Ovaj tekst je izvučen s BMW autoklub foruma, autor putopisa je Petar K., uz drugi pogled s moje strane…a sve je počelo mojom objavom:

Dosta mi je krize, recesije, izbora, presuda i ostalih piz*arija.

Mene svrbe tabani, a paucina mi se lovi na krasti.

Prosle godine sam (smo) osvojio GG motorom koji je mladjahan, ove godine razmisljam o “dedi”. Nikako da napravim neki ozbiljniji plan jer mi je 100 stvari u cekanju, radu, planiranju… pa sam razmisljao da riskiram jedan vikend (subota/nedjelja) i da krenem.

Obzirom da bi isao autom, nekako mi se cini da je bilo jos potencijalnih kandidata.

Ovo je samo inicijalni post sa vidim(o) ima li stvarno zainteresiranih i ima li netko sposoban okupiti bandu da se krene.

Ja sam tu nekako vidio BigD kao covjeka s iskustvom u tim krajevima glede smjestaja, Foler-ove ogromne organizacijske sposobnosti bi pomogle u koordinaciji, Kajzaine kamere bi dobro dosle na cesti….

GG nije daleko, moglo bi se i ujednom danu tamo/nazad ali mislim da jedan dan tamo, spavanje i rakijanje po planinama pa povratak po istoj cesti nazad drugi dan zvuci jos bolje.

http://www.grossglockner.at/

Idemo?

400-500km u jednom smjeru, vinjeta slo/a, 28€ ulaz na cestu, …

kolekcija, 22.05.2009.

i tu se onda krenulo dogovarati i pregovarati…kao i obično prvo bi svi išli a kako se finaliziraju detalji tako od sto glasa glasa čuti nije.

12.09.2009.

Noc prije nego sam u ovaj thread napisao post kako konacno krecemo u realizaciju putovanja ka srcu Europe, na msn-u se spontano odlucilo, idemo na taj Grossglockner, sad ili nikad. Jedna cura (Romana), prilicno putovalacki nastrojena, i u cijelom devetom mjesecu bezbrizna nakon sto je ocistila cijelu prvu godinu medicine, trazila je dodatni izazov ovog ljeta pa je pao dogovor za Grossglockner, s obzirom da sam joj ga spomenuo u zadnjih par mjeseci sigurno ne manje puta nego sto je ona meni Pariz, ali ovaj put se Austrija cinila dohvatljivijom od Eiffela. Uostalom, krivac za ovaj roadtrip su Danijelovi putopisi, a u konacnici mi je i posebno drago da nam se pridruzio na roadtripu i da je s Navigatoricom ispunio misiju putovanja: na vrhu neki su uzivali u sladoledu, a neki u kolacima.

Romana i ja smo ubrzo dosli na ideju da svatko pozove jos jednog frenda, em bi zajebancija mogla biti bolja, em sto ce se dijeliti troskovi. No, kako se pronalazak entuzijasta s drugim autom za put pokazao kao neocekivano tezak zadatak, nije bilo nista lakse naci ni putnike. Istekle putovnice, spremanje za ispite, nedostatak love, spremanje za ispite… kako su se razlozi kronoloski pojavljivali. Na kraju, ona je nasla frendicu koju ja nisam poznavao, a ne poznajem je i dalje jer se zena, unatoc Romaninim podsjecivanjima, sjetila putovnicu provjeriti tek dva dana prije puta, a ni hitni postupak ni veze nisu pomogle u njezinu nabavljanju. Neznam cega mi je vise bilo zao, frendice ili sarme i graha obecane od strane njezine majke…

Ne moram ni reci da sam zadnji dan totalno izmjenio sve planove zbog cekanja eventualne putovnice. One dvije su iz Nasica i plan je bio da ja svratim do nekih prijatelja u Osijeku u petak popodne, a onda predvecer mi stignemo u Zagreb, prespavamo kod mene i ujutro se oko 9h, nakon sto ja u Ljubljani obavim neke poslove s dijelovima, fino nađemo s Danijelom i Navigatoricom na prvom odmoristu iza Ljubljane. Kako je putovnica trebala biti gotova u subotu s deadlineom na pocetku radnog vremena policijske uprave, u 8h, tako sam ja, bez izbora, Sloveniju obavio u petak ujutro i vec posljepodne bio u Osijeku. Auto je u Slavoniji konacno dobio dugo trazeni poklopac bobina i instalacija za maglenke je ugrađena, no mrak je sprijecio i njihovu montazu u branik. Kasnije se s frendom pojeo odlican punjeni zagrebacki po rekordnoj cijeni za tu kolicinu od 36 kn u Olivi u Tvrđi, i pilo se Osjecko. Pocelo je biti veselo.

