Routes des Grandes Alpes

R850 RT kao Gandalf
Garmin Zumo kao Zemo
Danijel Ivanek kao Fahrer

Honda CBF 500 kao Hondica
Katarina Š. kao K
Petra & Yoann kao domaćini

Uvod

Pisanje o putovanju znači (nažalost)  da mu je kraj. To je tako u mojem slučaju jer rijetko uspijem pisati za vrijeme putovanja. No, s druge strane, znači i ponovno proživljavanje i slaganje dojmova.

Plan za ovo putovanje (ili neko slično) postoji već duže vremena kao ideja, ali dosad nije bilo prave prilike. Vrlo je jednostavno nastao traženjem najviših asfaltiranih cesta Europe. Rezultat je bio takav da postoji prijelaz (Col de I’lseran 2770mnv, Francuska) koji je (naj)viši (i udaljeniji) od dosad najvišeg osvojenog prijelaza (Stelvio Pass 2757mnv, Italija). 13m visinske razlike nije uopće vrijedno spomena, ali je napredak, i uz osjetnu veću udaljenost, dovoljan razlog da taj prijelaz bude osnova oko koje će se sve ostalo slagati. Već par mjeseci ove godine tražim i ispitujem da li sam na pravom putu, i jedno ovakvo putovanje bi moglo dati potvrdu (ili barem naznaku) idem li u dobrom smjeru.

Ovo s planiranjem shvatite vrlo ležerno, jer osim otvaranja Wikipedijine stranice s popisom, i gledanja gdje se vrh nalazi, drugih aktivnosti dugo nije bilo. Sve se čekao neki znak, neki razlog, neko drugo buduće vrijeme. I dogodio se – u jednom trenutku frendica K (i kolegica po izboru prijevoznog sredstva) izjavljuje da će do Avignona (Francuska) u posjetu svojoj najboljoj prijateljici (i wingmanu na putu motorima po bliskom istoku, putu na koji su obje otišle bez ikakvog moto iskustva). U tom trenutku sam je zamolio da provjeri da li ima nade da se i za mene nađe neki (povoljniji) smještaj, te da mi proba dati neki svoj vremenski plan pa da vidimo možemo li se barem dijelom preklopiti. Ovo sa smještajem mi je bilo posebno zanimljivo, osobito nakon što sam vidio cijene smještaja u okolici Nice, lokacije koja se nameće kao mjesto stajanja bilo kojim putem/smjerom krenuo. Nažalost, ni to sve nije bilo dovoljno da se krene s planiranjem ozbiljnije jer su druge stvari stalno iskakale – em cijela igra oko karata za F1, pa na kraju i lutanje do Budimpešte od 4 dana, em posao kroz tjedan, em opet lutanje na Schengenfest (i popratne aktivnosti) od dva dana itd. No, ispada da je uvijek tako, i uvijek na kraju ispadne slađe, kad ostane prostora za spontanost, pa se previše ne opterećujem zbog toga.

Da sam uzeo veliki (i dobar) zalogaj shvatih u trenutku kad mi prijatelj (i kolega s BMW foruma) šalje link na nečiji opis putovanja tim krajevima. Spominje se dosta detalja, od troškova koje su imali za hranu, smještaj i gorivo do lokacija koje su obišli. No, meni su zapele za oko dvije stvari – spominje se postojanje vrlo razvikane turističke moto rute od preko 680km kroz francuske alpe i 4 dana koja su oni planirali samo za nju. Dodatnu težinu na put je stavio vremenski raspored koji je frendica Kprezentirala na vrućoj travi privremenog kampa Schengenskog festivala uz Kupu. Ona kreće za par dana (pa otpada da vozimo prvi dio puta zajedno jer ja radim) te bi željela da dva ili tri dana vozimo te da u subotu (17.08.) do 18h budemo u Tolminu (Slovenija). Zbog ovoga moram okrenuti smjer putovanja od inicijalno zamišljenog. Smještaj će biti riješen u Francuskoj (adresu će mi javiti putem), a ona nosi šator pa imamo i tu opciju za smještaj na povratku.

Informacije (o ruti kroz alpe i vremenu) su s jedne strane fenomenalne (puno kilometara, puno toga za vidjeti, lako za objasniti gdje si bio) ali s druge i ne tako fenomenalne (puno kilometara a malo dana, cijene smještaja, uzak vremenski okvir, gužva na cesti). Dodatno, ne mogu ništa fiksno planirati, jer je dovoljno da 2h pada kiša, i da mi svi planovi potonu (jer mislim jako puno kilometara po danu raditi), pa radim samo okvirni plan a on je bio:
– krenuti u ponedjeljak rano ujutro (12.08.) – subota mi je prerano jer se neću stići spremiti, nedjelje se bojim radi gužve na cesti kod nas i vani, a želio bih se malo i odmoriti jer je plan u jednom danu doći do rodbine u Švicarskoj (radi posjete ali više radi besplatnog smještaja), a putem naravno obići i Stelvio Pass 🙂 – recimo 850km 🙂
– utorak krenuti dalje što ranije, i preko Furke (Furka Pass) preko Ženevskog jezera, što jače zagristi tu alpsku rutu, pronaći negdje povoljan smještaj – recimo 650km
– srijeda je planirana kao udaran dan za uživanje, želim rođendan provesti na cesti (i to dobroj cesti) a završiti ga kod novih/starih prijatelja – recimo 650km
– četvrtak je bio rezervni dan, i vrlo vjerojatno dan na koji će biti prebačen dio od nekog ova prethodna tri dana.
– petak/subota su bili rezervirani za povratak, ali nikakav plan o ruti putovanja nije postojao, samo cilj Tolmin/18h

Par puta sam samo na brzinu pregledao prognozu za nekoliko gradova putem da bi shvatio da nema koristi od toga, planirane dane putovanja ne mislim mijenjati, a na vrijeme ne mogu utjecati, niti ima ikakve garancije da su prognoze dobre, jer tamo kamo sam naumio nisu gradovi nego planine, visoke planine. Motoru sam nakon Schengenfesta (a zbog pregrijavanja u Budimpešti koje je pretpostavljam razlog zveckanju) promijenio ulje, dodao čak i nekog aditiva sumnjive kvalitete, preradio jedan prekidač viška da mogu upaliti ventilator za hlađenje te zamijenio par disk pločica – sad su sve disk pločice nove. Guma ima još vidljivo preko dozvoljenih oznaka za trošenje, ali tu mi je već jasno da im je ovo zadnja sezona.

Vikend prije puta ostajem u Zagrebu. Auto sam posudio familiji za ljetovanje i taman je u petak bilo najavljeno nevrijeme, to su dovoljni razlozi da se pritajim. Ideja da dvije noći pijem i tulumarim, pa da se u nedjelju na brzinu pakujem i umoran krećem, mi se ne sviđa. Malo mi je to čudno, jer su stvarno rijetke ovakve situacije, i pomalo usamljen, počinjem čitati jedan od opisa rute, stvarati popis potrebnih stvari, te stvari koje sam zaboravio kroz tjedan kupiti. Kroz tjedan sam bio lagano “pozitivno nervozan”, ali sad je to već osjetno, i sve gledam kako bi buljio u televizor ili nešto, samo da ne mislim što sve može biti i o čemu bi sve trebao voditi računa :). Subota počinje s kišom, koja se čeka kao dar s neba radi zahlađenja i pomoći biljkama, ali nije baš idealna najava za moje planove. Nema veze, treba ju iskoristiti, i čim se smirila, sjedam na motor i krećem na Sljeme kao trening. Trening vožnje (treninga nikad dosta), isprobavanje da li je sve na svojem mjestu, te isprobavanje novog komada opreme – mali idiot fotoaparat donekle otporan na padove i vodu, kupljen pred put kako bi omogućio zadovoljavanje potrebe za slikanjem u bilo kojoj situaciji, uz minimalno napora, ali naravno žrtvovanje kvalitete slika. Veliki fotić je problem radi potrebe silaska s motora, a ideja slikanja mobitelom mi se čini loša. Na kraju točim gorivo i kupujem zadnje sitnice (HR naljepnica, klopa za doručak) te pregledom slika zaključujem da su idioti i dalje loši za slikanje, ali sad više nemam izbora. Nedjelju bih bio najradije prespavao, ali familija se vratila s ljetovanja, pa žele pod svaku cijenu vratiti auto, i to je završilo tako da je bilo popij gemišt/dva ovdje, pojedi ručak ondje, pa objašnjavaj kamo ideš, pa nevjerica u očima i slično. No, znaju me dovoljno da ne pokušavaju utjecati na planove, samo mole da se javim povremeno i da pazim putem :). Obećah da ću probati staviti kakav status na facebook. Moja majka je pojam za sekiranje, pa njoj nisam ni rekao kamo idem, osim da idem na put i da se vraćam najvjerojatnije idući vikend. Ali čim je vidjela da nisam doma za vikend došao, znala je da se nešto veliko sprema, i odmah je sestru zadužila da ju obavještava. Ostatak nedjelje sam iskoristio za finalno pakiranje te ukucavanje plana putovanja u Zemu. Planiranje puta na Garminu se pokazalo nešto zahtjevnije nego sam si ja to zamislio, ne uspijevam mu jednostavno reći da bi ja do Švicarske, preko Stelvia te da bi koristio autoput u Sloveniji, ali ne bih u Austriji i Italiji, povremeno bih najkraćim a povremeno najbržim putem. Znam, zahtjevan sam, to mi je u krvi, pa već i ovaj jednostavan (i samo okvirni) plan uzima puno vremena a da ne govorim o planiranju drugog i trećeg dana. Rezultat je bio da za prvi dan kaže preko 10h vožnje, što je donekle OK, ali me veseli da za druga dva dana govori ukupno 16h vožnje – to je odlično, mislim si ja, 8h/dan za vožnju i još mi ostane dosta za zujanje/rezervu.

