Danijel & Gandalf the Gray (ili Fell Beast)

Uvod (06. mjesec)

Dugo (predugo) nisam ništa slično pisao, ni putovao. Sudbina mi je namijenila malo drugačiji put od inicijalno zamišljenog, pa mi je sad malo trebalo da ulovim konce. Trenutno sam bez Navigatora koji je odlučio svojim putem koji nije zajednički, i da sad ne bude kakve drame, žao mi je zbog toga, ali zbog lijepih godina zajedno, neka joj je sa srećom. Još papirologija nije riješena, ali je stvar gotova. Dakle, traži se novi Navigator (ne baš aktivno) i novi sponzor, idealno bi bilo da je ista osoba .

I tako se ja već skoro mjesec dana spremam napraviti počasni krug obilaska najbliže rodbine “druge” strane, barem da ih pozdravim uživo a ne preko kakvog telefona/skypa ili slično. Ali prvo me bilo malo frka, glava mi nije bila čista, pa nisam baš za motor bio. A onda su krenule kiše, neka druženja s ekipom, neki neplanirani događaji i nikako da se krene. Ovaj tjedan čim su najavili sunce, pao je plan. Sutra cu uzeti GO, i krećem starom cestom prema Splitu. Zašto starom? Pa zato jer autoput nije gušt, a ja bio malo guštao.

Naravno, nešto sam zanemario u zadnje vrijeme motor (ne u smislu vožnje, nego u smislu održavanja i potrebnih popravaka) pa sam maloprije bacio pogled na kritične stvari. Goriva ima, ulja ima. Prednja jedna disk pločica s vidljive strane jako tanka, ispod vidljivih oznaka trošenja. Nemam sad izbora, malo ću opreznije voziti i koristiti više zadnju za normalna zaustavljanja. Valjda će izdržati 1000km. Ima sad još toga što bi trebalo i za što sam se spremao, ali grah mu nije tako pao.

Plan je u Splitu pojesti nešto, sat-dva se zadržati u posjeti, pa nastaviti dalje – preko Kupresa prema središnjoj Bosni. Ako sam dobro isplanirao i ako krenem do 16h, naravno ako se ne izgubim, do 20h bi trebao biti na destinaciji prvog dana. Tu se malo podružiti, ako bude mjesta prespavati, pa u subotu nazad. Ovisno kako ću biti umoran i sposoban (nemam pojma kakva mi kondicija), odabrat ću put prema Slavonskom Brodu, pa autoputom ili ću bez autoputa nazad.

Ovo mi je prvi put solo , vrijeme je hrabro krenuti gdje su već mnogi bili. Ako bude (a sigurno bude) kakvih slika, ili događaja vrijednih za podijeliti, bit ću slobodan podijeliti ih s vama. A ako me netko vidi putem, otrove trenutno ne biram

Počasni Krug u lipnju

R850 RT kao Gandalf, Garmin Zumo kao Zemo (Navigator), Danijel Ivanek kao Fahrer

14.06.2013 – petak

ZG (6:30)-Knin-Split-Kupres-Kiseljak (19:30) – 680km

Četvrtak je u maniri Murphy-a prošao loše. Što na poslu, što mimo njega. Taman da ne mogu čiste glave otići spavati pa sam lijepo na ljuljački (klupa za sjedenje koja se ljulja) pušio, gledao zvijezde i zbrajao/oduzimao. Sve se događa s razlogom, tako i ova zbivanja od četvrtka su tu kako bi mi ukazala gdje sam i koliko griješio, te koliko je to stvar kuta gledanja. Uz to, predugo ja odgađam povratak u sedlo i sad više nema nazad. Najavio sam svoj dolazak, uzeo sam GO i to je to. Motor baš nije u najboljem stanju, ali nisam ni ja pa se nadam da ćemo nekako paziti jedan na drugog kao i uvijek. Posložio sam budilicu na 6:30 jer mi je plan oko 7 krenuti a stvari su već sve upakirane. Namjerno nisam spustio rolete jer znam da će sunce u 6:15 granuti na jastuk pa ću dobiti prirodno buđenje. Na kraju ni budilica ni sunce nisu bili potrebni jer su njihovu ulogu preuzeli zrikavci (zlikavci) u glavi. Oni su posljedica zadnjih životnih događanja i još nisu krepali od gladi iako ih pokušavam sve manje hraniti. Odvrtio sam par krugova u nadi da ću još malo zaspati ali nije pomagalo pa sam jutarnje pripreme odradio ranije. Vrlo vjerojatno je i žudnja za vožnjom dijelom ili većinom razlog. Sve u bunilu (prvih pola sata nakon dizanja ne briljiram) gledam da li imam sve ali na kraju zbrajam samo osnovno (putovnica, kartica, nešto love i četkica za zube). Našlo se tu i 4l tekućina raznih boja u staklenim bocama, tako da ni koferi nisu lagani, no do 6:30 je sve na svojem mjestu (Gandalfu).

Ovo je notebook s oznakama preostalog sponzora. Zaključio sam da bi mi računalo samo bilo nepotreban teret

   

Iz navike okidam početnu sliku i koliko god bio neodlučan vrijeme za polazak. Zemo je dobio destinaciju i upute da ne želim autoput ni bilo kakve troškove. Malo je reći da mu se to nije dopalo pa je napravio rutu od skoro 700km. Valjda ni njemu nije dobro ujutro ili nije popio prvu kavu – to me ne zaustavlja i ne gledam na to kao loš znak – valjda će doći k sebi putem. I Zagreb je bio još pospan pa sam ubrzo bauljao nekim čudnim cestama i kvartovima, naravno bez pomoći Zeme. Kako bilo da bilo, uspjeli smo izbiti na staru karlovačku i to je dobro, odmah je i Zemo progledao. Obzirom da mi se nigdje ne žuri, a zrikavci i dalje zriču (ovdje bi bilo zgodnije da sam govorio o cvčcima pa bi ispalo da cvrči cvrčak na čvoru crne rupe u glavi, ali možda drugom prilikom, ovo moje su zlikavci) malo pratim aute ispred sebe, malo pretičem i kilometri prolaze. Radovi u Karlovcu rade kolonu ljudi koji bi sad već na posao, ali nama ne smeta pa se provlačimo. Pred Plitvicama upadam u kolonu engleskih motorista koji nemaju za mene pravi ritam pa ih odlučim ignorirati i zaobići. Šteta što ih nisam brojao, nisam se uopće nadao da ih ima dvadesetak (ako ne i više) pa sam se ja njih nazaobilazio. Prazna cesta i slobodniji ritam doveli su Borje naglo pred nas (govorim u množini – Gandalf, Zemo i ja – a ne persiram sebi). Iz navike, ali i potrebe da napravim provjeru stanja duha, tijela i opreme, stajem na doručak (sedvič od pršuta i sira te kiselo mlijeko). Iznenadila me praznina – valjda još nije prava sezona ili su sve prešli kod Macole. Iako je radni dan, još je rano da bi neke značajne aktivnosti na telefonu/mail-u bilo što mi je drago, guram ga nazad u torbu. Sve provjere prošle odlično pa se počasni krug nastavlja, uskoro i doslovno.

Zbog radova je zatvorena cesta prema Kninu (jedan dio) te je ponuđen obilazak. Kako ni ja ni Zemo nismo bili spremni na ovo, prvo smo napravili jedan krug da upoznamo ljepote kraja, pa smo se tek onda zaustavili pitati radnika na cesti i krenuli pronaći pravi obilazak. Na kraju malo smo i na autoputu završili (1kn me koštalo) – vrlo vjerojatno krivo, ali znakove koji bi ukazivali na drugačiju varijantu nisam uočio. Nije bitno, Zemo se oporavio i čini mi se da idemo u dobrom smjeru. Cesta prema Kninu mi je uvijek bila interesantna, ali danas mi se nekako čini pusta i zanemarena, i ni povremeni radovi ne popravljaju sliku. Porasla je i temperatura, pa je to sve zajedno imalo za posljedicu da mi se čak i prispavalo.Proći kroz Knin a ne usmrditi se od znoja je promašeno putovanje . U nekoliko sam prilika već prolazio kroz Knin i ni jednom nisam stao pa ni sok popiti, a kamoli malo razgledati kraljevski grad. E pa sad je dobra prilika i okrećem prema tvrđavi. Put je katastrofa (opet radovi), sav izrezan i šudrani, ali ja u tome ne gledam znak da bi trebao odustati. Sve je to dio križnog (kružnog) puta. Jedva sam se mimoišao s busom školaraca koji su u razgledavanju bili, ali zato nije bilo gužve u tvrđavi. U punoj opremi i bez raskopčavanja, po krasnom sunčanom danu, konačno i ja osvojio tvrđavu te se popeo do mjesta gdje se vijori jedna od najvećih trobojnica što sam vidio. Nigdje žive duše pa sam jedva nekako namjestio fotić da to zabilježim. Na silasku sam shvatio da sam trebao kupiti kartu za obilazak, i odmah mi postao jasan pogled djeltnika (valjda) koji me na dolasku pozdravio. Pozdravio i ja njega i na tome smo stali. Trebao mi reći za kartu, ne bi mi bio problem platiti. Ali sad, sav znojan i uspuhan, ne tražim blagajnu nego samo gledam kako da dio opreme skinem sa sebe i ohladim se u nastavku puta.

