Imotski for Lamblovers

ilitiga Imotski za ljubitelje janjetine…zgodan naziv susreta, daleko od prave istine ali i daleko da je neistinit.

Na klubskim sastancima četvrtkom, a i tokom zadnjeg skupnog druženja kojem sam bio prisutan (piramide), osjećala se posebna vibra kad god bi netko spomenuo dosadašnja druženja u Imotskom. A ja naivan kakav jesam, (pre)često vjerujem osjećaju, i bez ikakvih posebnih očekivanja stavljam se na popis. Dovoljno je daleko i odgovara mi termin, taman je zadnji službeni dan na moj rođendan, a rođendane najviše volim slaviti vožnjom…no, kako se termin približavao, susret je sve više naginjao megalomanskom, i osim što je vjerojatno organizatora tjerao u očaj, ni ja nisam baš sretan bio…uvijek bih osjećao nelagodu u društvu vrpe ugašenih motora.

Zgodno se poklopilo da mi je uža familija tih dana zajedno na moru, i da imaju viška trosjed pa sam odlučio krenuti na vikend malo ranije i uloviti koju zraku sunca. Kad već nemam kakvu navigatoricu da mi pije živce, uzeo sam si laptop i posao da mi rade društvo i drže u stvarnosti, a koliko sam uspio vidljivo je na slici…velika bijela morska psina nervozno traži plijen

Jednu noć/jutro je čak i kiša padala, pa sam to iskoristio za obilazak partnera u blizini…a na kraju ispalo i kao provjera temperaturnog prekidača za paljenje ventilatora (iako drugi, ni ovaj ne radi, i čekajući da proradi jedino što sam postigao je klepetanje motora)…ali i par krugova po zadarskim ulicama u traženju najbliže točke Morskim orguljama i Pozdravu Suncu.

12.08.2016.

pola jutra sam proveo nagovarajući Zemu da neću autoput, da želim brzo u Imotski, ali da ne želim Jadranskom magistralom (nezna siroče da to nije baš najbolja ruta u sred 8. mjeseca) a drugu polovicu na poslu (neki korisnici i partneri imaju nevjerojatnu potrebu da kupe nešto baš u petak, pred produženi vikend ili praznik)…i jedino što sam uspio napraviti je kupiti par energetskih pločica, kikiriki, jednu malu flašu vode i kole. To je minimum bez kojeg ne krećem u nepoznato. Izlazak iz grada je bio bolan, pola sata vijuganja i provlačenja…ali nakon toga je sve bilo pjesma i to ne u prenesenom značenju…kad puše malo jači bočni vjetar (a ispada da je malo bura pirkala u zaleđu) moja vrhunska kaciga proizvodi razne zvukove i fućkanja. No, uzeo sam si solidnu zalihu vremena, i baš me briga…niti vozim brzo, niti pretičem…onako lijepo ležerno zujim i pokušavam pratiti naredbe od Zeme…ali nisam baš previše pažljiv…pa greškom okrećem preko Roškog slapa…ni to nije ispalo loše…malo mi je bilo čudno voziti onaj najuži dio i stao samo toliko da okinem samoslik…te još jednom iz daljine

Iduću neposlušnost iskazujem u Drnišu kad sam ostao bez goriva…i tu na semaforu vidim BMW, dvoje ljudi, suvozačica nosi veliki logo kluba na leđima, jasno je kamo idu…ali zasad, osim kratkog razgovora, ne petljam se u njihovo traženje prave ceste…Nakon tankiranja i napuštanja Drniša zabavu mi radi brojanje zastava tj. koji je omjer onih s bijelim prvim poljem od onih službenih…i tako bi ja možda brojao i do Imotskog da u okolici Muća (ovdi je Muć, a ovdi je more…svaki se put sjetim toga iz Večernje škole) ne sustižem kolege opet. I da, ako nekog zanima, mislim da je zadnji omjer bio 5:2 za službenu zastavu. Kolegama se nekako dopalo što ja imam navigaciju pa su me odlučili promovirati u vođu puta…i to nije ispalo previše loše, jer smo stigli na vrijeme, ali je samo pitanje da li smo cijelim putem išli najboljim cestama…prije samog dolaska na mjesto okupljanja pala je i jedna fotka Prološkog jezera/blata.