Budilicu spremam za 4 i nešto. Želim biti spreman za krenuti u 5h, nakon što postavim sve na motor, pripremim i pojedem doručak, te odradim ostale potrebe. Kroz noć se dosta vrtim i razmišljam da li suze sv. Lovre padaju radi mene i koji bi bio razlog? Da li od sažaljenja nad sudbinom i jadnim planiranjem, ili s druge strane kao vatromet na početku velikog putovanja. Meni se više dopada druga verzija.

Ponedjeljak 12.08.2013., dan prvi

Nabrijan od iščekivanja, i pun energije od ljenčarenja dva dana, vrlo samouvjereno ustajem i bez ikakve žurbe doručkujem malo obilnije. Još nije ni 5h ujutro, vani mrak, a inače prvi put jedem oko 11-12h pa mi je malo na silu, ali nema veze. Zeleni čaj koristim kao energetsko piće trenutno, a u tank torbu stavljam hladnu flašu vode i Coca Cole. Jednako polako pakiram i zadnje stvari u kofere (kozmetika), ne provjeravam ništa od onoga što je već u koferu, što treba valjda sam jučer stavio i nosim na motor. Inače sam jako usporen ujutro, ali danas mi se čini da iako bi još spavao, imam zadatak i nema odustajanja. Pisanje na forum milenijskog pitanja “How hard can it be?” i vrijeme je krenuti.
Vani je sunce počelo crveniti obzor, i iako još nije na vidiku, dovoljno je da se više ne vidi padanje meteora Perzeida, a baš sam mislio da ću krenuti s pogledom na njih. Početna slika nije nešto, ali povijesti radi, priložit ću je

Ne primijećujem nikakvih problema s opremom ili motorom pa sam ubrzo u Sloveniji i moram stati da kupim vinjetu.

Nevoljko dajem sitne eure, ali drugi izbor mi ne pruža djelatnica iza stakla, pa nastavljam s lutanjem u smjeru Ljubljane. Ubrzo sam prošao kroz roj nekih krupnijih kukaca koji su vrlo bučno udarali u motor i kacigu. U prvi tren sam pomislio da je kiša, i da ću već na početku biti mokar, ali jedina posljedica je bila nekoliko fleka na viziru. Kod Ljubljane vidim da bi Zemo kroz grad, a ja ne bih, pa se odlučujem oglušiti na zapovijedi. Bio je podešen na najkraći put (najvjerojatnije) pa je razumljiv njegov postupak. Kad je drugi put naredio da se skinem s autoputa više se nisam protivio jer mi je već lagano postajalo dosadno pa mi je kratka dionica lokalnih cesata i prolazak kroz Kranj odlično došla prije ponovnog penjanja na autoput. Pred Jesenicama, kad su počele najave za tunel, pokušavam se sjetiti gdje se točno treba izaći za izbjegavanje, ali me nešto pamćenje ne služi pa stajem kratko na benzinskoj, blejim u Zemu, i razmišljam kako da mu najlakše objasnim da eto sada baš ne bih kroz tunel s naplatom, a dosad mi naplata nije smetala :). Probe radi pritiskam ikonu “obilazak” i na moje veliko iznenađenje, Zemo stvarno mijenja rutu i to onako kako mi odgovara. Svaka čast, lutamo dalje, sada preko Kranjske Gore pa smo u 8h na austrijskom području eu, a u 8:03 na prvom prijelazu iznad 1000mnv 🙂

Još jedan dio nakon ovoga sve ide po planu i držim se Zeminog predviđenog vremena, ali uskoro počinje zabava. I dalje namješten na najkraći put, Zemo okreće na neku meni novu cestu, i to ne bi bilo ništa loše, dapače, da cesta ne postaje jako uska na dionice, a obzirom da je fest zavojita i nepregledna, uz nadolazeća vozila iz suprotnog smjera, moj ritam počinje osjedno padati te vrijeme dolaska počinje rasti. Tu već lagano počinjem shvaćati da je moje oslanjanje na vremena koje daje Zemo neutemeljeno i nerazumno, jer on misli da ja mogu onoliko brzo koliko je maksimalno dozvoljeno za ovakav tip ceste, a eto, ja ne mogu. Popeli smo se i preko 1500mnv, ja sam ovu dionicu shvatio kao pripremu za sve što nas čeka. Putem je bila jedna krasna scena, ali mi se nije stajalo pa sam sliku posudio s Interneta – ogromna livada s puno drvenih kućica i dvije kapelice, a iznad grad.

Malo mi se povremeno činilo da se i Zemo izgubio, jer ja nisam ni imao pojma gdje sam, ali sve je to dio lutanja, pa je jedino bitno da se broj kilometara do cilja smanjuje. U 10:23 ulazim u Italiju, nažalost.

Nažalost je tu iz razloga da odjednom ulazim u prometnu gužvu koje se nikako ne uspijevam osloboditi. Oba smjera puna vozila, ritam kretanja spor a sunce dodatno zagrijava moje neraspoloženje. Bio sam na rubu da potražim neku alternativu (autoput), ali ne predajem se ja lako pa to rezultira trošenjem dosta moje energije te odlučujem napraviti prvu pauzu. Vrijeme je 12:28, i sasvim je razumljivo da mi treba odmor jer sam 7h na cesti. Donedavno sam mislio da je takav rezultat daleko izvan moje lige, ali danas ne smijem uopće o tome razmišljati, jer je cilj još daleko. Odmorište je uz cestu, a autoput ide iznad glave. Smeća ima dovoljno.

Primila me i glad i žeđ, pa vadim iz kofera Klara kruh produljene trajnosti proizveden u Mađarskoj mislim (mrzim kad mi s jedne strane reklamiraju kupujmo Hrvatsko, a s druge strane pod lokalnim imenom prodaju tuđu robu) i paštetu. Ne traži mi se neka hrana putem jer ću “izgubiti” previše vremena na to i sretan sam da sam ponio ovako nešto za “zlu ne trebalo”.
Iako sam imao plan doći do prijelaza Stelvio do najkasnije 13h, naravno oslanjajući se na Zemina vremena, u samo područje nacionalnog parka sam došao kad je već 14h prošlo

Ljepota i uživanje kod penjanja je sve potisla u drugi plan, razmišljat ću o svemu ostalome kasnije. Nije mi prvi put, ali je opet lijepo :). Ovaj put nemam nikakvih strahova, samo poštovanje, i samouvjereno gazim prema vrhu.

Na vrhu klasična i očekivana gužva po ovako lijepom danu, makar i ponedjeljak bio. To me ne sprečava da naguram motor do znaka, i zamolim prvog do sebe da me slika u klubskoj majici :).

Ostao sam još toliko koliko je potrebno za još par slika, i za kupovinu naljepnica za motor te se krenuo spuštati na Umbrail. Znam da je blizu i da tamo nije gužva, pa koristim priliku za dodatna slikanja i odmor. Ovako izgleda pogled prema samom Stelviu:

Ovo je mjesto i vrijeme za razmisliti kako i što dalje – taman dovoljno niska temperatura i vjetrovito da čovjek može razmišljati hladne glave 🙂 – 10h je prošlo od početka, vozim dulje nego ikad, i da li je sad vrijeme za potražiti prenočište ili nastaviti s planom? Čini mi se da mogu još pa je to opcija koju odabirem jer nema odustajanja  i bolje stisnuti zube po lijepom vremenu, nego nedaj bože kakvoj kišurini ili magli.

Kad bih rekao da već ovdje nisam bio dobrano umoran, ne bih bio iskren do kraja. Nemam kondicije za duge pruge, trošim drugi tank goriva u danu (i to Shell natočen na zadnjoj pumpi u Austriji, taman pred granicu s Italijom), nisam ni nešto posebno jeo. Znam da me sad čeka malo zahtjevniji silazak jer je dio i makadama, i da me čeka 4. država u koju od jutra ulazim. Svjestan da me čeka još i debelih 200km do cilja, uzimajući sve u obzir, nije ni to za zanemariti. Napravio sam ono što mi je bila namjera za danas, i sve skupa kako sam zbrajao i oduzimao, da sam i stao, ne bi si mogao zamjeriti. Ali ne, nema odustajanja, nema stajanja, idemo dalje, da vidimo dokle ide. Sreća da sam sam, i da mi nitko osim motora nema što zamjeriti. A motor ne pokazuje nikakve želje za stajanjem, samo su mu gume loše pa moram s oprezom kočiti motorom jer zadnji kraj voli zaplesati. Ponekad propadne i prvi, ali to si sve mislim da je kakav loš asfalt ili kamenčić pod kotačem.