Okrećem prema Sinj/Split i ne sjećam se ničeg posebnog s te dionice. Cesta je idealna za policijske zasjede, čak mislim da sam jednu i izbjegao. Tu sam si malo počeo računati situciju s gorivom, nekako mi se čini da danas pokazivač pada brže od očekivanja. U zimi sam ja samostalno podešavao elektroniku i rasplinjače, pa sam valjda mislio da će na zrak ići . Nema veze, rezerva je velika, vjerujem da ću uspjeti ući u Split pa točiti negdje na putu prema Bosni. Sinj OK, Split OK i ubrzo Zemo pokazuje da smo došli na destinaciju, prvu od dvije za danas. Skidanje opreme i lagana šetnja, do (i od) shopping centra kako bi se popila cuga s pogledom na luku, mi je odlično došla. Vrijeme je samo proletilo a znam da me još čeka 240km većinom Bosne i jako slabo poznatih cesata pa se brzo spremam i pokušavam krenuti ali Zemo odbija pronaći 2. destinaciju prvog dana. Malo me to zabrinulo, ne samo zbog toga kuda ću voziti, nego mi možda želi prijateljski reći da ne bih trebao tamo kamo sam se uputio. Ne marim previše za to, meni je to bitna postaja ovog počasnog kruga te direktnim odabirom na mapi naređujem Zemi kamo da me vodi. Ruta na oko izgleda dobro, ali svejedno ću biti na oprezu. Izvlačim se iz grada i na penjanju mi se upalila rezerva. Odlično, stajem na OMV-u, brojčanik na motoru pokazuje 444km, a na pumpi 20,23l. Nije loše ali može i bolje, barem je moglo prošle godine.

Slušajući Zemu, uskoro smo vrludali nekim uskim cestama u smjeru Trilja (mislim). Mislim da smo i ispod autoputa prošli. Ko za vraga, ne samo da je vruće, nego je i vjetar stao pa su i vjetroelektranama zaustavljene turbine. Bilo me malo strah da će biti gužve na granici, ali je to bilo u potpunosti neopravdano jer je prolazak bio brz i bez ikakvih problema. Želudac je počeo negodovati što sam preskočio ručak pa sam žrtvovao jednu energetsku pločicu u hladovini graničnog prijelaza s bosanske strane. Na jednom od idućih skretanja Zemo kaže desno a meni se čini da znak za lijevo pokazuje smjer koji su mi spominjali. Nažalost (ili na sreću) još ne vjerujem dovoljno Zemi pa okrećem lijevo. Tko zna što bi bilo da sam odabrao drugačije ali vjerojatno ne bi doživio sljedeću situaciju. Uključujem se na cestu koja vodi prema Kupreškim vratima i u tom trenutku prolazi motorist visoko dignute ruke u pozdrav. Motoristi nisu česta pojava u Bosni (barem nisu bili za mojih prethodnih putovanja). Da se razumijemo, kad kažem motorist onda mislim na kolegu u punoj opremi a ne lokalne heroje kratkog dometa bez kacige na nekom bijesnom R-u. Vozim se ja iza njega jedno vrijeme ali vidim da uživa i gleda lijevo-desno. Ja imam nešto teži plan pa ga obilazim, pozdravljam i dižem ritam. Kasnije, na kupreškoj ravnici, kad sam ga uočio u retrovizoru, nešto mi je reklo da usporim i dam šansu da me stigne. Kolega pristojno pokaže palac prema ustima – naravno da sam za cugu iako to nikad dosad nisam napravio na ovakav način. Sjednomo u birtiju na prvoj benzinskoj, ja se predstavim imenom, a on kaže “Ja sam Pop” – tako me svi znaju i zovu. Da ne dužim, kolega je prijatelj i poznanik s dvoje fratara koje poznajem u Bosni i od kojih me jedan vjenčao. Treba uvijek biti otvoren, ova mala scena me jako razveselila i samo potvrdila moje razmišljanje. Možda sam ga trebao sačekati da natoči gorivo pa da putujemo zajedno, ali meni se žurilo pa sam to i platio kasnije. Spuštanje s Kupresa sam morao odraditi nježno jer su nažalost prednje disk pločice na zadnjim naslagama. Budala. Isto tako nježno se spustio i s Rostova (1160mnv) i nabasao na merdžana koji je toliko sporo išao da se traktor ispred njega uključio. Prvom prilikom on ipak obilazi traktor (jedva) na punoj, a ja obilazim traktor i preteknem njega, naravno pred očima organa reda. Jasno mi je sve, kriv sam, i znam da slijedi kazna, čak nemam ništa protiv. Na kraju se dogovorili da mi potvrda o kazni ne treba, za naše prilike prošao više nego fer a oni imaju par dana za kavu. Bilo mi je na vrh jezika “da Bog da vam za lijekove bilo” ali nije to moj stil, tu sam izjavu davno čuo. Još su me upozorili i na jednu iduću patrolu.

Za finale dana (barem mi se tako u tom trenu činilo) upadam u nepreglednu kolonu koja gmiže 40-50km/h i nema uopće smisla preticati. Srećom, Gandalf podnosi (podržava) takvu putnu brzinu u 5. pa lagano koturamo po lašvanskoj dolini. Taman kad sam pomislio da je našim mukama kraj u trenutku skretanja prema 2. destinaciji dana izlaskom iz kolone, pojavili su se radovi na cesti u trajanju od skoro 10km. Asfalt skinut u potpunosti, ili na dijelovima, i zamijenjen krupnim tucanikom koji ni meni ni Gandalfu ne paše. Odužilo se putovanje umor me stigao, ali znam da sam blizu i još pozornije pratim.

Nakon 680km, od 6:30-19:30, stigli smo u Kiseljak. Hranu ne biram jer sam gladan, a izdržao sam i dosta interakcije s familijom koja to uskoro neće biti. Zbog toga sam i došao, pa nije red da se odmah srušim u krevet. Za šećer na kraju dana ostavio pisanje dijela ovog teksta koje je potrajalo skoro do ponoći. Sreća da sam ponio notebook. Lijepo iskorišten dan.

15.06.2013 – subota

Kiseljak (9:30)-B.Luka-Čurilovec (16:30) >400km

Ovo je dan za pamćenje, probat ću objasniti redom i što objektivnije . Neznam zašto ali opet se vrlo rano budim, zlikavci me tjeraju da pogledam telefone, ali na njima nema nikakve aktivnosti. Po kući čujem kretanja pa mi je jasno da nisam jedini. Mene valjda lovi nestrpljivo očekivanje nastavka vožnje (povratka) a ukućani imaju čak i većih briga od onih da možda ne stavim što u kofere . I tako opet red priče, red kiseljačke pogače i brzo prođe vrijeme. Nisam na nikakvoj normi, ali sam gurnuo glavu van i shvatio da sunce čak i ovdje već nesmiljeno prži. Na brzinu se pozdravljam, želim svima dobro, tko zna kad i ako ćemo se opet vidjeti.