Prvi put u Imotskom, prvi put na kampiranju motorom, prvi put upoznajem mnogo ljudi…puno je to je prvi put za mene i držim se sa strane…iako sam u prijavi rekao da nemam šator, neki sam našao doma, i iako mi je kolega preporučio da iskoristim mjesto u centralnom velikom šatoru, neznam što bi sa sobom, i kad je već prilika, zašto ne probati sve… i dobro da jesam, jer je dobro znati da je šator malo bolji od onih za plažu. Kad čujete komentar “cecki (zag.) su ti bili u kampu dok ti je guzica još bila na cesti” postane jasno da se neki znaju duže vremena i budi nadu da možda neće biti ljutnje ako ispadne kakva neprikladna riječ iz usta novajlije. U kampu vlada prilično opuštena atmosfera…većina zna što radi, a ako je i netko došao s novim kompliciranim šatorom, tu su kolege koje su već proučile upute za sastavljanje…ima hladnog pića, ima hrane i voća…bilo i vremena za potpisivanje malog poklona organizatoru…

SzG je isto tu, i marljivo i pažljivo bilježi što se zbiva…a pogled iz kampa na samu krajinu predivan

Meni je možda puno toga prvi put, ali ima nekih koji su danas odradili jednu od prvih dužih vožnji u ulozi vozača, pa je to prilika za slavlje (u stvari ispiranje prašine) pivom…samo napred, čestitam!

No, daleko je to od kraja dana…organizator ubrzo vrlo odlučnim tonom dirigira polazak…i sad još neznam da li od straha ili od gladi, svi slušaju…kreće se u Donji Proložac na večeru…i to kakvu večeru…za prste polizati…iako su rekli da svi s manje od 1000 kubika imaju pravo na jednu porciju, ja sam morao po repete pa makar riskirao sankcije…

Organizator je opet digao ton, i svi krenuše…i sad sigurno ne radi fizičke gladi…ali postoji sumnja da je radi gladi za kulturom…jer se kreće prema “Glumcima u Zagvozdu”…parkirali u dvorištu crkve, opremu ostavili u kapelici na čuvanju…čak i defile odradili…znao sam da će prepunog stomaka biti izazov držati oči otvorene pa sam iskoristio đoker u vidu kofeinskog napitka.

Predstava je bila dobra…mada sam ja možda očekivao nešto komičnije dijelove…a nakon predstave bili smo pozvani u goste kod Vedrana (Mlikote) i opet dobili piće i hranu…kako je temperatura konstantno padala neki su osjetili da ljepota odijela ne znači puno u takvim uvjetima…pa im povratak u kamp nije bio najugodniji, no jedan stari reklamni šuškavac zlata vrijedi…a u kampu neki se opet bacaju na pršut…mislim, sjajno je to što ga ima i što je fin…ali što je previše ni na tako finom domaćem kruhu nije dobro pa odbijam ponovo jesti…i polako se psihološki spremam na spavanje, prvi put u šatoru na moto susretu, u društvu tridesetak motora….koji u tišini čekaju nova putovanja, dok neki njihovi gazde (a vjerojatno ću i ja) već brundaju.

13.08.2016.

Noć je za neke bila izazovna radi komaraca, za neke radi hrkanja susjeda, ali za većinu zbog neočekivane hladnoće…koja je i mene budila povremeno po noći, a ja nikako da zatvorim vreću do kraja…požalio sam za svaki prdac potrošen uzalud u vožnji iz Zagvozda jer bi mi dobro došao za grijanje…no, čim je sunce granulo i topovi krenuli tjerati ptice, kamp je živnuo…posebno nakon što je organizator u rukama i pješice donio kavu.

Današnja ruta uključuje prelazak u BiH, prva stanica kružnog puta je Franjevački samostan na Humcu u blizini Ljubuškog, gdje pod stručnim vodstvom saznajemo mnoge povijesne činjenice (koje se opet nekome sviđaju a nekome ne, pa izazivaju rasprave) ali imamo priliku i pogledati impozantnu zbirku umjetnina (Galerija Majka), posjetiti muzej u kojem ima nakita starog i više od 10.000 god. prije krista, ali bome i drugih predmeta koji nisu korišteni za uljepšavanje, čak i pogledati jedan stari primjerak BMW-a kojeg ljubomorno čuva jedan od osoblja samostana. I sami oltari su posebni, kao i izložba 100 unikatnih križeva…previše da se pokaže u par slika, a kamoli da se prenese atmosfera…

Iduća postaja je nazad u HR, Arheološki muzej Narone u Vidu, gdje se opet moglo vidjeti i čuti svašta…od drevne politike, ekonomije, povijesti pa do pornografije…pogled s krova na Imotski krajinu su neki iskoristili za samoslik pa ni ja nisam odolio

Dovoljan je kratak poziv i svi trčimo/vozimo prema novoj destinaciji, makar nam hladno piće tek stiglo…malo izvan Metkovića je ručak…brudet od žaba i jegulja…i obzirom da nas ima puno, a ima i drugih poznatih gostiju kojima je bitno da u vrijeme predizborne kampanje budu viđeni na maratonu lađa koji se danas vozi, sam ručak traje nešto duže…što mi u stvari odgovara…jer dolazi kolega/prijatelj pa skoro i rođak samo kako bi nas vidio…i naravno malo provozao motor i suprugu…

