Put prema Marakešu (Road to Marrakech)

Position Tracking by

snimak praćenja

06-04-2014

Da, razmislio sam, i ja to hoću. A što hoću, nikad ne očekujem da ću dobiti, nego si svojim rukama pokušavam ostvariti. Nemojte me krivo shvatiti, ja sam sretan s onim što imam, često mi je i puno previše sve što sam si “na glavu natovario”, ali godine nezaustavljivo idu, treba iskoristiti sve dobre prilike. A prilika je više nego dobra. 3 dana “sve uključeno” u Marakešu, i ako je suditi po dosadašnjim sličnim događajima, bit će to parada visokog menadžmenta i jednog drugačijeg života. Ne uklapam se ja u to, niti svojom velebnom pojavom, niti svojim seljačkim razmišljanjima u životu, niti svojim statusom u društvu i tako dalje. Zašto onda ići? Život je jedna velika promjena, i iako su to moja trenutna razmišljanja i stavovi, treba se uvijek preispitivati, možda se i meni u glavi nešto promijeni(lo).

I have thought about it and yes, I want it. I never expected to get what I want just like that, I always try to make it that way, to make it happen. Please don’t take me wrong, I’m happy with what I have, it’s often more than I can take, but years are passing, all good chances have to be taken. And the opportunity is more than good. 3 days in Marrakesh, and judging by similar past events it is likely to be a parade of high positioned management and a bit different lifestyle. I do not fit in to that, not by my appearance, not by my rather down to earth way of thinking, not by my social status … So why going in the first place. Life is one big change and even though this is my current way of thinking, one should question itself and maybe, just maybe something might change.

Dosta filozofiranja (za sada), da me netko ne svrsta u kategoriju “jebača teoretičara”, treba zasukati rukave. Ovaj tjedan se prijavio na taj događaj – da ne ispadne reklama (iako bi malo i trebala) spomenut ću jednom – radi se o Kaspersky “Emerging Markets Partner Conference” 26.-29.05. Ovo je prvi puta da sam stvarno pozvan na konferenciju ovog ranga, do sada sam se jednom ugurao (zato i donekle znam kako to izgleda).

Planiranje je također u punom pogonu. To je za mene još jedna novina – inače bih samo sanjario, te par dana prije navrat-nanos skupio nešto informacija i udri. Sad je ovo veći zalogaj, i ozbiljno se pripremam da se ne zagutim. Ako i nešto pođe po zlu, pa propadne stvar (prije kretanja, u putu ili sl), barem ću se moći pogledati u zrcalu i reći, probao si, nije išlo. A, za one koji možda nisu dosad shvatili, ja bi u Marakeš motorom i za mene je to avantura, i rado bih joj dao neki nadimak. Marakeš zovu crvenim gradom a i 01. maj je povezan s crvenim karanfilima, nekako mislim da je sam našao jednu riječ i već me je i nje pomalo strah. Kad bi recimo to bilo “Red May” malo mi zvuči krvavo. Razmislit ću još o tome.

Planning is ongoing. This is also new to me – usually I would do the daydreaming and than day or two before I would collect as much information as I can and just did it. Now the stakes are higher and I’m preparing myself with much more concern trying to avoid any realistically predictable problem. If something goes wrong and adventure is to be canceled (before I even go, on the road …), well at least I will be able to say that I have tried. For those who did not understood, I’m going to Marrakesh on motorcycle and this is really adventure for me, adventure that I would like to name with some code name. Marrakesh is called the read city, first of May is connected with red carnations, and that gave me idea for the code name of my adventure. Name that scares me a bit. The name is Red May and it sounds bit creepy. I will some thoughts to that.

Plan trenutno izgleda ovako:

22.05. polazak
za prvi dan laganih 1060km do Brignolesa u Francuskoj. Ako stanem u okolici Monaka, ostat ću bez love, vremena i živaca, pa zato takav plan. Ako bu dobro vrijeme, mogao bih to potegnuti. Jeftini hotel rezerviran.

23.05. 2. dan
Brignoles-Oropesa del Mar (Španjolska) 800km, smještaj rezerviran

24.05. 3. dan
Oropesa del Mar – Tarifa (Španjolska) 900km, smještaj rezerviran

Currently, plan is as follows:

22.5.2014 start
for first day, I plan to do “easy” 1060 Km, destination Brignoles, France. If I stay nearby Monaco I will lose money, time and my nerves, so that way Brignoles. If the weather is right, I could do it. Cheap hotel is reserved.

23.5. day 2
Brignoles-Oropesa Del Mar, Spain, 800 Km, place to stay reserved

24.5. day 3
Oropesa del Mar – Tarifa, Spain, 900 Km, place to stay reserved

Tu se moram snaći oko karte za trajekt. Zbog igre oko trajekta i ulaska u Maroko, gdje još neznam što me sve čeka, za ostatak puta (koji ima manje od 600km) sam ostavio dva dana. U stvari, za cijeli put sam uzeo jedan dodatni dan. Daj bože da će mi i ostati viška, ali ako me ulovi loše vrijeme ili umor, da mogu računati s njim. Ako nešto pođe po zlu s motorom, to me neće spasiti, i o toj varijanti treba malo razmisliti, ali ne previše. Čemu se mučiti unaprijed s nečim što se ne mora dogoditi.

Here I have to find ferry tickets. As I’m going to unknown and don’t know how will I find all that I have to, for the that part of the trip (less than 600 Km) I have reserved 2 days. In fact for whole trip I planed one day more than I should need. I hope I will not need to use it in case I get really tired or weather get really bad. If something happens with motorcycle, that one day will be of no use but I’m trying not to think much about it. I don’t want to stress myself with something that might or might not happen.

U planu je nabava nove opreme za motor – ozbiljan put traži ozbiljniju opremu, a kaciga (koja je jedina zasad bila ozbiljna) se raspala od korištenja. Nekako gledam da u BMW-u uzmem odijelo i čizme, ali mi se ne sviđaju cijene u HR (a i za kupnju bi morao naručiti jer nemaju baš puno za isprobavanje, ali provjerit ću da li se tu nešto promijenilo). Za kacigu bih možda gledao ovaj put neki Nolan na akciji uz BT komunikaciju. Treba mi muzika za dosadan autoput, a i nebi loše bilo ponekad čuti Garmina kako dirigira. Trebam još koju maramu (nekako navikao da ju imam oko vrata) i cruise control. Nažalost, iako je već ovo ogromno ulaganje, nije to sve što trebam. Trebam nešto i odjeće/obuće koja se uklapa u “business casual”. Jedine cipele koje sam imao u toj kategoriji je moj cuko prvi dan požvakao (nedavno). O fizičkoj kondiciji sam isto počeo razmišljati. Zasad radim na njoj ubijajući se u poslu kroz tjedan (uz brdo dodatnih obaveza), a za vikend kombiniram fizički rad i dugotrajne pijanke uz malo sna. Ako sve ovo preživim, bit će mi olakšanje kad krenem .

I’m planning to get me some new motorcycle “outfit” – serious road trip requires serious outfit. Helmet that I have only fits into that category, of better to say used to fit because lately falls to scarps. For some time I’m thinking about buying motorcycle suit and boots in BMW, but I really don’t like prices for it here in Croatia. Also I would need to order suit because they don’t really have too many of them in our local dealership but I need to double check that, maybe that have changed. I’m also interested in Nolan helmets, specially If I can find the model with BT communication integrated and on sale. I want to listen music, highways are so boring. Listening Garmin navigation advices will also be useful. I need new scarf, I’m used to have one around my neck and cruise control. Sadly this is not all that I need, although it is already large investment. I need some close/shoes that fits to business casual style. Only shoes that I had that could fit into that category – got chowed by my dog. Physical readiness is also something to think about. The only thing that I do about my physical readiness is killing myself with work during the week (with tones of additional obligations), and with physical labor mixed with drinking marathons during the weekend (little or no sleep at all). If I survive all this, it will be relief to go.

19-04-2014

Još uvijek želim, ali sve jače oscilacije osjećaja imam oko putovanja. Valja je za sve kriv ovaj travanj, s redom kiše, redom sunca, a i ponekom pahuljom snijega pod Sljemenom. Ne dozvoljavam da me to ometa, i svaki slobodan trenutak sanjarim o tome što bi trebao a što ne bi.

I still want to go but I’m starting to have doubts. I blame April for it, weather is unstable, rain, sun, snow. I’m not allowing myself to be bothered by it and every free minute I have I’m daydreaming what should I do and what not.

Nakon komunikacije s lokalnim i minhenskim zastupnikom BMW opreme, odlučio sam se za put u Minhen. Jedan od razloga je što iako smo postali članica EU, neke stvari se kod nas ne mijenjaju, i koliko god bio protivnik odlaska u shoping preko grane, nemam izbora jer postoji osjetna razlika u cijeni ali i mogućnosti probe prije kupovine. Drugi razlog leži u tome da bih ovu priliku iskoristio kao generalnu probu kondicije svoje i motora. Ako nešto misli krepati, neka krepa sada ili se strpi da se vratimo. Planirani polazak je na praznik rada, s povratkom idući dan. Na povratku je planiran posjet i nekoj od Louis trgovina.