Kad se sjetih onih radova na cesti mrak mi je pao na oči, ali sve je to valjda dio križnog puta. Nema veze, početak je novog dana i nekako se lakše prolazi taj dio. Ali iza opet čeka kolona koja kao da još od jučer teče i tu me (a to je još početak) počinje loviti umor i počinje mi se spavati. Ne mogu vjerovati, još ni 10% puta nisam prošao. Da li me konačno sustiglo to što malo spavam danima? Da li je fizički umor od prethodnog dana? Koliko pauzi da radim i da li je vrijeme da već stanem? Na sve moje muke odgovor je Zemo imao. Obzirom da je podešen na bira najkraću rutu, a ne najbržu, upozorava da bih trebao skrenuti desno. Na prvo upozorenje sam se oglušio misleći da se šali jer svi idu ravno i ja mislim da bi trebali ići ravno. Ali kod drugog upozorenja odlučujem mu (konačno) vjerovati jer se ionako nemam na koga osloniti. Odlična odluka. Vrlo brzo kreću ozbiljni vrludavi usponi a to je okruženje u kojem se najbolje osjećamo. Pospanost nestaje kao rukom odnesena, isto kao i onih par Golfova koji su lagano dimili uzbrdo. Cesta se otvorila i dozvolila da ju osvajamo. Šteta je samo da je visinomjer prestao rasti na malo iznad 1000mnv praćeno spuštanjem. I taman kad bih pomislio da je gotovo, opet kreće isti scenarij ponovo. Ohoho. Neznam koliko kilometara i koliko vremena, ali bilo je prekrasno. Da li je to konačno kap koja će preliti čaši i natjerati me da neke stvari ostavim iza sebe, i da krenem dalje? Taman sam danas prigodno počeo mijenjati kožu koju sam spalio radeći u vinogradu pa mi pada na pamet da li stoji ona “Vuk dlaku mijenja ali ćud nikada.” A tko će sad opet vabiti i mamiti, mijenjati navike i ostalo što ide s tim? Ili odabrati solo dionicu iako mislim da nisam taj tip? Ma koga briga, bitno da je cesta super i da proklinjem budalu koja je ovdje bez kočnica došla i muči se s zadnjom. A cesta skoro prazna, zrak prohladan, idealni uvjeti. Od samih mjesta kroz koja sam prolazio nisam puno zapamtio, znam jedino da smo banuli pred Banja Luku. Iako nisam gladan, barem radi fotografije, tu bi stao na ćevape, ali ko za vraga nisam uočio povoljno mjesto. A ništa, bit će valjda još prilike. Pokazivač goriva danas sporije pada pa nemam ni radi toga razloga za stajanje i samo prašim dalje. Zemo ima čudan plan za danas, ali ne odbijam ni jednu komandu. Taman me dovede do graničnog prijelaza (Gradiška) kad veli skreni i vozi dalje. Putem bivam upozoren na zasjedu pa vozim penzionerski. No, ni to nije spriječilo da me zaustave. Sav zbunjen i spreman da odgrizem kakvu žilu kucavicu očekujem što sam sada skrivio, ali situacija je potpuno suprotna. Ne zanimaju njega moji papiri, nisam ni ništa kriv, osim što vozim motor njegovih snova pa se želi malo diviti, pita za cijenu i slično. Čak me na kraju i pristojno požuruje da me sunce previše ne ugrije. Ja koristim priliku da pitam ima li gdje pristojno mjesto za potrošiti 10KM koji su mi ostali, ali jedini savjet koji mi daju je da stanem u kakvoj trgovini putem i uzmem nešto hladno iz frižidera.

Nastavljam i prolazim pored idućeg prijelaza, ali Zemo kaže ne. Tek je treći (Dubica) bio pravi, i tu sam iskoristio priliku da stanem na noge (bez silaska s motora). Mislio sam pojesti barem energetsku pločicu ali nije baš bilo hladovine pa sam (smo) samo nastavili i prošli pored još jednog prijelaza, ali ovaj put s hrvatske strane. S ovim tankom smo već puno kilometara prošli, ali Gandalf ne odustaje. Odlučio da neću ni ja. Da vidimo gdje su nam granice. Još je rano popodne, u Hrvatskoj smo, pa ako i ostanemo bez goriva ili ja malaksam, još ima vremena za popravak. Rezerva se pali na 500tom kilometru. Računam na brzinu i po tome bi trebalo da imamo još za 100-150km lagane vožnje što je skoro do Zagreba. Uživam u vožnji, gužve nema, čak i jednu zasjedu izbjegavam. Nije to više lagana vožnja i svjestan sam da gorivo sad nešto brže nestaje. U Petrinji opet radovi na cesti, pa se malo Zemo i ja igramo Packman-a, uz jedno slijepo skretanje uspješno izbijamo na cestu prema Zagrebu. Nema ni ovdje goriva za konjicu, ali to je već takoreći domaći kraj pa bez ikakvog grča vozim dalje. Da ipak budem iskren moram priznati da je grčeva ipak bilo, ali u desnoj šaci i nogama jer je 5h bez stanke počelo djelovati. Do pumpe u Žažini brojčanik je okrenuo 570km, od kojih 70km na rezervi. Iako sam siguran da Gandalf ne bi iznevjerio i da može još i do Zagreba ako treba, ipak ja posustajem i zaustavljam nas. Treba ipak ostaviti malo prostora za napredak, mada iskreno ne mislim da ovo treba ponavljati ako nije neka veća sila. Utočio 23l i ispada prosjek od 4l/100km što je izvrstan rezultat i moj naklon zaslužuje. Malo mi žao što nisam koji put manje energično okretao ručicu plina pa da prosjek bude ispod 4l, ali eto i tu prilike za napredak. Samo da ne bude kao s ciganskim konjem koji je krepao taman kad ga je gazda naučio da radi bez hrane. Ni ovdje ne stavljam ništa od hrane u usta, samo sam iskapio vrelu mineralnu, skinuo košulju i tek sad se prebacio na ljetne rukavice. Nikakav poseban odmor ili razgibavanje, domaći kraj već miriši, mora se još danas i na rekreaciju stići. Sad čak više i ne uživam toliko, nije prvi put da ovdje vozim, vruće je i ima dosta prometa. Putem sam odlučio da neću ulaziti u grad (iako bi mi neke stvari dobro došle) jer će me samo koštati vremena i živaca. Nakon V. Gorice padam prvi put pod križem i namjerno okrećem na autoput prema Varaždinu. Nema sad više nikakve štednje ni Gandalfa ni goriva. Brzo se vraćam na ovaj moderni i brzi ritam putovanja (života). I onaj spori (di se žuriš?) i ovaj brzi (za koliko si stigao?) imaju svoje draži i nedraži. Kad god mogu izabrati ću prvi način života, ali uživam i u drugom, bitno je da si čovjek nađe neki balans kao i za sve ostalo.

Na motoru se osjeća da se pošteno naradio jer mi se čini da mu malo jače zavijaju getriba i prijenos, ali to je jedini i možda subjektivni pokazatelj. Nakon skoro 7h vožnje bez pravog odmora i stajanja zaustavljam nas kod lokalne birtije gdje se već godinama s društvom trujem i rekreiram (pikado većinom). S ceste vičem narudžbu jer sam i gladan i umoran i utrnule guzice i bolne šake i skuhanog tijela ali SRETAN. Odradio sam sve što sam si zacrtao, odradio sam neke stvari koje sam dugo odlagao, upoznao neka nova lica i još sam u svemu uživao. Bilo je teških trenutaka što zbog prometa, što zbog zlikavaca u glavi. I još k tome nad glavom je cijelo vrijeme visila sjekira da ostanem do kraja bez prednje kočnice (ili da zablokira), uz naravno sasvim normalnu vjerojatnost kvara ili pada.

Što reći za kraj? Ništa, samo ubrzati servis na Gandalfu (naručene su disk pločice) i krenuti opet. Bilo kamo, bilo kad, jer putovati se mora.

Ovako je to Zemo zabilježio

Do Osijeka i nazad

R25/2 kao Fell Beast, Danijel Ivanek kao Fahrer

12-13.07.2013 – petak-subota

Čurilovec-Osijek-Čurilovec – 450km

exile@forum „Krasan motor kolega. Ma kaj je do Osijeka za njega?“

Na kraju ispada tako, nije problem njemu ni do Osijeka, ni nazad – 450km u dva dana. Ako pribrojim jos dva ranija onda je to debelih 600km u 4 dana, jedna oluja i puno sunca, uz Zagreb.