Spust prolazi očekivano, uz vrlo opreznu makadam dionicu, i već prašimo područjem vrlo lijepog nacionalnog parka. Ovo je Švicarska, i to prašenje uzmite s rezervom jer se ne usudim voziti koliko bi eventualno cesta dozvoljavala, već samo malo iznad ograničenja. Putem se prolazi preko jednom lijepog prijelaza (Ofenpass/Pass dal Fuorn 2149mnv) koji je iznad 2000mnv pa sam i tu opalio slike, i kupio nalepku.

Put po ovom dijelu nije naporan pa ni ne razmišljam o stajanju, ali vrat, desna ruka i guzica izražavaju negodovanje. No, kad je Zemo okrenuo prema Davosu, oči su mi se otvorile. Tu je Fluelapass putem, i to je isto dionica koju je Top Gear proglasio najboljom cestom na svijetu, i sad poluprazna, pred nama stoji okupana u večernjem svjetlu. Takvo uživanje u prizorima i cesti jednostavno puni nazad baterije, i sad ni ne pratim kojom brzinom idem, već samo guštam. Stvarno je ovo najljepša cesta koju sam u životu vozio, a Gandalfu je prvi put. Nadajmo se ne i zadnji. Na vrhu okidam sliku, parkiram samo da kupim naljepnicu, i uz poglede kolega (po motorima i po firmi motora) nastavljam dalje.

Zadnjeg dijela se ne sjećam previše, vjerojatno nije bilo situacija koje bi trebalo zapamtiti. Teško da bi nakon svega nabrojanog nešto impresioniralo. Znam da sam bio već i gladan i umoran, ali pun neke čudne energije koja me tjerala dalje. Kad me Zemo naveo na autoput, ili na cestu koja je tako izgledala, stao sam da kupim vinjetu. Nikad mi nije bilo teško platiti je u Švicarskoj, jer njihove ceste to zaslužuju. Pred sam dolazak na cilj prvog dana upalila se i rezerva. Potrošio sam i drugi tank, i to mi je bio znak da bi možda i Gandalfu bilo dosta. Bez problema pronašao rodbinu, iako se više ničega ne sjećam, jer je od prošlog susreta na istom mjestu prošlo točno 10 godina. Tad je razlog bio malo drugačiji, ali nećemo sad o tome.

Kad su me nakon 13 i pol sati vožnje pitali da li bi popio pivo, nisam znao kako da od sreće odgovorim potvrdno :). Pivo i cigareta su bili proslava ostvarenja plana, trebalo mi je samo malo prostora i bio bih zalegao na pod, ali to bi bilo nepristojno, pa je priča uz večeru potrajala neko vrijeme. Bilo mi je žao isprati prašinu i znoj s tijela, ali nisam bio siguran kad će biti iduća prilika pa sam išao logikom da treba odraditi sve kad je šansa. U jednom trenutku sam komentirao kako me smrad kravlje balege podsjetio da sam u Švicarskoj, na što je domaćin odgovorio da to nešto samo rade pred kišu. To mi se nije dopalo, ali nisam se imao snage nervirati, nego sam samo zalegao.

utorak 13.08.2013. dan drugi

Iako nisam imao problema zaspati, bolovi koji su sijevali kroz određene dijelove tijela nisu baš pogodovali dugim dionicama spavanja. Guzica boli od sjedenja, uši bole od loše ugrađenih zvučnika BT komunikacije u kacigu, šaka/zglob bole od stalnog okretanja ručice gasa, u glavi zuji od buke i mnogobrojnih promjena temperature, vratni mišići nisu navikli na toliki rad a ramena bole više od napetosti nego korištenja. Čim je brzina veća, ili situacija na cesti kompliciranija, nesvjesno držim volan čvršće a ramena postaju napetija što rezultira bržim umaranjem. Kako sam se često budio pred jutro, tako mi se činilo da čujem kišu vani, ali sam se nadao da je buka samo u mojoj glavi. Nisam uspio ni dočekati budilicu da me digne, nego ju gasim ranije i lagano pokušavam pokrenuti životne tokove kroz tijelo. Nije baš idealno, ali pamtim i poneko teže jutro. Pogled kroz prozor otkriva da kiša nije proizvod mojeg uma nego prirodnih procesa, nije da me veseli, ali nije ni da sam je očekivao izbjeći. Ipak su seljaci bili u pravu kad su očekivali kišu :).
Svaka čast rodbini, oni se potrudili, i doručak čeka. Nemam baš veliki apetit, mada znam da bi trebao obilato jesti. Tko zna što me sve čeka danas i gdje li ću spavati slijedeću noć. Jedna slika da ostane trajno zabilježeno, doručak uz priču.

Nisam pričljiv ujutro, ali danas ili mi tema odgovara ili se tijelu podsvjesno ne kreće dalje, pa je priča potrajala duže nego sam planirao. Kad bi svaki put slijedio liniju manjeg otpora slabo bih nekamo stigao, uzimam duboki uzdah i na brzinu tovarim kofere i ostale stvari na motor. Kiša ne pada jako pa ne oblačim kišno odijelo, nije mi užitak nosit ga i radije ću probati bez njega. Sa sjedala samo malo odbacujem vodu, i pomalo sramežljivo pritiskam gumb za paljenje. Nema nikakvih problema, Gandalf je spreman, ali ogromna lampa rezerve sijeva u glavu. Mogao sam i jučer natočiti, bilo je i vremena i boljih uvjeta, ali lijenost se ponekad ne isplati :).
Prije samog nastavka želim još napraviti sliku kraj lokalne kapelice, možda me zamijeti onaj gore, pa osvijetli put.

Zbog održavanja pučkog kazališta (tj. postavljene bine za tu svrhu) i nekih radova, bliže od ovoga nisam pokušavao. Kroz grad moram voziti jako nježno jer se motor ponaša kao da je na klimavim nogama pa stalno nekamo bježi, em mu smetaju mokre kocke, em mu se skliže po oznakama na cesti. Moguće da još nisu ni moje motoričke sposobnosti na nivou pa se zajedno borimo ostati na cesti. Nakon što sam natočio gorivo na samoposlužnoj pumpi (ali samoposlužnoj u pravom smislu – automatizirano i plaćanje), s olakšanjem krećem dalje. Čak i male nove stvari me razvesele, poput ove s točenjem goriva jer me automat tražio pin za MasterCard, koji nikad ne treba/koristim, ali sam pred put uložio dodatni trud da pronađem.
Kiša i dalje lagano pada dok se izvlačim iz ove regije i sve mi nije jasno kakve smo mi to radarske slike gledali jutros jer na njima nije bilo nikakvih oblaka. Ali osim što je sklisko, ne smeta mi previše, čak mi nekak i odgovara poslije svih onih vrućina u proteklim lutanjima ove godine. Nakon nekog vremena je i stvarno prestala, pa sam ja lagano mogao uživati u pogledima, čak i s obične ceste. Recimo, obožavam beskrajne poglede na zemlju (planine, jezera, polja…)

Tako, lagano u sanjarenju je prošao prvi dio dana. A kad su se počele pojavljivati prve ovakve oznake značilo je da nema potrebe više za sanjarenje, dovoljno je samo otvoriti oči i odabrati jednog.

Moj plan je Furkapass, jer mi je nekako putem 🙂 – u biti čovjeku je sve putem što želi, zar ne? Idem se još jednom popeti gore, baciti pogled prema dolini i penjanju na Grimselpass, pa onda mogu dalje. Kad sam već u blizini šteta bi bilo da Gandalf ne vidi te ljepote – evo što je mogao vidjeti:

Sam vrh Furkapass-a mi ne znači nešto posebno, nema ni trafike, pa ne silazim nego nastavljam.

Sve je to razumljivo jer je vrlo blizu Belvedere, mjesto poznato iz filmova, ali i natrpano turistima, pa ne stajem ni tu. Bio jednom, slikao svisce, danas imam druge planove. Koliko god odlučan bio u realizaciji, na križanju koje skreće prema Grimselpass-u sam poklekao. Taj prijelaz je bio centar planiranja jednog drugog lutanja, nije daleko, i nisam mogao odoliti. Tu sam si dao i oduška, te popustio Gandalfove uzde. Lijepo smo se penjali do regulacije prometa semaforima – dao bi se kladiti da je na istom mjestu gdje i prije nekoliko godina, ali nisam siguran. Nepristojno prelazim zaustavljene aute, i to sve neku bijedu – prva dva su Ferrari, treći je Maserati, a iza njih još par bijesnih Audija i Mercedesa. Očito neki članovi kluba skupocjenih vozila uživaju, i grize me savjest što ću sad ispred njih “smetati” pa na paljenje zelenog svjetla reagiram munjevito i bez rezerve. Mijenjam u crvenom i brzo sam u strogo zabranjenom području brzine. No, crveni se u retrovizoru, nisam jedini. A na vrhu koma, totalno u oblaku (vidi se na jednoj od prethodnih slika). Odlazim u dućan, te kupujem naljepnice i zvono.