After talking to representatives for motorcycle equipment, local and from Munich, I have decided to go to Munich. One of the reasons is that things haven’t changed in Croatia although we are in EU and I much I hate going shopping abroad, there is really no choice. Price is significantly lower in Munich and there is a opportunity to do fitting before buying. Other reason is that I will test readiness, mine and motorcycle’s. If something is to get broken, now would be the time. Plan is to go there on 1st of May, and to get back on 2nd. On the way back, I should stop in some of the Louis stores.

Čitajući neke od putopisa koji su dostupni na web-u, postajem sve više svjestan svojeg pomalo suicidalnog pokušaja. Nekako mi se čini da mi fali raznih znanja. Slabo poznajem kulture naroda u zemljama kroz koje putujem, a još slabiji sam sa stranim jezicima. Zlobnici (i poneki učitelj/profesor) bi rekli da neznam ni materinji jezik. To što ja nabadam na njemačkom i engleskom (ako je vjerovati pričama) mi neće puno pomoći. A već dugo nisam trenirao pantomimu, eto prilike da malo treniram. Ovo moje laprdanje će možda pogledati i neke kolege/prijatelji/partneri koji nisu s našeg govornog područja, a zanimat će kako napredujem, pa sam organizirao da budu dijelovi i na engleskom. Ja to nekako zamislio kao ovo:

Reading some of the travel descriptions available on internet, I’m becoming more aware of my suicidal quest. I’m starting to think that I lack of many skills. I have vague knowledge of nation culture that I’m about to encounter and I’m not really linguistic type. Some would say that I don’t have proper knowledge of my own language. What I can say in English or German will not really helpful, some might say. I haven’t trained mime for some time, and there goes the chance for it. I have hopes that these lines will be red by my friends/colleagues/partners that are not Croatian, if they get interested about my progress so I organized that some of it is translated to English. I have imagined that it should like something like this

U planu mi je staviti i uređaj za praćenje, koji bi u nekim razumnim intervalima trebao slati podatke o kretanju, čak i iz roaminga. I te podatke ću pokušati objaviti na ovoj stranici, tako da svi znaju kako napredujem. Na neki način se tako neću osjećati usamljen jer ću misliti da netko gleda :). Nešto ovako:

I plan to install tracking device on my motorcycle and it should, from time to time, send some travel details, even when I’m abroad. I’ll try to publish those data on this web site, so everyone visiting could see my progress. This way I will feel less lonely thinking that someone is watching over/for me. Something like this:

Plan mi je pokušati se i javiti putem s kakvom slikom ili detaljima što sam uspio. No to je sve plan kad i ako krenem. Do tada je ostalo još dosta, ali ja nikako da smanjim popis predradnji. Ovo čudljivo vrijeme, puno posla, registracije nekih drugih vozila, održavanje svega i svačega a i lijenost su krivi što nisam još otišao na balansiranje kotača. Ni u nabavu potrebnih stvari za boravak na konferenciji. Omogućio sam komentare, pa slobodno možete komentirati ako vas volja.

I za kraj ovog dijela, jedan mudri (naravno tuđi) citat: Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti. (Ivo Andrić)

My plan is to try upload some photos or details what I have achieved in the meantime. There are so many things to do and list is not getting shorter. Fuzzy weather, too much work, maintenance of my many hobbies and my laziness are to be blamed that I still haven’t got my wheels balanced. I haven’t bought other necessities as well. Comments are enabled, so please comment at will.

To end this paragraph I quote famous Bosnian writer Ivo Andric. There were so many thing in life that we have been afraid of. But we shouldn’t have. We had to live.

 

23-04-2014

– zadnji kotač balansiran

– ugrađen uređaj za praćenje (na početku posta je mapa s pozicijom)

– isprintano nekoliko “Fiche d’etat civil”

– rear-end wheel balanced
– tracking device installed (map with marked position is embedded in text above)
– few “Fiche d’etat civil”

01-05-2014

Dok drugi roštiljaju, planinare, čekaju za besplatni grah i slično, ja odlučio potražiti sreću preko grane. I to ni više ni manje potegao do Minhena. Nije to baš samo trenutni hir, ima to svojih razloga. O tome više sutra kad se otvore dućani ;). Što se današnjeg puta tiče prošao odlično, nikakvih zastoja koji bi me ometali, kiše toliko malo da nije vrijedno spomena, temperatura pozitivna…čak većinom i sunce sijalo. 8h je cijeli put trajao, GPS kaže skoro 600km. Naravno da nisam odolio zaobići tunel Karavanke, ali ne zbog cijene nego da se malo i zabavim.

While others are making traditional 1st of May barbeque, waiting for free been stew or whatever, I have decided to take my chance abroad. I’m going to Munich. It is not something that just came to my mind, there are reasons for it. More to that tomorrow, when shops are open. Today’s trip was great, no traffic jams, very little rain, acceptable temperature … sunshine on the most of the trip. 8 hours, almost 600 Km by the GPS statistics. I have indulged myself and bypassed tunnel Karananke, not because of the price, but for fun of driving.

02-05-2014.

Uh, izazovan dan kojem je prethodila izazovna noć. Hotel čisto pristojan, blejao jučer u polufinala snooker-a, ali zato jer je lcd na čudnoj poziciji i mali oči i vrat dodatno stradali. U noći su bolovi, ili krevet, ili u kombinaciji dosta nesanice prouzrokovali, mada mi se i po glavi puno motalo kako je kiša lupala po krovu. A ništa, krenuti ranije pa što bude. Ključ sobe dao nekome tko je otvorio dotad zatvorena vrata prema recepciji, valjda je to OK. Sjedalo i motor natopljeni do kraja. Nema veze, idem po novo odijelo.

There goes, challenging night with challenging day to follow. Hotel was fine. I have starred into game of snooker but television was oddly positioned and now my eyes and neck hurts. Maybe because of that or the bed but haven’t slept much. Too many minds I have had so I spent most of the night listening rain. Well, that can’t be changed, I should start early and try my luck. I gave key to somebody that got out of the reception room, I hope that is what I was supposed to do. Motorcycle is soaking wet. Who cares, I’m going to get me new motorcycle suit.

U BMW Motorrad Zentrum-u spokojna atmosfera, rano je još. Znam što hoću, od prve pogađam veličinu, i nakon malo isprobavanja te provjere od izuzetno ljubaznog i stručnog djelatnika, zaključujem kupovinu – odijelo i čizme, cmrc ispod hiljadarke. Guram stare stvari u kofere (nije lagan zadatak) i gas prema Louis-u.

It is still early, atmosphere is BMW Motorrad Zentrum is calming. I do know what I want. I have picked correct size form the first, jut a bit of fitting and checking performed by extremely kind and professional salesman and transaction is completed. I have bought motorcycle suit and boots, cost is just a bit less than 1000 EUR. Old suit is put to suitcases which was not easy task to do and I’m ready to go to Louis shop.

Tu slijedi parada, kaciga koju sam si zamislio, i u najvećoj dostupnoj veličini mi malo tijesna. Uh, uh. Ali ne predaje se prodavačica, nije prepreka ni jezična barijera, ona će meni naći kacigu, pa nosi ovakve i onakve, navlači ih po mojoj glavi, gunđa i ispituje…i tako nakon neznam koje donosi relativno jeftinu Probiker marku, i gle čuda, najbolje odgovara mojoj kvrgi od glave i nosa. Ali nesretan sam ja, jer mi treba i BT komunikacija. Kad ono, ima verzija s ugrađenim modulom, i košta malo više nego samo BT modul za Nolan. I nije to sve, tjera ona mene da ja hoda s njom po dućanu, svaka čast, zna ona da se kaciga ne kupuje kao čarape. A na kraju me osvojila njena kolegica, koja me pita koliko ostajem / kamo idem, pa kaže da slobodno vratim kacigu ako mi ne odgovara u podružnici Villach koja mi je putem. Svaka čast još jednom. Isprobavajući po dućanu prikupio i ostalo s popisa (rukavice, nešto alata, cruise control,….), pa na kasu. Ode još cmrc manje od 300 ojra. Zajedno s onim prije, to je više nego što mogu podnijeti (psihički) u jednom danu, pa guram stvari u preostale rupe u koferima i sa svim novim stvarima na sebi krećem nazad.

Show starts in Louis shop. Helmet that have had idea to buy is tight, the biggest one they have is still tight to me. And there goes saleslady, she is not giving up. The fact that we don’t understand each other on any language is not an obstacle. She is determined to find me an helmet. She keeps bringing helmets, puts them on my head, pulls them around it, grumbles and after sometime she brings relatively cheap Probiker helmet. Miraculously, that helmets fits the best. Sadly, it is not perfect because I really need BT communication. Surprise, surprise, there is a model with installed BT module and is just a bit more expensive than BT module for Nolan helmet. But that is not the end of it. Saleslady makes me walk around the store with helmet on. I was really impressed. The sugars comes in the end. The other saleslady in shop asks me about my plans to stay in Munich/go home and tells me that I can return helmet in their shop in Villach if I decide I don’t like it or is not good for me. This is really excellent service. Testing helmet in shop I have found other items from my list (gloves, some tools, cruise control …). Cost – a bit less than 300 EUR. In sum, that is a bit more that I can mentally absorb in one day. With new suit and boots on me, and suitcase full, it was time to go home.