No, da znaš od čega je nastao, ne bi tako razmišljao. Dijelovi koji su gore su trunuli preko 30, možda i 40 godina na dvorištu. Vitalni dijelovi glave su rekonstruirani tekućim metalom, vodilice i ventili su od nekog traktora prerađeni, u cilindar je uprešana potrošena košuljica od škode 105l, klipa fale dijelovi koje je odlomila klipnjača kad mi je pukla na jednom drugom takvom, getriba nikad nije otvarana, napred nema ni amortizere (oriiginalno) već samo federe, sjedala su udobna kao da ih je španjolska inkvizicija dizajnirala, kroz felge se skoro vidjelo prije kitanja, rezervar je rezan i krpan jer je istrulio na više mjesta, šasija se uvija tako da je promjena smjera u valovima, kočnice ima slične veličine kao i švicarski vojni bicikl, vibracije su takve da nakon sat vremena vožnje izgubiš osjet na prstima ruku, a nakon dva sata više ni noge ne osjećaš, nemaš pojma da li stišćeš brenzu ili u prazno…

ali….

sam bio nasmijan cijelim putem , u smjeru Osijeka od Đurđevca do D. Miholjca tražio birtiju gdje ću stati, ali nisam imao osjećaj da motor uopće želi stati pa nismo ni stali, samo reskim zvukom iz otvorenog riba auspuha zove na još i još. Da želi stati je rekao na način da je potrošio gorivo. Na povratku sam bio iskusniji, i nisam se dao zavesti, pa sam čak dvaput stao i popio nešto. Isto tako sam na dionici od 140km pustio muziku, i pjevao naglas većinom. Plesao i na njemu i s njim po cesti. Nadam se nisam previše smetao drugima, meni je bilo baš super.

Izubijali me kukci, izubijao me motor, ruke su mi izgorjele do trula višnja boje, ali na kraju čim sam sišao s njega otišao na nogomet s ekipom i imao snage trčati i zezati se. Jednu energiju je uzeo, ali je drugu dao. Osjećao sam se kao Che Guevara.

Nemam preciznu statistiku jer nisam montirao nikakav GPS, ali troši između 3.5 i 4l/100. I nakon 61godine može s tankom od 10l + rezerva? proći više nego kolega s Viragom 650 he he he.

Fell Beast – moj naklon.

Budimpešta (Hungaroring)

djelići s foruma

19.07. Danas stigle karte za paddock, niti mi ih je netko najavio niti sam ih tražio, ali ih ne mislim baciti. Piše da nisu prenosive pa neznam da li ih uopće mogu nekome ustupiti. Baš me zanima kakvih će poklona biti ove godine .

24.07. Sve sam mislio kako će biti dosadno ove godine ići opet na Hungaroring, u istom aranžmanu kao prošle godine, rezervirao neki jeftiniji hotel van centra, bez doručka i mogućnosti odustajanja. A onda su u ponedjeljak popodne počele nevolje. Sve je krenulo s pozivom iz Italije s Ferrari odjela zaduženog za sponzorske karte. Oni su se zabunili te poslali karte osobama s popisa za 2012. godinu umjesto za 2013. Iskreno im je žao, ali oni bi karte nazad. pmtr

Kad sam objasnio situaciju, dogovorili smo se da nastavljamo raspravu preko e-maila, obećali da će refundirati lovu za hotel. U utorak se situacija dodatno zakomplicirala jer se Kaspersky odjelu nije dopalo što je Ferrari napravio, pa su se počele tražiti alternative. Pa poziv ovdje, e-mail tamo, a ja i dalje neznam gdje sam. Malo mi se to sve smučilo i nisam to skrivao.

Trenutna situacija je da su mi ponuđene karte za Gold 4 tribinu za sva tri dana. No, nikako da stigne vaucher za preuzimanje.
No, to nije sve. Obećan mi je i paddock pass. E to je nešto ekstra to još nisam imao ni probao. To je propusnica za prostor gdje su momčadi i vozači, uz svu popratnu mašineriju. Navodno se mogu prehraniti i osvježiti u posebnom Ferrari Sponsor Motorhome-u. Ovo bi trebao pokupiti na recepciji hotela gdje je smještena ferrari ekipa. Bit će lutanja po Budimpešti, već vidim, nadam se povratu svake pare koju sam uložio u navigaciju.

Malo mi je glupo jer idem sam, i jer neću biti s ekipom koja je ove godine u prostorima iznad garaža, ali znam da ide dosta ljudi s ovih prostora, valjda ću pronaći neki način da “potrošim” dane. Žao mi je i što neću vidjeti poklone ferrari cluba ove godine kad imam i mjesta za njih na motoru , ali Hungaroring je poseban po tome što su svakave muljaže moguće, pa ajmo malo švrljati. Nešto sam stvari spremio, danas već pokisao na motoru, postoje šanse da ću i sutra, ali onda bi trebalo biti pakleno vruće.

25.07. 13h potvrda karata jos nije stigla, još sjedim na poslu ali neću dugo. Prigodno mi je danas i banka poslala stanje na računu, dobro je, uvijek može i gore biti . Tank mi je prazan i neću daleko s njim doći. Vinjeta je 40tak kuna, cijene roaminga su valjda pale, posao će pričekati ionak sam danas samo nervozu u probavi dobio, nisam si ništa pripremio za piti putem…ma nek ide sve u (piip) (piip)

…Dvadeset godina kasnije više ćete biti razočarani stvarima koje niste učinili, nego stvarima koje ste učinili. Dignite sidro, isplovite iz sigurne luke, uhvatite dobar vjetar u jedra.
Istražujte. Sanjajte. Otkrijte.
Putovanje je fatalno samo za predrasude, fanatizam i uskogrudnost…
©Mark Twain

25.07. 20h Evo mene u Budimpešti, ili barem na nekoj periferiji, cijena je odredila lokaciju .

Nisam još ni pogledao u kofere, valjda sam ubacio dovoljno za tri dana. A put? Put je prošao dobro, ja preživio, a za Gandalfa ću saznati kasnije. Kroz Zagreb je bio sve OK, autoput dosadan, imao sam goriva do N. Marofa a tamo horde povratnika s mora navalile kao da se dijeli badava. Mađarima to domaća pumpa (INA) pa glavinjaju okolo i boli ih kita što je meni vruće i što bih ja dalje. Nakon 10 minuta čekanja, utočio gorivo i dolazim na blagajnu, a djelatnik s olakšanjem komentira “ajde barem jedan hrvat”. Eh, da hrvat, doma sam par kilometara od pumpe, ali sad imam drugu misiju, i nema mjesta za obilazak rodnog kraja.

Vruće je poprilično, termometar je stalno na 32-33 stupnja, sunce pići, i đaba par hiljada kuna vrijedna navigacija i njena sposobnost vidljivosti, kad udari pravi kut, ne vidi se ni na njoj ništa. Neznam kako bi bilo da nije takva. Dobro je da mi sada ne treba, znam još kamo idem, a do Budimpešte će sunce valjda pasti.

Na granici jopet gužva. U tandemu pregledavaju putovnice naši i njihovi. Nemaju primjedbe na moju, samo pitanje da li mi je vruće. Nisam im trebao riječima odgovoriti, samo sam ih pogledao. Stajem za vinjetu, na poslu izračunao da je 38kn, ali dobar tečaj ovdje traži 42kn. Ajde, ajde, vratite si dio para što ste ostavili kod nas . Zadnji put je Navigator imao nekih primjedbi na osoblje, iako se ništa nismo razumjeli sve smo se dogovorili bez neke panike i nervoze. Jedino mi je na povratku ispao Zemo s postolja i stropoštao se koliko je dug i težak po usijanom asfaltu. Eto njemu prvih ogrebotina zadobivenih u borbi, a meni oznaka da je moj i da ne moram više paziti na njega. Naravno, za to je valjda napravljen pa nisam ni sumnjao da će nastaviti raditi.

Autoput u Mađarskoj mi prolazi u sanjarenju. Baš me briga za sve, kraj mene se mijenjaju polja požetog žita, suncokreta i kukuruza. Navigacija pokazuje veliko plavetnilo, što znači da se vozim uz Balaton. Velika vrućina je valjda smanjila miris kaljuže pa ga skoro ni ne osjećam ove godine. Držim lagani ritam jer mi se nikamo ne žuri, temperatura ulja je optimalna i sve ide po planu. Na 40tak kilometara od Budimpešte je ishlapila cola koju sam popio da me drži budnim pa stajem toliko da protegnem noge i pojedem jednu energetsku pločicu.

Prilaz Budimpešti prolazi bez problema ali prema centru se stvar zahuktava. 2km kolona do mosta, pa mic po mic preko mosta i zujanje u gužvi su počele dizati temperaturu Gandalfu. Valjda ga je odmah oblila vrućina kad se sjetio prošle godine. Napravio sam dvije greške. Prva je bila u tome što mi je navigacija ostala podešena za Hungaroring a ne hotel. To sam shvatio u špici gužve jer je pokazivala još 21km do cilja. Prebacivanje je bilo lako, jer je lokacija hotela spremljena a vremena dovoljno u kretanjima od po 5 metara. Druga je greška što sam opet htio biti fin i pristojan motorista i sve vozim prateći kolonu. Kad je pokazivač temperature udario u crveno polje, a i bez njega bi to znao, jer su zvukovi iz motora postali metalni, nije više bilo mjesta pristojnosti. Ili stati i hladiti na 38 stupnjeva ili krenuti žustrije. Zna se koji sam izbor odabrao, i ne pitam više tko ima prednost i koja je traka prava. Okrećem prema hotelu i što nježnije vozim ne bi li nas ohladio. Motoristi zuje oko mene i pozdravljaju, a ja samo pokušavam pratiti navigaciju i temperaturu.