I zvono je ukras za motor, ali ono ima i dodatnu ulogu, neka svojim zvukovima prikriva metalne zvukove koji izlaze iz motora, nije mi ih ugodno slušati ovako daleko od kuće. Naročito jer od ovog trenutka krećem u nepoznato. Ovo je mjesto i vrijeme (11:30) gdje prava avantura počinje.

Malo me grize savjest (ako vjerujete da to imam) jer je skoro podne, a ja još nisam nigdje stigao. Ali, kako bi rekli neki, samo lijek iz ljekarne može zakasniti, sve se ostalo stigne, pa se ni ja ne nerviram previše dok prolazim krasnim krajolicima u smjeru Ženevskog jezera. Joj, kako se volim voziti Švicarskom, valjda jer su pogledi tako otvoreni, a ne sjećam se ni nekih zastoja. Istina, ograničenja su malo niska, ali promet ide dobro.

U nekom malom mjestu, već uz obalu jezera, ulazim u Francusku. Na samoj granici gledam i lijevo i desno, ali nitko me ne traži ništa.

Po znaku bi se reklo da mogu očekivati nešto brži ritam nadalje, ali puno malih mjesta kroz koja prolazim me pokušavaju i uspijevaju usporiti. Imam osjećaj da je i ovdje, stani malo, kud žuriš politika. Sreća da neki dijelovi izgledaju papreno skupi i da ja imam drugačiji plan, pa mi stajanje ne pada na pamet. Prije samog Thonon-a, koji je kao službeni početak planirane rute, ima dosta prilike za odmor uz jezero, i eventualno kupanje, ali sam ih ja sve propustio – taman kad mi se činilo da sam na pravom mjestu za to Zemo kao da je shvatio moju namjeru, i okrenuo u smjeru juga. Odustajem od vraćanja, kasnim s planom, bit će valjda još prilike u životu.

Prvi znak da sam na pravom mjestu (ili možda drugi) slikam malo nakon 14h.

Nije mi puno ostalo vremena, odavno je već i doručak ishlapio, a bome i dosta drugih dijelova tijela protestira, ali želja da vidim tu poznatu rutu i da je što više zagrizem nadjačava sve ostale potrebe. Cesta je dobra, ali ritmu vožnje (90km/h) kakav Zemo misli da mogu raditi nisam ni blizu i očekivano vrijeme dolaska na destinaciju stalno raste. Već jučer sam ovo shvatio, a danas, kad je puno zavojitih cesta posebno dolazi do izražaja. No, jel netko spominjao predaju ili stajanje? Nije. Osvajam par malih prijelaza putem, a znamenitosti niti ne pokušavam obilaziti ili slikati (osim ako nisu uz cestu). Tu sam radi vožnje i ceste.

Lako je putovati ovim krajevima uz ovako jaku zaštitu iz visina – kapelica sv. Ane na Col des Aravis. Sve je to super ali ja ne mogu više pa oko 17h sati tražim prvo mjesto za odmor. Bilo je nekoliko prilika u okolici samih prijelaza, onako s lijepim pogledom, ali kako sam ih sve propustio morao sam se zadovoljiti malim odmorištem uz cestu okruženu šumom. Mesni narezak se činio kao hrana za bogove dok prelistavam poruke i pozive na telefonu. Malo zvuči jadno, ali mene je veselilo u tom trenutku, za razliku od misli da uskoro moram početi tražiti smještaj, i da ću ga najvjerojatnije morati tražiti i sutra, jer plan propada, koliko god ja vozio. Za svaki slučaj, još malo lutanja na kraju dana.

Grrr, kak mu malo fali do 2000mnv 🙂 (Cormet de Roselend 1968mnv). A po sjeni se vidi da je krajnje vrijeme za potražiti smještaj.

Nakon 10h na cesti (u sedlu), nakon prejahanih neznam koliko planina i dolina, nakon što je Zemo odabrao i dionicu makadama kroz šumu, nakon što smo i svo švicarsko gorivo potrošili skoro do zadnjih kapi pa natočili francusko počeo sam tražiti prenočište. Prvi pokušaj mi nije najbolje sjeo. Čudan neki lik, nit on zna ništa osim francuskog, nit ja znam francuski, ali s papirom i olovkom je hrabar, hoće 70eur ako želim biti sam u sobi, ili 50eur za sobu u kojoj može biti četvero. Prošlo mi kroz glavu da sam možda trebao ponijeti šator, kad već i vreću nosim, jer kampova ima puno, i sigurno nisu tako skupi. Nastavljam dalje, i postaje mi jasno da sam sve bliže poznatom Val d’Isere-u, što znači da mogu očekivati i veće cijene. Na sam vrh se nema smisla penjati, jer je već kasno. Spas sam pronašao u malom, čini mi se obiteljskom hotelu s tri *. Cijena je 60eur s doručkom, ima brzi Internet, a na moje pitanje da li ima nešto dalje, domaćica vrlo uljudno i na dobrom engleskom odgovara da ima, ali da ne očekujem povoljnije. Soba mala, veliki krevet uzima većinu, koferi jedva stanu. Ima dobar izbor programa na TV-u, ima Internet i ima ogromnu kupaonu sa svim. To je sve što mi treba. Lažem, fali pivo. Riješeno na terasi uz cestu, točenih pola litre je 6,6eur (7 zaokruženo).

Tuširam se i razmišljam kako je cesta zasad dobra, ali nije odlična, i počinje me nagrizati crv sumnje, jesam li si poklonio loš poklon za 38. rođendan koji dolazi za par sati. Već sam jednom pao s motora na svoj rođendan, istina bez posljedica, ali današnja proklizavanja ne upućuju na sigurnost i nisam baš u blizini kuće jer su u zadnja dva dana 1400km odbrojili Gandalf i Zemo. Također, često nema najave kakav je idući zavoj, pa nekad ispadne blag, a nekad ljut. Što sad, nema se smisla nervirati unaprijed, doručak kreće od 6:30, treba naći dobru pozu za umorno tijelo i skupiti što više energije i odmora.

srijeda 14.08.2013. dan treći

Dva dana poštenog jahanja od kuće, u petoj stranoj državi od kretanja, počinje proslava 38. rođendana. Ali ne, nema vatrometa, nema kolača i čestitara (osim onih na fb) ovako rano ujutro. Pa da vidimo kako sam si to ja zamislio :). Dižem se rano, ali nisam prvi na doručku – opa, ovdje se rano ustaje. Bauljam u potrazi za hranom, ali me ona ne brine, brine me što sam našao sve potrebno za čaj osim vruće vode. Naravno, kad bi glupan znao francuski, mogao bi pročitati da jedan gumb na aparatu za kavu daje samo vruću vodu. Nema veze, plav kakav jesam prirodno, samo dvaput trepnem okicama i pomoć stiže. Uzimam neke male posudice s džemom, izgledaju super fancy, pola francuza (kruha naravno) i maslac. Maslac im je dobar, kruh im je odličan, ali džem je fenomenalan. Kroz prozor gledam vrhove u oblacima i sve se nadam (i molim) da će me i danas pratiti odlično vrijeme putem, jer danas je dan velikih vrhova. Ni danas ne žurim, imam svoj ritam, pa dokle stignemo, stignemo.
Odjavljujem se iz hotela u 7:30, gledam na ključeve i svi imaju broj u privjesku koji je u obliku srca, osim mojeg :(. Nema veze.

Vani je hladnjikavo, i to mi se čini kao naručeno, to je jedan od razloga zašto vozim ovim krajevima ljeti, i za par minuta mi smo spremni za polazak.
Prije samog Val d’Isere-a cesta ide kroz polutunele oko umjetnog jezera, ispod kojeg su potopljeni ostaci starog sela Tignes.

Prvi pogled na Val d’Isere mi je bio razočarajući – to grad ogromnih hotela i ma kako oni bili lijepi ili u skladu, jednostavno mi se trenutno ne sviđa.

Pogled iz daleka je puno bolji, šteta što nemam bolje slike od ove.

Kako sam se sve dalje penjao, tako sam sve više u oblake ulazio. U jednom dijelu (imam snimljeno na kameri) vidljivost je nikakva, kao da oblaci pokušavaju nagovoriti one slabije volje da odustanu, ali Gandalf i ja ne spadamo u takve. U 8:24 izbijamo na 2770mnv, Col de Iseran, najviši planinski prijelaz u EU. Vrijeme je opako hladno, ali nevjerojatno sunčano jer su izgleda molitve upalile. Nigdje nikoga, mogu raditi što me volja oko znaka, ali ne mogu kupiti nikakav suvenir. Eto, to je moj rođendanski poklon, i moram smrznutih prstiju priznati da je bio prekrasan.