Prije samog vrhunca susreta, organizator nam je dao mali odmor na Baćinskim jezerima…ali nedovoljno kratak da se ne okupamo…barem neki od nas…dok su neki plavili grla a neki hladili samo noge…

Vrhunac susreta je, kao što bi samo ime i moglo naslutiti, uživanje u janjetini…i za taj zadatak je ekipa u kampu već pripremila 4 pozicije, uz tri janjca vrtio se i jedan odojak…i za vrijeme vrtnje držani su govori, puštana je vrlo dobra playlista, vođene su kvalitene rasprave, proučavalo se okolinu…a ja sam dodatno razvukao štrik na motoru da osušim mokre stvari…

zlatni sat sam iskoristio za pokoju sliku, za početak pogled na kamp i imotsku dolinu, kasnije i za pokoji portret, pa tako oko mog jeftinog objektiva nije izbjegao ni službeni fotograf

Hrana je bila odlična, cuga hladna, muzika i društvo sjajno ali mnoštvo događanja (odvezeno je 180km u toku dana) je većini (i meni) oduzelo volju za odlazak na “Cvit razgovora”…no, izdržao sam do ponoći, za nagradu dobio Happy Birthday i tortu s jednom svjećicom…u stvari upaljačem..još jedna divna improvizacija…nakon što smo sve spremili na spavanje dobio sam priliku da i uslikam naš hotel s bezbroj zvjezdica…hvala kolegi na paljenju svjetla u šatoru za potrebe slikanja makar je time riskirao da skupi još pokojeg komarca…koji su izgleda samo njega čekali….

14.08.2016.

da li zbog žara vatre, da li zbog dobre hrane, a najvjerojatnije zbog dobrog crnjaka…noć nije bila tako hladna za spavanje kao prošla, a za buđenje nisu zaduženi topovi jutros…nego psi koji najvjerojatnije naganjaju lisicu ili neku drugu životinju…to mi daje dovoljno vremena da razmislim prije ustajanja…i teška srca odlučim napustiti kamp…još jedan rođendan planiram provesti na cesti, sam s motorom…pozdravio sam sve dok su kretali na misu, meni taj smjer nije bio putem…sklopio i spremio šator te sve natovario…i krenuo…

prvo prema Modrom i Crvenom jezeru, pa kupanje na Kravicama…do kojih sam malo previše lutao jer sam na Zemi uspio odabrati odmorište na autoputu u blizini, pa se okretao polukružno na naplatnim po uputama osobe zadužene za naplatu…

Na Kravicama gledam gospodina kako iskusno bira s kojeg će kamena skočiti pa se upuštam u razgovor…i ispade da je 20 godina živio u Varaždinu (išao u školi, studirao, radio) ali kao hercegovački zet često dolazi ovamo…Mic po mic, dok čekam hranu i pokušavam oživjeti Internet konekciju u kafiću (imaju default šifru za administraciju na ruteru) okrenulo se 14 sati a ja još daleko od doma krećem u maraton…Mostar-Jablanica(divna dionica)-Prozor-Bugojno-Jajce-Bihać i tu u Bihaću prvi put stajem nakon više od 5h sati bez prekida…točim gorivo, presvlačim hlače u toplije, javljam ekipi da sam oko 22h u birtiji i tutnjam dalje…gužva na staroj karlovačkoj, kao i na autoputu kasnije uz pokoji telefonski poziv su razlog da u birtiju stižem s pola sata kašnjenja…i osjetno umorniji nego sam očekivao…no stigao sam popiti/platiti nekoliko rundi…i još jedan rođendan je proslavljen na cesti…

Što se tiče organizacije ostao sam istinski zapanjen, velika žrtva organizatora nije ostala nezamijećena pa valjda nitko nije imao obraza za neposluh…i svi su pokušali pomoći…kako su znali…ja tako da ako već nisam pomagao pokušao sam ne odmagati…ponašanje na cesti odlično, formacija kompaktna, možda za koju godinu steknem i sigurnost vožnje u takvim uvjetima pa dignem pogled i na okolicu…u kampu je sve išlo bez nervoze i gužve, začudilo bi me da je itko ostao gladan ili žedan…sve je bilo toliko dobro organizirano da mi mozak nije trebao, pa ga nisam ni koristio i to je razlog što tekst ima jako malo detalja (nema nikakve veze s reakcijama na prošli)…veliko HVALA Vlasti i Bori, našim domaćinima, na pozivu, žrtvi i poklonu, veliko hvala i njihovim pomoćnicima, veliko hvala svima koji su doprinjeli da ovo okupljanje prođe odlično…šteta što ga neće biti iduće godine…

I tako, ode još soma i po kilometara po HR i BiH….do idućeg lutanja budite mi debeli i veseli…