Tu sam noc prespavao, bolje da ne kazem kako, i ujutro u 7 lagano dosao u Nasice i totalno netipicno za mene, popio kavu i procitao Jutarnji u krcmi s pogledom na dvorac Pejacevic. U 8 sam trebao doci k Romani, a kad sam dosao, bila je sama. Nema putovnice, nema Martine, idemo bez. No krasno.

Sta sada, pun gas preko onih tamo malo planina sta imaju na autoput bratstva i jedinstva, i eto nas u 10h u Zagrebu, cekamo Nevu (onu koju sam ja uspio pronaci, iz srednje skole inace) da se spremi, a cekanje cure da se spremi zna potrajati. Sve u svemu, mislim da je bilo oko 13h kad smo se nasli iza Ljubljane s Danijelom i njegovom zenom. Oko 4h kasnije nego je trebalo i opet bez cetvrtog putnika…

Anyway, nakon par rijeci ohrabrenja, 316 i 316i herojskih namjera krecu na osvajanje planine. Jos smo odradili tih nekoliko metara autoputa sto ga imaju u Sloveniji i s lijeve strane Karavanki preko Korenskog sedla odnosno Wurzenpassa usli u Austriju. Krajolik se polako pocinje mijenjati, a cesta na prijevoju pokazuje zube, uz znakove upozorenja na silasku da se koci motorom i stede kocnice (a isto je kod spustanja s GG-a). Dobar nagovjestaj za nas cilj putovanja – Hochalpenstrasse. Panoramski ritam voznje bio je razumljiv, uzivancija u ovoj situaciji dolazi samo na taj nacin. Svirao se Balasevic, Sade Ado, strane 90e i tako.

Par slika kako je na Korenskom sedlu:

Jos malo!

Oko 4h popodne stigli smo do mjesta Heiligenblut gdje se ubrzo placa 28 € za ovaj nacionalni park među cestama i krecemo. Bili smo relativno usamljeni gore, ipak je prognoza bila obeshrabrujuca – ali ne i mi. Vrijeme se mijenjalo ovisno o vrhu i visini – suho, mokro, kisno, suncano, cak susnjeznica i duga u jednom trenutku. Prilicno dojmljivo. Ja sam u autu ponio samo nesto antifriza i destilirane vode, par sarafcigera i izolir traku (iako neznam sto bi s njima, cisto zato da se osjecam kao vozac BMW-a – treba biti nesto alata u gepeku, inace nikad nista nemam) – nisam nikad sa svojim autom tako daleko otisao niti na tu razinu opterecenja pa tko zna sto ocekivati – no problema na usponu nije bilo nikakvog, a i Zuco je bio bez prigovora. Autima naravno nije lako, ali treba ih koji put staviti i na takav test. Gore smo imali razne aktivnosti – potraga za sviscima, spustanje prema zaleđenim jezerima, promatranje drugih nadobudnih, uglavnom bikera. Danijel i Navigatorica su sigurno sebe gledali u ogledalu. I kolaci i sladoled, hrana se nikad ne izostavlja spomenuti, napomenut, poslikat, ikako zabiljezit, al samo da se trag ostavi.

Prva pauza na Cesti i izmjenjivanje dojmova…

Ponosni gazda

Navigatorica je dosta slikala. Zapravo slikala je jako puno dosta. Svi zajedno imamo 1.8 GB slika, od toga iz Zuce dolazi 1.55 GB. No dobro, velika je zasluga sto njihove slike imaju po 2MB, moje po 1, a Romanine jos manje. Uglavnom, sve ceste smo prosli i bili zadivljeni pogledima dokle god sezu. Bar mi, Danijel i N. ionako su dosli po sladoled.