Nisam ni slutio da bi moglo biti još nešto, skroman kakav jesam, i ovo je bilo više od očekivanja pa sam si uzeo nešto vremena za slikanje i uživanje u trenutku, dovoljno da me oblaci sustignu, i otjeraju dalje. A ono što je dalje čekalo teško je riječima opisati. Kilometri i kilometri raja. Odlična cesta koja traje i traje, odlični prizori, tako blizu neba – moram priznati da je za mene ovo najbolja cesta na svijetu koju sam zasad vozio. Probat ću malo slikama dočarati, ali ne vjerujem da ću uspjeti. Grandiozno.

Bilo je tu nekoliko manjih prijelaza putem.

Pa bi onda opet pravi stigao (Col du Galibier 2642mnv)

Ovdje se nije bilo šanse ni slikati. Ali je pogled odličan.

evo i spomenika osnivaču Tour de France-a

pa još malo grandioznosti

i eto nas na idućem pravom (Col d’Izoard 2360mnv).

pa još malo grandioznosti

pa eto nas na idućem (pravom)

i kad već stvarno misliš da ne može bolje, opet dolazi najava pravog, koja kaže da smo na 2084mnv, da je iduća dionica uspon 7,5% i da imamo 10km do vrha. Mamuzama po konju i idemo na …. Cime de La Bonette 2802mnv

pa nakon puno lijevih i desnih zavoja, i pokoje građevine poput ove

evo nas na krovu svijeta

2802mnv je najviše što sam se popeo s nekim vozilom kojim sam i upravljao. Iako zadnja dionica nije prijelaz, nego kružni tok, to ne umanjuje činjenicu da je sam prijelaz preko 2700mnv, i da mu ovo dođe samo kao šlag na torti. A ni silazak nije ništa manje lijep

6,5 (šest i pol) sati nirvane. Nisam ni shvatio kad je došlo 15h, nikakvi bolovi me nisu smetali, nikakva glad ili žeđ ometala. Čisto uživanje. U glavi mi stalno tutnja Sinatra:

Heaven
I’m in heaven
And my heart beats
So that I can hardly speak
And I seem to find
The happiness I seek
When we’re out together
Dancing cheek to cheek…
…
Oh
I love to climb a mountain
And to reach the highest peak
But it doesn’t thrill me
Half as much
As dancing cheek to cheek…

Da stvarno ne završim na nebu brine se netko iz visina, pa mi povremeno pošalje kakvog svisca da protrči, a povremeno ostavi tragove nečijeg kofera na asfaltu, kako bi me spustio nazad na zemlju. Gandalf je nastradao, ali u smislu da sam shvatio da gume malo bolje drže na bokovima, pa sam prilagodio vožnju. Ovo smo ulovljeni od profi fotografa – čizma kao prvo upozorenje struže po asfaltu.

Tri su sata poslije podne, spuštam se s neba, a na popisu “to do” za danas ostao mi još samo jedan prijelaz (Col de Turini), koji nije zanimljiv po visini (1607), već po tome da je to dionica Monte Carlo relija. Kako su već počele oznake za Nicu, koja nije daleko, kopala me misao da prekrižim ovaj zadatak s popisa, ionako je danas bilo previše za moje memorijske kapacitete. I vrlo vjerojatno je to bio savjet “iz sile”, ali ja ne odustajem, idem još pronaći taj prijelaz, pa ne može biti teško. O, kako lagano za reći (napisati).

Zemo se često gubio po planinama, u nekim trenucima je imao krivu poziciju, u nekima je brzina išla i do 300km/h, a u nekima bi ga nepreciznost pozicije navela da misli kako idemo u krivom smjeru. Neznam što se dogodilo, ali ja sam nekako shvatio da trebam skrenuti desno – i ko za vraga, i iz suprotnog smjera neki motor skreće na tu cestu, pa ne sumnjam u odluku. Odmah je mirisalo na probleme, ali stoji tabla da se radi biciklističkoj ruti, pa reko da vidim. Kao da sam zavirio u Pandorinu kutiju, i pustio sva zla svijeta van. Kiša je počela prvo lagano, taman pravi ritam da mi se ne vadi kišno odijelo, a da sam malo kasnije (kad je počelo vrlo ozbiljno pljuštati) bio dovoljno mokar da mi se ne isplati navlačiti odijelo. Krasno, ali ne odustajem. Kiša pljušti, Zemo se pogubio, i više nezna da li bi naprijed ili nazad, moja interna navigacija kaže da idem u krivom smjeru, pali se lampica rezerve ali ne odustajem.

i osvajam taj prijelaz

Tu odlučujem da neću dalje, jer znam gdje ima benzinska ako se vratim i do nje bi trebao imati goriva, a dalje ako nastavim, sve je upitno, svi znakovi su protiv nastavka. Povratak je bio bolan. Po cesti teku potoci, voda nanosi kamenje i pijesak na asfalt, a vjetar ostavlja grane i lišće. Dodatno, oblaci i kiša na viziru ubijaju vidljivost, a ćelave gume trakciju. Polako, jako polako, uspijevam se spustiti i naći benzinsku. Koža na rukama mi se razmočila i to me nervira. Neće mi ni benzinska uzeti karticu, ne mogu vjerovati. Ali srećom servis još radi pa mogu platiti i kod njih.

Ovako mokrom i punog tanka, ne pada mi na pamet uopće tražiti smještaj. Idem ja do mora, tamo je sigurno toplije. Ali sad neću odustati od “to do” liste, nema šanse. Okrećem ventilaciju na grijanje ruku, i pokušavam drugi put naći pravi prijelaz. Žao mi je što nemam log puta, imao sam nekoliko puta osjećaj da se krećem istim putem, a jednom me čak Zemo i dovezao do kraja ceste. Ništa me nije zaustavilo, našao sam ja ono što sam tražio, i naravno dobio vraga. Mokra cesta, puna granja i kamenja, nije pružila zadovoljstvo, nego više muku. Ali čim sam došao na pravu cestu, kiša je stala :). Evo jednog detalja od tog dijela.

Ima jako uskih zavoja na ovoj dionici, i jako sam se sporo spuštao, Gandalf se ponašao kao Bambi na ledu. Svako malo sam imao teške situacije. Povremeno sam tako sporo išao da sam palio ventilator od uljnog hladnjaka da mi barem malo toplog zraka struji preko ruku. Putem sam prebacio Zemu da mi pokuša izračunati koliko kilometara i sati imam do inicijalno planiranog cilja za ovaj dan. Oko 19h (nakon 11,5h sati na cesti) imam dvije opcije:
– pronaći smještaj
– voziti 400km (većina autoput) do gradića Uzes

Nikad nisam vozio noću, umoran sam, mokar i gladan (ako niste primijetili nigdje se ne spominje hrana, i vozim još na doručku), boli me sve živo, ali svejedno nisam inicijalno raspoložen za odustajanje. Zašto? Pa jer bi na rođendan popio pivo s nekim poznatim :). Vjerovali ili ne, ja još nisam donio odluku, ali Zemo je. Nisam se ni snašao, i već sam na autoputu. OK, ajmo vidjeti kako nam ide, pa ima vremena za odluku, makar spavao na zemlji uz motor, u nekom kampu kojih uz skoro svaku benzinsku ima.

Temperatura je nešto viša, grijanje i dalje radi, pa mi nije ni hladno. Dodatno, temperaturu mi dižu gužve na naplatnim postajama na potezu Nica-Cannes. Ne mogu vjerovati, pa kolone su i po 7 km. Naravno, ja lagano prolazim mimo kolone, ili po posebnoj traci, nemam namjeru biti pristojan. Na prvoj naplati nisam znao na koji ulaz trebam ići i što mogu očekivati, pa sam odlučio pitati ljude u autu do sebe. Nažalost, ni oni nisu imali više pojma od mene, očito isto neki stranci, nisam vidio tablicu. Ni dan danas neznam da li sam platio tarifu za motor, ili za auto, i da li uopće ima razlike, ali naučio sam platiti karticom i zatražiti račun. Bravo za mene.

Kad sam se konačno oslobodio gužve i česte naplate, sunce je već lagano bilo na zalasku. Silazim na odmorište da prvi put danas pogledam telefone. Par poziva i more poruka. Jedna je poruka od K koja piše da ako slučajno dolazim danas, neka se najavim. Nije na adresi, nego van grada. Sat kaže da je 20:30, a Zemo kaže da ima još 230km i 2,5h. Ali narodna kaže da odluke nije dobro donositi gladan, pa si ja lijepo vadim iz kofera hranu i piće. Imam i drugih izbora, ali ovaj mi nekako odgovara. Nakon hrane, pića i cigarete i dalje bih ja popio pivo s nekim poznatim, pa javljam da putujem i da bi do ponoći mogao stići.