Baterija u kacigi je izdržala da me navigacije izvede iz nemalog grada. Nekako sam se izborio s novom kacigom (po jakom pljusku malo prokišnjava, nije baš najtiša, drugačije komande), s novim rukavicama (kad se ruke malo uznoje izvuče se podstava pa je teže navući – nezgodno na naplatama cestarine i granici), s novim čizmama (malo drugačiji položaj noge pa osjećam zglob, ali odlično drže podlogu i ne prokišnjavaju), s novim odijelom (puno je zaštita, pa imam stalno osjećaj da nosim ruksak, ali začudo u vožnji me ne smetaju uopće, kiša i hladnoća se odbijaju od njega – ocjena 5+). Putem imao i dosta kišnih dionica, sve krenulo oko 13:30, pola sata ranije nego sam gledajući prognoze očekivao.

Battery in helmet had just enough power to have navigation take me out of Munich. I had some issues with helmet – few rain drops in it on heavy rain, a bit noisy, different buttons. I had some issues with gloves – when hands are sweaty it is really difficult to put them on which is really problem after toll paying or in similar situations. I had some issues with boots – different leg position and ankle started to ache, though excellent grip and really waterproof. I had some issues with motorcycle suit – it is full of protectors and I have constant feeling that there is a backpack on my back, but I was positively surprised that it didn’t impede my driving, while rain and cold are almost as not existing. On the way back there were lot of rain. Rain started at 13:30, half hour earlier than by the weather forecast prediction.

Jedno vrijeme se malko izmjenjivao s jednim vozilom registriranim u Čačku, i sve mi se po glavi vrti Čačak, Čačak, šumadijski rock’ roll, dok lik nije 50m ispred mene ostrugao  zaštitnu betonsku privremenu ogradu postavljenu radi radova na cesti. Srećom, nije se ni odbio ni zarotirao, nego nježno nastavio, a ja ga nježno obišao i pun adrenalina udario po plinu jer ih je bilo dovoljno u autu koji je izgleda ostao vozan. Prava kiša se spremala čim sam ušao u Sloveniju, pa stišćem jače dok u daljini munje paraju nebo. Kad je počelo pošteno (oko Ljubljane) smanjujem ritam i sad više nemam kamo pobjeći. Još jednom točim gorivo, skoro na sunčanom dijelu, da bi pred dolaskom do HR granice vozio u dionici osjetno hladnijeg vremena, i dovoljno leda uz rub ceste da bi ga lopatama mogli skupljati. Super, i to sam izbjegao.

For some time I drove near car registered in Cacak and all that I could think of is local folk song, popular quite a long time ago. The suddenly the car hit protective fence. Luckily it didn’t turn or bent over, it just kept going. I have gently passed it and vent straight away. The car was full of grown people and in driving condition, there was not much for me to do there. The clouds vent dark and lightning could be seen in distance as I approached Slovenia. Near Ljubljana rain started heavily and I needed to slow down, there was nothing else to be done. While approaching Zagreb I noticed that air was cold and that there were lot of ice on the ground. Well, I was lucky.

Ulazak u Zagreb mi teže pada nego sam očekivao, i malo sam umoran. I još k tome, povremeno mi navigacija gubi napajanje, nije mi to drago, treba hitno pogledati. Sad vidim da i praćenje nije radilo neko vrijeme, moram i to provjeriti, možda je naznaka problema s električnom instalacijom. Sad već nisu samo crni oblaci visoko na nebu, nego i iznad moje kacige. Da zaključim, trening je bio odličan, isprobao razne vremenske uvjete i novu opremu. Nisam zadovoljan sa svojom formom, bit će suza uskoro. I još me ovo sa strujom brine…ali zasad nismo (odu)stali.

Approaching Zagreb, I felt bit sad and tired. Navigation started to switch off, some problems with power supply. I’m not happy about it, must check it. Navigation was offline for some time as well, must check that too. Hm, some issues with wiring? That got me thinking. All in all, training was awesome, all weather condition and new equipment checked. My physical readiness was not as I hopped it to be, it is going to be hard. But, I ‘m still going.

12-05-2014

Još jedan vikend prođe u trenu. Malo trenirao (flakserica, kosilica, čupanje trave i slično). Sad već put lagano miriši a nervoza raste. Čim netko pita ili se sjetim, probude se leptirići u trbuhu. Sreća da mi obaveze ne ostavljaju puno slobodnog vremena, inače bi me nervoza pojela. U međuvremenu zamijenio skoro kompletni “borbeni set” zadužen za komunikaciju i posao. Dugo vremena sam gledao ja tu novotariju (tablete), ali nikako da zamijenim svoj stari, mali i provjereni notebook. Pratio me na mnogim putovanjima i nikad nije zakazao, ali vrti Windows XP koji je ostao bez službene podrške i to je kap koja je prelila čašu, vrijeme da i ja prihvatim nove tehnologije, pa što košta da košta. Nije baš lako, jer mi treba čitač kartica, miš i tipkovnica, programi za obradu slike, udaljeno spajanje i slično. Mislim da sam osnovno pokrio, i to izgleda ovako

One more weekend passed. I have had some training (some gardening). The time is approaching and nervousness is growing. Each time someone asks me about it or I just remember of it – I start feeling butterflies in my stomach. Luckily I have so many things to do otherwise I would got crazy. In the meantime I got myself new work and communication combat kit. I’ve been thinking about tablets for some time but somehow never found good reasons to change may old and trustful laptop. It never failed me, on my many travels. Sadly OS on it Windows XP without official support and that was last drop for me. It was time to accept new technologies, at any cost. And that is not easy task. I need card reader, mouse, keyboard, photo editors, remote desktop and similar stuff. I think I have it all.

Stavio sam za probu i zastavicu, neka vijori

And there goes the flag.

Ovo je prvi dodatak tekstu napravljen u potpunosti na novom borbenom kompletu. Može se.

This is my first work on this blog on new combat kit. So far so good.

 16-05-2014

Kiša, kiša, kiša…hladno… a misli lete na sve strane. Dobro mi je došlo ovo vrijeme da još malo isprobam opremu, i nemam prigovora, čizme i odijelo su vrhunski. Riješio putno osiguranje, nadam se da je bačen novac. Proglasio Defcon 2 stanje pripravnosti, nervozan i u panici, jedino me još posao drži normalnim koliko god to zvučalo strašno. Bio kod zubara, morat ću opet, evo sjajnog razloga da se veselim povratku. Stigli danas “travel tips”, nisam stigao pročitati ali mi za oko zapelo da kriminala skoro nema ali da treba paziti na džepove i vrijednosti – pa kako da to izvedem? Osim da nemam ništa. Došlo i da se preporuča “Lounge suite” za gala večeru, bojim se da me neće vidjeti u odijelu, osim ako ga ne posudim ili kupim tamo. O ovome nije bilo spomena dosad pa nije ni planirano. Danas kupio brdo hrane za cuku, da se nađe dok me nema. Prigodno mu (cuki) dijagnosticirana i upala očiju pa će netko morati kapati. Joj, joj, joj. Kad spomenem da idem nekamo, svi bi samnom. Kad kažem kamo i koliko brzo gasi im se plamen u očima, ali i dalje sam siguran da samo par njih zna o čemu govorim. Ali barem je najava ljepšeg vremena ☺.

Rain, rain and more rain. Cold. My thoughts are everywhere. I used this weather to test my new suit and boots and they are perfect. For the first time I got myself travel insurance. I hope that money is spent for nothing. Defcon 2 emergency level is declared, I’m nervous and anxious. All that keeps me together is my work, no matter how silly that sounds. I even went to dentist that surprisingly wants to see me again. Well there is one reason to look forward in returning home. I got some traveling tips, didn’t pay to mush attention to it but one thing caught my eye – criminal rate is low but one should be careful about valuables and pockets – how am I exactly to do that? To have nothing? Next unexpected news is that lounge suite is to be taken to conference for the gala dinner party. Not going to happen unless I buy or borrow suit there. As this was late information, I just haven’t planned it. Today I have bought lots of food for my dog, to have while I’m gone. Conveniently, my dog has eye infection and someone will have to apply her special eye drops. Whenever I say that I’m about to go on a trip – everyone would come along, but when I say where I’m going – there goes hesitations. I’m not even sure that all of them know where that is. On the bright side, weather forecast is improving.

21-05-2014

To je to, uložio sam puno u planiranje i pripremu, da li je dovoljno brzo ćemo saznati. Bio uvjeren da danas trebam samo stvari u kofere nagurati, a ispalo je puno više, ili mi se barem tako činilo. Cijeli dan zvoni telefon, dio posao a veliki dio i rodbina, prijatelji i kolege. Sve zanima da li sam možda odustao, pa kad saznaju da još nisam, reakcije i savjeti su različiti, ali jedinstveno je da žele sretan put. Hvala svima na tome, trebat će, i pazit ću koliko mogu. Sve ove tragedije okolo s poplavama i preminulim motoristima, sigurno ne djeluju povoljno na stanje svijesti. Ljudi ostaju bez svega, a ja idem na neku tamo avanturu, koja nije ni blizu osnovnih potreba za preživljavanjem. I još k tome može biti i opasna. Radi se o nagonima, koje baš i ne mogu razumno objasniti.