Ni 5 km lagane vožnje nije vratilo temperaturu u normalu, ali je bilo bolje. Bez greške me navigacija dovela do hotela, a recepcioner u kupaćima naplatio odmah kompletne troškove. Sad on oko mene zalijeva bilje dok ja ovo pišem, a motor se u hladi u hladovini. Hotel je bogu iza nogu, ali ima veliko dvorište koje je pod šifrom, motor će biti vrlo blizu moje sobe/apartmana, navodno bi negdje trebao biti i bazen, pa ću valjda imati prilike ohladiti se u njemu ako ništa drugo ne pomogne.

Brzi pogled na mail a kad tamo čeka voucher. Proslijedio sam ga na hotel, da mi ga isprintaju. U njemu lijepo piše da je za Gold 4 vikend karte i da se preuzimaju uz odgovarajući ID dokument. Ubrzo mi ga isprintanog donosi čovjek s recepcije, uz najavu sutrašnje prognoze od 38. Baš se veselim, ima da usahnem na stazi.

I to je mislim ukratko to.

Kako sam danas greškom prošao kroz centar, tako sad znam i kamo trebam ujutro prvo otići po svoj posebni paddock pass . Nije blizu baš kako mi se na mapi činilo .

dan 2. petak 26.07.

Noć baš nije prošla najbolje. Svi vele da treba zapamtiti što sanjaš prvi put u nekom krevetu/lokaciji, ali meni su čudne stvari u snove dolazile, očito još nisam jedan veliki dio života iza sebe ostavio. Tako sam budeći se u razna noćna vremena povremeno čak i net provjeravao. Budilica je ostala namještena na 7:30 kao za posao, izračunao sam da će mi to biti dovoljno da odradim jutarnji protokol, pokupim propusnicu u centru, podignem karte i stignem na prvi trening. Za šetanje po pit-lane-u ionako nisam bio siguran da mogu pa se time nisam ni opterećivao

Nakon redovnog jutarnjeg protokola koji je godinama isti, pokušavam na jedno mjesto staviti sve što bi mi moglo trebati. Odmah sam uočio da nisam ponio trajni marker koji služi u situacijama kad je autogram neke poznate osobe moguć. Nema veze, prošle godine sam dovoljno skupio. I bez njega nakupila se lijepa vrpa svega i već vidim da ću biti natovaren kroz dan i da neću biti oku ugodan prizor. Utovarujem sve na Gandalfa, u top case, jer bočni koferi ostaju u sobi. Malo sa strahom palim jer jučer nisam bio dobar gazda, i sigurno sam mu brazdu na životnoj liniji urezao. No, ne zamjera previše i uz osjetne vibracije krećemo prema gradu.

Sad već znam prilaz, i ne čekam u koloni. Na recepciji uljudno traže ID dokument, ja vadim putovnicu, i propusnica je u ruci. Ma nije to propusnica, to je Čarobna karta, ali o tome kasnije. Bitno je da njoj piše VIP he he. Na stazu dolazim relativno brzo, iako su znatno postrožili kontrolu na posebnoj VIP prilaznoj cesti, i ove godine ni uz uvjeravanja me nisu pustili na nju. Navodno i Gandalf treba VIP propusnicu za to. Nema veze, znam ja i okolo, a znam ja i obići kolonu onih koji idu u istom smjeru. Začudo, uspio sam motor parkirati pred samim ulazom, nitko se nije bunio. Na 20m je ured za ulaznice koje vidi čuda stvarno i jesu tu. Huray, nakon toliko mailova i borbe, izgleda da je sve krenulo u dobrom smjeru. Pogled na sat otkriva da imam još dovoljno vremena da vratim one posebne karte, koje je inače moguće i kupiti za pišljivih 5500 eura, pa krećem prema garažama a Čarobna karta otvara sve kapije putem. No na pola puta, nešto mi fali i fali i sve imam neki neugodan osjećaj. Da skratim, nema nigdje ključeva od motora. Hladan znoj mi izbija na čelu i vraćam se prema motoru, a u glavi mi se vrti reklama “ključevi su u portapaku”. Vjerovali ili ne, ključevi su uredno visili u bravi od zadnjeg kofera. Već jako sunce je brzo osušilo debele kapi znoja.

Izgubio sam na ovo dovoljno vremena pa sam promijenio plan i krenuo na tribinu, koja gleda na prvi zavoj (Gold 4). Začudilo me koliko je već ljudi tamo, ali mjesta ima još na pretek. Kad su prvi bolidi krenuli, shvatio sam zašto mi je rečeno da je to bolja pozicija od Super Gold tribine. Na ovoj lokaciji, skoro na dodir, bolidi usporavaju s 300 na nešto sitno. I to na nevjerojatan način. Negdje na 100m skidaju nogu s gasa, a na 70m cca kreće stravična deceleracija, uz simfoniju zvukova koju proizvode mjenjač, motor i ispuh. Nakon nekoliko prolazaka, već je moguće na sluh prepoznati tko prolazi. Brutalno. U prvom treningu naravno je to moguće jer većinom prolaze pojedinačno. Kad dođu tri ili više, buka je već na razini boli. Nije mi jasno kakve oni zaštite od buke u kacigi imaju kad uspijevaju komunicirati s boksom.

Uživajući u simfoniji, a ovaj puta i u mirisima, koje iz nekog razloga nisam u boksu prošle godine osjetio, javljam se osobi zaduženoj da od mene pokupi karte i da mi pojasni čemu služi Čarobna karta. Moj plan da ih donesem odmah nakon treninga odlično odgovara i brzo je realiziran. Na školovanom engleskom biva mi objašnjeno da mogu u garaže kad i koliko puta želim, da mogu i na pit-lane šetnju, kad i ovi jadnici iz Paddock Club-a, te da mogu u Ferrari motorhome, lijepo ohlađen i otvorenog šanka. Nakon kuhanja na tribini, ovo mi je došlo baš kamo treba. Čak i plastične čaše imaju Ferrari logo . Čak mogu tražiti i nešto za prigristi. To je baš sve što mi treba. Na brzinu ulijevam dvije hladne cole, i krećem u pit-lane jer se otvara. Na standardni ulaz me ne puštaju !?!?, i vraćaju me u garažu. Ma da, ko da ja neznam gdje je prolaz direkt pored Ferrari bolida , gdje gume čuvaju. Bez ikakvog pitanja ili provjere izlijećem u pit lane . Čarobna karta.

Malo naslikavam, ali ovo sam već sve vidio pa se ne zadržavam dugo, ipak je sunce jako a ja naumio još nešto pojesti prije drugog treniga. Na povratku u motorhome srećem kolegu iz mađarske koji se poput mene izborio za Čarobnu kartu, pa malo pričamo. Vidi mu se umor na licu jer je taman stigao iz Italije, okolice Merana, motociklom. Ovaj puta nije išao na Stelvio nego neke druge rute. Čudaka svugdje na svijetu ima . Zna i on da se može klopa dobiti ali kaže da ga nitko nije ponudio. Ma da, kad je to meni bila prepreka, odmah za šank, daj mala vodu (jer će mi cola napraviti rupu u želucu) i daj nešto za jesti. Malo smo se načekali menija, ali kad smo odabrali i napomenuli da nećemo predjelo jer nam se žuri na stazu, glavno jelo je odmah stiglo. Izbor nije kao u 100m udaljenom posebnom klubu, ali je fino i lijepo posloženo. Tjestenina s malim komadićima slanine, u umaku od ?? i rikola na vrhu. Može. Inače, meni je na talijanskom samo, i iako ga ne uopće ne prepoznajem, ribu sam prepoznao i izbjegao uspješno. Možda na ovu ne bi dobio lošu reakciju, ali sam u tuđem gradu ne želim riskirati.