Do Avignona je sve autoput, i tu sam bio u strahu da će mi se početi spavati kad krene zalazak sunca. Od skidanja s autoputa imam još 50tak km bez autoputa i nisam siguran da li ću uspjeti, ali sad mi se već nigdje ne žuri i dvostruko koncentriran vozim ritmom koji mi odgovara.

U 23:30 (nakon 16h putovanja) sam stigao na destinaciju. U zadnjoj dionici sam imao susret i s lisicom jer se vozi kroz polja, ali susret nije bio neugodan, vidjeli smo se na vrijeme. Možda je to bio moj “patronus”, koliko sam na cesti već sam očekivao priviđenja. Dojam na mene su ostavili drvoredi, veliki drvoredi, a svako drvo kao da je iz Gospodara prstenova (Ent). Bitno je da sam ja popio pivo s nekim poznatim na svoj rođendan :D. Da stvar bude bolja, iako nisu znali za moj rođendan, domaćini su se snašli, pa se našla i rođendanska torta/pita – a svijećica je ipak već bila previše za očekivati. Do 2h u noći sam izdržao u druženju, a onda sam krenuo odgovarati na poruke.

Ovo mi je NAJBOLJE proveden rođendan u životu.

Četvrtak, 15.08.2013, dan četvrti

Prekoračio sam jučer sve razumne granice, i to ne za 20%, nego za 200%, ali tijelo se brzo privikne, i ujutro, dok još svi ostali u kući spavaju, mene budi. Tri dana zaredom se ujutro kreće dalje, zaboravih mu napomenuti da ćemo danas lagano. Ne osjećam danas ni kljun ni krila, samo tupu bol i zujanje u glavi. Pretpostavljam da je to od umora, buke i preopterećenja vratnih mišića pa me ne čudi. Razmišljam o tome što sam jučer napravio, ni danas nema razuma u tome, ali da moram bih opet isto. Na kraju je sve ispalo odlično, otkrio sam da nemam pojma gdje su mi granice. Volim kad svaki dan malo (ili puno) napredujem – kako je to zgodno reći kad se nalaziš u zemlji gdje je naslavnija autosugestivna fraza i nastala prije stotinjak godina “svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem”. Istina, mi (barem ja) smo je prije susreli u Sjećaš li se Dolly Bell Emira Kusturice.

Nakon laganog doručka razgledam malo oko sebe. Stara kuća, odlično uređena, kao da je izašla iz Art&Decoration časopisa koji su mi se godinama motali pod nogama. Sva u kamenu, a hodati bos nije nikakav problem. Sviđa mi se. Pogled kroz prozor i kovane ukrase otkriva da se Gandalf druži s još dva motora (Honda i Triumph) i vjerojatno im priča lovačke priče ne sluteći da je ova mala Honda puno toga prošla i da bi mogli malo ožiljke jedno drugom pokazivati.

U obilasku motora, pregledavam Gandalfa da li se vide kakve posljedice moja maratonska tri dana. Nema nikakvih znakova curenja tekućina, prljav je dobrano ali takav je bio i na startu, sve izgleda dobro, osim (naravno da mora biti nešto) guma. Odjednom mi postaje jasno zašto se ponaša kao bambi na ledu. Prednje gume, lijeve strane, skoro pa uopće nema a i na zadnjoj trošim indikatore dozvoljene potrošenosti. Samo da još izdrže do doma, morat ću ipak nježnije. Slika nažalost ne dočarava težinu situacije.

Obzirom da nemam nekih osnovih stvari za život (šalim se jer mislim na cigarete) uzimam fotoaparat i krećem u razgledavanje lokacije, noćas nisam puno vidio jer nisam ni gledao ništa osim onoga što je Zemo naređivao. Mislio sam da će me fotić “otkriti” i da ću biti neki čudak koji se čudi sasvim normalnom (za lokalce) ali opet ostadoh iznenađen. Ima puno ljudi koji okolo šetaju i slikaju, ima puno kafića s istaknutom “ponudom dana”, već sviraju ulični svirači… opa, pa ovo je turističko mjesto i lako se uklopiti :), pa malo slikam.

Iako je praznik i kod njih, našao sam normalniju trgovinu koja radi, pa kupio nešto voća (nisam već par dana jeo) i povrća (dobio narudžbu od K – spremat će hranu za nastavak puta) i grickalica. Za cigarete sam ipak morao u poseban shop, i daleko su od jeftinih – em su barem duplo skuplje nego kod nas, em imaju takvu sliku na kutiji da sam morao računom prekriti.

Ja za danas nemam nikakvih planova, i spreman sam ne raditi ništa cijeli dan, ali to bi ipak bilo prenaglo pa K radi plan. Ajmo do Avignona na kavu i klopu, pa kasnije na festival na kojem domaćini prodaju sladoled, kako bi uživali u besplatnim koncertima i druženju. Znam da će mi malo vjetra u kosi dobro doći (i Gandalfu) pa ne odbijam predloženo, samo napominjem da mi i konj hranu treba.

Planiranje

pa realizacija prvog dijela (papina palača u Avignonu, dosta malen kućerak). Jedan detalj iz Avignona – pepeljare se ne koriste (zatražio), već se čikovi bacaju na pod – nije mi se to dopalo.

pa putem do drugog dijela slikanje jednog od spomenutih drvoreda

Ove kratke dionice (prema ostalim danima) su bile test da vidimo kako će nam “ples” na cesti ići u paru. Jednom smo dosad vozili, vrlo kratko, i sjećajući se toga, nisam bio siguran da ćemo u dva dana stići u Sloveniju. Ali danas Hondica zuji ko velika, Gandalf je u problemima malo, višak kilograma i veličina nisu na njegovoj strani u ovim uvjetima.

Domaćini na radnom mjestu (mjesto je Tresques)

Tu smo mi pojeli fini bio sladoled (www.bioyumyum.com) koji proizvode domaćini pa lijepo na stolu s klupama (za posjetioce festivala) razvukli dvije ogromne mape ovih naših prostora da vidimo kuda bi mi išli doma. Malo su nas čudno gledali, ali nisu vjerojatno ni bili svjesni odakle smo i što bi mi uopće mogli raditi ovdje – možda iduće godine bude međunarodni festival :). Da se vratimo na temu planiranja puta – Italija je mrska i K i meni, ne plaćaju nam se tuneli, a K ne voli planinske ceste ali bi rado vidjela Švicarsku. Di ćeš bolje, idemo na ženevsko jezero , iako ima skoro cijeli put autocesta mi ćemo birati kako će nam odgovarati. Pa nakon toga provući se nekako u Italiju, prespavati, pa kako nas krene dalje. To je to, možemo na koncert. Ne kužim ja što oni pjevaju, osim emocija, ali zvuk je odličan i odgovara mi. Kad je sunce počelo padati sjetio sam se da bi ipak mogao na odmor, te ostavljam ekipu i lagano se kroz polja vraćam do Uzes-a. Nekih 150km kroz dan je bilo sasvim lagano i poslužilo je provjetravanju opreme i misli. Potrošio sam još dosta vremena na ukucavanje rute u Zemu, pa malo na Internet, pa kad se vratila K, zujao dok je ona spremala hranu za put, tako da odmora i nije bilo. Na kraju, već je i ponoć prošla (mislim) ali domaćine nisam dočekao.

Petak, 16.08.2013. dan peti, povratak

Koliko spavao da spavao, vrijeme za odmor je završilo. Lagano “osjećam” veliku većinu tijela, nije ni bilo za očekivati da će nestati kao “rukom odneseno”. Moram priznati da ove godine nisam ni Andol upotrijebio – ako boli ima razloga da boli. Vrijeme obećava. Spremanje prolazi bez sudaranja, mada mi se čini da K žuri kako bi krenuli po planu u 8. Ja ne želim požurivati, na godišnjem sam i nemam pritisak da moram biti negdje kao ona, ali se držim dogovorenog.

Domaćin sjedi za računalom, pomalo staklastog pogleda, i sve si mislim da je lijepo što je ustao, pa da se mogu zahvaliti i pozdraviti, ali ne, on nije uopće spavao kroz noć nego je budan. Ala majstore, svaka ti čast, super još izgledaš :). Lagani doručak i spremni smo za oproštaj, nažalost. Bilo mi je super, a vidim da se i K teško oprašta od svoje najbolje frendice – a tako ti je to mila moja, ima sad drugog i k tome daleko od kuće.