This is it, I did lot of planning and preparing. Was it enough, we will see soon. I was convinced that all that I have to do is to put luggage into suitcases but it turns out there is much more to do, or it seemed so. Telephone was ringing all the long, some business stuff, but most of it were calls from friend and family. They all want to know am I really going or have I changed my mind about it. Reaction and advices are different but they all wished me good luck. Thanks to all, I’m going to need it. All those tragedies, floods, motorcyclists deaths – it is not something that I take lightly. People left with nothing and me going into some adventure which is not life dependent. Dangerous adventure. It is about basic instinct, I can’t explain it better.

Donekle mi je mirnija savjest jer sam uspio uprskati vinograd :), samo bi mi još trebalo da razmišljam kako to radi netko drugi. Nadam se da će idući dodatak biti veseliji.

I’ve eased my conscious just a bit. I’ve done all I could in my vineyard. I hope that newer addition to this blog will be in better spirit.

22-05-2014

Krasno se naspavao što je upravo čudo nakon puno nemirnih noći. Muzika na radiju odgovara i sve je odmah lakše. Doručak je pripremljen još jučer tako da ni s tim nema problema. Na radiju svira Josipa, i to tako divno

“Jedna mladost, jedan san sreće
Al do nje još dalek, dug put
I dok srce na svoj put kreće
U taj svijet ocvao i žut…”

Uopće se ne žurim niti ne provjeravam da li je sve spakirano. Čega nema, morat ćemo bez toga. Kilometarsat pokazuje 96536km na startu, a sunce se lagano probija iza Šestina. Krasno jutro. I na startu odmah skoro pizdarija, gura me neki uspavani Peugeot vozač u rinzol. Krasno mislim si, ali nakon mahanja nastavljam. Nema gužve pa sam brzo van grada. A tamo malo hladnjikavo, iznenadilo me, pa mi se ne staje iako nemam goriva. Na granici ne stajem jer sam vinjetu kupio kod puta u Minhen. Zaustavlja me lampica rezerve, i dok točim vidim ovo:

Odlično, energija za pustolovine nam i treba :). Sloveniju gazim klasično, bez nekih posebnih događanja, i pred sam kraj točim ponovo, kako bi u Italiji što manje goriva kupovao. U 8h sam Italiji, i mislim si, u 6 ušao u Sloveniju, sad u Italiju, jel to znači da sam do 10h u Francuskoj? Aha, ni da vozim Veyrona. A koliko je stvarno široka Italija, malo me iznenadilo. Moja nenaklonost autoputu u Italiji je već više puta opjevana, ni danas nije drugačije. Kamion na kamionu, auto na autu, razmak kao da su svi s reakcijama F1 vozača. I prestrojavaju se na pola metra od mene, nije mi ugodno. Nije mi ugodno jer i temperatura raste, termometar veli 31. Ali imam plan i nedam se omesti. Vozim lagano i štedim gorivo, a dodatnu zabavu tražim na radio stanicama, i nažalost, ne nalazim je previše – em je buka u kacigi, em stanice dolaze i nestaju prebrzo.

Na prvom odmoru krećem u shoping i kupujem svinju, zaštitni znak odmorišta (valjda). Šef nedavno donio sličnu i oduševila me, morao sam po svoju, da joj mogu reći “Svinjooo” kao što je meni netko govorio :).

Kako je Italija ipak prevelika za odvoziti na jednom tanku, točim nakon što se upalila rezerva, i to naravno na pumpi koja nema restoran ni klupe za sjedenje. Skrivam se u hladovini, i tamanim sendvič, i dodatno otvaram ventilaciju na jakni jer je stvarno upeklo. Sad mi već treba veći odmor, ali nije prilika pa planiram uskoro ponovo stati. I tako kilometar za kilometrom, ne sviđa mi se ništa pa lagano vozim i vozim. Kod Genove je krenula kišica, pa su krenuli tuneli i vjetar, i kad više nije imalo smisla nastavljati stajem da se malo protegnem – preko 800km od starta pa uzimam jednu energetsku pločicu da nadoknadim malo energije.

Kiša stalno prijeti, ali osim mokrog asfalta, ne radi mi probleme. Nakon cca 700km Italije, naplatne kućice i piše Francia za smjer. Konačno kraj Italije, cestarina skoro 60€ :(. A u Francuskoj sve krene s nekoliko naplata, i opet se borim na prvoj. Sad nisam u krivoj koloni, ali ne  kužim kako platiti. Ulijeće osoblje, na moje pokazivanje American-a odmahuje glavom pa vadim Master koji provlači s zadnje strane i mogu dalje. Sad već kipim, drugu godinu zaredom sam tu i još se borim s tim, a iduća se približava. I gle, na ovoj sve super prolazi i naplaćena mi kategorija motor. Jedna briga manje.

Prolazim pored Monaka, ali ne čujem motore F1. Eh, da mi je prava karta, sad sam mogao baciti pogled u bokseve ;). Nema veze, ne smije se biti pohlepan, prvo Spa pa ćemo onda dalje, zar ne Kaspersky direktore?

Ovaj dio mi je donekle poznat, vozio ga prošle godine, ali sam bio isto na kraju snaga kao i sada. Dosta brzih zavoja, a Zumo svako malo upozorava na opasan dio ceste. To je novost koja se pojavila u Francuskoj. U Italiji je stalno gunđao “Pazi radar!” “Pazi mjerenje prosječne brzine!” Kad sam ga već spomenuo, povremeno izjavi da mu fali napajanje pa ga promrdan i nastavi. Zasad nije zabrinjavajuće, ali dao bih se kladiti da će postati u Africi. Radim još jedno taniranje, već skoro na cilju prvog dana, tako da sutra mogu odmah krenuti punim ritmom.

Iskreno, još ni sam ne vjerujem da smo nas tri praščića tako brzo stigli na cilj prvog dana, to je pravi target i pravo ostvarenje. Kilometarsat je zbrojio okruglih 1099km

Hotel je tako-tako, zadovoljit će. Preko puta je Mc kojeg sam zaobišao i pronašao hranu na drugom mjestu.

Sve u svemu, jako sam zadovoljan kako je danas prošlo. Ovo je bilo “baby light” kako bi moj prijatelj Z rekao. Malo tehnikalija za kraj – 1099km, sva tankiranja, cestarine, hotel i večera 230€. Čini mi se da će kiša sutra ozbiljnije, i to me uopće ne brine. Istina, putem sam se sjetio da nisam uzeo ni jednu majicu s dugim rukavima, i ako bude hladno, morat ću malo improvizirati ili kupovati. Pozdrav od tri praščića!

23-05-2014

Drugi dan puta. Ali nećemo odmah s njim, red je koju i o noći spomenuti. Očekivani bolovi nisu izostali, i ma koliko velik umor bio, desna šaka i vrat me bude kroz noć. Kakvih sam se samo gluposti nasanjao, teško je prepričati. Prigodno u 4:21 zvoni telefon, dok sam se snašao gunđajući kako mi jutro prerano stiglo, prestao je zvoniti. Tko god bio, nije me dobio. 4€ za doručak je odmah zvučalo sumnjivo jeftino, i osjećaj nije iznevjerio. Bolje išta nego ništa, a kruh je stvarno dobar u Francuskoj.

Tovarim sve na motor, vodu sa sjedala sam pokušao rukavicama otresti, a jedino što sam uspio je sve uprljati pa mrzovoljan krećem. Autoput je blizu i odmah motor nadire na 140. Ma di ćeš? Bit će prilike, ajde barem da zagrijemo ulje. I par minuta kasnije, zastoj, gmižemo kroz kolonu kako bi vidjeli razlog. Dva polupana auta, jedan na kotačima, drugi na krovu. Mijenjajući stanice na radiju, možda sam čak načuo da se radilo o 8km koloni. Moja borba s naplatnima se nastavlja. Na jednoj odbija i American i Master, guram tri puta a aparat odbija. Zvonim, javlja se ženski glas, traži me broj kartice – diktiram i voila, diže se rampa. A ima ih neshvatljivo puno, taman kreneš i ops, naplata. Ko da je meni lako vaditi karticu i platiti. Nema veze, čuvam ja svoju gratis karticu zarađenu prošle godine i pikiram kako ću ju u zadnjoj dionici iskoristit jer mi je izgledala najveća. Nisam ni to uspio, grrr, ne volim francuske naplate. Ali jutros Francuska izgleda puno bolje nego jučer, s vinogradima pored ceste i planinama bijelih vrhova u daljini. Nemam goriva do Španjolske pa stajem na pumpi. Tabla kaže prepaid gorivo, prvo plati pa onda toči – čoh-čoh, idem ja na kasu. Pita teta koliko – otkud znam – gleda me, traži kacigu kao polog, pa onda mogu ići točiti koliko me volja. Ti ćeš meni kacigu, ja ću tebe slikati 🙂

Kad sam shvatio da mi malo fali da uđem u Španjolsku prije podne, stišćem gas i lovim zaostatak. Kod table Espana sat pokazuje 11:59. To je bilo blizu :). U Španjolskoj začudo nemam nikakvih problema s naplatom, ali vrlo brzo dolazi nova nevolja. Vjetar. I taman kad si mislim da bi mogla jedna dionica biti mirnija, iskače tabla koja upozorava na udare istog. Baca on mene, i sve mi kroz glavu prolaze riječi frendice K – nemoj uz obalu ako ne moraš, tamo ti često vjetar puše – jezik pregrizla. Sad kad sam zagazio na Autopista del Mediterraneo, ne puštam ja lako.

