrag, bježim brzo koliko mogu, stisli smo se uz rub i čekamo da stane promet iz suprotnog smjera…sve ovo da bi skratili put, i to možda. A onaj crni anđeo valja se od smijeha. Neka neka, smij se ti samo, to je tvoje maslo, vratit ću ti.

Ulaskom nakon 5 popodne u Tasucu potrošio sam i to malo priprema što sam imao, ali sam debelo prije vremena pa se ne brinem. Bauljam i gađam smjer luke jer ju vidim i nekako dolazim do ulaza koji je izgleda za službeno osoblje To je bilo najbliže nekom brodu/trajektu što sam mogao. Izlaze dva lika, jedan službena uniforma a jedan bez uniforme. Oni znaju što ja tražim (kartu za trajekt) i ja shvaćam da to nije ovdje nego u gradu (ured za prodaju), ali jezična komunikacija nam je nikakva. Za upute smjera nisam siguran da sam najbolje razumio, napisali su mi na papir ime ureda…hvala, vremena imam, naći ću. Vraćam se u mjesto, jedan smjer blokiraju prodavači, vidim parking mjesto u hladovini, to je to, ne vozi mi se više, vruće je, moram se raskomotiti i malo prohodati. Pomoć tražim od nekih zamotanih curica, u nadi da će barem mladi znati engleski, ali ništa od toga. Ali prepoznaju što piše na papiru i ispada da to nije daleko, hoće me povesti ali imam ja previše za skidanje…hvala, vremena imam, naći ću. Dok se ja raspremam prilazi troje derana, valjda na putu iz škole, i jedan je posebno radoznao…ohrabruje se, ispituje…kad smo konačno došli do sporazumijevanja “Manđukić, Modrić” druga ga dvojica odvlače. Ipak ima još nade za ovaj svijet, nogomet je univerzalni jezik a ne esperanto.

Ured je bio taman dovoljno udaljen da se malo razgibam hodajući. Zbog toga što sam kišno odijelo nagurao u topcase kacigu moram nositi u ruci. Nije to ni loše, može poslužiti u samoobrani a ne treba puno ni objašnjavati s kakvim si vozilom. Ured prostran, kofera i torbi na sve strane, dvije me gledaju iza stakla upitnim pogledom i taman da bi zaustio nešto, napad s boka… u maniri vrhunskih fiksera iz Maroka ulijeće lik. Prvi dojam je oprez…diži bedeme, pripremi obranu…ali uporan je on, uzima vizitku s pulta i pokazuje – on gazda, on šef poslovnice. A ove dvije šute, pogledom tražim pomoć, neki znak od njih, ali niti one pričaju engleski niti izgledaju uznemireno. Polako spuštam bedeme i kreće dogovaranje, pregovaranje. Jasno je da želim danas na Cipar, jasno je da trebam i nazad, ali moj info (ipak sam se ja pripremio) govori da do 16. nema nazad i da je tad za Mersin uvečer. Zanemari pripremu, on tvrdi da ima trajekt 15. i da ide popodne za Mersin. Tražim da razmislim i pitam za internet pa mi upisuje šifru poslovnog wifi, to je super, bar se mogu javiti besplatno doma. Provjeravam online vozne redove i aplikaciju za rezervaciju, nitko ne spominje 15. Mersin ali je on nepokolebljiv. I ne samo to, sad već on pokazuje slike kabine, sve se sjaji, boje su tople (žute), ima i tuš. U planiranju putovanja kabinu sam mislio uzeti na dionici za Mersin koja duža, ali sad ću ploviti noću, nisam baš svjež, slike izgledaju toplo…ma znaš što, sviđa mi se ideja, daje sve. Daj trajekt i tamo i za Mersin 15. Daj kabinu u oba smjera. Daj i vizitku, ako nešto pođe po zlu, naći ću te, samo da znaš.

Sjedim pred uredom, koristim mukte zarađeni Internet, javljam se doma i slično. ME preporuča odmor i brufen u granulama, iako zna da sam protivnik toga. Neću! Zabavljam se proučavanjem okoline. Menađer je stvarno faca, njegov maxi skuter blokira parking mjesto za njegove prijatelje, svako malo upali pa napravi krug, valjda skuplja klijentelu, svako malo upali, pomakne se 3 cm, pa ugasi, to je valjda poseban ritual za privljačenje pažnje i klijentele…telefonira, pregovara, pravi se zabrinut…pravi menađer. Dodatak: po povratku doma našao sam vizitku, menađer se zove Ali BARUT, ako nekome zatreba a i prikladno ime ima. Kad sve zna, pitam da mi preporuči neku hranu, nisam izbirljiv, može i fast food. Iako je restoran odmah do poslovnice, vodi on mene i unutra, pokazuje izbor, koordinira s osobljem. E sad ja više nebi fast food, daj ti meni miješano meso, sezonsku salatu (danas neću čobansku) i fantu. Gostiju nema, nije baš sezona ali svejedno nije baš dobar znak. Dolazi voda koju nisam naručio, u flaši, dolazi kruh i namazi, dolazi salata. Lijeno glodam to što imam ali hoću pravu stvar i onda konačno, miks piletine, mee mee i nepoznatih mesnih proizvoda, nije baš velika porcija, ili sam ja gladan. Polako (brzinom niškog specijalca u stanju pripravnosti) rješavam sve te čudne okuse, zalijevam ih i fantom i vodom, dok sunce polako nestaje. I taman kad bi ja platio donosi lik punu zdjelu raznog očišćenog svježeg voća (banane, kiwi, jabuke…). Nakon jutarnjeg iskustva, i svih upozorenja koje sam ikad dobio, to bi trebalo preskočiti…ali dan je dug a voće je zdravo (istina, prije jela)…glodam ja još voće i zalijevam ostatkom fante…ako ništa do sada to će zabiti zadnji čavao u lijes mojoj probavi.

Mrak je pao, dovlačim motor do ureda, povlačim lijek jednom/dvaput, pokušavam kišno odijelo spakirati u vreću za smeće i zavezati na zadnjem sjedalu. Ogromnog je volumena i ubija mi tovarni prostor, a sad mi valjda više neće trebati, na moru sam. Dolazi i Barut, ima respekt za Gandalfa, vidi on da je to težak motor, veliki volan…koliko dolara? Ohladio se kad sam rekao da je 20 godina star, očito je za njega samo novo dobro. Od montiranja odijela sam odustao, igram se na telefonu i lovim tanak internet…vrijeme sporo ide. Konačno, nešto se zbiva, vidim ja neku gospođu da se uznemirila, sve više ima ekipe u prslucima. Dižem glavu, pitam jel se to možda može u luku (misleći da je trajekt tamo nadam se da će me pustiti na njega i u kabinu, da se skinem i odmorim). Može naravno, znaš li put? Kako da ne, pa ovdje sam od popodne, već sam domaći, shvatio sam sve kako funkcionira. Za svoju proaktivnost ne dobijam nagradu već zadatak biti predvodnica za gospođu. Ona ide autom ali nezna put…progutah knedlu, ona bar zna jezik…ajde, valjda ćemo zajedno lakše pronaći.

Mrak, vozim se prema luci, nema baš nekih previše znakova ili ih ja ne vidim, no stvarno nije problem, iz prve smo na ulazu. Otvara se kapija, puštaju nas unutra i tu kreće papirologija. Drago mi da imam nekog tko zna jezik, ali brzo kužim da bi i bez toga išlo…shvatio sam sve dobro što treba i kamo krenuti. Prvi smo na parkingu, nigdje žive duše, dva su trajekta tu, ali krivih imena. Sjedimo u čekaonici, ne moram ništa pitati, gospođa je učiteljica i to onaj tip koji sve živo mora pitati. Idealna je za razbijanje kontrola i provjera. Nakon nje svi sretni s nekim tko šuti i trepće okicama. Zanimljivo da osim što sam ju morao dovući ovdje, i ovdje joj moram pokazati gdje je wc iako joj se nalazi pred nosom i iako je označen na njenom jeziku (hvala Boris na još jednoj bitnoj turskoj riječi – tuvalet). Nakon još malo sjedenja u praznoj čekaoni, radimo policijsku provjeru. Sad mi čak lupa i žig na isprinatnu vizu a ne samo u putovnicu. Carina ima svoja pitanja, ali tu je mlada teta oštrog pogleda koja podučava mlađeg podanika, rekao bih ne razumjevši što govore, i koja solidno govori engleski. Istina je da bi mi bilo draže da ju ne razumijem….jer kaže da trajekt dolazi do 23h…i dodaje možda. Moje je sad da čekam kod motora, oni su udarili neki žig i upisali registraciju, doći će kolega u provjeru. I tako ja čekao i čekao i čekao…polako sad već dolaze i drugi auti… i dočekao…da mi se kolega bez ikakve provjere potpiše u putovnicu pa sad mogu nazad na carinu. Tko bi prvi sad je zadnji, shvaćam u skupljanju tih zadnjih potpisa, štambilja, nečeg. Dobra je stvar da je procedura gotova, spremni smo za ukrcavanje, sad nam samo još trajekt fali. Opet se zabavljam proučavanjem okoline, gledam odlazak trajekta za Tripoli (ili nekamo), pričam s radoznalima, blijedo gledam ljude koji od mene traže pomoć na turskom (ne kužim što oni vide u mojoj pojavi)…pada temperatura, pada rosa.

Lagano mi se već pali lampica rezerve kad je trajekt krenuo s manevrom ulaska koji traje. Pa kreće iskrcavanje ljudi, pa šlepera, pa ljudi, pa šlepera na rikverc kroz usku rampu, pa pokoji auto, pa još kamiona…još kamiona…pa krenula druga razina…sad se već šleperi mogu okrenuti unutar broda i izlaze brže… i eto, ni ponoć, a on prazan. Ljudi koji su izašli sad rade gužvu kod osoblja i ništa se ne zbiva. Jedan putnik, nazovimo ga Brada (jer me jako podsjetio na nekog) nervozno hoda lijevo desno. Pričali smo već ranije, vozio je on kroz Hrvatsku i Sloveniju prema DE, ali sad ga brine jer su već morali kamioni krenuti. Ja gledam tužno prema brodu, pješaci su već gore a meni se pred očima vrte one divne slike kabine što sam gledao popodne. Nikakva vozila ne ulaze, ostali se griju u autima, meni se više ne igra ni memory na telefonu, željezna klupa na kojoj sjedim postaje sve hladnija. Raspoloženju ne pomaže ni gledanje psa lutalice kako pokušava impresionirati svog čovjeka u uniformi. Izabrao si on njega, očito ne danas, i presretan je što ga vidi. Ljulja se u ramenima lijevo desno, sve bi mu skočio u zagrljaj, stavio šape na ramena, ali zna da ne smije. Klanja mu se, animira ga, a čim ovaj rukom krene, baca se na leđa i predaje u potpunosti. Čovjek mu pokušava objasniti da to ne želi od njega, ali ne može si ovaj pomoći. Gledam ja tako njihov igrokaz i fali mi Rubi (da smuca iza leđa dok ja nešto radim kao sada dok ovo pišem).

Statistika:

618km (GPS) / 40,4l goriva / 1712kn potrošeno (hotel 225kn + trajekt 1050n)

12.03.2018. ponedjeljak

Ponoć je debelo prošla kad su konačno krenuli šleperi i to takvom brzinom da mi je pukao film…pa jedini sam motorista ovdje, valjda to ima kakvu težinu. Hrabro odlazim do lika s oznakama brodara na reflektirajucem prsluku, i objašnjavam svoju situaciju, trepćem okicama, zabacujem gustu plavu kosu….i gle, no problem…uzima dijelove karti, viče nešto ostatku ekipe i mogu na brod. Tu postaje malo zanimljivo jer nisu baš spremni za mene i prihvat motora. Tjeraju me da ga stiskam uz bok toliko da stružem koferima po bačvama koje tu stoje. Jedva ga dižem na nogare i izvlačim se van…ali ne, nije dobro, stavi na bočnu. Zavlačim se opet, spuštam nogaru (koju sam čekičem zimos malo popravljao), ja držim za nos motora a lik za desnu stranu…spuštamo lagano…stoji 1s i onda pras, naglo propada, ali nas dva još nismo pustili. Nije problem nogara nego rupa u podu koju smo pogodili. Odustajemo od bočne, zavlači se opet, diži na centralnu…a pod mastan, sklizak…sve čekam kad ću se prevrnuti. Kad sam vidio kako ga je povezao, sve nade su mi potonule, ali tko sam ja…podvijam rep, odlazim prema kabini. U salonu ljudi već lijepo spavaju, cipela bez vlasnika na sve strane. Konobar, ili što je već, nema neku jaku ponudu, police su prazne a za ključ kabine mi otima putovnicu što me ne veseli. Pokušavam saznati za koliko da si budilicu složim, ali mi se odgovori ne sviđaju pa se pravim da ne razumijem.