Hondica je ujutro gladna pa prepuštam da K vodi prema benzinskoj, dobila je upute gdje nahraniti jeftinije. Ne odgovara to Zemi, on ima drugačije vizije, a meni baš svejedno, bitno da putujem. Nema benzinske? Ajmo okret i tamo kamo Zemo oće, putem ima goriva, vjerojatno ne tako jeftinog ali što sad. Sad su nam konji siti, Zemo u pogonu a sunce u porastu. Vrijeme da krenemo ozbiljnije, ali prvi dio dana po lokalnim cestama da se malo i mi i motori zagrijemo. Gandalf i ja idemo nježno, otprilike kao trening jučer, ali Hondica i K nam kaskaju. Opa, dva ogromna bočna kofera čine razliku. Nema veze, možemo se mi i tome prilagoditi. Lijepo se voziti kroz polja, ali nije lijepo kroz sela i more njihovih kružnih tokova, pa si razmišljam – nakon što se popnemo do ženevskog jezera, opet planiramo voziti ceste bez naplate, motori su nam ugrijani a ritam nam slab – ajmo mi na autoput – K nema ništa protiv, ona je ionako rekla da pušta mozak na pašu i da će slijediti mene, samo pred samo priključenje napominje da može držati ritam 120.

Autoput, prirodno okruženje za Gandalfa, tu se osjeća doma i tu kraljuje, a ja samo jednom rukom određujem brzinu. Iza mene u retrovizoru potpuno druga scena. K drži s dvije ruke volan i bori se s naletima vjetra, bilo frontalnim bilo bočnim. Dobro je da bez ikakve zaštite od vjetra može i 120 ritam držati. Po GPS-u držim 112-118km/h, ja vozim uz desnu stranu, iza mene K uz lijevu stranu trake i odlično prati promet pa po potrebi stvara uvjete za preticanje. Milina za voziti. Uz pokoju pauzu i tankiranje (oba) stigli mi do jezera po planu – vrijeme za odmor i hranu, naravno blizu lokacije koju sam propustio u utorak. Nisam se nadao da ću tako brzo doći u priliku, ali mi to odgovara, skidam čizme i uranjam noge u jezero, da mogu šogoricu zezati, ona je tu nekad (lijepe) dane provodila. Za to vrijeme se K hrani rižotom pripremljenim noćas.  Voda je odlična i preporučam je za kupanje, što je dovoljno da se K preobrazi iz moto u beach obleku, i osvježi. Zavidim pomalo, jer bi i meni pasalo, ali nemam dovoljno volje – možda drugi put :). Još smo se malo izležavali na plaži prije nastavka.

U Švicarsku ulazimo u koloni, sporo se kreću neki, a još i graničar provjerava tu i tam nekoga. Na Umbrail-u sam zaboravio, pa sad koristim priliku da upotpunim sliku ulaznih tabli. Još jedna, u stvari zadnja stvar koju sam prvim dijelom puta propustio. Sjajno, sad mogu i fotoaparati na odmor.

Švicarska, mmm, jesam li napisao koji put da volim po Švicarskoj voziti? Vjerujem da jesam, ali evo opet. Samo vidim u retrovizoru kako se Hondica bori sa švicarskim pravilima – svako malo se zaleti, pa stane. Jasno mi je što se događa, ceste su rođene za veće brzine, ali ja (i ne samo ja) se ne usudim brže od +5 iznad. Kasnije K komentira da je čak bila i ljuta na motoristu ispred nas što ne vozi brže :). Tako je to ovdje, ograničenja su mala, ali nisam (barem da se mogu sjetiti) doživio muke i kolone kao po Italiji gdje se smije i vozi brže. Kao da su namjerno usporili promet da se može uživati u pogledu okolo, a cesata ima dovoljno za sve. Sad sam i ja mozak na pašu pustio, nemam uopće pojma kud nas sve Zemo vodi, malo su čudne ceste, ali udaljenost do neke jučer postavljene fiktivne destinacije pada.

Putem prolazimo pored ogromne količine parkiranih auta na livadi. Kako smo i ožednili, zaustavljam nas pored neke birtije, ali nema pića za nas. Zbog festivala birtija se zatvara :(. A ništa, idemo dalje. Stajemo u nedalekom western restoranu, koji je i bikers point, ajde krasno. Daj piti, a bogami daj i jesti. Bolna su još sjećanja na traženje hrane u Italiji u 8. mjesecu. Jedi dok ima. Konobar spominje da očekuju 100.000 ljudi na festivalu a mene čudi da K ne vadi šator :).

Cijelo vrijeme vozimo između velikih planina, i samo je pitanje trenutka gdje i preko koje ćemo krenuti u napad na Italiju. Zemo je odabrao Simplon pass, meni će biti dobar kakav god da je, ali malo strahujem za K, da ne bude previše zavojit i da se ona i Hondica ne pate. Pred samo kretanje u uspon gledam tri benzinske u nizu te motoriste na njima – znam što to znači, ali imam još 200km u tanku, a i K je jednom spomenula da može velike udaljenosti između tankiranja, pa ne stajem. Naravno da nismo ni kilometar prošli, a K pokazuje rukom prema tanku. Ne sad :(, ne volim se vraćati, ajmo još malo. Naravno, nigdje benzinske. Pitam K za koliko ima rezervu, kaže nezna, možda 35km – što? uh. Vozimo dalje uzbrdo a ja gasim navigaciju i tražim od Zeme popis benzinskih na što on brzo odgovara ali sve strelice smjera su u nazad. Grrr, zašto nema opcija da mi pokaže samo one koje su u smjeru kretanja? Sjajna ideja, kad bi je netko čuo, ali sad mi ne pomaže. Nekako ja zaključujem koja je iduća putem, ima još 16km. K već lagano luduje, trubi i pokušava me zaustaviti, a ja pokušavam objasniti da ima putem, i da je uskoro nizbrdo. A ako i ostane bez goriva, donijet ću ja. Žao mi je, ali cijela igra oko ovoga omela nam je uživanje u prijelazu, i to pravom (2005mnv). Skoro mi je prisjelo i to što sam forsirao držanje plana i smjera, jer prva pumpa nije radila, ali zato su druge dvije na potezu od 100m radile. Točim i ja, reda radi. Zanimljivo, Hondica potrošila 2 litre više od Gandalfa.

Iza pumpi odmah granica. Italija, svaki put neka muka s njom pa sam već nabrušen. Ali sad sam sit, punog tanka, promet ide i čini mi se sve sjajno. Gasim trenutnu rutu i na Zemi odabirem drugu destinaciju (Tolmin, SLO). Kad već lutamo, da lutamo u pravom smjeru :). Nekako na osjećaj, počinjemo tražiti smještaj, i na recepciju prvog kampa stajemo u 20:02 – ovo napominjem jer je ujutro K predložio da bi 20h bilo idealno vrijeme. To je ostvarenje zacrtanog :), em smo prošli koji kilometar više od planiranog, em smo na vrijeme počeli tražiti smještaj, em smo počeli tražiti smještaj u mjestu u kojem bezbroj kampova ima. Mi stali u trećem – prvi je bio prvi, ajmo dalje pitati, drugi je bio 130eur za bungalov pa je K velikih očiju izletila van s komentarom “da ne razumije tko za te novce bira kamp”, a treći je bio obiteljski, djeca trčkaraju okolo i padaju preko bicikla i izgleda da nema krutih pravila. K tome za 30eur dobivamo kamp kućicu s dva kreveta i s terasom, ispred koje ima mjesta za motore. To je to, parkiraj, skidaj opremu, potraži pivu :).

I tako krenula priča, pa razvezli valjda sve od stoljeća sedmog naovamo, privatno, poslovno, politička situacija bliskog istoka, filozofija i što ja znam sve što nismo potegli dugo u noć. Ajmo mi to lijepo prekinuti, odoh ja zube oprati i zavući se u svoju vreću, za to pripremljenu na manjem krevetu. Treba se odmoriti, sutra je još dug put pred nama.

Zemo je zapamtio ovu dionicu – 668km

 

Subota, 16.08.2013. dan šesti, povratak

Nešto je Zemo bio indisponiran jučer pa nije htio reći koliko do 1. cilja imamo (Tolmin, SLO), pod izgovorom da mu je ruta predugačka. Osjećaj je govorio da imamo preko 500km što nije strašno, ali ipak bi trebali krenuti ranije da ne moramo forsirati. Jutro je osvanulo sunčano, a količina vode po motorima je rezultat hladne noći i blizine jezera.

Spremanje (svako svojih krpica), pripreme, doručak (zadnja pašteta i konzerva ribica uz kruh još od prvog dana, što ćeš više?), čišćenje vizira i slično prolazi kao uvježbani ples. I sami smo iznenađeni kako nam to dobro ide :), i kako smo, svaki svoj, ritual dobro naučili u putovanjima dosad.