To smo smazali na brzinu, uz moj razočarani komentar što salvete ne nose konjića, te krenuli na tribinu prečicom preko mosta na startno/ciljnoj ravnini. Baš je divan osjećaj kad ispod tebe zuji tolika konjica. Kasnili smo na početak treninga jer smo u garaži čekali da pored nas prođu i Massa i Alonso, a oni se baš i ne trude doći među prvima. Kimi stigne tri puta proći lijevo desno dok se ovi pojave. Neki trče pred hordom novinara koji ih iz zasjede napadaju, neki prolaze nezapaženo (slabije momčadi) a neke (kao Alonsa) ni ne napadaju jer znaju da nemaju šanse. Zaleti se tek pokoji obožavatelj s Čarobnom kartom ili pak djelatnik staze, rijetki čak i uspiju nešto ušećariti.

Na tribini nastavljem mazati sve otkrivene dijelove kremom s zaštitnim faktorom 30, ali ovo mađarsko sunce nije čulo za te brojke i probija ih ko mač kroz puding. Osjećam to i sve se nadam da je samo vrućina. Ne ostajemo do kraja treninga nego bježimo u garažu, na osvježenje i doček vozača naše ekipe. Kolega je izgleda veliki Alonso obožavatelj, jer je više od sat vremena stajao na suncu i nije ga dočekao. Jedan dio sam i ja s njim stajao i gledao kakvi se tu sve likovi (muški i ženski) kreću. Ima tu svega, od ultra poznatih novinara, vozača koji daju izjave, glavešina momčadi pa sve do malih šarafa (poput mene) koji nisu uopće razvikani i nitko im imena nezna, ali bez njih kao dijela ekipe, stvari ne bi funkcionirale. Malo sam slikao prostore drugih momčadi, malo sam slikao (većinom) ženske likove u prolazu (onako bez gledanja u fotoaparat), malo pričao s kolegom. Na kraju je “jadnik” odustao, a ja otišao jednu zapaliti pa se vratio napraviti zadnji prolaz prije nego i ja napustim prostore za danas.

Neću kolegi imati sutra srca reći da sam uletio baš u vrijeme kad su se Alonso i Massa vraćali nazad, i da sam još Massu uspio uloviti za autogram, iako ni flomastera nisam imao. E sad mogu krenuti prema hotelu, misija za danas prebačena višestruko.

Motor je, fala svevišnjem, tamo gdje je i bio, i ovaj put po VIP cesti bježim sa staze. I sve je opet super do ulaska u grad. Dobro, goriva baš nemam previše, ali sutra sam ionako naumio ranije krenuti, jer želim prisustvovati treningu zamjene guma, pa ću nadam se po hladnijem vremenu nahraniti Gandalfa. A u gradu sve trake pune, gmiže se od semafora do semafora a navigacija pokazuje još fuckin 12 kilometara. Vrlo brzo reagira temperatura na Gandalfu, makar ja svakom prilikom zaobilazim kolonu. Kad sam i morao stati na semaforu, gasim ga. Priručna Stop&Go tehnologija, za očuvanje zdravlja koja funkcionira i semafor po semafor, eto nas u hotelu bez problema. Na brzinu skidam sve sa sebe jer sam i ja zakuhao, pa se hladim ispod tuša. Ne smeta me što nije baš nešto uredan i lijepo uređen, voda je valjda dovoljno dobra za higijenu. Ljubičaste oznake na vratu mi se ne sviđaju, i samo su potvrda onoga s mačem i pudingom.

Već sam i gladan i umoran, ali pokušavam još nešto i posla napraviti. U biti samo čekam da sunce još malo padne pa da krenem kao lav izbačen iz čopora u lov na hranu i piće. Buđet treba držati pod kontrolom, ipak je tu još par dana, a i neki planovi za GO, ali jesti se mora. U potrazi za kakvim povoljnim mjestom ugledah CBA, kao da je aureola iznad znaka zasjala kad sam ga pogledao. Radi do 21h, idealno jer imam još vremena, uzimam košaru i trpam, prvo kikiriki, da se nađe, pa onda flomaster, baš se našao na putu kad ga trebam, pa trpaj colu, vodu, ledeni čaj, dvije vrste salame, vrećicu peciva, čokoladice… i na kasu. Kad pretvorim, ni 60kn je debela gospođica/gospođa zapjevala, a ja potegao iz rukava Maestro. Ne mogu vjerovati, našao sam trgovinu, obavio kupovinu i plaćanje, a da jedne riječi nisam prozborio – nit ja znam mađarski, nit teta vjerojatno nezna niš drugo jer tko bi očekivao stranca ovdje u kupovini . Ponosan na sebe, čak se uspijevam i vratiti u hotel, smotati dva na brzaka (sendviča naravno) i zasladiti se kokosom u čokoladi.

U hotelu je kolega motorista iz Pule, čak sam i njega uspio uloviti, u poluvremenu ovog pisanja. Nisam uspio previše, ali ima vremena .

Mislim da je dovoljno za danas, slike će naknadno, imam mali i nejak laptop, i muka mi je s njim to raditi.

dan 3. subota 27.07.

Puno se toga jučer dogodilo, švrljao sam kuda sam htio, odradio sam i većinu stvari s to-do liste, ali jedna mi je još od prošle godine ostala neostvarena. Biti u pit-lane-u kad treniraju izmjenu guma, nosa i slične gadosti. Prošle sam godine to omašio jer se dotična igra događa rano ujutro, po planu u 8:30. Tako sam ja jučer naredio telefonu da me jutros digne ranije. Bez nekih problema sam stigao na stazu u 8:20, čak i uz tankiranje putem. Nahranio Gandalfa da ne gladuje, na autoputu voli popiti i više od 5l/100km.

Prije nego sam ušao u paddock, gledam kako rijeka ljudi dolazi na posao. Iako im mi svi zavidimo (bar mislim), samo neki su nasmijani, neki zamišljeni, većinom žure i vuku za sobom stvari, a neki čak dolaze biciklom !?!?

Nemam nikakvih prepreka pri dolasku na pit-lane, jer Ferrarijevi mehaničari ne treniraju ali srećom po mene ima i drugačijih primjera. Odlična je to prilika za poslikati poneki bolid iz bliza, neki bolji fotograf bi napravio more dobrih slika, a kod mene će možda naći par zadovoljavajućih. Nažalost, ono što je bitno u cijeloj priči, doživljaj kad na pedalj od tebe uigrani tim trenira promjenu, ne mogu upakirati u sliku. Lijepo za gledati i slušati. Kako je ipak rano za poznate i slavne, tako je relativna pustoš u Ferrari box-u te koristim priliku za malo interakcije s kontakt osobom. Navodno je Ferrari već odradio treninge prije ovog javnog dijela, a na meni je da u to vjerujem ili ne .

Vrijeme do trećeg treninga sam iskoristio šetajući po paddocku i hladeći se u bazi. Vidi se da je subota i da su aktivnosti nešto napetije nego jučer. Trening gledam s tribine, a da kartu nisam ni izvadio jer nema potrebe – Čarobna karta otvara i ovu kapiju, mada ne bi trebala. Vruće je poprilično iako spiker govori da je samo 31 u hladu, a da je staza na 45. Bacio sam ručnik preko glave, da spasim i sakrijem svoj redneck. Koliko god kratko na suncu bio, kad sam se digao sa stolice, hlače su mi bile mokre od guzice do koljena, pa sam pohitao po osvježenje u rashlađenu bazu.

No danas se neki poznati likovi motaju, i Max (zadužen za opsluživanje tih 5 stolova) ima pune ruke posla. Stalno mu netko dolazi od ekipe pa valjda najavljuje goste, a stalno i gosti (kao ja) traže nešto od njega. Ali Max je profesionalac, prekaljen valjda u mnogim životnim situacijama, i ne pokazuje nikakav stres. Ruke mu rade jednakom brzinom kao i mehaničarima kod zamjene guma, stalno ljubazan i sve stigne. Jedino sijede u kosi možda otkrivaju pravo stanje. Sve nešto razmišljam, uopće nema loš posao jer trenutno, iako je samo subota, “kavana” mu je puna, stol do mene Massa uživa sa svojim društvom (ili je obavezan odraditi), u kutu se skriva neki poznat nabildan lik sa dvije sponzoruše, ako sam dobro shvatio nositeljica prava na Puma brand u sredini dogovara neki posao, Marc Gene gleda nešto na ekranu s vremenima GP2 ili GP3 i stalno neko ulazi/izlazi/pozdravlja se itd. Uživam proučavajući, osjećam se kao David Attenborough.