Random…

Malo duge…

Uspon

Ovdje smo bili u oblacima, ali zato je ova slika i zgodno ispala

Idemo d(a/o)lje!

Kad smo se krenuli spustati vec je padao mrak, a moje brige oko pregrijavanja kocnica su se pak pokazale bezveznima. Mogao bi i triput gore-dolje isti dan valjda.

Za smjestaj smo ciljali jednu lokaciju gdje su Danijel i N. vec spavali, no kada smo iza 20h navecer stigli u taj Maria Alm, vecina toga je bila vec zauzeta ili ljudi vise jednostavno nisu otvarali. Morali smo se razdvojiti u dvije grupe pa tko prije nađe, javi voki-tokijem (kako fora stvar se time razgovarati u autima, hvala Danijelu!). Na nasem “fluentnom” njemackom, srebrne strijele su ipak prije nasle i smjestamo se u velik lijep apartman taman za petoro, s dvije kupaonice, za izuzetno dobrih 65 €, ohne Frühstuck. Slijedi cavrljanje na balkonu, neki do u sitne sate, dok su neki iza ponoci otisli potraziti malo sna, taj dan (a i onaj prije) se proslo mnogo kilometara…

13.09.2009. Maria Alm

Lijepo jutro u alpskom mjestascu, nevjerojatno uređenom, sve u cvijecu, svjeze i opusteno. Danijel je otisao checkirati Zucu, neznam sto je tocno radio jer sam se probudio malo kasnije, no ja sam provjerio razinu ulja i ona je bila mozda 1 ili 2 mm ispod maximuma odnosno razine provjerene prije par dana. Drugo sve stima regularno. Nasi, da tako kazem, domacini, su polako krenuli natrag preko planine prema kuci. Udijelili su nam navigaciju, jer je Garmin bas to jutro odlucio proglasiti karte u Austriji i Njemackoj prestarima i ostao je beskoristan.

A bez navi-ja bili bismo izgubljeni kao sto smo se istu vecer izgubili i u BMW Museumu….

Petar K.

Dodatak (pogled iz drugog kuta)

Prvi postovi na put prema GG su krenuli znatno ranije nego smo uopce odlucili i otisli prema CH (Stelvio, Furka, Grimsel,…) i nakon toga puta ovaj je malo pao u drugi plan. No, kad sam vidio da sam nahrustio samo P (ostali su podvukli rep) nisam ga mogao pustiti samog.
Prognoza, ni pripreme nisu isle po planu, bilo je velikih kasnjenja. Ali me divno podsjetilo na to koliko sam ostario i daleko od one spontanosti studentskog doba – morat cu poraditi na tome. Zlobniji bi rekli da se radi o “bez brige i pameti” ali ovo mi nikako neide uz P. Mislim da si je on zadao malo preveliki zalogaj s putnicama ali o tom potom.

Uglavnom, nakon par SMS/poziva sam shvatio da smo oko sat vremena pomaknuti u prostoru i nije mi se sjedilo i cekalo u Sloveniji (gdje smo mi vec bili kad je P jos taksirao po ZG) pa smo krenuli lagano (95-100km/h) po autobahnu. Ubrzo sam predao zucu u Navigatorove ruke i uzivao u cinjenici da me netko vozi! U njenim rukama se okrenula i brojka 65000 na brojacu. Bravo za oboje.

Spojili smo se na nekom malom parkingu odmah nakon Ljubljane na kojem je promet bio nevjerojatno gust a WCi zanimljivi, kava 2.x€ za Navigatora kojem je trebalo smirenje nakon uzbudjenja upravljanja zucom. Krenuli smo dalje cca 13:45 i vec tu nam je bilo krivo sto kasnimo jer smo bili svjesni da ce nas mrak pojesti gore, ali sto se moze. P pusta prednost starijem autu ili starijim putnicima (sad sam tek shvatio da je nas dvoje bilo starije od njih troje) i krecemo dalje.