Kabina – zagušljiva, s velikim ventilatorom na zidu. Radujem se WC-u iako mi iznenađujuće ne treba, lijek pomaže. Tuš kabina je isto tu, ali toliko još ne smrdim. Mislim da sam spavao prije nego sam odijelo skinuo sa sebe i definitivno prije nego je glava dodirnula jastuk. Nemam pojma kad smo krenuli ni koliko je trajao ukrcaj. Probudilo me solidno ljuljanje broda i svjetlo koje se uspjelo probiti kroz prozor koji izgleda prljavije i od Gandalfa (a mislio sam da je to nemoguće). Otkrivam i tajnu toplih slika. Hrđa na okviru prozora daje boju, a zamazanost stakla ju lijepo raspšuje, ne treba tu Photoshop ni poseban filter na objektivu. Još nije vrijeme budilice. Ljuljanje me ne brine radi mučnine, imam ja lijekove, istina negdje na motoru…brine me kako je Gandalf. Taman je jučer postao službeni član obitelji, upisali mi ga u putovnicu ko dijete. Lagano se oblačim, uskačem u čizme i u izvid situacije. Gospođa učiteljica još uvijek svježa ko jučer, ali konobaru su kapci jako teški. Odmah ona meni objašnjava da još putujemo, i da iskrcavanje neće još do negdje oko 11…ono, šališ se? ajde, to je po turskom vremenu, po ciparskom je to ipak prihvatljivih 10, valjda. Izlazim van, Turske ne vidim, Cipar se nazire…dva debela auspuha rigaju crni dim…ne mogu ništa osim par slika mobitelom i nazad u krevet, izlazak sunca mi pobjegao…signala nikakvog nema.

Nakon sat/dva izlazim ja ponovo, sad je već sve puno življe, ljudi su vani, udišu svoje jutarnje doze nikotina, toplo je, Cipar se dobro vidi…to je to, vrijeme je opet biti nervozan, posebno jer mi dolazi SMS čestitka na uspješno ostvarenom cilju…a ja još ni na tlu, ni prismrdio papirologiji…ne volim ni naljepnicu planinskog prijelaza kupiti prije nego ga prođem. Do samog manevra pristanka sam ja nazad u posjedu svoje putovnice i gledam privezivanje uživo. Opet je tu učiteljica da me nešto pita (kad idem do vozila?) ali me muke odgovaranja rješava neki drugi Brada za kojeg kužim da mu i engleski super ide. Kad je krenula rampa dolje spuštam se i ja na donju palubu, nalazim Gandalfa uspravnog i to me jako raduje, tako je usko parkiranje da nebi daleko ni pao ali svejedno. Šleperi su krenuli, ovaj parkiran do mene gabaritnim svjetlom struže kofer na odlasku. Vidim ja da to nebu dobro, ali idući već nailazi, nema tu baš milosti, svi bi van. Dovlačim za rukav djelatnika, pokupi tu svoju gurtnu, i pomogni mi ga spustiti. U međuvremenu su oni prolijali još neka ulja oko motora i posipali piljevinom…jedva stojim kak je sklizak metalni pod, a ne mogu ni uspravno stati uz motor. Blijedo me gleda, ali ipak prima za ručku s desne strane. Toliko je sklisko da se nogare voze bez otpora pa ih moramo blokirati nogama i nekako smo prizemljili mrcinu…odmah pali, provlači se kroz šlepere i bježmo odavde…van, nekamo, na slobodu…

Probijam se na molu kroz more kamiona, kojih ima i s nekog drugog broda ranije, i izbijam naprijed, iznenadio i osoblje, no dobijam mjesto za parking, odmah pored olupine koja očito nije zaslužila slobodu i tako zapela ovdje na ničijoj zemlji. Nemam pojma za redoslijed, samo su kamiondžije tu, a civile sam pretekao. Vidim ime brodara na kontejneru pa reko da pitam za povratak, a oni meni odmah neke papire u ruku, vidim ja tu podaci o motoru, čak i nešto kao moj potpis. Gleda me djelatnica…imaš osiguranje? Pa naravno da imam…ali za ovdje? Paaaa, mislim da nemam baš. 25 lira za papire plus osiguranje, koje možda ne trebaš ipak…ajde plati 25. Karticu mi pos odbija, pa dajem zadnje lire koje su mi ostale, one još koje sam dobio na naplatnoj kod Istanbula. Upute ne dobijam pa idem na carinu. Vozači kamiona me gledaju, uzimaju papire iz ruke i jedan štambiljaju nekim štambiljem kojeg potpisujem. Dok sam došao na red djelatnica pregledava i stižu prve upute. Prvo na policiju ovjeriti putovnicu, nakon toga platiti osiguranje i onda tek kod nas. No problem, ali sad već lagano pristižu i pješaci s broda pa je gužva. Dobijam vizu za turski dio u putovnicu a da me ništa nije pitao osim jel 90 dana dosta? Dosta je. Dobijam osiguranje na 6 dana, iako je bilo da je mjesec dana najmanje, i plaćam drugom karticom…shvatio sam konačno, neki POS terminali imaju problem ako kartica nema PIN…maestro prolazi bez problema. Dobio sam i zadnje štambilje na carini, uz pitanje Brade2 “Jel toliko pečata i u HR trebate?” Joj, a što misliš zašto sam tako smiren? Originalni Brada taman izlazi prije mene. Dakle, uz raniji start, nisam ništa sporiji u papirologiji. Jedno je svima bilo zajedničko…kad bi shvatili da sam ja prvi put ovdje, sažaljenje bi im bilo u očima i sretno na ustima.

Turska Republika Sjeverni Cipar! Još samo jedan potpis u papirologiju djelatnika pred izlaznim vratima, i još samo jedna provjera i gunđanje što nemam tablice i na prvoj strani motora i mogu van luke…uh, uh…jesam li ja za to spreman? Pa ne baš…nisam očekivao da ću uopće a kamoli tako brzo stići, iznenadilo me :). Ma kaj god, cesta je cesta, mi motoristi ionako pretičemo i s lijeve i s desne. Prve kilometre radim nježno, razmazane mušice po viziru nisam oprao pa moram voziti otvorene kacige, čini mi se da pratim upute od Zeme. Ali i za Zemu je ovo previše, gubi on odjednom rutu, izračunava. I nije mu to dosta, gasi BT modul i ne želi ga više upaliti, gubim glasovne upute. Radovi su na cesti, dvosmjeran promet, nema sad okretanja da i treba. Očito smo došli na komad stare ceste jer Zemo uspijeva napraviti rutu. Taman se i motor malo ugrijao pa ga čujem kako lijepo zvoni (ili ventili ili lanci) dok imam dignuti flip, a kod ubacivanja u prvu brzinu sve jači udari od diferencijala dolaze…i kako to onda riješiti? Zanemariš nedostatak glasovnih uputa, zatvoriš kacigu da ne čuješ motor, i kreneš voziti kako se to od vikend motoriste i očekuje.

Cipar! Zahvaljujući vrhunskim pripremama uopće me nije jako iznenadilo da sam već pred tampon zonom, izlasku iz nepriznate i ulasku u drugu državu. Izlazak brz, kolona je na ulasku pa pokušavam popraviti Zemu. Prvo gašenjem, pa onda nehotičnim ispuštanjem iz ruke da par puta lijepo odskoči od asfalta…nije pomoglo, i dalje ne želi pričati s kacigom. Nadam se da nisam postao sumnjiv radi mojeg nogometa s Zemom. Na ulazu mi djelatnica uzima putovnicu, nije to baš česta tipa, zove drugog koji me stavlja na stranu. Dok sam ja parkirao već vraća putovnicu, možeš dalje, krenem prema motoru, fućka da se vratim, problem…pa još se nisam ni vratio već maše, no problem, možeš…gledam ga još tri sekunde…jel to konačni odgovor? Na punktu carine ne stajem uopće, samo okrećem glavu, kimam i prolazim…znam ja da je sve OK…a na povratku ćemo vidjeti da li sam trebao stati.

Evo me u EU nazad…lijepo je biti doma a tako daleko. Pičim da se sve praši iza mene, semafori, skretanja, kružni tokovi, autoput…letim…i Zemi je bolje, mape grčkog dijela su puno bolje pa lakše navodi. Bijeli anđeo cijelo vrijeme viče “lijevo, lijevo”, a crni šuti, siguran je da ću nešto pogriješiti. A ja kao da sam rođen naopako, i kao da ovako vozim cijeli život. Prije samog centra Larnake uspijevam se malo izvrtiti radi preranog skretanja, ali ništa dramatično. Malo majmuniranja radi zatvorenog dijela ceste i Zemo kaže stigao si (adresu hotela sam ukucao još doma u pripremama, da nešće ne pomisli da sam do ovdje došao nepripremljen). S jedne mi strane zid a smeće i parking s druge strane, more se nazire kroz prolaz između zgrada, uvjeren sam da došao na zadnji ulaz. Ispalo je da sam krivo uvjeren, 20 metara dalje je prednji ulaz…nisu više hoteli okupljanja kao nekad.

Ulijećem u hotel, tražim sobu i parking. Nisam baš tipičan gost, izgleda da nas nebi baš svaka majka poželjela, čudno me gleda osoba s druge strane recepcije. Parkirati mogu uz kontejner za smeće i ogradu, ili pred hotel, ili negdje na parking…ma sasvim je OK Gandalfu pred hotelom, nek ga svi vide. Ali od sobe ništa zasad, pun je hotel, od 14h je prijava…malo me iznenadilo, ali 2h sam uranio, tko mi kriv. Barem imam vremena sav znojan i predebelo obučen razmisliti što sam napravio, javiti se doma i prijateljima, izvući pokoji like na Facebook-u. Sav sam si ponosan.

Soba je ipak ranije spremna, ali u nju mogu kad ju prvo platim. Nisam se dosad susreo s ovakim sistemom, nadam se da nije upravo uveden radi mene. Ako ti hoćeš da platim ja ću tebe slikati. Ma dam sve, samo me pusti negdje da mogu skinuti sve sa sebe, legnuti potrbuške, otuširati se. Ne smeta me loš pogled kroz prozor, ali malo me ometaju utičnice za struju. Primam se posla, lovim korak, rješavam što mogu. I tek nakon toga ispiranje putne prašine. Prvo s tijela a kasnije i iz grla. Kako je posla bilo dosta tako sam ja opet pregladnio i kasno krenuo u lov na hranu. A na šetnici KFC, McDonald’s, Pizza Hut, Starbucks, svi živi u 200m…ali ja ne volim imena…ja bi nešto prosto, sad bi nešto domaće, ali među ovim velikanima ne prepoznajem. Biram veliko ali nepoznato. Mami s 700g teškim svinjskim odreskom. Još me konobar nije uspio pošteno odmjeriti već ja imam narudžbu…juhu dana, kakva god bila…svinjski odrezak i malo salate uz njega…i pivo, neko dobro i veliko. Porcija juhe zanimljivog okusa i gustine, prelijana maslinovim uljem i poslužena uz kockice dvopeka je bila ogromna. Odmah mi je bilo jasno da je to greška i da sam možda samo juhu trebao uzeti. Da imam barem šansu probati svinjetinu, ostavljam pola porcije…i to je zabrinulo konobaricu pa pita da li je sve u redu. Sve je OK, fina je juha, shvatit ćeš zašto sam ostavio kad dođe glavno jelo…i shvatila je. Za glavno jelo sam morao dati sve od sebe. Ostalo mi taman za ove mačke koje hodaju oko stolova ali nisu ni napadne ni neuredne. Piva je isto super, neka lokalna sorta, taman je popunila sve rupe, ako ih je bilo, i došla do grla.