Na brzinu prošetao ponovo kroz pit-lane, da vidim ima li što novoga, pa uspio iznenaditi kolege iz Ukrajine kad sam izvadio Kaspersky zastavu i slikao se nasred box-a. U očima sam liku shvatio da je kolega, jer ga ne poznajem. Iznenadio i on mene kad je izjavio da nije uspio uloviti potpis od Fernanda. Šališ se? Pa zašto bi ga uopće lovio? Samo zamoliš, i uljudno osoblje će ga uloviti za tebe . Meni je to nekako normalno, pa me iznenadi kad vidim koliko se neki ne znaju snaći. Još mi u ušima zuji izreka profesora s faksa “Ne postoje glupa pitanja, samo glupi odgovori”.

Nažalost, gužva u bazi se nije smanjila ni na povratku iz šetnje. Gledam Maxa i sve mi ga žao uopće pitati za hranu, ali vidi mi pitanje u očima pa objašnjava da je bolje i za mene i za njega ako odem na drugi kat. Gore ima mjesta a trebalo bi i klope biti. Odlična prilika za mene, još nisam ni bio gore. Nisam odmah navalio na klopu nego sam malo razgledao paddock s visine, i zapalio jednu tek toliko da tresem pepeo u pepljaru s Ferrari konjićem u sredini . Napravio i panoramsku snimku s telefonom. Na brzinu nešto sitno i pojeo, taman da glad primirim.

Kvalifikacije sam pokušao pratiti s tribine, ali su nakon Q1 ugasili video zid, pa baš nisam imao pojma što se dešava. Iz tog razloga a i vrućine, vratio sam se u bazu da pogledam Q3 koji baš i nije najbolje prošao za nas (bar ja tak mislim, a nisam pitao nikoga od momčadi što misli). Tu sam ulovio lika kojeg sam jutros zamolio da ako bude u prilici, da mi proba srediti nešto s potpisima vozača, i ugodno se iznenadio kad me pozvao sa strane da mi preda kapu. Ne želi da to vide ostali kako ne bi i oni krenuli s takvim prohtjevima .

Dan je opet ispunjen do kraja i preko, pa se lagano spremam prema hotelu. Idealna prilika da vidim koliko je stvarno vruće. I mogu vam reći da je pakleno. Morao sam voziti zatvorenog vizira jer kad bih ga podigao zrak je toliko vruć da nije moguće podnijeti. I na 120 bi peklo za noge, ali ne od vrućine motora nego od vrućine asfalta. Sreća, nema neke gužve pa brzo stižem na cilj. Spas tražim u malom bazenu hotela koji je napunjen hladnom vodom. Super .

Sad još moram napraviti plan i raspored za sutra. Kad se i kako spakirati? Ujutro se moram odjaviti iz hotela što znači da na stazi sve stvari moraju biti na motoru. Kad krenuti na stazu? Što napraviti sa čizmama? Problem je da bi sutra ipak trebao biti malo pristojnije obućen – duge hlače i neka košulja – a onda bi takav trebao i voziti po ovoj vrućini prema Zagrebu jer se neću imati prilike presvući. Koje ja sve žrtve moram raditi .

Dok ja lovim korak s zaostacima, ajmo malo sa slikama krenuti

Ovo su zloglasne skupe karte koje sam prvo dobio pa su ih tražili nazad

Ovo ja krećem s obečanjem da će me posebna propusnica čekati na recepciji hotela, a voučer za karte tribine bi morao još danas biti

Putem, stanem malo predahnuti i uzmem colu, na blef iz frizidera, vani je okrenem a kad ono na njoj VIP – opa, možda prst sudbine

Nakon pregrijavanja i mrcvarenja, malo odmora za Gandalfa

A lijenčina koju sam probudio na recepciji jer me neodoljivo podsjećao na jednog drugog je došla u inspekciju, ima krivu narav i boju očiju za prije spomenutog

Spavanac, pa kretanje do hotela u kojem spava Ferrari ekipa, a tamo…Čarobna karta i dokaz da natpis na flaši jučer nije bio slučajan

Pa onda na stazu, provjera kakav je pogled s tribine

Nakon tribine, ajmo vidjeti da li Čarobna karta vrijedi nešto, prolaz kroz ovu kapiju bi trebala omogućiti

radi, radi! evo me s druge strane, milina dokle pogled seže

a ovo je hram u koji također smijem s njom (istina u prizemlje i na drugi kat), a u njemu bi trebale obitavati i neke druge zvjerke (vozači recimo)

radi i ovdje, pa ajmo se osvježiti

Vrijeme je za pogledati što se sve skriva u garaži, petak je i nema gužve, ili sam ja prerano stigao

A sad bi red bio nešto pojesti da se može lakše pratiti drugi trening, zar ne? A i da vidimo umijeće kuhara za momčad. Naravno, i ohladiti se malo

Pravo mjesto prije početka drugog treninga je biti na putu prema garažama – svakakve zvjerke izađu van, evo dokaza da su vozači u istom prostoru kao i ja

Zanimljivo je vidjeti kako se neki pripremaju do zadnjeg trenutka – jedan se igra s loptom

drugi trči do garaže (ili bježi od novinara)

dok treći (naj cool osoba u paddocku) lagano priča šale

Trening koristim za jednu sponzorsku sliku, tko zna, možda se netko ponovo smiluje, ionak sam dušu odavno prodao ….

eto, i tako vrijeme brzo prođe – još slika od petka

S pit-lane-a

kako to izgleda čim se i najmanja sitnica dogodi (ovo je skup koji gleda Rosberga kak se lopta pred trening)

Ovo je s tribine, prvi dan, drugi trening, vrat liku ispred mene već ljubičast

Malo intervjua nakon treninga

Nekad su vozači i preblizu

Kimi

Massa

Massa na povratku u hram

malo raznih

da ne ispadne da je netko drugi slikao

malo s temom “svi smo krvavi pod kožom”
kako lijepo gledaju (treći Lotusov vozač i netko i Marrusije)

na televiziji joj ne pokazuju koljena ili?

a gdje mi je stalak za fotić/objektiv?

Evo opet Masse, ajmo ga autogram zatražiti kad već lik ima flomaster

Kako se slikati s Alonsom a da ne ispadneš žicer?

Ovo su prave osobe za užicati nešto

I onda na kraju svega ja lijepo odem u CBA, i nakrkam se “zdravom” hranom i pićem – 60kn

Idemo sa slikama od subote

rano stižem, i iako sam nekoliko puta prošao pored, prvi put obraćam pažnju i vidim spomenik legendi

a radni narod stiže na posao

nema još ni gledatelja nešto, sat u kutu pokazuje 8:20

ajmo malo slika s jutarnjeg treninga zamjene guma

pogon na tri konjske snage

a što rade u Ferrariju? ništa

ajde, nije ništa, provjeravaju da li još radi bolid

a tu sam i ja

jedna od meni lijepih slika

dobar pogled, vratit ću se ja njoj

malo noseva

evo mene nazad, puštaj to pjegava, odoh ja …. a ti se iza nemoj ništa čuditi

Subota nastavak (nakon treninga zamjene)

u kući ništa novo (super je da klima radi), Marc gleda live timing GP2 ili GP3 trke, valjda mu neki frend vozi

na tribinama isto niš novo – igranje s mobitelom

pa isto to s drugog kata kuće

Pepeljara

pogled lijevo

pogled desno

čini mi se da ovdje nije baš svojom voljom

Popodnevna pit-lane šetnja – treba pregristi “govno” i napraviti jednu sponzorsku – tko zna, možda se netko opet smiluje

a ja mogu u pit-lane i kad je trka ovih drugih jadnika u tijeku, do trake

nakon kvalifikacija gužva, svi bi nešto nekoga pitali
prijatelju stari gdje si?

genije

sinkronizirano šetanje (vidi noge)

pripreme guma za trku, sofisticirani alati su u igri

jel sve savršeno u F1? felge nisu izgleda

vidio sam i sa puno žešćim utezima
Max (skraćeno) – virtuoz na radnom mjestu

Kapica s dvije žvrljotine

I malo hlađenja na kraju napornog dana

nedjelja
ipak se radi na bolidu

a ja sam čak prešao i crvenu crtu

na dan trke i sat/dva ranije još uvijek vremena za poziranje ima

predstavljanje vozača

i na odlasku, još bolidi voze zadnje metre, a ja lagano bježim, stoji upaljen auto s vozačem blizu ulaza, okrenem se i skužim natpis

Nastavak teksta…

Subota navečer je bila dobra neko vrijeme nakon hlađenja u bazenu, ali vrlo brzo se vrućina vratila. Ventilacija u hotelu nije nešto, i iako je nešto hladnije u zatvorenom prostoru, nije ugodno. Nije ugodno jer su i pripreme za povratak u tijeku. Treba barem u glavi složiti neki plan te odlučiti barem kada krenuti. Gledam stvari oko sebe i ne sviđa mi se situacija. Nemam ni volje ni želje tegliti neke stvari u paddock, trebao bih ipak biti nešto pristojnije obučen što znači da kožno odijelo i ogromne kožne čizme moram negdje ugurati, kao i tank torbu. Uh. Morao bih se i naspavati jer ova vrućina mi uzima energiju kao kriptonit supermanu. A toliko dojmova i lijepih slika se još vrti glavom.