Na korensko sedlo se penjemo iza nekog smetala, zeni prozuji tabla i tenk, pa idemo nizbrdo (18% kilometar/dva). Nista posebno, znakovi mole da se spustamo prvom ali mi vozimo BMW i druga se bira. Motor se vrti na 4-5trpm i sasvim pristojno koci, pomazem mu malo rucnom malo noznom ovisno kakve sam volje (sorry P, rucna nema stop svjetla, mozda te to zbunilo). I onda na silasku katastrofa ko u F1. Pogledam u retrvizor i jedva vidim P od zavjese plavog dima iza sebe, wtf, uzimam voki-toki i trazim potvrdu od P iako znam da je moj. Tek smo usli u A a ja vec radim ekolosku katastrofu. Nisam panicario jer su svi drugi pokazatelji bili OK. Stvar je bila u tome da sam kod zamjene ulja malo prelio kolicinu i dok je motor radio kao kompresor navukao je taj visak u cindre pa u ispuh i onda to lijepo na ravnom izbacio van. Za km/dva je sve opet bilo 5+.

Skrecemo po nalogu Navig. prema Tarvisio na sto se cuje voki-toki i zbunjeni glas P :unsure: s druge strane. Sreca njegova da je komunikator u mojim rukama jer N ne voli da se sumnja u njene odluke i samo komentira “Mlad je jos”.

Ovdje je bilo dionica koje su bile super za voziti, ali zuci ipak nedostaje snage za bilo kakav sou. Putem dalje P brine gorivo tj. nedostatak istog u tanku. Ma, nemas brige, ima toga ko pljeve na putu, uvjeravam ga ja preko komunikatora. I, iako smo malo Navigator i ja malo zabucali gdje cemo izaci na glavnu cestu stali smo na vec posjecenoj Shell crpki. Ja odlucim dotociti 30l jer sam prosao vise od 300km, ne smijem punog jer nisam siguran da sam dobro sredio curenje. A onda iznenadjenje, prije brojke 30 pistolj prvi put izbacuje i ja prekidam tocenje. Sa strahom trcim platiti da sto prije maknem auto ako pocne oznacavati teren, ali na moje iznenadjenje nista, pokazivac se dize skoro do punog ali gorivo ne curi – ili sam dobro popravio ili nisam presao kriticnu tocku – dvostruka sreca, zuco trosi znatno manje od 10 litara i izgleda da mu se dopada shell pa ge ne prolijeva.

Gledam P kako se necka i na kraju ipak odabire najbolje gorivo sto imaju u ponudi – jednom se zivi, neka uziva. Curke zbunjeno stoje i gledaju u nas, pa sto je? Trebaju wc a neznaju jezik i nisu sigurne kako/kamo/gdje. Malo nas je to zbunilo ali ohrabrujemo ih da krenu u avanturu. Za vrijeme stajanja pitamo da li su gladni, tvrde da nisu i da imaju sve potrebno.

U nastavku motor znatno tise radi i ne smijem ga ni dirati po gasu jer znatno lakse nabire brzinu. Opa, godi mu gorivo. Na usponu prema GG nas ometaju malo traktori ali ipak smo brzi. Par minuta do 17h smo prosli naplatne kucice za stazu i iako je bio krasno vrijeme cijeli dan, ovo je dosta kasno ali sto je tu je. Malko se provozamo pa idemo do smjestaja.

Uspijevam cak i P propustiti da malo vozi isprijed.

Na Franc-Jozinoj uzvisini stajemo ali su svi ducani zatvoreni, izgleda da je kasno. Cak ni svizaca nema, i njihovo je radno vrijeme proslo. Oni malo secu okolo a mi nervozno setkamo i slikamo jer nam sunce brzo pada, N cak predlaze da odemo na sladoled a oni da nas ulove tamo ali smo ipak cekali.

Putem do sladoleda cak na jednom dijelu pada nesto izmedju snjega i kise na moje veliko zadovoljstvo, bas sam se nadao da ce prijeci u snijeg ali je ipak bio pretopli dan. Ogromne duge su nam bile na dohvat ruke jer je i sunce jos probijalo. U ovakvim uvjetima se malo i N prepao u mogucnosti zuce i njegove obuce pa je cak predlagao i odustajanje od penjanja na Edelweisspitze ali to nije dolazilo u obzir, pa po to smo dosli. Barum Brillantis nije ni u jednom trenu pokazao impresioniranost cestom i radio je hrabro svoj dio posla.