Sad je službeno, prešao sam iz stanja pregladnio u stanje prejeo…ali nekako sam morao proslaviti uspjeh. Nastavak proslave i ispiranja prašine se dogodio kasnije, na lokaciji koja 87 raznih piva ima, konobara (u stvari barmena) koji govori odlično 7 jezika (isprobali smo mu neke) i donosi testere za pivo, a najbitnije rade duže od drugih. Piva je bilo raznih, miješali smo razne kombinacije, pšenično, crno, još crnije, jako, lagano, voćno. Očito su neka jako dobra jer sam dobio pohvalu da mi se znatno poboljšao engleski. A to su samo alkohol i veselje na kraju uspješnog puta govorili iz mene. I ona putna žestica koja mi nije baš trebala, kao ni ona tuđa druga koju sam popio.

Koliko lud moraš biti da naručiš više nego možeš pojesti (ili popiti)?

Statistika:

76,6km (GPS) / 0l goriva / 1353kn potrošeno (hotel 450kn i 550kn putna runda)

 

O službenom dijelu koja budu sklopu lutanja nisam nikad posebno puno pisao ali sada ću morati jer je značajno utjecalo na moj povratak. Bitno je spomenuti i to da je direktor ove naše male regije, par dana prije okupljenja, dobio iznenada otkaz. Onako kako to i biva kod velikih, danas jesi-sutra nisi. Došla ga glave osoba višeg ranga koja je eto, koliko sam čuo, porijeklom iz Bosne. Čemu to spominjati? Pa, eto i mene u jednom trenutku došla glave bosanka, pa si donekle mislim da razumijem njegovu situaciju i suosjećam s njim. Najvažniji razlog za spomen je ipak u tome da je on, u raznim ulogama koje je igrao proteklih 6 godina, direktno (ili indirektno) zaslužan za mnoga moja lutanja (od lutanja na prvi susret u Rovinj pa do najpoznatijeg u Marakeš). Tko zna, možda je ovo zadnje lutanje s poslovnom pozadinom. Ako je već negdje bilo zapisano da mu je vrijeme otići, onda mi je žao što ga ja (i moj distributer) nisam došao glave. Skinuli smo mnoge (možda i sve) njegove prethodnike, ima ona “bolje da izumre narod nego običaji”.

Uglavnom, u ponedjeljak sam bio sretan i dobro raspoložen. Put je prošao odlično, vrijeme je poticajno, ostatak ekipe je tu ili dolazi. Proslavilo se.

13.03.2018. utorak
Očekivao sam da će ovo konačno biti dan za spavanje i odmor kako ME već danima preporuča, ali odmah ujutro naprasno me budi zvuk industrijskog usisavača, koji dolazi izvan hotela. Glava mi tupa, vjerojatno nisam baš trebao sve one pive jučer isprobavati, posebno jer me i inače boli već nakon dvije (makar i iste). Bio je to takav trenutak, dao sam sve od sebe, čak sam i pozvao putnu Živanu, popularno lokalno žestoko alkoholno piće, koje eto prvi put upoznajem.

Kroz dan radim posao onoliko koliko mi situacija dopušta. Havarija na poslu je velika, ugasio se jedan dosta važan server kojeg sam davno postavio. O oživljavanju puno toga ovisi, pokušavam pomoći savjetima ali sam ipak malo predaleko da bi mogao išta konkretnije od pozitivnog razmišljanja. Pokušavam što bolje odmoriti guzicu pa radim potrbuške. To, i slab Wifi signal, imaju za posljedicu dodatno opterećenje vrata pa se bol u vratu i glavi pojačavaju. Sustigao me i umor, ne forsiram ništa ali pokušavam zapisati što više detalja o proteklih par dana na cesti. Toliko sam se unio u sve da mi je dan samo proletio, i ne bi ni shvatio koliko je sati da se želudac nije pobunio. Na brzinu izlazim iz sobe, kasno je već, prigrist ću neku brzu hranu da izdržim do skore službene večeri dobrodošlice. Da izbjegnem imena, ulazim u neki ciparsko-indijsko-azijski restoran. Nije baš obećavajuće kad ti tamnoputi indijac radi ciparski gyros ali nisam se bolje snašao.

Večera je u istom restoranu u kojem sam se jučer častio, izgleda da i ja nekad pogodim dobar. Porcije su manje nego jučer (srećom), sve je fino. Na samoj večeri nisam dugo izdržao, glava me i dalje boljela, a imao sam i grčeve, vjerojatno od onog indijsko-ciparskog gyrosa, a možda i zakašnjela reakcija napora putovanja.

14.04.2018. srijeda
Sve ovo dosad napisano o službenom dijelu bi trebalo poslužiti kao uvod za danas. Rani odlazak na spavanje rezultira bistrom glavom. Uspijevam prije službenog dijela i malo poslikati grad.

Službeni dio protiče očekivano, lijep poklon je tu, trebao bi stati u moj novi topcase. U tijeku predavanja dolazi vijest da je server u firmi proradio u virtualnom okruženju (ovo samo za sebe je izvanredna vijest). Već je nekako uobičajeno da ja par slika opalim, i smanjim troškove organizacije. Tako ja slikam i dodjelu nagrada partnerima i distributerima. Ni na kraj pameti mi nije bilo da bi ona za “najproaktivnijeg partnera u 2017. godini” mogla završiti u mojim rukama. Da sam znao, obukao bi nešto prikladnije. To je druga izvanredna vijest. Treća stvar koje me izbacuje iz takta je vrlo kratak komentar, na moje jučerašnje pisanje, na BMW forumu gdje objavljujem prve verzije lutanja. “Kolekcija is back” je napisao prijatelj čije mišljenje cijenim (i koji je kriv i za neka lutanja). To mi je dalo dodatna krila.

U slobodnom vremenu prije večere radim 200 na sat. Brdo zaostataka. Jedva uspijevam otrčati i kupiti pokoji suvenir za familiju i ME. Kroz dan sam bacao pogled na prognoze, ali mi se nisu sviđale pa sam ih odlučio ignorirati. Krao sam i malo vremena da vidim neke kilometraže na povratku, pa određujem područje Crnog mora kao cilj za drugi dan povratka. U trećem do kraja Bugarske, i u četvrtom do kuće. Prvi dan je naravno trajekt do Turske.

Ove tri prije navedene stvari su svaka za sebe dovoljan razlog za slavlje, kad se na to još doda sreća što sam uopće stigao do ovdje (koja me još drži) i karmine* za direktora, dolazi do kritične mase s kojom se bijeli anđeo ne može izboriti. Lesli Eldridž (ako se netko sjeća jedinog ne-japanskog nindže) bi pao na trećoj zamci, gdje ja neću na njih 5. Kak bi rekli moji zagorci “I onda neš pil?”

*karmine (prema lat. carmen: pjevanje; pjesma) ili podušja, obredna gozba za pokojnika koja se održava u kući umrloga, obično nakon pogreba…Smatralo se da će pokojnik te noći posljednji put posjetiti svoj dom, blagovati i blagosloviti ukućane pa se često za njega na stolu ostavljala hrana i piće.

Za samu večeru sam ciljano donio hlače koje sam nosio i na okupljanju u Marakešu, to je bilo jedino okupljanje svjetskog ranga na koje sam bio pozvan, i to zahvaljujući osobi za koju su karmine, iako je on mislio da će nam posljednja večera biti tamo, u Africi, prevario se. Kao što sam se i ja prevario u njegovo trajanje, potrajao je puno duže od očekivanja. Obično bi moje recikliranje odjeće bilo popraćeno glasnim i jasnim komentarom od strane nekih, ali eto večeras nije. Lokacija večere je, ko za vraga, odlična. Ekipa za stolom još bolja. Crno vino je izašlo iz raja. Živana nas svako malo posjeti. Vidim ja da drugi štrajkaju, ali to mene ne smeta, ja dajem sve od sebe. I kod hrane i kod pića. A hrana samo dolazi, spominje se nekih skoro trideset slijedova. Sve moram probati, a posebno puževe. Svi ih izbjegavaju, a meni je to prva prilika koju objeručke prihvaćam i uživam u njima, barem dok su bili topli. Hladni nisu valjali baš ništa. I tako red Živane, red hrane, red Živane, red crnog, red hrane, red Živane…i onda Živana, Živana, Živana. Sjećam se da sam užicao cigaretu, slikao se s djevojkom koja je izvodila lokalne plesove (hvala Emina za sliku), gazdom, nekim nepoznatim ljudima i na kraju pokušao plesati. Tu sam vjerojatno nezgodno poskočio pa mi ispao film, ali to je bilo nakon dostizanja višeg stanja duha.

Nirvana! Borba bijelog i crnog anđela (ja ih u tekstu tako nazivam, razne kulture i vjere imaju svoja imena i simbole, ali u osnovi to je isto, označavanje dualnosti sila u prirodi) vodi se i večeras. Lako je što mi radimo kad smo sami (kao ja na motoru kad sam donosim odluke i snosim njihove posljedice). Problem (koji valjda muči i druge) je pronaći balans između nagona i društveno prihvatljivih normi. Svi mi želimo pronaći savršenu sredinu između robovanja strastima i stroge pokore, jer je to stanje koje najmanje energije troši. Budisti vjeruju da postoji stanje gdje se uživa potpuna radost, sreća i mir – nirvana. Smisao života za budiste je postići nirvanu. Mnogi se trude, mnogi lažno tvrde da su je postigli, a samo rijetki uspiju u tome. Mislim da sam u nirvani. Nemam ni želja, ni strasti, ni misli, ni ideja. Potpuno ništavilo. Slika koju sam kasnije našao na telefonu je dokaz.

15.03.2018. četvrtak (povratak)

Koliko lud moraš biti da se svjesno otruješ noć prije povratka?

Neznam što me probudilo. Neznam koliko je sati. Neznam kako ni kada sam dospio u sobu. Neznam gdje mi je telefon. Ne mogu ravno hodati ni do WC-a. Stvari koje sam jučer imao na sebi leže na podu od vrata do kreveta. Genijalnost projektanta kupaone uočavam kad mi kupaonski element u koji je ugrađen umivaonik idelano služi za odmor glave dok sjedim na školjci. Ne mogu je držati. “Muka mi je” po hrvatski. “Muka mi je” pravo. Otrovao sam se, a otrov još uvijek kola mojim žilama, sve mi stoji u grlu. Pomisao na hranu mi se gadi. Oblijeva me mrtvački znoj dok tijelo drhti od slabosti. Pronalazim telefon, i zanimljivu sliku na Viber chatu, uopće ne kužim da sam je ja poslao. Gledam u galeriju slika, ima još zanimljivih kojih se ne sjećam. Ovo nije stvarno, mora da sanjam, kao da se nalazim u Hangover filmu i svaka nova scena otkriva neku novu gadost. Polupametni sat kaže da sam legao u 2 i spavao 5 sati (to se čini sjajno ali se ne osjećam tako). Gledam gdje su mi anđeli. Nema danas ni bijelog ni crnog, samo dva bolesno zelene boje koji ne mogu letjeti a da bi stajali moraju se međusobno pridržavati. Veseli me da je i crnom muka. Ne mogu napisati da se od duše rastajem jer je danas nemam (a neki bi rekli da je nemam ni inače). Pokušavam pronaći film. Znam da kad popijem nisam fizički nasilan, ali znam biti brutalno iskren, a to može biti i gore od fizičkog nasilja. Pognute glave se spuštam na doručak. Nema puno ljudi, nježno ispitujem situaciju, zasad ne tuku. Ne uspijevam ni čaj popiti, a finu kombinaciju s jasminom si napravio. Hrana nema šanse. Bauljam. Avet*.

*avet (tur. afet: nesreća), u narodnom praznovjerju, pokojnik ili natprirodno biće koje se priviđa ljudima i svojim nakaznim izgledom izaziva strah; sablast, utvara, prikaza.

Vraćam se u sobu. Prelazim iz stanja aveti u zombi* stanje.

*zombi je stvorenje u vuduu prikazano kao ljudsko truplo koje je vraćeno u život putem magije ili drugog natprirodnog umijeća. Ova riječ na Haitiju označava čovjeka bez vlastite svijesti, osobe koje su u transu tj. pod tuđom mentalnom kontrolom, bezumni robovi nekog čarobnjaka.