Večeram hranu iz dućana, i još si ostavljam dovoljno za dobar doručak. Osjećam da bi mogao imati problema s nabavkom klope, jer će razni poznati, i naravno ekipa imati prednost. Sreća da hladnjak, koliko god mali i prazan bio, uspijeva ohladiti tekućine što sam u njega stavio. Gledam kolegu kako se sprema s motorom u centar, kako bi još napravio koju noćnu fotku, ali ja za to nemam snage/volje, pa uz lagano otpuhivanje dima cigarete smirujem tijelo i glavu, te se pripremam za gledanje očnih kapaka s unutrašnje strane. Imam i TV u sobi, blejanje mi ponekad pomaže u smirivanju, ali svih 20 kanala koje ima su sinhronizirani na mađarski i malko me nervira što niš ne razumijem. Nekako sam i to sve preživio.

Nervozan, nisam ni odspavao do planirane satnice. Odrađujem sve potrebno (hrana, kupaona,…) kako bi mogao početi s pakiranjem. Ostavljam na stranu odjeću za danas, kao jaknu ostavljam tanju sponzorsku, a sve ostalo u raznim kombinacijama guram u kofere. Jedan je iznad auspuha, pa laptop pokušavam smjestiti u drugi, nema za njega danas mjesta u zadnjem koferu. Čizme i kožno odijelo lijepi prostor uzimaju, uvijek više nego bi ja očekivao, ali uspijevam sve nagurati i u nekoliko navrata odnosim sve na Gandalfa. Neće ni njemu biti lako. Odjavljujem se iz hotela dok ostali još doručkuju, uspijevam dati e-mail adresu motoristi iz Pule, tko zna kad i gdje to nekom od nas može značiti.

Na putu do staze neka panika na autocesti. Svi na lijevu traku, a iz daljine ne razumijem zašto. Kad sam uspio prići bliže, na VIP traci stoji Ferrari i lik s vučnom koji se preznojava u nadi da će bogato zaraditi na ovoj akciju, ako ga uspije natovariti. Auto sam već vidio, pa sam i tablice zapamtio, a kasnije saznao da je to vjerojatno auto od Helmuta Marka, savjetnika u Red Bull-u. Mađarski kolega je samo komentirao da je moguće da si je natočio loše gorivo, nije rijetkost da i kod njih ima problema s gorivom.

Motor ostavljam na suncu a moram sa sobom uzeti nešto više stvari nego sam mislio (SLR) jer kaciga i tank torba osvjaju preostali slobodan prostor koji je pod ključem. Planirano švrljanje po garažama prolazi bez problema, malo me grize što nisam svaki dan tako. Kujem briljantni plan – preije utrke pokušati se najesti, otići na tribinu i odgledati prvih par krugova (biti na prvom zavoju u prvom krugu mora biti zabavno) pa kad se utrka zalaufa, vratiti se u paddock, te uz klimu pogledati trku na monitorima. U zadnjem posjetu garaži pozdravljam se s domaćinom, za slučaj da se više ne vidimo, zahvaljujem mu na svemu i ispričavam ako sam mu bio na teret, a on odgovara – vidi se da nisi prvi put ovdje, dobro se snalaziš i kad bi svi bili takvi ja ne bi imao posla – a meni prolazi kroz glavu, daj mi još koju pozivnicu i ja ću tebi nositi poklone .

Zbog vrućine gutam razne (pre)hladne tekućine, a ručak dolazi u stisci vremena pred trku. Uzeh piletinu (na čuđenje osoblja) da vidim kakva je kad ju sprema kuhar ekipe. I bila je odlična, malo ljutkasta ali ništa neumjereno. Morao sam nakon toga i kolač od vruće čokolade jer ga je kolega i osoblje nahvalilo i bjež na tribinu, taman mi je ostalo još 5 minuta do trke. Iako sam sve stigao, nije bilo sve sjajno. Silnu strku, gutanje hladnih tekućina ili trpanje hrane, ili kombinaciju svega, moja probava nije podnijela. I tako sam ja buku prvog zavoja u prvom krugu odslušao u nedalekom wc-u. I to je način, nije najbolji, ali sila ne bira. Nakon toga sam se opet vratio na tribinu i pogledao par krugova po planu, ali duge hlače i košulja nisu idealne za lokaciju te se vraćam u motorhome. I putem ostajem iznenađen. Nije trka počela samo na stazi, trka se vozi i u garaži. Za tih par krugova je već nestala kapija, a prostorom vladaju viličari i smećari. Ista situacija i u Ferrari stožeru. Osoblje užurbano pakira vaze i cvijeće, te se priprema za selidbu, ali na način da ne ometa članove tima koji su odradili svoje i gledaju trku s nama, ili Lothara Matthausa koji je isto tu, ali čini mi se ne u društvu žene . Iznenadio me kad je pogledao na monitor s poredkom i zaostacima vremena, te vrlo točno znao poredak koji če biti nakon što se normalizira situacija s promjenom guma. Izgleda čovjek stvarno prati . Kako osoblja nema za šankom, snalazimo se kako umijemo i molimo ekipu da nam izvadi nešto za piti – samoposluga .

Ja sve čekam neko čudo, ali trka ide dosta predvidljivo, makar za nekoliko situacija nisam siguran, jer ipak nemamo ton komentatora. Nekoliko krugova prije kraja počinjem i ja svoju trku povratka. Neću čekati kraj, nisam ni vidio smisla da pitam jel se može na proglašenje, okrenuo sam sve misli na motor, gužvu i vrućinu. Kraj same utrke gledam na televizoru taksiste koji je parkirao uz motor i čeka svoju priliku. Od odjeće samo mijenjam košulju i stavljam suhu majicu, koja je ubrzo bila mokra. Što brže krenem iz ove ludnice, prije ću biti na otvorenom autoputu, pa po potrebi mijenjati što treba. Fakat je toplo ovdje .

Uspio sam se donekle brzo i bezbolno probiti kroz Budimpeštu i jurcam nekih 110-120 prema doma. U kacigi užas od vrućine, peče me i za noge, kilometri sporo prolaze, ali osjećam da je to dobar ritam za motor. Dok više nisam mogao izdržati, stajem na pumpi, uzimam ledeni čaj koji je u jednom dahu otišao niz grlo, te vodu kojom polijevam glavu. Koji sam ja freak, crna kaciga po ovom suncu, a zrak vreli da ni ventilacija ne pomaže. Ostajem neko vrijeme u nadi da će iz mene ta vrućina malo izači, ali napredak je slab. Nema mi druge, ima još dosta do Zagreba, a sutra je radni dan. I dalje držim laganiji ritam, dok nisam granicu prošao, a onda po plinu bez milosti. Taman prije N. Marofa se pali rezerva, kao što sam i predvidio, te mi daje priliku da natočim i javim se ekipi, da čujem čime krate vrijeme. Naravno, oni su na ribičiji nedaleko, pa odlučujem svratiti, popričati s njima i malo se odmoriti pred kraj povratka. Znam da je sad to još 60-70km, ali takvi su najopasniji. Priča po priča, i ode sat vremena, umor raste kako sunce pada, a riblje akcije nikakve. Teškog koraka se vraćam do motora i starom cestom prema Zagrebu.

U Zagreb sam već stigao po mraku, sa sunčanim naočalima i bombardiranim vizirom, ali svejedno vidim da je u gradu +3 više nego izvan grada. Joj kako ne volim to. Ali situacija se popravlja na prilasku privremenom domu, koji je ipak iznad Zagreba i bliže Sljemenu. Zadnjim snagama skidam prtljagu s motora i poprilično komiran bauljam. Bio je ovo odličan vikend, a najvažnije, preživjeli smo ga oba, motor i ja. Rane ćemo zalizati, a ožiljke čuvati na uspomenu.

Do idućeg lutanja.