U stvari popustio sam da toliko da bacim oko na Montserrat. Imao na umu da Mu šapnem koju, ali čim sam krenuo prema gore kiša počinje. Cesta je zavojita i uska, i ovako skliska i nije neki gušt, posebno u strahu od buseva koji su jači od nas. Kroz rampe se provlačim, nemam se namjeru dugo zadržavati. Zaštitari mi nedaju da se slikam kako bi ja htio, pa parkiram na prvo mjesto koje sigurno nije namijenjeno za to.

I prase je okrenulo guzicu. Kad sam malo bolje oko sebe pogledao, shvatih da je ovo vrlo uređena krava muzara, i ne pada mi uopće na pamet da se penjem, nego se okrećem i put pod kotače. Do ovdje sam već par kriza prošao (jutros se probudio punih sinusa, i par puta me napadao osjećaj groznice, i bolovi u sredini čela, odmah se sjetio vožnje s malo otvorenim vizirom, pa bi me glad primila, pa bi mi šaka bolila i slično) i ovo mi je samo došlo kao čuška po zatiljku.

Vraćam se ja na autopistu, i sad više ne silazim. Imam još skoro 300km do planiranog cilja, i nije to malo. A vjetar luduje i luduje, tolika ja buka u kacigi da ne da ne čujem radio, ne čujem ni svoje misli. Navigacija isto luduje, i stalno gubi napajanje – mora da je u samom konektoru, i sad tu ne mogu ništa. Imam ideju, ako postane nesnosno. U Španjolskoj su pumpe malo rjeđe, pa smanjujem ionako spori ritam nakon što se rezerva upalila. A kako ju lakše ignorirati? Sunčane naočale + tamni vizir, i odmah manje bode u oči :).

Za zadnju dionicu ostavljam malo preko 100km, i sad mi već odmor miriši. A ne, nije to miris, to je smrad koji povremeno dolazi iz okoline. Moram priznati da i u Europi zna gadno smrditi, nije Jakuševac izuzetak. A smrdi već lagano i iz odijela. Uznojio se od stalne borbe s vjetrom. Hotel je uz obalu (samo cesta dijeli), i to mali između gorostasa. Super je. Sve ima makar samo dvije **. Čak i četkicu za zube s pastom :).

 

Tri praščića kod ostvarenja targeta za drugi dan.

 

Kud ćeš svinjooo? Nema kupanja danas.

Da sam umoran vidi se po tipfeleru na slici. Sad si to mogu dozvoliti, na cesti baš i ne. Nakon šetnje vraćam se u hotel na večeru. Sve mi više manje izgleda isto. Pitam jel normalno da tako puše, kažu ne. Krasno, pogodio sam pravi dan. možda sutra neće :).

Danas, očekivano, nije bilo “baby light”, i da me sad ili za koji dan pita netko pita što sam vidio, ne bih mu imao puno za reći. Puno, puno ceste i zavoja, s malo gužvancije oko Barcelone. Vrijeme je za krenuti na odmor. Malo tehnikalija – 882km po satu, cmrc preko 10h na cesti, troškovi s hotelom 180€

24-05-2014

Naspavao se dobro, stvarno je dobar hotel :). Boli me sve živo, ali nekako najviše sinusi ili nešto u tom dijelu glave. Ko mi je kriv kad sam se hladio s malo otvorenim vizirom, sigurno neću više, dok ne zaboravim. Cijelu noć sam čuo vjetar kako zavija, i dok čekam vrijeme doručka, vidim da se konačno smiruj. Taman. Doručak sam uspio nekako navući na 7:45 – ovdje prije 9 ništa ne živi, a mene dug put čeka. Lik je novi, mjesto je zasebno za mene, pršut, šunka, maslaci i marmelade, jogurt i što ja znam sve na stolu. Uspijevam objasniti da bi ja čaj, ali nisam siguran da me za kruh shvatio. A ne samo da je donio puni tanjur vrućeg tosta, nego još i dva kroasana i čašu svježeg soka od naranče. Ajme, koja je to vrpa na stolu bila, kraljevski u odnosu na Francusku jučer. Dobit će visoke ocjene od mene na booking.com, a ostavio i 5€, što je za škrticu kakav jesam ogromna svota. Počastio sam se i s pola tablete andola, te uspio i kapu zaboraviti, što sam shvatio dok je sve već bilo spremno za polazak. Srećom, čekala je gdje sam ju i ostavio.

Autoput je cijeli dan, i kasnije nego prošlih dana, krećem u napad na Tarifu. Vjetra nema i odmah se lakše putuje. Još k tome, navigacija okreće prema zapadu (unutrašnjosti) pa je prilika da provjerimo teoriju frendice K. Pri prvom tankiranju je ta teorija pala u vodu. Tankiranje:

ne volim kad mi drugi toče, ali ovaj se neda otjerati. A zašto je teorija pala u vodu odgovara prase:

Ili su Španci ludi, ili ovdje često povjetrca ima. I danas se vrte, ali meni ne smeta previše, zasad. Do tankranja sam potegnuo 250km pa zato hodam okolo i slikam, ne bi li mi oživjeli neki dijelovi tijela.

Ono što je slijedilo ne bi preporučio nikome, a vjeojatno ni ja neću skoro ponoviti. Sjeo na motor pun goriva, i nisam stao dok se rezerva nije upalila – skoro 400km. I u toj dionici prolazimo kraj motela koji se zove Hidalgo – da motor nema svoje ime (Gandalf the Gray za one koji neznaju), sad bi ga dobio. Uporan on, a ne popuštam ni ja. Već bio gladan i umoran, ali tako je lijepa scenografija oko nas, da nisam htio prekidati film.  Nepregledna obrađena polja svega i svačega, svjež zrak na nekih 600-800 m.n.v i planine u daljini. A cesta vijuga, ko da su je Zagorci radili. Sierra Nevada, i Rio ovaj pa onaj, fali samo Rio Grande. Cesta povremeno skoro prazna, a odlična. Super.

Kad sam stao već je bilo malo kasno za oporavak :(. Obzirom da je ovo druga pumpa koja mi odbija American, nisam baš sretan. Hranim i sebe, iz kofera, jer vidim da nisam jedini koji se tako hrani. Sirotinja svugdje ista :). Dolazi i neka mala kujica, u strahu od svoje sjene. Nudim K plus kruh produljene trajnosti, ali ne prihvaća kao znak prijateljstva. Toliko o njemu. Mesni narezak ne odbija, supr, eto nade da i mesa u njemu ima.

I sad kad razmislim, i nakon što sam provjerio plaćanja, izgleda da se autoput, ta ljepota, uopće ne plaća, ili sam ja nekako izbjegao plaćanje. Odjednom su počele neke sitne naplate, ja ne kužim ništa što piše, samo gledam gdje je oznaka plaćanja karticom i peglam. Mogao sam do kraja bez pauze, ali sve te sitne naplate i nikakvog putokaza za Tarifu, a trebao bi već biti blizu, tjeraju me da popijem nešto i zbrojim misli.

U ovom zadnjem dijelu prolazim i putokaz za Gibraltar (UK teritorij). Sjetilo me to da sam Gandalfa kupio upravo s planom putovanja ovdje (ili do gibraltarskog tjesnaca). Bila je to ženina želja (dobro, sad je po zemaljskim zakonima bivša, ali po kršćanskima mi nitko otpust nije dao) i danas, evo Gandalfa i mene, a gdje je Nataša? Uživa negdje na svoj način, meni svakako nije žao kupovine Gandalfa.

U Tarifi se malo gubim, jer me navigacija želi u jednosmjernu (u krivom smjeru) okrenuti, ali ništa strašno. Hostel je super, osoblje ljubazno i pomaže savjetima. Na slici su dva praščića jer treći nije stao. Čim sam istovario stvari odoh pješice u luku po kartu. Kupio u nekoj agenciji i uopće nisam ni pogledao što sam dobio. Vratim se u hotel i ne budi mi lijeno, pitam jel to sve što mi treba. Eeee, to ti je billet, treba ti ticket 🙁 – a ništa, ajmo opet u luku, zamijeniti billet za ticket :), kako bi ujutro manje papirologije imao. Uzeo trajekt u 8 jer je gužva u 9, a 10 mi malo kasno. Na povratku lik iz pizzerije prepoznaje Alonsov potpis na kapi i komentira. To je dovoljan znak da si uzmem jednu uz pivo.

Zadnjim snagama ovo pišem, dok traje tekma na televiziji, poseban je užitak biti u Španjolskoj upravo. Ne moram reći da su se restorani zatvarali ranije, jer je tekma :). I par tehničkih detalja – 935km i 202€ (s kartom za trajekt). Sutra nas čeka ovo što se vidi u daljini. Nadam se javljanju iz Marakeša. Praćenje će biti znatno usporeno – (svakih 8h javljanje radi troškova roaminga izvan EU, a VIP neće sponzorirati (Leone?)

 

25-05-2014

Svaki dan treba cijeniti, a neke kao današnji pamtiti dugo.