Neznam kako bi opisao kako se osjećam. Vjerujem da ste mnogi iskusili posljedice neumjerenosti u piću, jesam i ja, ali ovako samo nekoliko puta u životu, okružen ljudima od povjerenja, koji bi se pobrinuli da me izbace na mamin prag i pobjegli, ako ništa drugo. Valjda sam se i jučer osjećao sigurno da se ovako sredim. Danas smo ostali samo Gandalf, Zemo, ja i dva polumrtva anđela, 2500 km ceste i nešto mora udaljeni od kuće. ME preporuča tuš. Neću! Ne stignem. Idući savjet je da izazovem povraćanje prisilno. Neću! Jako sam se trudio da ono jučer sve pojedem i popijem, nema šanse da sad to bacim. Zadnji savjet je zovi šlep. Nećemo se valjda vrijeđati? Obzirom da neznam kad ću biti opet u prilici, javljam situaciju i šogici, njezin savjet je rehidracija. Znam da do podne (po nekom vremenu) moram biti u luci, i to je super, imam neki cilj, a za dalje ćemo vidjeti. Postoje lakši i teži ciljevi, i makar ovaj izgledao vrlo jednostavan meni to nikako nije. Stvari ne uspijevam ugurati u torbe, previše ih je iako mi stalno i nešto fali. Svaki pokret je naporan. Čudna sila me vodi, nekako uspijevam nagurati torbe i zatvoriti bočne kofere, ne kužim odakle takva gužva u njima. Odjavio sam se iz hotela, pokušavam se opremiti za vožnju, fali mi podkapa. Ne uspijevam je pronaći. Vraćam se u hotel, tražim karticu za sobu, pregledavam još jednom sobu, nema ničega. Jedna podkapa iz Lidla nije nešto što bi trebalo biti značajno, pa čak ni za mene, ali ako mi fali ona sada što će mi još sve faliti kad zatreba? Odjavljujem se drugi put, otvaram topcase, podkapa je prvo što vidim. I dalje neznam kakve me sile vode, tko mi pomaže, ali znam da bez pomoći nebi uspio.

Sjedam na motor, Zemu molim da bude dobar danas, a kolega s nevjericom u očima pita “Znaš li kuda ideš?”. Znam kamo i kada moram doći, i to je nešto. Obzirom da mi pravocrtno hodanje nije išlo, čudim se činjenici da mi se rubnjaci ne bacaju pod Gandalfove kotače. Jako se koncentriram, sreća da ovdje svi imaju volan na pravoj (right) strani pa se često preplašim vozila bez vozača i to me drži budnim. Tamo neka garaža firma iz HR (Rimac) se u najnovijem konceptu hvali autonomijom razine 4. Mate, pa ovdje su sva vozila autonomna, ljudi lijepo sjede na suvozačkom mjestu i uživaju u pogledu.

Teško mi je, ali u svom sjajnom oklopu i na svom vjernom konju, osjećam se sigurnije nego na nogama. Ne stavljam si nikakav vremenski pritisak. Ako zakasnim ili ne budem u mogućnosti odvoziti ovu kratku dionicu nije kraj svijeta. I sutra je dan, sve se to još može mjeriti u novcima. Izlazim iz Larnake, autoput danas vozim sporijom (lijevom) trakom, ništa od jurcanja. Sve bitnije manevre radim jako oprezno i nakon svakog radim procjenu kvalitete. Jesam li se dovoljno okrenuo? Jesam li se prvo okrenuo na pravu (right) stranu? Da li mi je procjena brzine kretanja ostalih sudionika dobra i slično. To i inače radim (ako nekog zanima), ali ne s ovakvom pedantnošću i zalihošću. Čak uočavam i znak preporuke “vozite lijevom stranom” koji nisam uočio u dolasku. Procjena ne uočava velike greške i to me veseli. Ne bi želio da Gandalf nastrada jer smo se ja i moji anđeli opili. Uspio sam pronaći prijelaz na okupiranu stranu, nemam nikakvih problema ni zastoja ni na jednoj provjeri. U stvari, ugodno sam iznenađen kako sam na pravom mjestu pronašao osiguranje motora kad su me tražili.

Na okupiranoj strani čak stajem kako bi je slikao, sjetio sam se da su me stanovnici južne strane ispitivali o tome kako izgleda ova. Slika je mutna, kako da to danas zamjerim telefonu? Luka je s druge strane brda.

Pronašao sam i onu dionicu s radovima i spuštam se prema Girne. To je onaj dio gdje se nije moguće zaustaviti. I što se događa? Kiše mi se. Dignem flip, maknem podkapu, stavim ruku i kihnem. Neki topli osjećaj u ruci (vozim bez rukavica jer mi je vjerojatno bilo preteško ih staviti, teško da bi se sjetio hladiti šake i zglobove), pogledam i ugledam žuto-zelenu sluz, ljepljivu, gustu i pjenastu…jel još nekog podsjetilo na puževe od noćas ili samo mene? Nemam kamo s tim. Kvačilo povlačim vrhovima prstiju, bez kontra oslonca na volan, pa prigodno lelujam po cesti. Nema šanse da to obrišem ni u Gandalfa ni u bilo koji dio opreme. Ulaskom u grad stajem prvom prilikom. Drugom rukom otvaram bočni pretinac tank torbe, čini mi se da bi tu moralo biti nešto za brisanje. A tamo vlažne maramice za dezinfekciju, poklon kolege još za put u Marakeš prije 4 godine (hvala Kiki). I još vlažne, a prošle 3 kontineta s nama.

Ne sjećam se da li sam imao kakvih problema s pronalaskom luke, ali znam da sam u samoj luci, koja je mala, uspio skrenuti krivo pa sam malo lutao i po njoj. Sunce mi se ukazalo kad sam prepoznao kapiju kroz koju sam neki dan izašao, ali me očito i zabljesnulo jer sam krenuo ući na desna vrata (lijeva su bila zatvorena). Uniforma diže dlan u znak stop i prilazi. Stajem. Pita nešto. Ne razumijem, može engleski? Na finom engleskom pita da li sam englez? Nisam. Nisam ni ja, kaže, zašto bi onda pričali engleski? Nemam odgovor. Da me pitao noćas, u stanju nirvane, sigurno bi znao odgovor, kao što bi i znao ultimativno pitanje Života, Svemira i Svega, ali nemoj danas druže plavi, nemoj samo po glavi. Uglavnom, ulaz u luku je zatvoren do 11 sati (vrijeme zbivanja 10:50) i kad bude otvoren, lijeva strana je prava strana. Uh, dobro je, ne tuku. Parkiram u blizini, vruće je, skidam se i jaknu prebacujem preko prednjeg kraja. Tek sada vidim da je očajno prljava, masna i zauljena. Posljedice zavlačenja po trajektu u dolasku. Prvi put u 4 godine ga oprao i pokušao impregnirati, da sam u boljem duševno-fizičkom stanju ovo bi me jako uznemirilo, ali sada i ovdje, kome je to bitno? Rehidriram se s vodom iz zaliha, Jana je preživjela cijeli put do ovdje i ovdje je pala. U hladovinu koju sam našao dolazi jak i neugodan miris kanalizacije iako ne kužim odakle. I dok ja tako gledam kuda da nas preselim shvatim da sam parkirao ispred oveće zgrade u kojoj se nalazi i ured brodara kojeg trebam. Osjećam prste neke više sile u svemu. Mislio sam da je unutar kruga, tamo gdje sam rješavao ulaznu papirologiju.

Na šalteru nisam prvi, ali kad je djelatnica digla glavu i prepoznala me, nasmijala se toplo, skoro majčinski. Znao sam da tu više neće biti problema. I nije bilo, trajekt stvarno ide, Barut je zakon. I karte su tu. Alah je velik (ili koji je već ovdje glavni). Informaciju o vremenu dolaska trajekta u Mersin nisam uspio saznati, došli smo do ograničenja naših komunikacijskih sposobnosti. Malo me to zabrinulo jer nisam bio siguran ni da li sam riješio svu potrebnu papirologiju. Vidim ja da neki ulaze u susjednu zgradu, imam vremena, raspitujem se, malo me vozaju par ureda, dok nisam završio u onom gdje me razumiju i na meni razumljivom (recimo) jeziku odgovaraju da imam sve što treba. To je izvanredna vijest, ajmo na trajekt, sve dalje mora biti med i mlijeko. Ne danas. Zablokirali me kamioni i ne mogu s parkinga. Mjerkam penjanje na rinzol, mjerkao bi ga i trijezan, kako neću sada kad još jedva hodam. Strahovi su da se prime za rogove, jedna prepreka, pa još jedna, pa malo slaloma i evo me na ulazu, s lijeve strane. Vrata su još zatvorena.

Neke vozače prepoznajem, ali kod nekih moja pojava izaziva znatiželju. To je dobro, imam i ja pitanja. Problem komunikacije rješavamo telefonom koji nekako prevodi engleski-turski. Ugrubo sam saznao trajanje plovidbe i vrijeme dolaska u Mersin, a oni odakle sam, koliko dugo sam na putu i kamo idem. Na ulasku nemam problema, ulazim među prvima, jedinu spačku radi onaj plavac s nemogućim pitanjem. Iako je slobodan, ne želi mi pogledati papire, nego šalje kolegu za kojeg očito zna da ima jezične probleme. Maše on, ja upitno gledam, viče “Ship! Go!”, a ovaj sa strane umire od smijeha.

Prvi sam na brodu! Sad već sam pokušavam što bolje sakriti Gandalfa između raznih stvari i bačvi, u nadi da ću ga tako zaštititi, a opet da se ne usvinjim do kraja. Djelatnik je novi, zahtijeva postavljanje na bočnu nogaru. Vadim svoju drvenu dašćicu i pokoravam se naredbi. Ovaj puta mi izgleda sigurnije privezan. Jedva uspijevam izvaditi iz kofera sve što mislim da će mi trebati u idućih 12 ili više sati (hrana, foto, laptop, punjači). Toliko sam rano došao da još nema ni djelatnika za šankom, a vrata u službeni dio broda otvorena. Možda bolje da to nisam vidio. Ključ kabine još uvijek isto košta. Kabina danas izgleda baš kao s Barutovih slika. Topla, prozračena, pa čak i mirisna u odnosu na zadah iz usta. Skidam višak opreme ali se ne bacam odmah na blagodati ležaja, iako sam ih zaslužio, vrijeme je za foto sesiju. Prazan brod mi je igralište i glupiram se, glumim povraćanje, ne glumim da mi je glava teška, padaju srca za Girne (i Cipar, sad kad sam siguran da sam preživio). Foto aparat postavljam na razne prljave dijelove broda i nadam se da će slika uspjeti, fali nešće da pomogne. Radim slike za panoramu, guram nos u još pokoju službenu prostoriju, ima me na sve strane. Ekipa održavanja tetoši ovog umornog starca, ne mogu reći da ih ne razumijem. Da mi treba siguran sam da bi mi pomogli tetošiti i Gandalfa.

Energiju gubim brzo pa se povlačim u kabinu. Prvi put pokušavam zaspati. Potratio dosta vremena ali sna nisam vidio. Uzimam laptop pa zabavu nalazim u obradi slika. Ima nekoliko solidnih i to me veseli. U svim bitnim događajima danas me vodila neka čudna sila. Osjećam je opet. Pokušava mi reći da bi bilo pametno neki plan povratka složiti, barem razmisliti što je idući korak nakon iskrcavanja s trajekta. Riskiram medu i šaljem pitanje ME vezano uz prognozu za Istanbul, Sofiju, Niš i HR, od subote do ponedjeljka. Dobiveni odgovor čitam više puta. Slijeva na desno, pa s desna na lijevo. Kako god čitao, već nedjelja je izazov a o ponedjeljku ne treba ni razmišljati. Čekaj malo, jel moguće, vrijeme je donekle prihvatljivo iduća dva dana. Ja ovdje umirem a Stari mi daje opciju povratka u dva dana. Tko je ovdje lud? Imam li ja ono što je potrebno za to? Provjeravam u stilu “Počeši s razlogom!” kampanje i zaključujem da ništa nije naraslo. ME dodatno potencira Starog i nadu da će posložiti bolje vrijeme od prognoze. Ne očekujem da će on baš radi mene to raditi, zahvalan sam na lijepom vremenu koje sam dosad imao, ali svejedno, kad ga već spominje, odgovaram nek ga zamoli da umiri more, krenuli smo, trajekt se pošteno ljulja, muka mi je i bez toga. Obećajem da ću biti dobar i da se u skoro vrijeme neću opet ovako otrovati. ME javlja Reglan tbl (Metopran) protiv mučnine smanjuju nagon na povraćanje. Neću! Iako bi trenutno popio i plavu i crvenu tabletu da si skratim muke, s tabletom protiv mučnine koju sam samo jednom popio u životu, na jedrenju, nisam imao dobra iskustva. Situacija je očajna. More valja brod tako da ja skližem po krevetu i malo sam oslonjen na noge, malo na glavu. Po brodu se čuju kako udaraju nezatvorena vrata, ispada plastika s lampe u mojem WC-u, a ona ekipa tetoši brod već satima nekim velikim čekićem, tako da sve odzvanja (jesu li to zvona za mene?). Umirem. Gledam kameru i razmišljam da ovo snimim, da napravim videoblog i oporuku. Ako umrem da se zna da sam otišao putujući, radeći ono što volim. I da ne žalim za ničim i da nitko ne žali za mnom.