Sam prizor na vrhu je bio totalno drugaciji od prosle godine. Vidljivost 50m, osjecaj kao da levitiramo iznad oblaka. Nema ni raje, kasno je i pusto, samo par onih koji su odlucili prespavati ovdje. A prosle godine vidljivost tolika da se vidi zaobljenost zemlje i guzva da nemas gdje motor parkirati. Navigator krece u izvidnicu i vijesti koje nosi upucuju da mozda nema sladoleda  – kako to mislis! Nema veze, ajmo onda na komad torte. Ipak je bilo sladoleda i to odlicnog. Naravno da smo to morali podijeliti i s glavnim krivcem putem SMS (BigD). (Sliku sladoleda zasad nisam našao)

U silazak krecemo u 19:15, oni neznaju sto mi znamo, sad su zavoji i 15km nizbrdo. Opet nudimo hranu ali svi odbijaju – a kod nas more sendvica (zimska, sunka, pohana teletina…).

I spust je prosao OK, osim sto su mi malo protresle kocnice, ali nisu gubile ucinkovitost pa sam to pripisao cinjenici da ih inace slabo koristim. Ventilacija me ostavila paf, zuco ima dvozonsku ventilaciju i to vrlo ucinkovitu – osjetno bolju nego deda. Istina je da sam grijanje morao rukom direkt na ventilu paliti/gasiti ali to je manji problem jer se nalazi ispod volana iznad desne noge. Veci je problem da pusta pa kapa po podu i obuci koja se onda sklize.

Vec smo okrenuli prema Zell am See kad se cuje glas iz komunikatora “Prva benzinska stajemo”. Znam da ima dovoljno goriva, ne vjerujem da se nesto pokvarilo pa rekoh gdje sad, mrak je vec, imamo jos pola sata do destinacije. Ali P je kratak i savrseno jasan “prva benzinska”. Opa, nesto je poslo po zlu. Stajem kod prve ali je mala i nema wc koji se pokazao kao potreba. Curi je zlo  WTF, zelena i bez zivotne radosti izlazi iz auta i gleda oko sebe, slabo reagira na pitanja i vidim da je vrag odnio salu, sjedamo u aute i stajemo kod obliznjeg McZla. Iako zenski wc zvuci privlacno, bljuvanje nije pa prljavi posao prepustam zenskom diijelu ekipe a ja pucam od zelje da konacno zezam P. Pa kakav to auto vozi, kakav je vozac i slicne podlosti… nadam se da ne zamjera.

U stvari su svi zajedno krivi jer nisu nista jeli cijeli dan a tako se ne putuje – ne stede se € na hrani – to ce im iskustvo dobro doci u buducim putovanjima. Nagovaramo ih da malko prigrizu i nastavljamo.

Do Maria Alm-a opet fulamo put i vozimo uz Zell am See i jezero, cestu osvjetljavaju mocne zarulje koje su starije vjerojatno od Petrovog auta, kao i njegovih putnika. Totalna kmica, jos uvijek zivimo u nadi da cemo pronaci mjesta na staroj lokaciji ali popunjen parking ne mirisi na dobro. Nema mjesta! Na jos par lokacija idemo i ili se vrata uopce ne otvaraju ili mjesta nema, eventualno apartmani u koje bi stali. Tu se razdvajamo i svako na svoju stranu – ja u hotel gdje visi jedan (1) kljuc!!! u susjednim smjestajima ima mjesta ali su preko 35€ po osobi sto znam da je vise od planiranog za P i putnike. I tako mi bauljamo po Maria Alm-u, ja se sve bojim kojom ce me kletvom N pogoditi i kakvu obranu da pripremim kad dopire glas iz komunikatora – “imamo smjestaj, 65€ za svih 5” – bravo Petre.

I stvarno, ne mozes vjerovati, sve izgleda sjajno, mjesta ko u prici, dorucka nema ali koga briga. No, tu dolazi do novog problema, imaju dva spojena kreveta (bracni), dva su kombinirana na kat i jedan solo. Znam da nama slijedi bracni ali je doslo do problema kreveta na kat. Nitko se ne usudi na njega , ma daj, zezate me, HURA, ja cu, ionako sam od pocetka htio gore a zena neka uziva sa studenticom.