Iako sam napisao već lijep dio teksta, srušio mi se preglednik i iako se skica svako malo sprema, ja je ne mogu vratiti (ili neznam). Diglo mi je to tlak, ali nedam da mi pokvari današnji dan, pa krećem ponovo. Idemo redom, pa da odmah mimo reda kažem da neznam zašto se praćenje ne javlja, iako bi trebalo. Nadam se da će barem na povratku javiti zaostatke. Ako neće, onda je i dugo radilo obzirom tko je pisao program za uređaj. Krenuo bih s početkom dana, ali pobjeda Reala je burno slavljena jučer (svirale su sve sirene, pucalo se i pjevalo) i nisam to mogao izbjeći, ali koliko god oni slavili moj umor je bio jači.

Budim se prije budilice i to je super, jedan stres manje. Vrijeme provodim malo na tabletu, a više na WC-u, i to u nekoliko navrata. Krasno, još nisam ni u Afriku došao, a već imam probleme, posljedica jučerašnjeg pretjerivanja. Nosim za to ja lijek sa sobom, i potežem dva puta iz čuturice. Klimavih nogu spremam stvari i odrađujem zadnje komunikacije. Brzinski bacam pogled na razinu ulja, i vidim da je potrošen dio, ali još nije za paniku. To će biti prvi put da ću morati dolijati, a imam što jer sam dobio savjet da ponesem.

U luku dolazim u 7:30, po naputku koji sam dobio, kao pravi štreber. I isplatilo se, prolazim kontrolu karata i policiju u trenu. Oprezno pristupam penjanju na trajekt, jer nam je to prvi susret s rampom. Nema problema, motor dobija svoje mjesto.

Tu još nije sve zategnuto, ali dobijam naputak da ostavim i da bude. Imaju sigurno više iskustva od mene, pa se ne petljam. Ionako sam vidio KTM Adventure na drugom kraju, pa se penjem gore, da vidim tko ga vozi. Nije mi trebalo dugo da shvatim, pa započinjemo razgovor. On i supruga su sa Novog Zelanda, i malo putuju Europom plus Maroko. Sve 5, ali gdje je supruga? Čeka u redu za rješavanje imigracijskih papira. Huh, vidimo se još, odoh u red koji se u međuvremenu popunio. Ionako nemam pametnijeg posla. Po završetku nastavljamo s pričom i pada jedan selfie.

Putovanje traje taman toliko da prije uploviš nego si isplovio. Kvaka je u tome da je u Maroku jedan sat manje nego kod nas. Ovako izgleda pogled na Tangier

Nakon silaska s trajekta počinje pravi šou, i prvi dojmovi o Maroku. Kolege motoristi silaze prvi, pa gledam kud njih parkiraju, ali nema potrebe za tim, dobijam i ja upute kuda točno moram parkirati. Sve je jasno, upozoren sam da ima papirologije i pomagača u rješavanju. Službena osoba mi uručuje dokumentaciju koju treba popuniti, a neslužbena je već tu da preuzme. Ček malo, daj da prvo vidim – nije atomska fizika, ali za pravu cijenu se neću maltretirati, tako je lijep dan. Svejedno, mašem rukama i nogama, da mi pomoć ne treba, sve ću ja to sam, nemam love. Bitno je postaviti dobre osnove za pregovore. F(ixer) ne odustaje lako i ponuda je dobra – za 2€ će sve brzo srediti. Srećom (objasnit ću uskoro) imam 1€ i to je to, dogovoreno. Kasnije se kolega žali da je platio 5€ istom F, eeee “my friend”, welcome to Morroco. Malo sam ga zezao da je to zato jer vozi KTM pa se vidi da ima love, a u stvari njega zeznuli jer su mu rekli da je tarifa 5-10. He, he, nema ovdje cjenika.

Najbolji dijelovi tek kreću, moj (naš) F uopće ne popunjava papire, nego ih nosi (zajedno s putovnicom) drugom F. A ovaj muku mući s hrvatskim pa mu pomažem. Kad je od mene tražio lovu za popunjavanje, došlo je do žustre prodike od mog F, ako sam dobro shvatio objasnio mu je da sam ja platio. I sad ti papiri idu malo lijevo-desno, zna F zanat. Na kraju pita, jel ste vi ovdje prvi put? Daaaa. A onda moramo na policiju, pa nas izvodi kroz kapiju van zone i vodi na kat, gdje nam opet nešto provjeravaju i upisuju. Sve u svemu, “prosto ko pasulj”, i još sam gotov prvi, mogu krenuti.

Nisam još do glavne ceste stigao, vidim mjenjačnicu pa mijenjam 100€ (mislio 50 ali ajde, zlu ne trebalo) – he he, da zlu ne trebalo. Naravno da postoji čuvar parkinga ispred mjenjačnice, pa traži svoj dio – evo ti 1MAD (marokanski dirham, manje od 0.1€) i svi sretni. Nastavljam putem koji navigacija bira, u početku s dosta opreza, jer su mape neke s Interneta, besplatne. Ali ide dobro. Goriva imam za 100km sigurno, ali neznam kud idem pa stajem na prvoj benzinskoj koju sam vidio. Odmah je tu lik koji pokazuje gdje treba stati, pozdravlja s “welcome my friend” i za minutu smo najbolji prijatelji. Točim sam, plaćanje jedino solarno (cash only), račun nisam ni tražio. Ne mogu se strpiti, hoću na cestu, voziti…da ostvarim plan kojeg sam samo rijetkima rekao… 4 dana Zagreb-Marrakech. Na prvom semaforu, sav ponosan na sebe dokle sam stigao, i kako se dobro snalazim, želim pokazati da neću smetati, pa na zeleno reagiram žustro. Sve je super do ležećeg policajca, koji očito nije od asfalta, i ESP je morao korigirati plesanje zadnjeg kraja. OK, prva lekcija naučena, ne napadati policajce (ležeće). Ima dosta radova, pa čak i obilazak, buni to Zemu, ali jako je dobro označeno pa nema ni tu problema i začas smo na autoputu prema Rabatu.

Sad ide mala digresija, o tome kako je sve povezano, i samo treba vjerovati instiktima. Probat ću skratiti. Jučer, na prvom povratku iz luke, konobar prepoznaje Alonsov potpis na mojoj Ferrari kapi pa malo pričamo. Pitam ga za hranu, on preporučuje konkurenciju/prijatelja??? Kako u tom trenu nisam imao dobar osjećaj vraćam se u hostel. Tamo saznajem da moram nazat u luku (zamjena billet-ticket). Na drugom povratku iz luke, sad bi ipak pojeo nešto, ali zbog tekme prijatelj više ne radi, pa se vraćam na prvu lokaciju i biram neku pizzu uz pivo. E sad, konobar zna i za Modrića i za poplave, pa je hrabar pitati da li bi možda ostavio praznu kutiju od cigareta jer prijatelj skuplja. Nije prazna, ali vadim van preostale cigarete i dajem kutiju. Na trajektu vidim da prodaju cigarete i kupujem kutiju za 4€, plaćam s 5 i dobijam 1€ sitno, koji su mu donijeli mogućnost pregovora i jeftinu cijenu rešavanja papirologije. Hoću reći, tko nema Ferrari kapu s Alonsovim potpisom, i nije otvoren prema svima koji se pojavljuju, skuplje plaća papirologiju.

Vratimo se mi našem autoputu koji uopće ne izgleda loše. Ograničenje od 120 svi poštuju, pa ni ja ne izazivam. Kasnije shvatio da nema smisla, skrivaju se svako malo patrole, i imaju novije BMW-e motore :(, lako bi me ulovili. Ulovila me glad pa stajem na prvoj pumpi.

Kupujem si Colu za piće, jer sam ostao bez tekućine, a za rezervu imam flašu s vodom iz španjolske pipe. Prva Cola i to tek 4. dan puta. Ne bi je ni danas kupio da su imali nešto čemu bi vjerovao. Dok ja tamanim hranu iz kofera, škola vožnje je u tijeku po pumpi, pa brišem glavom bez obzira.

I dalje sve puno policije i vojske (valjda). Na svakom nadvožnjaku po dva, i svakih 500m jedan uz cestu, na suncu. Nedjelja je, ali ljudi rade u polju. Prva dva koja sam vidio koristila su konje za obradu tla, a tek kasnije sam vidio i traktore. Svako malo na zemljanom terenu klinci igraju nogomet, čini mi se da imaju i sudije. Bojim se previše gledati okolo, jer autoput nije štićen od polja, pa sam se pitao kad ću vidjeti prvi “road kill” i vidio kozu (ili nešto krupnije). Ali nisu životinje jedina opasnost. Ljudi prolaze, a djeca se igraju uz ogradu. Zato bi si ja našao neki auto koji ide dobrom brzinom, malo razmaka, pa gajim nadu da će on počistiti ispred mene ako nešto krene, i imam vremena za reakciju.

Naplatne tu i tamo, ne čini se skupo. Plaćanje je naravno jedino kešovinom. Spalio gorivo, vrijeme je za tankiranje, ali mudrac zujao okolo nakon naplate pa mi promakao odvojak za benzinsku. A rezerva već svijetli neko vrijeme :(. Nije da me to jako uzbuđuje, jer sam siguran da bi za pravu naknadu brzo netko nabavio gorivo, nego mi se to baš ne uklapa u plan. Smanjujem ritam i štedim gorivo te se uspijevam dovući do iduće. To što ni ova nema plaćanje karticama me više ne iznenađuje, ali sad sam hrabar pa tražim račun, koji i dobijam rukom ispisan. Vrijeme je i za malo odmora, dosta kilometara nam je pod kotačima zadnja 4 dana, vjetar i ovdje lijepo puše, a cilj nam više nije tako daleko. Dolazi ekipa, mladi i stari, nude “za prijatelja” neke mirisne ogrlice i slične tričarije. Pokazujem da ću se vratiti, idem prvo malo prošetati do dućana pa da kupim auto-kartu. Garmin je zasad OK, ali za rezervu i dodatnu sigurnost kupujem i papirnu verziju. Zeznuo sam se što ju nisam odmah u dućanu otvorio, čini mi se da ne vrijedi 60 dirhama jer je jako gruba, ali sad je kasno.