Koliko lud moraš biti da se nadaš prestanku mučnine za vrijeme vožnje na trajektu?

Od ideje oporuke odustajem jer mi je to ipak previše izazivanja mračne strane. Pokušavam drugi put odspavati, samo se mučim. Znam da moram nešto pojesti pa se prisiljavam. Teško ide. Vode više nemam. Kasica prasica kaže da imam 3 turske lire. Konobar traži dvije za pola litre, dupla tarifa nego na benzinskoj. Daj jednu zasad, i daj mi tečaj eura…3TL za €? Pa na cesti su dali skoro 5. Da li se može staviti cijena na lijek? Pitajte farmaceutsku industriju. Nova runda laptopa. Hrana stoji u grlu. Muka mi je i dalje, sad više nisam siguran, jel od mamurluka, ljuljanja broda ili hrane. Jedino što je savršeno je seansa na WC-u. Očito su oni puževi jučer pomogli, morao bi to još koji put provjeriti. Ili možda Živana? Ne, nije ona, samo spomen imena mi poveća mučninu. Novi pokušaj spavanja, uspješan kao i ona dva prije toga. Kabina postaje sve toplijih boja…ček, ček, sunce nestaje. Žurno pokušavam otvoriti prozor (jer slikanje kroz njega nema smisla) i lomim nokat. Trebao ih odrezati ujutro, ali nije bilo ni snage ni vremena. Uspijevam slikati zalazak. Svježi zrak ulazi u kabinu. Fali mi nešto da se utoplim. Misterija torbi i bočnih kofera riješena (valjda), mora da je sloj odjeće dugih rukava završio unutra i radio gužvu.

Mrak je pao, komunikacije s vanjskim svijetom nemam satima, laptop mi se više ne gleda, vrtim u glavu ideju o ubrzanom povratku doma, hoću li i gdje naći smještaj u Mersinu, jesam li pogriješio što nisam napisao oporuku? Umirem i dalje iako se brod smirio i nema tetošenja broda. Nekako mi se čini ostvarivo da probam okrenuti dva dana po 1000km, a onda bi zadnja dionica trebala biti u HR, ako neće biti moguće voziti, ipak će se lakše nešto smisliti. Plovimo uz obalu Turske i u daljini se vide svjetla naselja. Ostao sam opet bez vode. Vadim pola eura i pola lire, po lopovskom tečaju to je točno koliko mi treba za još jednu flašu, i ni centa više. Jedem i sve ostalo što sam ponio u kabinu. Ostalo je samo nešto lembas kruha. Nikakvog zdravstvenog napredka nema, i dalje ne mogu hodati ravno, ali to pripisujem brodu. Izgubio sam volju za sve, svako malo gledam kroz prozor, stalno isti pogled, nikako da stignemo. Taman kad sam bio na rubu sna, lupa osoblje na vrata, uskoro stižemo, vraća mi putovnicu i objašnjava da ključ ostavim u bravi. Inače, zanimljiva je ta brava na kabini bila, svoj život ima, nekad bi se otvorila odmah, a nekad ni deset pokušaja (okretaja) nije bilo dosta. Trebalo mi je skoro dvije plovidbe da shvatim kako i u kojem trenutku treba primijeniti silu. I onda otvara od prve.

Statistika:

79,1km (GPS) / 0l goriva / dvije flaše 0,5l vode

16.03.2018. petak

Ono uskoro je više nego dovoljno da se zombi obuče, spremi sve stvari, uživo gleda ulazak u luku, te slika brod koji ga podsjeća na prošli život.

Već smo duboko u novom danu. Gandalf nije nigdje pobjegao, a izgleda da nije ni on prilegao (srećom). Što sam ja pokušao više mjesta ostaviti to su ovi kamione bliže parkirali. Ne mogu otvoriti bočni kofer da vratim stvari. Čekam ispred kamiona da se pojavi vozač i molim ga da pazi kad će izlaziti. U trenutnoj situaciji nema šanse da siđem s broda motorom pa zajedno s vozačima kamiona čekam servisne buseve da nas odvezu na carinske i policijske obrade, u nadi da ću si ubrzati proceduru. Bus vozi desetak minuta, nema šanse da zapamtim rutu. S procedurom koju mogu napraviti nemam nikakvih problema jer nekim čudom imam sve papire kod sebe, jedino mi fali motor da mogu završiti. Dok sam ja to uspio objasniti djelatniku carine kojeg sam prekinuo u hrani, svi busevi su već otišli. Vrijeme ide. Čekam u nadi da će se pojaviti obećani prijevoz. Kreće kontrola putnika za Cipar. Neće mi valjda odvesti motor? Carinik moli jednog od tih putnika da bude prevodioc, nisu ni oni sigurni da su me razumjeli. Da, stigao sam brodom, motor mi je blokiran, došao riješiti dio papirologije dok čekam da se kamioni maknu, i sad bi trebao nazad na brod. Na kojem ti vezu brod? Nemam pojma. Koji brod, odakle? E to znam. Ispada da taj putnik ide autom na njega i da će me povesti. Čekam da završi svoju proceduru. Vrijeme ide.

Range Rover, noviji, kožna sjedala, sve mi neugodno da ih ne zamažem, da ne budu masna kao vlasnikova kosa vezana u konjski rep na vrhu glave. Čudan osjećaj. Nezna ni on put do broda, a ni neki bijesni Audi SUV ispred nas, pa lagano lutam i s njima. Konačno vidim brod u daljini. Kamioni blokiraju prilaze pa se zahvaljujem na prijevozu i dalje pješice. Gandalf jedini na donjoj razini, tražim da ga odvežu i da mogu konačno krenuti. Kamo? Pa lukava pušćica je imala Zemu u džepu cijelo vrijeme i spremila si poziciju carine. I s tim mi je trebalo vremena da nađem iako nisam nigdje zalutao. Skoro 3km vožnje. Kod carine čekaju 3 osobe. Ulazim unutra, carinik drijema. Prvo sam ga omeo u hrani, a sad u snu, to ne može na dobro. Već vidim kako gledam izlazak sunca ovdje. Neka čekam kod motora, dolazi za 10 minuta. Ovo troje vani pita da li i ja imam problem? Koliko znam, nemam, fali mi samo pregled motora. Vrijeme ide. Čistim vizir kacige i svjetlo motora. Carinik stiže, ali prvo nešto s ono troje, ne razumijem puno ali ne izgleda mi dobro, mislim da njihov auto neće noćas van. Kod mene nema takvih problema, ajmo svi unutra. Još malo papirologije i unosa u računalo. Ono troje izgleda nema osiguranje koje vrijedi za Tursku. Nazad svi van, otvaraju se vrata, slobodan sam, mogu ići. A kamo da idem u 2:45? Ima li smisla tražiti prenočište? Sjedam na motor, i dalje u zombi stanju, i krećem, nadam se u smjeru doma, prema Crnom moru.

Vozim bez rukavica, gledam okolo, ako mi nešto zapne za oko, stajem. Ako mi se prispava, stajem. Ništa meni nije zapelo za oko a ni ne spava mi se. Ulovio sam autoput i slijedim Zemine upute. U daljini sijevaju munje, nisam siguran da li su u mom smjeru, mrak je i teško se orijentiram. Lagano postaje prehladno za gole ruke pa stajem na benzinskoj. Punim motor iako se rezerva nije upalila. Organiziram stvari na prava mjesta po koferima. Uzimam i tekućinu za rehidraciju. Oblačim punu opremu, iako još nije baš dovoljno hladno. Nevidljiva sila me i dalje vodi. Vozim dalje, autoput kreće u planine, lagano počinje kiša, temperatura pada. Sreća da sijeva sve bliže pa barem povremeno nešto vidim, ni kratka ni duga svjetla nisu neka sreća u ovim uvjetima. Utoplio sam se u svojem oklopu, niti ne gledam previše na benzinske i odmorišta. Neznam koja je temperatura ali osjećam da i dalje pada. Kiša prelazi u snijeg. Imam osjećaj da nešće testira koliko sam ja stvarno lud. E, pa da vozim u 4 ujutro, planinsku cestu koju slabo vidim, dok sve jače pada snijeg i neznam kolika je temperatura? Toliko ipak nisam i oprezno se vučem do prve benzinske ili odmorišta. Konačno neka svjetla u daljini, skidam se s autoputa i parkiram ispred velikog restorana. Na pitanje da li ima kakav smještaj tu ili u blizini odgovor je negativan, ali eto mogu slobodno odmoriti kod njih. Nemam izbora. Uvjeti nisu za motor.

Ili imamo problem u komunikaciji ili ne primaju kartice. Drugi put na putu sam prisiljen gurnuti ruku u keš, mijenjam 10€. U stvari ne mijenjam ja, nego djelatnik restorana odlazi promijeniti umjesto mene, dok si ja biram juhu. Moram nekako oživjeti a neznam kako. Ne razumijem opise, pa biram bilo koju. Taman meni napuni porciju a ostatak baca, svježa juha kao i ja. Uspijevam se dočepati i šifre za Internet, sad sam već na konju. Gledam prognoze. Gledam komunikaciju ostatka ekipe, koja se jučer ili rastajala od duše, ili nastavila gdje smo stali, ili krenula kući. Prerano (ili prekasno) je da se javim familiji, ali ekipi se ipak javljam. Nema odgovora, čudno je to. Pokušavam zaspati za stolom, ali ne mogu pronaći pravu pozu. Ne pomaže ni zagorski Superman poza*, stol je prenizak, oprema mi stišće škembu (*poza zagorski Superman – ispružena ruka a glava odmara na nadlaktici, česta poza za šankom zagorskih birtija, koristi se za prikupljanje energije kod privremene slabosti). Naslonjen na stolac nisam stabilan. Namjestio sam si čak i budilicu. Mučio se tako dva sata, počelo je svitati. Planine su pod snijegom, Gandalf je pod snijegom, ali cesta je crna. Ima nade, nek još malo ugrije. Osoblje mi kuha čaj, znam da je još turbo rano u HR, ali neznam kad ću opet biti u prilici pa šaljem poruke da sam živ i putujem, nisam se dugo javio, znam da svi brinu.

7:30 po lokalnom vremenu. Nježno skidam dio snijega s motora. Termometar pokazuje 2 stupnja u pozitivi. Ekipa nedaleko pokušava upaliti kombi kojem se smrzlo gorivo. Ako Gandalf upali idemo dalje, ako ne upali čekam još. U svim našim druženjima zadnjih 6 godina na prste jedne ruke bi se mogle nabrojati situacije kad je upalio na prvi okret anlasera kao sada. Grubi rad, radi bogate smjese goriva potrebne na ovim temperaturama, trese preostali snijeg. Mislim da je Gandalf prilično jasno rekao svoje mišljenje, ko haski kad se iskopa iz snijega i spreman je za vuču saonica. Druga dobra stvar je da smo noćas, u onom mraku i muci, uspjeli pregaziti poprijeko preko većine planinskog lanca. Još samo malo i onda nastavljamo po visoravni. Snijeg je stao, hladno je, ali ne probija oklop. Naplatne, kao i mnoge dosad, otvorene…prolazim a sirena zavija. Stajem skroz desno, gledam okolo, ima nekih zgrada ali ne izgledaju privlačno. Ima i neki djelatnik kojeg uopće ne zanimam. Pojavljuje se neka uniforma iza ograde i bodljikave žice jedne od zgrada. Kaže, samo vozi. Shvatio i ja već da sirena zavija i kad drugi prolaze.  Motor se ne grije dovoljno pa nemam previše grijanja za ruke, ali malo razgibavanja prstiju povremeno je dovoljno da razbije osjet hladnoće. Temperatura oscilira, više ili manje u pozitivu, u ritmu znakova za obaveznu zimsku opremu tj. prestanak iste. Nemam zimsku opremu na motoru. Svježi zrak i onaj čaj me drže budnim, muka mi je i dalje, ali sve bolji ritam imam. Izgleda da sam konačno prošao vrhunac slabosti. Što je Živana, to je najbolje što možeš? Vidi me, još sam živ, i lutam. Bez glogovog kolca to neće ići.