Malo price na balkonu me kostalo prehlade ali je na kraju puta dobro dosla da shvatim kako sam dosta manje umoran nego kad putujemo motorom. Malo jos sale na racun bljuvanja – ne mozes vjerovati da cura moze podnijeti autopsiju ali ne i Petrovu voznju hehehe.

Vrlo brzo sam se povukao i uzivao na krevetu na kat, jos od HV-a mi je to omiljeno mjesto za spavanje.

Ujutro N odlazi prva van (insomnija je normalna u nasim godinama) i upornim SMS-ovim i mene dize na noge. Ulje u motoru do maksimuma, sve ispod suho, antifriza fali i dolijevam iako znam da ce mi po nozi curiti. Dolazi i P na svoje provjere, posudjujem mu navigaciju jer je malo naivno vjerovao svojoj (Garmin palac dolje, kinesko smece palac gore). Rjesavamo financije i rastajemo se.

Mi idemo preko GG doma, danas je nesto bolje vrijeme na jednom dijelu pa pada i jedan foto session. Na drugom dijelu (u magli) dolazimo na svjeze opizdilog motoristu i N ostaje ). Stajem pod sva 4, gledam razbijen motor i iskopani betonski stup uz cestu i sretan sam sto je njega pogodio i sto stoji na nogama. I meni se vrti u zelucu i nije mi ugodna scena, dizemo motor, ulje iscurilo, polupan, guma probusena. Nemam mu sto puno pomoci, bilo je jos lokalnih ljudi pa bjezimo dalje.

Doma opet picimo preko Korenskog sedla.

Na autoputu N preuzima volan i neda mi spavati jer nije sigurna u sebe i svoju vjestinu voznje. Nema veze, zvjerkam okolo i slusam muziku. Odjednom, nesto mi ne stima, haragei se pali. Po znakovima prilazimo bivsim naplatnim kucicama a N ne skida nogu s gasa, OK, kasnije ce kociti – valjda nebu murije si ja mislim. Ali sad vec ovi ispred znatno usporavaju a N se igra “who’s chiken?” mozda. Ipak progovaram “Uspori”, nema reakcije, sad je vec vrag pobrao salu, ponavljam komandu glasnije ali nista, idemo mi punom parom dalje, treci put sam morao povisiti glas da je trznem iz spavanja – zamislila se ona nesto a ja zujim. Sve je proslo OK, nije bilo nikakve panike, i situaciju komentiramo nakon sat dva voznje i dajem savjete sto da radi kad joj misli odlutaju sto je nedozvoljena situacija za volanom, streslo je i nju.

Inace, na autoputu kako tako, ali kad sidje s njega nitko je ne ulovi, idelna je za “zeca” na cesti. Krv nije voda, i iako nema vjestinu brzina je vuce, a izgovor je uvijek “Nasa Zastava nije nikad tako brzo isla”. Ipak sveukupno N je odradio 300km u dva dana i ponosim se njome. Jos malo pa cemo moci u konvoju motor+auto.
Preuzimam kormilo, raspuhujem motor na 6trpm i eto nas doma u vrucem i zaguzvanom ZG.

Kad podvucem crtu:
– misija ispunjena (sladoled)
– zao mi je sto smo mozda povremeno forsirali drugi auto ali kasno smo stigli

Zuco:
– solidan
– lupa nesto na zadnjem kraju kao da ce most otpasti
– vibrira kvacilo i kardan
– ventilacija odlicna
– brisaci rade odlicno ali su metlice ocajne
– svjetla su tak-tak – bolja od dede ali losija nego sto bi trebala
– snage mu fali – kod penjanja nije znao za 3. i 4., a ni u najnepovoljnijim uvjetima (kisa/snijeg+tezak zavoj uz uspon) u drugoj s pedalom gasa do poda nije uspio okrenuti zadnji kotac – ne treba mu uopce blokada diff – nikakvih promjena u radu na visini nema sto me jako iznenadilo, samo je malo teze palio i izgubio nesto konjice sto je normalno
– trosi cca 9l +/- 1l (sto je za 4 brzinca njegove kilaze OK)

Za Petra imam samo rijeci hvale pa ih necu pisati, ali obzirom kak mu auto izgleda to nemre biti rezultat normalnog uma – ovo je u pozitivnom smislu izreceno.

A ja opet nadrobio i nadrobio….