I dok se ja tako razgibavam i gledam mapu, i dalje sam zabavan ekipi koja bi mi nešto prodala. Imam nešto kovanica, pa se i ja ohrabrujem, i agresivno cjenkam, ionako se moram još odmoriti, pa mi ovo dođe kao razbibriga za mozak. Na kraju kupujem nešto, za 4 dirhama, a inicijalno je bilo 20 ili više. No, sad bi mi i drugi nešto prodali, a mene više ništa ne zanima. Lažem, rado bi slikao nekoga od njih, jer volim slikati lica, ali bježe ko vrag od tamjana. Dobra taktika za smanjivanje pritiska ponude :), onima koji nisu pobjegli nudim i nešto love za sliku, ali nisam ponudio dovoljno :). Zadnje društvo mi radi dječak kakvih 9-10 godina, donekle nabada engleski pa se nekako snalazimo na mješavini raznih jezika. Zanima ga iz koje to ja nedodžije dolazim, jer mu nepoznata oznaka na tablici, a kad je shvatio, zna on za Hrvatsku po Luki Modriću iz Reala. Ostadoh paf.

Dosta kulturnog uzdizanja, vrijeme je za finalni sprint. Cilj već skoro miriši (a možda je to samo nešto iz odijela), puni smo goriva i što nas može zaustaviti? Svejedno, i dalje držim ritam oko ograničenja, čak i kad su me prestigla dva auta, jedan je bio njemačkih tablica napunjen do krova. Osjećaj je bio dobar, par kilometara dalje, imaju razgovore s policijom. Malo me brine to s policijom. Znakovi zabrane zaustavljanja i parkiranja su vrlo česti, a Gandalf samo što nije okrenuo 100tkm. Sve se nadao da će biti kakva benzinska, ili odvojak, ali ništa. Ipak je to veliki jubilej, pa palim sva 4 i zaustavljam se na autoputu. Mapa pokazuje koliko sam blizu Marakešu. Kad sam već izveo cijeli cirkus, onda opalio sliku da vidite i te “jadne” marokanske ceste :). U daljini je Atlas (valjda).

Ovo (slikanje 100k) je target postavljen još prije kretanja i drago mi je da sam ga uspio odraditi ovako daleko od doma. Potajno se nadao da bi čak mogao stići do Marakeša, ali sila nije tako htjela. Bitno da je sila pomogla da smo na ulasku u grad. 4 dana Zagreb-Marakeš, sam. To je bio target, postavljen baš kako bi svi menađeri htjeli – vrhunski rezultat, pomalo nedostižan, ali sa puno volje, žrtve i preciznog planiranja ostvariv u idealnim uvjetima. I poklopilo se puno toga, i iako uvjeti nisu bili uvijek idealni, nakon i dionica (psihičkih i fizičkih) koje tjeraju u plač alfa muškarca poput mene :))), ostalo je još samo ući u grad i naći hotel. Kako je to jednostavno izgledalo mom naglo naraslom egu, teško je opisati, pa sam nakon zadnje naplate stao sa strane i montiram kameru. Valjda sad neće više biti policije.

Za one kojima se neda gledati (a preporučam da se pogleda, iako se ne ponosim svega, i ima čak i stvari koje nisu baš dozvoljene u Maroku, a ni u ostalom dijelu svijeta) opisat ću ukratko. Nakon jednog ili dva policijska punkta (a oni imaju i šiljke spremne za zaustavljenja) ulazim u gužvu grada. Igra bez strogih pravila mi odgovaraju, i brzo ih prihvaćam. Puno je mopedista, i pomalo izgledam kao svemirac (u odijelu i zatvorenoj kacigi, sa stršećom kamerom), ali je zabavno nakon 4 dana autoputa. Navigacija je samouvjerena, skoro poput mene, i navodi u sve uže i uže ulice. Nisam čak puno trepnuo ni kad me okrenula unutar zidina, ni kad me usmjerila u zabranjen smjer, ali kad sam počeo voziti kroz trgovine, malo mi srce zaigralo. Sad se ne mogu okrenuti ni da hoću,. Izbijam na neki mali trg, u čijem centru stoji znak zabrane sa slikom motora. Ma da, pa kaj sad :). Gledam okolo, ne vidim oznake za hotel. Zovem prvog koji me pogledao, pokazujem papire od hotela, a on sa smješkom pokazuje da je natpis malo više postavljen ali točno ispred mene. Napadaju me odmah i neke gospođe, nisam ni shvatio da pričamo hrvatski u sred Marakeša, a još ni s motora nisam sišao. Previše informacija je to meni jer meni samo bubnja u glavi “uspio si, bedasti zagorec, uspio si!”

U dogovoru su ljudima koji tu imaju trgovine ili restorane, pronalazim mjesto za parking, na ulici, na uglu. Dok nosim kofere svi me pozivaju i nešto nude ili pitaju, iako oni tako valjda svakog stranca, meni je to zanimljivo, i pronalazim vremena da se upoznam s nekima i odgovorim na pitanja. Za ponude odgovaram da ću razmotriti kasnije, ipak još ni u sobu nisam ušao. Soba nije vrhunac luksuza, ali ima sve što treba i što je još bitno, ima dobru vezu na Internet. Odlično, mogu se pohvaliti da sam stigao. Praćenje je ostalo u Tarifi, pa sam “ispod radara”.  Nekako su se svi navikli da voze samnom, i sad gunđaju što toga nema, makar barem malo. Ni sam neznam zašto ne radi, pa malo provjeravam da nisam nešto pogriješio u postavkama uređaja, ali ne pronalazim grešku. Nije mi to baš drago, jer ako je postojala sumnja da će mi negdje trebati, onda je to ovdje.

Kad sam malo zbrojio dojmove, objesio odijelo na klin (nakon 4 dana u njemu) i osvježio se, taman je malo pala i temperatura, pa je idealno vrijeme za proučavanje tog nadaleko poznatog trga Jemaa El Fna, koji počinje odmah iza ugla. Nekako si spremam nešto novaca sitnih u džepove, a bitno guram u torbu koju prebacujem preko glave i držim na oku. Preplašili me pričama o džeparima, pa sam na oprezu. Imam još jednu dilemu – gladan sam, rado bih probao nešto, a nemam pojma ni što ni gdje. Čuo sam puno priča o trbušnim problemima, nije mi baš ugodna pomisao liječenja ovdje, makar i imao dodatno osiguranje koje bi trebalo pokriti troškove. Pitam na recepciji,  a lik pokazuje na dva stola preko puta. Kaže, svi prodaju podjednako a on ima normalne cijene, ne one za turiste. Naručujem nešto ali ne vidim gdje bi to on mogao pripremiti jer jedino što vidim je nalik nekom frižideru. Tajna je u tome da mu hranu priprema restoran do (onaj s turističkim cijenama). Dok čekam, stavlja mi na stol masline s raznim mirodijama. Nisam ljubitelj ali sam radoznao pa probam jednu, a za više nemam hrabrosti. Cijelo vrijeme gledam i prema motoru, 4-5 klinaca je stalno oko njega, a jedan čak i sjedi. Hrana dolazi na drvenom pladnju na kojem se još vidi par prethodnih menija. Uzimam dubok uzdah, mičem sve za što sumnjam da je bilo termički obrađeno i hranim se. Na kraju dobivam ponudu, u slučaju da mi treba nešto što nema na meniju, nije problem i nabavit će za mene. Mislim da se radilo o “travnatim” stvarima, ali nisam bio zainteresiran za detalje.

Dok idem prema motoru, zaustavlja me “prijatelj” kojeg sam upoznao na dolasku, objašnjava svoje porijeklo, i dodatne usluge (osim rada u trgovini) koje on ili netko njegov nudi (da nema krivih misli, radi se o turističkim uslugama, imam još negdje letak). I tako u priči savjetuje da bi možda bilo pametnije da motor odvezem negdje drugje, na čuvani parking. Kratko (jako kratko) me to natjeralo na razmišljanje, ali nisam imao osjećaj da ima za to potrebe, pa samo odgovaram, ako ga baš netko hoće, ništa ga neće spriječiti. A u stvari, te uske ulice prepune trgovina i ljudi, meni su izgledale kao najsigurnije mjesto u gradu. U prolasku dobacujem klincima da samo paze da im se ne prevrne, pa da još nekoga ozlijedi. Na to oni u prvi mah reagiraju preplašeno, misleći da ja imam nešto protiv toga što oni vise po njemu. Vidjevši da nemam, sad oni imaju puno pitanja, tipa odakle sam i gdje sam sve bio. Jedan je od njih mislio da sam iz Švicarske, zbog zvonca s Grimselpassa koje je zakačeno iza nosača Garmina, i tu sam shvatio da su oni već napravili detaljni pregled. A meni sve to nekako normalno i ne pali mi se nikakav osjećaj nevolje.