50 km od Nigde i 25 sati od zadnjeg sna, gledajući Zemu kako pokazuje iduće skretanje za 300 km, znatiželjan sam. Reci ti meni Zemo koliko do doma ima? Pitanje nije lako, računa si on to, i računa…brži je od Deep Thought računala…i kaže pišljivih 2050km si od doma, i kad bi nastavio voziti bez pauze, doma si do 2 u noći idući dan. I to mi tamo, 50 km od Nigde i 2050 km od doma, uopće nije strašno zvučalo. Ostavljam Zemu da navigira u smjeru doma i gledam ponudu smještaja uz cestu, da sam jutros bio luđi, “samo” 150-200km su bili udaljeni. Od ondje, 50 km od Nigde, pa do pola puta do Ankare, trošim svo gorivo. Sad već malo i namjerno gledam neku manju, neugledniju pumpu, u nadi da nađem Gandalfu ono što voli. Još ga nisam ni ugasio a vidim što ću sebi kupiti. Puna stalaža plišanih medvjedića. Djelatnik pumpe me gleda u nevjerici, siguran si da želiš tog bijelog medu, smeđih očiju, u ultra prljavom najlonu što visi tu obješen danima (godinama)? Da, siguran sam, baš tog hoću jer je najmanji od svih, i za takvog neznam hoću li naći mjesta. Konačno je nešće sa mnom. Toliko me to razveselilo da sam htio odmah pokazati svojim fejsbuk prijateljima, ali nema interneta. Pumpa ima, ali da bi ga koristio, treba upisati broj telefona u aplikaciju kako bi dobio šifru, a broj telefona očito mora biti lokalan. Vide moju muku domaći, i jedan od njih, diže WiFi hotspot na svom telefonu i daruje mi internet. Još se jednom pokazuje, što je čovjek manji (siromašniji) to će prije od njega pomoć doći. A možda se smilovao kad je vidio kako glasno drobim energetsku pločicu koja se još nije odjužila. Ovo mi je prvo stajanje po danu nakon trajekta, i dok sam radio malu reorganizaciju stvari da napravim mjesta za medu, uočavam duboku ogrebotinu na desnom koferu. Ipak je trajekt ostavio traga i na njemu. Da sam u boljem duševno-fizičkom stanju ovo bi me jako uznemirilo, ali sada i ovdje, kome je to bitno?

Sve je lakše, nešće je uz mene, uspio sam ga nagurati u topcase. Obilazim Ankaru, moram nešto pojesti, a pravog poticaja za to još uvijek nemam. Čak mi je i bolje dok sam gladan jer mi ništa u grlu ne stoji. Odvalio sam preko 500km, Crno more skoro da mogu namirisati, odmor bi dobro došao ali stišćem još malo. Stajem tek malo prije podne. Veliki restoran, puno ulaza, izlaza…i kad uđem na jedan, opet veliki restoran i lijevo i desno…ne kužim, ali zato je tu pristojan mladi djelatnik kojem moja Mondoshawan pojava uopće ne smeta, on vidi umornog putnika kojeg treba nahraniti i napojiti. Pokazuje ponudu, ali ja vidim samo jedno…piletina u saftu…i to ne vrbovina (bijelo meso) nego ono pravo, s još kožom na sebi. Chickeeen! ote mi se uzdah, kao Leeloo u 5. elementu kad oglaba nogice (škrample po zagorski). Uz izbor kisele salate i gole riže, rajska gozba. Obzirom da mi i dalje sve stoji u grlu, ME poručuje čaj od kamilice, đumbira ili soda bikarbona. Neću! Popio sam čaj koji sam dobio bez da sam ga tražio, nemam pojma od čega je ali je dobar. Znam da sestri zvuči čudno što ja u 10h po njenom vremenu odgovaram da nisam siguran za Istanbul, iako već neko vrijeme razmišljam o njemu, ali ima još preko 400km do mosta. Idemo dalje pa što bude.

Nekih 200km prije mosta, 550km od Nigde i 1550km od doma, 37 sati od zadnje Živane, oživio sam u potpunosti. Boja mi se vratila u lice, knedla je otišla iz grla, osjećam se preporođeno. Gotovo je, tijelo je izbacilo otrov, završio je jedan životni ciklus, i poput Feniksa, iz pepela se rađa novi život. I to jači, odlučniji i fokusiraniji nego prije. U glavi tutnji “Živano (grkinjo) znaj, svemu je kraj, zbogom mi više se ne vraćaj…dušu mi ranila…sve mi uzela”, pjesma kojom smo u mladosti izbili membrane rođakovih zvučnika. Svjestan sam. Nisam više zombi. Ma kakvo mrklo Crno more i slikanje papaka pred vodom, pravac doma na krilima euforije. Poletjeli su konačno i anđeli, i zuje negdje okolo, vjerojatno i oni uživaju u uskrsnuću. Cijeli dan sam pokušavao pronaći “zeca”, vozilo koje bi vozilo odgovarajućom brzinom, a ja bi iza njega malo odmarao. To sam uvijek i na svakom putu dosad mogao, ali u Turskoj ni danas ni u dolasku. Svi su ili debelo ispod ograničenja ili debelo iznad ograničenja.

Koliko lud moraš biti da se nadaš normalnom turskom vozaču?

120km prije mosta, na odmorištu uz neko jezero (nažalost nije ni Crno ni Mramorno more) kreću pripreme za napad na Istanbul (u stvari na njegov obilazak s obje strane mosta koji je prijelaz u Europu). Još me peku rane od prethodnog napada, sad moram biti pametniji, podcijenio sam to u suprotnom smjeru. Za pripreme nije rano, tu već promet postaje gušći i ne pušta do daleko iza mosta. Da izbjegnem vrućinu skidam zadnji sloj odjeće, pakiram na sjedalo, vadim ljetne rukavice. Sve ventilacijske otvore na odijelu otvaram maksimalno. Da izbjegnem glad, glođem energetsku pločicu. Da izbjegnem stajanje radi pišanja, obilazim WC. No, za vraga, onaj vani je zatvoren i treba ići unutra. A unutra prava mala tržnica, pune košare hrane, voća, mirodija…stotine boja i mirisa…znam da kad bi ovdje pustio majku, tjedan dana nebi izašla, ali nešće mi je popunio zadnji prostor tako da meni nije teško izaći. Morao sam kupiti “samo” jednu drobilicu za orahe.

800km i 12h nakon izlaska iz luke, spreman sam. Gandalf, Zemo, nešće, ja i moji anđeli, protiv svih. Ne postoji ništa na svijetu što nas može zaustaviti. Da si još zapaprim izazov, stavljam si jedan dodatan zahtjev. Ne da ne želim paliti ventilator hladnjaka ulja na Gandalfu, ne želim ni da mu jednu crticu temperature dignem. To je izazov. Cesta je naša, sve trake. Čim zagusti na dozvoljenim trakama, tu je rezervirana desna traka. Ispred presretača, iza presretača, prestrojavanje kroz 5 traka, slalom, ako zatreba dijelom i po trakama koje su za odvajanje. Ne stignu nam ni trubiti. Ali nisam ja jedini, ima nas još, pa sam malo ja zec, malo je netko drugi zec. Njihovu ludost ja nadoknađujem agilnošću i manjom širinom. Glavu okrećem kao sova, skoro cijelih 360 stupnjeva, oči vide a mozak procesira sve, osjećam promet, ja sam promet, vožnje se ni Trinity iz Matrixa nebi posramila. Ako slučajno nešto nije u mom vidokrugu, tu su anđeli koji s visine kontroliraju i javljaju. Ni crni se ne usudi raditi spačke. Ništa nas ne može zaustaviti a ni usporiti. Najbrži nismo, postoji jedna brža kategorija, tzv. japansko-turske kamikaze, poluopremljeni vozači uskih i brzih motocikala, koji glasno riču tako da ih svi čuju. Sad se već crni ohrabrio, izvadio sablju i s pjenom oko usta viče “prije 525 godina ste vi harali Zagorjem, osveta je slatka…stisni još, stisni još”. A čini mi se da ni bijelom nije mrsko. A meni u glavi Drele “hajdemo gume ćelave, čekaju nas ceste zagorske, morti neki turčin nori se napije pa nas hmori sa Rekordom karavanom” pa posebno pazim na Opel vozače. Most je već iza nas, temperatura stabilna, timski odrađujemo odličan posao, ali pred kraj već malo gubimo dah i uključujemo se u bujicu koja je već življa. Temperatura odmah reagira. Nećeš razbojniče! Još jedan napad i gotovo, Istanbul i okolica su iza nas. Napredni mogu usporediti graf brzine prvog i drugog prolaska.

Nakon 16h na cesti, umiranja i uskrsnuća, snijega, vjetra, sunca i odvoženih debelih 1000km, vrijeme je razmisliti o traženju prenoćišta, valjda. Valjda je tu zato jer tijelo ne pokazuje nikakve znakove da treba odmor, motor ne pokazuje nikakve znakove da treba odmor, nešće šuti. Zaustavlja nas lampica rezerve. Radi izgleda kad treba. U nastavku pumpe vidim neke objekte, ne budi lijen, ajmo pitati što se nudi. A kad tamo opet “Chickeeen!”. Na pitanje ima li kakav smještaj u blizini, odgovor je Edirne, grad udaljen 120km. Žvačući piletinu koja nije fina kao ona prethodna, gledam malo mapu na Zemi, malo ponudu smještaja na telefonu. Nema smisla da spavam u Turskoj kad je Svilengrad u Bugarskoj na 150km, tu sam već opet doma. Nalazim neku lokaciju, kaže otvorena do 20h, a sat kaže da imam sat i pol. U euforiji koja me još drži to je sasvim normalno i ostvarivo i već sam nazad u sedlu. Prva stvar koja mi je spustila euforiju je polako padanje mraka. Druga stvar je odvratno duga kolona kamiona, možda tijelo ne pokazuje umor, ali vid se počinje mutiti, i bojim se voziti brzo uz njih, da mi kakav vozač pješak ne promakne. Na turskoj granici se guram, sve me strah da će me strpati u zatvor kad vide da sam prije 18h i 1200km ušao u Tursku i već pokušavam izaći, ali to nikome ne smeta. Treća stvar koja zabija zadnji čavao u moju euforiju je bugarska granica. Velik broj kolona, sve stoje, ljudi se druže. Naravno, direkt naprijed. Raspitujem se čemu zastoj a odgovor je smjena osoblja. Bugari, ne opet. U lutanju od prošle godine, kad sam se vraćao iz Bukurešta, bio je pao kompjutorski sistem. Sad kompjuteri rade, ali pao sistem “Mice ubice”. Pola sata čekanja kratim u razgovoru s ostalim vozačima. Malo vrte glavom na informacije o tome odakle i kada sam krenuo. Mica se vratila! Imam sve papire. Ali Mica ima brata carinika. Otvaraj topcase. Ne pada on na smeđe okice od nešće, samo ga gura u stranu. Divljački otvara ruksak, gura ruku unutra, nasilno otvara kutiju i prima nagradu s ponosom kao da je našao nešto zabranjeno. “Bratko, što je to?” Nagrada bratko. Razočaran samo maše, više nismo braća, idi.