To je to, valja krenuti, a Zemo još nešto vrti glavom pa navigira malo čudno, ali za početak mu vjerujem(o). Kad sam shvatio što radi, bilo je malo kasno, jer smo bili vrlo blizu luke i trajekta za prelazak jezera :(. Gledam i nije mi jasno, pa ugasio sam korištenje prometnica s naplatom – eh da, na dodatnom ekranu nisam ugasio korištenje trajekata :(. Okreći se nazad i vraćaj tamo gdje si bio, ode 40 minuta u vjetar. Danas je isto plan malo voziti po lokalnim cestama, pa kad se zagrijemo odlučiti kako dalje. Ja već lagano kipim jer smo izgubili dosta jutros, i kako Zemo bira neke lokalne ceste koje i nisu nešto, već negdje oko Milana penjemo se na autoput. Promet na autoputu je jako živahan, pokušavam nas smjestiti na traku i odabrati brzinu da imamo dobar ritam, a opet ne previše prebacivanja. Nema zanimljivih pogleda pa mi je dosadno (joj kako ne volim Italiju – osim Dolomita zasad). Dodatno je i vruće pa treba nadoknaditi tekućinu – pauza radi kave/cole, točenja Hondice i obnavljanja zaliha vode. Ja kao da nosim “stillsuit” (odijelo namijenjenu zadržavanju tjelesne vlage iz SF novele Dune) pa trošim jako malo vode, dok K troši “ko ruska vozila”.

Sve se nešto razmišljam, vidim ja da K na razne načine spaja punjače i audio kablove, samo da može slušati muziku u vožnji. A meni BT komunikacija cijelim putem samo uši pritišće. Ajmo mi to zapaliti i pustiti nešto s telefona. Nije HiFi, ali pomaže, pa uz zvukove Hladnog Piva Gandalf i ja plešemo opet (dancing cheek to cheek). Zbunjuje to mahanje i klimanje našu K pa dolijeće, gleda upitno i pokazuje prema ušima na što odgovaram potvrdno. Odmah kilometri lakše prolaze, ali svejedno puno ih ima. Što dalje putujemo, to se više divim K – ona je dokaz da ne bije boj svijetlo oružje, već srce u junaka. Odredila je ritam, prati vožnju, ne prigovara i ne traži odmor pa tako radimo dionicu i od skoro 250km – moj naklon.

Nekih 200km prije 1. cilja ogladnio je Gandalf, a bome i mi ostali. Stajemo na benzinskoj s restoranom, hrane ima, ali nam izbor ni izgledom ali ni cijenom ne odgovara pa uzimamo par gotovih trokut sendviča i još neke sitnice. Nisam napomenuo, ali 0.5l Cola dođe 2,6eur – to mi se čini skupo, ali nemamo baš izbora. Malo raspravljamo da li ćemo sad negdje na lokalne ceste ili idemo dalje, dokle ide, autoputom. Nekako nakon debelih 300km po ovoj vrućini nemamo volje za usporavanje, samo se pokušavamo što bolje i brže oporaviti pa da idemo dalje. Ovo je prvi put da Gandalfa ne točim punog nego za 20eur – to bi mu trebalo biti dosta do Slovenije – razlog? cijena goriva skoro 2eur/1l. Predlažem da se i Hondica nahrani, pa da ne moramo ubrzo ponovo stati, ionako neće do Slovenije izdržati.

Iako je bio plan napraviti pauzu nakon 100km, nekak se poklopilo da autoputa ima još 140km pa mi se više na njemu ne staje. Teško mi padaju ti zadnji kilometri jer sam opet bez muzike (prazni telefon, a tek danas shvatio da nemam auto punjaca u opremi) i lagano mi pada entuzijazam što idem bliže Sloveniji (Hrvatskoj). Sve gledam u retrovizor, mora da je i K teško, vidim da sad već slabije reagira na promet, ali ne prigovara. Kad smo se i skinuli s autoputa, Zemo vodi nekim praznim cestama pa na kraju mjesto za odmor tražimo uz nju (cestu), u hladovini nekog drva. Ostalo nam je još 50tak kilometara do Tolmina.

Negdje oko 16h prelazimo u Sloveniju, ja i dalje nemam pojma gdje smo, pa plešemo u ritmu koji Zemo dirigira. Zadnji zajednički odmor uskoro radimo u nekom fancy/smancy restoranu/hiži – K malo protestira jer se ne uklapamo, ali to meni nikad nije smetalo. Imaju vani terasu, to je sve što nam treba. Istina, dobro bi došla i juhica, ali kuhinja ne radi do 19h, pa ništa od toga. Kako sam odradio plan za danas i dovukao K u blizinu Tolmina, nagrađujem se pivom ali malom. Ima još dovoljno dana da pokušam i do Zagreba doći – Zemo kaže oko 250km. Nije malo, ali sad već i ne sumnjam da ću moći. Svejedno, postoji i alternativa odmora u Ljubljani, što je super. Oko 17h je vrijeme za rastanak, za ovaj put. Bilo mi je lijepo putovati zadnja dva dana, i ako bude prilike opet, neću odbiti, makar do kraja svijeta i nazad.

Opet sam, ne gledam više toliko u retrovizor, već pokušavam što bezbolnije do kuće. U Tolminu, kao neznam koji put do sada, nakon što sam benzinsku prošao, pali se rezerva. Ma da, ovo je Slovenija, šljiviš motor koji ju ne može na rezervi proći :). Ali nakon što sam neke radove na cesti prošao, otvara se prava cesta po našem izboru. Puno zavoja i dobar asfalt, ruka sama odmah žustrije reagira, a zadnji atomi guma ostaju na cesti. Svejedno, bode me u oči ta rezerva pa na prvoj (i ne tako bliskoj) pumpi točim OMV 100 – moj Gandalfe, to je najmanje što mogu učiniti nakon što me služiš zadnjih godinu i pol, a posebno zadnjih 6 dana. Tu se pripremam i za autoput, pa uparujem drugi telefon sa slušalicama. Unutra nije baš playlista po mom izboru, ali bolje išta nego ništa.

Dočepavši se autoputa, ritam od 4500okr/min koji smo držali zadnja dva dana na autoputu mijenja se u 6500okr/min, i na Zemino iznenađenje, vrijeme potrebno do destinacije pada brže od očekivanog. Ubrzo je i Ljubljana iza nas, sad više nema ni pauze ni odustajanja, samo gas gas gas. U jednom kratkom dijelu, već blizu Brežica, provjeravam da li je Gandalf dobro – nema problema, Zemo kaže da je početak crvenog 182km/h. Na granici je malo gužva, opet nepristojno prelazim naprijed.

Zadnje kilometre pred Zagrebom osjećam ponos i neka nova energija ulazi u mene, sve mi se ne staje i vozio bih još, nekamo, bilo kamo, samo da ne moram stati. Ali, prvi put nakon šest dana, pali se glas razuma i okreće me u Zagreb. Ne uživam u tom zadnjem dijelu, ali znam da će uskoro opet biti prilike, i da smo ostvarili sve pa i više nego smo si zacrtali. Naučili smo neke nove stvari, upoznali smo neke nove ljude, vidjeli smo nova mjesta, popeli se bliže nebu nego ikad. Napravili i 3800km, više nego ikad u tako kratkom vremenu. Zahvaljujem onom gore što nas je pratio predivnim vremenom i oko 20h parkiram na 2. cilju dana (Zagreb). Iznenadilo me da je sunce nešto niže od mojeg očekivanja, ali izgleda je ljeto lagano prošlo u međuvremenu. Slika za kraj

Zemo je zapamtio i ovu dionicu – 800km za 9h vožnje 🙂 i 3h odmora

 

Zaključak

Što reći na kraju? Bilo je divno, kad i kamo ćemo opet? 🙂

Izgleda da imam negdje svojeg zaštitnika, koji me (nas) pazi pa smo prošli sve i vratili se u jednom komadu nazad. Na povratku saznajem da takve sreće nije bila školska kolegica iz osnovne koja je postala dio crne statistike u prometu, na relaciji od posla do kuće. Nekad (prije 30tak godina) smo često zajedno pješice lutali do škole. Valjda nam je svima negdje zapisano. Isto tako, kolega motorista (vozi GS i popravlja većinu BMW-a okolice) nije došao ni blizu svoje planirane destinaciju radi kvara nego se ranije vratio kući. Nije to ništa neuobičajeno kod motora koji su imali težak život, a u njih i Gandalf spada. Kad sve tako pogledam, izgleda da ipak jesam na pravom putu, jer da nisam ne bih uspio i/ili ne bih ovoliko uživao.

Dodatno, sad kad su neke spone uklonjene, neke svoje/naše limite tek moram pronaći. Bio na granici žuljeva na desnoj ruci, iskočila tvrda koža a bolili me znani i neznani dijelovi tijela. 16h biti na cesti u jednom danu, to ne može biti rezultat razuma, pa zato jedna prigodna

Sad treba podmiriti toškove putovanja (utočeno samo benzina oko 200l), cestarine, hranu, piće i ostalo da ne spominjem. Napeglao se Mastera ko veliki. Bilo bi još gore da nisu prijatelji i rodbina uskočili za smještaj, ili da sam više jeo po restoranima.

Nakon podmirenja troškova treba početi sanjati neko novo putovanje, naravno, nakon što se Gandalf obuje i dobije zasluženu pažnju. Dobro bi bilo gledati i u smjeru nove kacige i odijela. Bilo bi dobro malo poraditi i na fizičkoj kondiciji mada mi se čini da se rad u vinogradu i vožnja motora odlično slažu po tom pitanju.

Do idućeg lutanja…