Naoružan velebnim smješkom, okićen dragom i vrijednom Ferrari kapom s dva autentična potpisa (koju koristim kao svojevrsni “honeypot”), nakon 4 dana samoće, ulazim u osinje gnijezdo. Nikakva priprema me nije pripremila za ovo. Inače otvoren i naivan, sad se malo stiskam i pokušavam shvatiti okolinu. Djeca boksaju na trgu okružena s nekoliko krugova ljudi koji gledaju i navijaju, uz obavezne menađere. To mi nikako ne leži i idem dalje. Dreseri majmuna još nekako, ali nekako mi žao kobri koje navlače svuda okolo, vidi se da su daleko od svog prirodnog okruženja. Sreća da su gluhe, pa ne čuju žamor ovolikog mnoštva ljudi i zabavljača.  Malo bih slikao, ali znam da to ne vole, pa okidam više krupne kadrove. Tu dolazi ekipa koja se nudi za slikanje, odmah je bilo sumnjivo, ali što da ne? Nakon slikanja, hoće 200 dirhama. Ma daj? Pa toliko nisam plaćao slike s francuskih alpi. Okrećem fotoaparat, i pokazujem da ću obrisati fotku. Nakon malo agresivnog pregovaranja, po jedan dirham svakome. Nisu sretni.

 

Polako krećem dublje u ulice, i u labirnite trgovina. Koliko je meni interesantna njihova ponuda, toliko je njima zabavna moja kapa. Ali nekako se osjećam uznemireno, jer valjda prestrašen nekim pričama, sve čekam da mi netko nešto “popali”. Dodatni nemir unosi i činjenica da za puno ljudi ne kužim što rade jer mi ne izgledaju kao prodavači, a mnogi imaju slušalice u ušima. Mislio da slušaju muziku, dok jedna takva ekipa nije na brzinu skupila stvari i dala petama vjetra. Tu sam pomislio da imaju oni svoj dojavni sustav, i da je u stvari ovaj kaos dobro dirigiran. Jednostavno nakon 4 dana sa svojim mislima, ovo mi je sve previše i okrećem se povratku, dok se još nisam izgubio. Nekako me uspijeva privući jedan trgovac kožnim predmetima. Koža mi je uz drvo slaba točka, a negdje sam pročitao da su poznati po tome pa rekoh ajde, iznenadi me. Pita on mene što mi treba (a ne treba mi ništa), ali nekako sa zadnjih putovanja uvijek donesem neki šešir, pa ajmo u tom smjeru. Donosi on raznih boja, pali ih upaljačem kako bi dokazao da su od prave devine kože i slično, ali meni cijena previsoka. Neznam kakve su me metode pregovaranja, ali nekoliko puta je ponovio, daj još malo i cijeli dan ću govoriti “Croatia is good”, a na kraju je ispalo “Croatia is not good” i svejedno trgovali.

Proučavao sam još malo grad s terase hotela, i onda se zavukao u sobu, da zbrojim troškove dana i slično. Dan za pamćenje.

Tehnikalije kažu 602km i oko 80€ troškova (100 ako računam hotel koji sam tek idući dan platio).

26-05-2014

Očekivao sam lijep spavanac i odmor nakon ostvarenja ovako teškog zadatka, a dobio nesanu noć. I nije mi jasno zašto. Niti mi je prevruće, niti je zagušljivo, niti je buka, niti je krevet loš, niti me čeka neki naporan dan. Iskoristio da si malo pogledam kojim putem ću prema Visokom Atlasu. To sam si čuvao kao bonus, ako ostvarim plan. Jutro i budilicu nisam mogao dočekati pa se dižem još po mraku, uzimam fotić, i krećem u pusti grad jer još ima dosta vremena do doručka. Razloge nesanice sam saznao tek kad sam se vratio u Hrvatsku, tjedan dana kasnije jer je obitelj mislila da je bolje da neznam neke stvari dok sam na putu.

Motor je na mjestu gdje sam ga i ostavio, jedino je sad sve pusto oko njega.

istina, ostao je bez svojeg teško zarađenog ukrasa s Grimselpass-a, ali nakon što sam malo bolje razmislio, to sam si objasnio kao priliku da se stave svježi ukrasi.

ulice i trg izgledaju pusto

slikam i izlazak sunca nad Marakešom

Vraćam se u hotel, spremam stvari i čekam doručak, i dalje neobjašnjivo nemiran. Sve sam mislio da mi to večera radi nemir, ali nemam nikakvih nuspojava. Na doručku je ponuda bogata, ali nekako mi maslac i slatko ne odaju sigurnost, jer su u nekim lokalnim posudicama. Tu i prvi put pijem domaći čaj – i oduševljen sam njime. Nije gorak, vreli a opet tako osvježavajući, prava poslastica. Isprobavam  još neke delicije, ali neznam im ime :). Prilikom doručka sam shvatio da postoji još jedna terasa, iznad postojeće, do koje vode ne baš previše sigurne stepenice pa se penjem kako bi opalio još koju sliku grada, sad već okupanog suncem.

 

Kod plaćanja hotela (kešom naravno, srećom mogu i euri) napominjem osoblju da pozdravi ekipu s motora od jučer, i nek im prenese moje želje da im zvono s Grimsela donese sreću kako je meni donosilo. Iako sam morao proći preko glavnog trga, koji sad već vrvi ljudima, taksistima i službenim osobljem, čim sam sjeo na motor osjećao sam se sigurnije. Koliko god to čudno zvučalo. Odluka je pala da idem na mali izlet u Ourika dolinu, po riječima osoblja hotela, utočištu lokalnog stanovništva u ljetnim vrućinama. Ako je suditi po znakovima u gradu, radi se o vrlo popularnom utočištu. Što sam više odmicao od grada, atmosfera je postajala prirodnija. Klinci bi se trkali sa svojim kineskim motorićima, svježe meso visi ispred mesnica (valjda), ima tu svakakvih zanata i radiona, uz cestu, koja je puna školaraca koji valjda idu u školu. Valjda je tu iz razloga jer su ih bile pune ceste i na povratku, što mi nikako nije bilo jasno, a kad su onda u školi.

Što sam opet dolazio bliže dolini, i već dijelom u njoj, cesta je postajala lošija, a turistička ponuda bolja. Uz cestu bogata ponuda tepiha, željezarije i lončarije, uz obavezne punktove za prodaju arganovog ulja i ostalih prerađevina. Tu i tamo ponuda jahanja deva, ali i zamjenskih (modernijih) sredstava – skuteri i kvadovi. Pogled u smjeru doline, a posebno u smjeru visokih vrhova puni nazad u mene energiju koju sam potrošio prošla 4 dana.

Uz samu rijeku, na velikom potezu, složena su mjesta za sjedenje i izležavanje, uz ponudu pića i ića. A do njih se dolazi mostićima u raznim izvedbama, od drvenih, zidanih do kamenih. Vode ima toliko da na puno mjesta teče preko ceste, ali većinom kroz uređene kanale.

I dok sam ja tako zujao okolo, i sad već po sve težem terenu prolazio, iskaču neki ljudi i nude mi pomoć. Zbunjen gledam o čemu se radi, ali nekako mi se čini da govore da sam stigao do kraja puta :). Ne vjerujem ja u to, pa kad sam već do ovdje došao, uskoro se uvjeravam da stvarno za našu kombinaciju puta više nema i jedino što nam ostaje je okrenuti se i nazad. U stvari, postoje tu vodopadi koje je vrijedno pogledati, ali turistička ruta traje sat vremena i uključuje pješačenje, što mi nikako ne odgovara u moto opremi. Snimak ove dionice:

Na povratku sam se ohrabrio i upustio u pregled ponude ručno rađenih tepiha živih boja. Koštalo me to kupovine, i dodatnog popunjavanja ionako skučenog mjesta u koferima. I ovdje je nakon pregovora bilo “Croatia is not good”. Lagano su me počela boljeti leđa, i to je znak da potražim put do novog hotela, petog u pet dana. Konačno slikam i putokaz za Marakeš.

Pred hotelom stoji tabla, ispred koje se odlučujem slikati. Tri praščića su spremna za prijavu na konferenciju.

Osoblje zaduženo za organizaciju konferencije još uvijek ne vjeruje da sam stigao motorom ali su spremni organizirati parking. Nema potrebe, osoblje hotela mi već dalo mjesto pod drvetom, zaslužio je malo hladovine. Inače, osoblje hotela ne mogu baš pohvaliti. Kad su vidjeli da sam motorom, i da imam teške kofere, nisu se baš ponudili za pomoć. A ovi koji stižu limuzinama dobijaju crveni tepih. Izgleda da su motoristi u Marakešu niža klasa. Neka, neka, ostat će mi više love. Soba je u skladu s 5* hotela, prostrana, sa svim potrebnim, velikom terasom i kupaonom. Ipak, ormar je malo tijesan za moju opremu :), ovo u njemu su stvari iz jednog kofera i moto odijelo. Neke su još u ladicama komode do :).

Kako je ipak tolika količina morala biti jako kompresirana, i takva prošla kroz 6 država, trebala je malo uređivanja.

To je to, put prema Marakešu je završio laganom vožnjicom od 130km.