Bugarska! Potpuni mrak na ulasku u Svilengrad razbijaju blještave reklame hotela i kockarnica. Ne privlače me, ja vozim u smjeru odokativne lokacije smještaja. Rupe su velike, Zemo nije baš uvjerljiv, ali nije gužva pa se polako probijamo. Na odokativnoj lokaciji je hotel, mali, osvijetljen, zanimljivog imena, ali ne izgleda kao onaj koji tražim, cijena je skoro dupla. Nisu čuli za onaj koji tražim. Prebacujem se na telefon navigaciju, nisam siguran da li sam na grčkoj ili bugarskoj mreži, samo se nadam da nisam na turskoj. Po nekim mračnim ulicama dolazim do makadama s ogromnim rupama, tu bi to moralo biti. Prolazim tih zadnjih 50m. Svjetlo radi, ali ne vidim ulaz. Okrećem motor, pokušavam pronaći dovoljno ravan dio ceste da ga dignem na centralnu nogaru, puca dio iste, dobro da se nismo prevrnuli. Stavljam na bočnu, okrenem se, svjetlo ugašeno. Zona sumraka. Konačno sam dovoljno umoran da mi razlika cijene ne znači ništa i ne traži mi se više, za onaj znam gdje je i radi, a za ovaj je i Gandalf pokazao da je loš odabir.

1050 km od Nigde i 1150 km od doma, nakon maratona od 1250km u jednom danu, smjestio sam se u Londonu. Tko od motorista može reći da je odvozio Mersin-Ankara-Istanbul-Svilengrad-London u jednom danu? Kako bi moj drug na privremenom radu u Njemačkoj (mislim da je trenutno u Njemačkoj) rekao – poderao sam Tursku ko krmača masnu vreću. Oborio sam osobni rekord u prevaljenom putu na motoru u jednom danu. Na sva zvona javljam veselu vijest. Sve pore na nosu mi crne od okvira naočala. Poplavljujem kupaonu jer tuš nema kabinu, a mala je. Spajam elektroniku na punjače, dug je dan bio. U stvari su to bila dva dana spojena. Sumnjivo malo me sve boli. Miješam jedan brufen u granulama bez preporuke od ME i bez neke potrebe. Prognoze se nisu ništa popravile i za domaći kraj pokazuju početak snijega sutra u 18:00, a putem ima svega, od sunca i vrućina do kiša i grmljavina. ME javlja odmori. Neću! Do ponoći petljam po laptopu.

Statistika:

1223km (GPS) / 77,14l goriva / 795,98kn potrošeno

Na slici ispod su označena i pobrojana sva stajanja duža od deset minuta. Vrijeme na grafu je prema vremenskoj zoni kakva je u HR, a ne lokalno. Vidi se i Nigde.

17.03.2018. subota

Euforija me jučer (pre)dugo zadržala uz računalo. Jednostavno si nisam mogao pomoći, valjda sam prošao granicu normalnog umora. Nisam spavao dva dana, u stvari, jako sam malo spavao zadnjih 5 dana i tijelo je izgleda prestalo tražiti odmor. Ušao sam u, dosad neistraženo, stanje i nemam pojma što mogu očekivati. Kad je takva situacija onda nema žurbe. Budilica je bila podešena ali samo za slučaj da gadno prespavam. Normalno da nije trebala, mislim da me čak neki pijetao probudio. Doručka nema u hotelu pa sam ispraznio sve što je ostalo u osobnim zalihama i armirao lijekom iz ploske. Lažem, ostalo je nešto kruha. Osjećam se (puno) bolje nego sam očekivao, otprilike jednako bolno kao i kod odlaska na spavanje. Koliko u svemu ima onaj šumeći lijek od jučer nemam pojma. Šteta bi bilo da baš sve vratim. A opet, da sam pio kod svake preporuke ME, ostao bih bez zalihe dotičnog na pola puta. Stvari moram iznositi u više navrata jer me ljubazno osoblje jučer zamolilo da maknem s motora sve što se može odnijeti, iako imaju osvijetljen parking i videonadzor. Što bi tek morao da sam ga ostavio u onoj mračnoj ulici jučer? Na odlasku čak dobijam gratis čaj, nije puno ali barem nešto toplo i protiv umora. Čak vadim i foto aparat.

Svilengrad po danu ne izgleda ništa bolje nego po noći, barem ovo što sam vidio. U glavi si pokušavam složiti neki inspirativni razlog koji bi me trebao tjerati kroz dan, ali ne nalazim baš pravog…bio u Aziji i vratio se…bio na Cipru, vozio krivom stranom i vratio se…pomaknuo brojku ukupno prevaljenog puta u jednom danu…puno toga ostvario, puno više nego sam očekivao. A nema ni planina pod snijegom u vidokrugu. Ali eto, najavili su da snijeg u rodnom kraju počinje u 18h pa ajmo bar njega probati vidjeti. Ograničenje na autoputu je 140km/h i to je neka gornja granica za dugotrajnu vožnju Gandalfa. Em on brže troši gorivo, em i ja trošim energiju brže. Cesta danas ne svjetluca, vjerojatno ima veze s položajem sunca, ali crna i glatka brzo ostaje iza nas. Zemo i kaciga danas opet neke nesuglasice imaju pa vadim zadnji džoker iz rukava. Spajam telefon na kacigu i puštam muziku opcijom “Sve nasumično”. Nasumično možeš misliti. Inače ne slušam muziku s telefona (osim možda kod flaksanja da smanjim buku) pa u njemu nema neki svjež ili prilagođeni izbor. Više neke stvari koje su se našle pod rukom u nekom trenutku, par stranih albuma i skoro sve od Hladnog Piva. Prva stvar koja je krenula je bila Adele…i pjesma u kojoj ona svako malo povišeno krešti Crazy. Priznajem, lud sam za cestom i vožnjom. Shvatio sam to jučer, nakon uskrsnuća. Shvatio sam i to da me vožnja liječi bolje od fizikalnih terapija, vinograda i farmaceutskih pripravaka. Nije mi uopće toliko bitna lokacija ni destinacija. Gandalf, cesta i slučajni susreti (priča) s običnim ljudima putem, to je bitno.

Nisam ni bio svjestan koliko mi je falilo da ispušem dušu i tijelo. Nisam ni bio svjestan koliko idila može biti teška. Svatko vidi neku idilu u mom životu. Oni oženjeni vide moju slobodu, oni u betonu velegrada vide moje zelenilo, prijatelji su uvjereni da ja ništa ne radim, starci vide da ništa ne radim, fejsbuk prijatelji gledaju lijepe fotografije koje povremeno stavim, neki vide moje druge starudije…uvijek je trava zelenija u tuđem dvorištu. Nemam što skrivati, živim idiličnim životom, ali i on zna očito biti težak na svoj način. Kako telefon bira jednu za drugom nasumično ali idealno, tako ja sve više padam u trans i počinjem sanjariti. Iako još 1000km ima, put je za mene gotov, ostala je samo rutinska vožnja do boksa. Sanjarim ja o tome kako će Mate složiti touring motor na struju, kako na pumpama nećemo ulijevati gorivo nego mijenjati baterijske ćelije, kako će možda u prijelaznom periodu baterije biti umjesto kofera, koje bi mogle biti prednosti ako složi pogon i na prvom kotaču, kako bi mogao složiti amortizaciju da generira struju pa kao dodatnu pogodnost toga ima podešavanje udobnosti. Sanjario sam o rodnom vinogradu i slatkim malinama. Riječi za ovakav putopis su samo dolazile, tekle su poput rijeke, to već dugo nisam doživio. I onda, ničim izazvan i bez ikakve potrebe, vozač osobnog vozila bugarskih registarskih oznaka, lagano kreće u lijevu (moju) traku. I ne staje. Odjednom su nestali svi snovi, zaboravio sam sve riječi i ideje, a film je krenuo unatrag. Nećeš razbojniče! Eskiviram bez spuštanja brzine, biram nekoliko skromnih riječi koje naglašavam sirenom. Znam ja da nije vozač kriv, to mi onaj gore šalje poruku koliko je ranjivo postojanje i koliko je iluzorno misliti da imaš kontrolu.

Sofiju malo duže obilazim jer sam više pjevao nego pratio Zemu. Cesta mi danas nije tako drndava kao neki dan, ili sam možda već navikao. Nema danas ni velikog prometa u ovom smjeru, ni nekih jurilica. Ili mi se zbog muzike sve čini ljepšim? Pa čak i Bugarska koja polako nestaje. Policija je na istom punktu, ne mogu reći da sam zapamtio, ali sam se sjetio kad sam ih vidio. Ne zanimam ih. Granica. Kolone. Onako malo kao samo da vidim što ima i hop preko reda. Taman iza auta s zgodnom problem-rješenje naljepnicom. Mada je moja ekipa prerasla to rješenje i prešla na off-road vozila. Ako se netko sjeća, u suprotnu stranu je bilo uzbrdo, pa je sad nizbrdo i lako se pomicati. Danas ni Mica ni njen brat nemaju ništa protiv da ja prođem.

Srbija! me pozdravlja s velikim dobro došli. Ako za EU mogu reći da sam doma, onda to sigurno mogu reći i za Srbiju. Kroz godine se skupilo puno privatnih i poslovnih veza. I danas imam otvoreni poziv za smještaj, ali po tome kako mi ide, ponudu neću iskoristiti. Zbog tog osjećaja da sam kao doma dio energije za sigurnost preusmjeravam u energiju za upravljanje. Tek sad vidim da sam ovu dionicu u dolasku dosta šturo opisao, i to samo jedan manji dio. Da je dionica nešto veća od desetak kilometara Sićevačke klisure shvatio sam vozeći s jako malo goriva u tanku. Jako sam želio bolju fotku motora s ove lokacije ali jednostavno se nisu poklopile kockice, drugi put.

Prvo stajanje i odmor danas radim tek na autoputu prema Beogradu. Iako djelatnik nudi bolju varijantu goriva, ja biram manje oktana, ionako će progutati sve što dobi. Sebi kupujem paket trokut sendviča. I lijepo govorim i pokazujem onaj s ćuretinom, a lik vadi neki drugi…ne, ne, ćuretinu i Colu daj. Ima benzinska i prostor za jelo i piće, ali mi nema smisla da sjednem jer to radim i radit ću cijeli dan. Hodam oko motora i žvaćem ćuretinu, pričam s djelatnicima i raspitujem se za prognozu. Već sam trebao voziti po kiši, obučen sam maksimalno, a sunce i vrućina ubijaju. Lokalni telefon pokazuje da trenutno pada kiša u Beogradu. Akrobatsko pišanje, muzika na glasnije i tutanj za Beograd. Da postoji u telefonu sad bi sigurno izabrao:

“Sviće zora u subotu
dan doleće iz daljine
siromasi ovog kraja
čekaju da sunce sine

Za Beograd, firmom Krstić
upravo se narod sprema
sve razloge za put ima
samo sreće valjda nema
nema joooj

Nesrećnik sam od malena
od sve muke pesme pevam
voleo bih majko mila
da sve ovo samo snevam
joooj…”

Znak iznad autoputa pokazuje “Someone loves you”. Pa naravno, ako nitko drugi onda barem majka po službenoj dužnosti. Kilometri i naplate prolaze rutinski, ovaj puta pratim Zemu kroz centar Beograda. Subota oko 13 sati, nakon kiše, očekujem gužvu. Radovi na dionici, koje nisam očekivao, ju dodatno potenciraju. Uključujem lagani “Istanbul” mod vožnje i stvarno ispada da je brže kroz grad nego okolo. Na Gazeli gazim ostatke stakla, ostale nakon neke sitnije prometne, koje nisam mogao izbjeći. I kroz glavu mi još jednom, kao i puno puta do sada na povratku, prolazi pitanje kolege iz Bosne postavljeno na Cipru. Što radiš kad imaš gumi defekt? Nisam ga nikad imao pa neznam odgovor, jezik pregrizao za to pitanje, svaka “lastik” radiona Turske i Bugarske me na njega sjetila.

Do hrvatske granice vozim po sve vlažnijem asfaltu, ali bez kapi kiše da padne, kao da smo iznad oblaka. Brzinu i ritam podređujem tome da mi gorivo izdrži do Hrvatske. Telefon bira prigodnu pjesmu:

Iznad oblaka
Nema laganja
nema skrivanja
Sve je istina
ajmo ja i ti
nebom letjeti
biti iskreni
voljeti

Srpski policajac me pita jel nije hladno za motor? Nije ni blizu kako je bilo a čini mi se ni kako će biti.

Hrvatska! Spačva je bio cilj za danas koji sam sanjao na trajektu Girne-Mersin, na zadnjim strunama života. Od granice vozim bez rukavica pa hladim ruke i zglobove, i dobijam pravi osjećaj uvjeta. Spačva je nakon 9 sati vožnje ostvaren cilj. Nebo je sve bolje crno, temperatura pada. 20 minuta pauze trošim na tankiranje do vrha najfinijeg goriva (jer sam stao na mjestu gdje drugog nema), sad sam već naučio tankirati sjedeći na motoru, centralna nogara je slomljena a na bočnoj ne mogu natočiti punog. Ponosno javljam okolo gdje sam, proučavam zaostalu komunikaciju ekipe s Cipra, hodam lijevo-desno ko Baltazar i pokušavam bar malo razgibati tijelo. Popio sam sve što je tekuće još bilo u tank torbi te ju zaštitio od kiše dodatnom navlakom. Nema smisla da sad tu negdje tražim smještaj. Mijenjam BT modul na kacigi, puštanje muzike je potrošilo bateriju ali nema veze jer imam još jedan u rezervi. U 15h smo spremni za još jedan napad. Polazak je bio na 10 stupnjeva i laganoj kiši. Kako bi kiša sve jače lupala po kacigi i temperatura padala to bi ja dizao brzinu motora i glasnoću muzike. Nema bržih od nas na cesti. Ni par ulazaka u velike i duboke lokve nas značajno ne usporava. Vozimo na granici brzine koju anđeli mogu postići u ovim uvjetima, i njih ova hladna i teška kiša usporava (a znate onu da ne treba voziti brže od svog anđela zaštitnika). Auti i kamioni dižu guste vodene zavjese kroz koje na pola slijepo prolazimo. Vožnja uz kotače kamiona je poseban gušt, maksimalno tuširanje i najskrivenijih dijelova. Puše sad već i značajan vjetar. Udaraj samo, zasad mi nisi probio oklop. A u oklopu tutnji Elemental:

Bacili smo sve u vjetar – žongleri…
Nije lako, okolina, gledat će te prijeko
Ako radiš nešto drugo što već nije netko
…
Najbolji si kada šiješ sam po svome planu
Okreni se oko sebe – jesi li sretan
…
Suze sina razmetnoga liješ na šanku
…
Zgrnuli ste pare ko da to je put do sreće
ali pare nikada u grob ponijet nećeš
…
A mi, imamo samo vjetar u kosi
Osmijeh na licu što prkosi
…
Vozili smo krivom trakom i u kontra smjeru
Izbjegli da slupamo se u prvu banderu
…
Pratili smo svoje snove, zatvorili oči
Spavali smo danju, izlazili smo po noći
Napravili nešto da se pamti godinama
Rekli ste da nije neš u redu sa nama
…
Nemamo sve odgovore, al sve nam je jasno
…
Pali smo od alkohola i od lake droge
Pljunuli smo krv i opet ustali na noge
Plesali smo “Happy” dok se svijet krenuo rušit
…
Život naš je bez iluzija
Stojimo čvrsto na nogama
Sanjamo u žarkim bojama
To smo mi, to smo mi.

I onda će mi netko reći da nema više sile koja odabire pjesme i da idu nasumično. Znak iznad autoputa sad govori “Ne vozite umorni”. Ma tko je umoran, ja se tek zagrijavam. Sretan sam, i nigdje više na svijetu ne bi želio biti ovog trena, nego ovdje, na cesti, gdje vjetar i kiša ispiru kukce i prljavštinu skupljenu lutanjem. Ne smeta me ni voda što polako probija kroz rukavice, ionako sam očekivao da će ranije probiti impregnaciju za cipele koju sam navrat nanos nanio prije puta. Idući znak pokazuje da je temperatura pala na 7 stupnjeva, a telefon prigodno odgovara s Vivaldijevim godišnjim dobom, pogodite kojim, visoki tonovi violina u skoro heavy metal stilu najavljuju oluju, snijeg i led. Ne može to biti nasumično. Ali meni to daje pravi poticaj, ne puštam ni milimetra. Polupametni sat na ruci od ulaska u HR (u stvari od kad je telefon ulovio domaću mrežu i Internet) neprestano vibrira. Dolaze zaostale i nove poruke, čestitke na odrađenom i slično…jedna među njima je i od ME “Ne voziš valjda po kiši?” Sreća da ju ne mogu vidjeti, sigurno bi stao da sam vidio. Do Ivanić Grada nas nitko nije prestigao, a onda se našao neki SUV koji me svjetlima nervozno tjera da bi se prestrojio tik ispred mene i još malo zalijao. Nisam mu čak ni previše čestitao na sjajnom manevru.

Na naplatnima imam naravno problem skidanja i otvaranja opreme da odradim plaćanje, djelatnik ima razumijevanja, sve se cijedi s nas. Čak uspijevam i mokre rukavice navući ponovo na ruke. Teški uvjeti i nemilosrdan ritam spalili su najfinije gorivo iz tanka pa je štednja potrebna da stignemo do iduće benzinske, iste one na kojoj je ovo ludilo i počelo.

Za zadnju kratku dionicu stavljam ljetne ali suhe rukavice. Mislio sam čak skrenuti na staru cestu da izbjegnem još dva raspremanja radi cestarine, ali sad već da sam i gol i bos dovezao bi do doma. Temperatura pada na 5 stupnjeva, kiša nema milosti i svaka kap je sve teža stvarajući ukupni osjećaj puno teži nego što temperatura sugerira, ali može se. Stiskanje Gandalfa kao što vrag stišće griješnu dušu odavno ne pomaže za grijanje ruku. Ova hladna kišurina i njega hladi. Ovakvih uvjeta sam se bojao u planiranju puta. Vizure rodnog kraja mi daju imunitet na njih. Da malo zapapri, telefon bira Nolu i pjesmu Dan, refren je brutalno istinit “Dan, sasvim običan, kao svaki drugi dan, sasvim običan”. I ne mogu se ne složiti s tim. Još jedno, sasvim obično ali sve osim dosadno, lutanje u službene svrhe je pri kraju. Meni je ipak ovo malo običniji dan nego drugima. Moja je trava zelenija.

Ovo ludilo odbijam završiti bez točke na i. U glavi slažem novu nirvana sliku, sličnu onoj s Cipra. S jedne strane nešće, a s druge strane osoblje iz lokalne birtije. Nema točke na i za mene. Dobijam odbijenicu pod izgovorom (ne)fotogeničnosti. Tko na svijetu može loše ispasti pored nas, danas? Tamika, razočarala si jednog umornog putnika.

Koliko lud moraš biti da u birtiji očekuješ točku na i?

Nema veze, nema točke na i. Kod prolaza pored lokacije ME s dva kratka rafala sirene objavljujem da je gotova smjena. U 17:58 gasim motor na dvorištu. Nigdje nikog. Pa ni snijega. Otvaram garažu, parkiram, gulim prvi sloj mokre opreme. Nigdje nikog. Kuća zaključana. Ulazim, nema ni Rubi da me dočeka. Stiže tek na treći poziv. Ajde da mi se nešće obraduje pa makar mislila da sam donio hranu ili kakvu poslasticu. Još jedan dokaz da je ovo sasvim običan dan.

Koliko lud moraš biti da okreneš 1100km s dvije pauze?

Statistika:
1120km (GPS) / 80,78l goriva / 1212,88kn potrošeno (hotel 305,82kn)

Zaključak

Svatko za sebe neka odgovori koliko je ovdje bilo nešto ludo a koliko još luđe. Ja sam za ovo lutanje umro nekoliko puta i prije nego je počelo. Koštalo me ono puno “Lijeka za srce i dušu”. Zanimljivo je da bi inače u takvim situacijama tijelo gubilo masne naslage, ali ovaj puta ni grama, kao da je znalo što ga čeka. Do koje granice je moja ludost išla? Pa do toga da se nisam htio obrijati u nadi da će mi brada dodatan sloj topline pružiti. I onda mi nešće nakon puta kaže da sam se bez razloga nervirao. Ne mogu si pomoći, to je genetika, da me nema cijeli bi svijet propao.

Vrijeme je podvući crtu i spomenuti neke stvari koje su možda zanemarene ili promakle. Na cijelom putu sam potrošio 30 eura i 50 centi gotovine. Sve ostalo je išlo na kartice. Želio sam probati 100% bez gotovine, što je možda i moguće, ali me neiskustvo došlo glave. Rukavice s grijanjem sam provezao cijelim putem, njih sam čuvao za bezizlaznu situaciju, u koju eto nisam došao. Imao sam pomoć sa svih strana, od familije, prijatelja, kolega i usputnih poznanstava. Medicinska ekipa je podnijela najviše mojih psiho-fizičkih mušica. Često sam mislio na Borisa i njegovu najbolju ženu na svijetu Kseniju. Štucalo se njima sigurno. Kad vam netko njihova kalibra kaže da je Turska visoka i da je luka velika, onda to shvatite ozbiljnije od mene. S druge strane, da sam Borisove riječi “Odlikaši bi možda iz Varaždina do luke Tasucu (Tašuku, al’ ne znam kako da napišem ono tursko Š) mogli stići za tri dana, ali bi to bilo veliko jurcanje” shvatio ozbiljno, nebi ni pokušao odvoziti Mersin-Varaždin u dva dana. To su i jedina dva dana kada sam zanemario posao u zadnjih X godina.

Što je stradalo putem? Kod mene ništa, jedan napukli nokat ne mogu baš računati, a filmove sam znao i prije izgubiti. Jače se neki ozlijede premještajući kauč. Kod Gandalfa je pukao dio centralne nogare kojeg smo prije 20.000km varili. Očito nismo dobro i treba ponoviti. Dobio je i ogrebotinu, koju neću sanirati nego naglasiti naljepnicom. Dakle, skoro pa ništa i kod Gandalfa.

Da li su pripreme bile dobre? Kako koje. Fizičke pripreme su bile odlične, sva ona pješaćenja po snijegu u vinograd, penjanje na Ivanšćicu, lopatanje, plivanje i terapije uz prestanak pušenja pripremilo je tijelo za napore i veće nego je realno bilo potrebno i planirano. Ono trovanje je bilo izvan planiranog. Pripreme oko potrebnih informacija o zemljama kroz koje sam prolazio nisu bile na nivou.

Ni Gandalf ni ja nismo savršeni, daleko od toga da smo dobri, ali dali smo sve od sebe i ubrali jedno vrhunsko lutanje. Tvrdoglavost koja je bila potrebna za planiranje i realizaciju sam naučio od psa Rubi. Ta nije odustala od vlastitih stavova nikad, posebno ne pod cijenu komfora, a kamoli radi kakve poslastice. Možda je malo na sve utjecao i film Eddie the Eagle i suze koje izmamio nakon skoka s 90 metarske skakaonice na Olimpijadi, prvi put u životu. I onaj Davor što je teglio sanjke zimos.

Da li sam donosio prave odluke u pravo vrijeme? Osim one o Živani, mada možda i ona, sve su bile na mjestu. Nisu bile lagane za donijeti, nisu bile lagane za provesti, ali su bile prave. Snijeg je pao idući dan, temperature su otišle u negativu. I sad, nakon povratka, još osjećam euforiju i puno lakše donosim odluke, jasnije vidim što želim i što treba napraviti, bilo to kod obrezivanja voćaka ili poslovnog dijela. Na žalost, to nije dobra vijest za moju pikado ekipu. Prije sam imao više obzira. Ako je Master Yoda u pravu (a on najbolje razumije silu) s izjavom koja kaže da je neuspjeh najveći učitelj (“The greatest teacher, failure is.”) onda ja nisam imao dobrog učitelja. I stvarno, nisam ništa naučio, ja bi sve opet isto.

Do idućeg lutanja, budite mi debeli i veseli, izvucite sve iz sebe i čuvajte svoje anđele…Za kraj Detour i Zaljubila sam se:

Mijenja me zaljubila sam se
zaljubila sam se u sebe
…
u hladnim noćima
opet osjećam u zraku
miris novog putovanja
…
Jer mi smo putnici
putnici kroz vrijeme
tu nema stanica
opet osjećam u zraku
miris novog putovanja

Ima još! Na dnu se skriva mogućnost ostavljanja komentara. Odgovorite na neko ili sva pitanja Koliko lud moraš biti…? Napišite ako vam se sviđa, napišite i ako vam se ne sviđa lutanje. Svi komentari prolaze proces odobravanja, neće biti odobreni samo oni koji nemaju veze s ovim, reklamiraju jeftine kredite i slično….ostavite trag da znam da ste bili ovdje. Hvala!