Marrakech to Zagreb 2014

Obzirom da imam problema s dodavanjem teksta i slika u “Road to Marrakech”, otvaram novi za blog za povratak.

29-05-2014

Još nisam ni složio dojmove o dolasku i boravku, a vrijeme je opet krenuti na cestu. Nervoza se lagano nazirala prethodnih dana, ali kulminira na pozdravnoj večeri. Blještavilo lokacije i zabavljača, pa čak ni dodjela Oscara, ne uspijevaju me odvući od misli na povratak. Nisam ništa planirao vezano uz itinerar puta, nisam se još spakirao niti znam da li ću uspjeti ugurati sve, samo sam razmišljao da bi na povratku probao bez korištenja cesti koje se plaćaju. Izlazim van s večere, da malo razbistrim misli i vidim da su busevi za povratak spremni. Bez pozdrava ekipi 🙁 ulazim u prvi.

Prije samog pakiranja, iako je dan tek počeo (oko ponoći se vratio u hotel), punim kadu i kujem planove hrkajući. Konačno sam dovoljno umoran da zaspim u kadi. Poslije kupanja još sat vremena pakirao stvari, i kako je već bilo 2:30 krenuo spavati makar nisam završio. Složio budilicu na 8, ako se ranije ne probudim, pojedem neki doručak pa cestu pod kotače. O, da ne bi. Već oko 7 budim se u hladnom znoju. Ne sjećam se da sam ikad imao takve napadaje grčeva u stomaku, i dolaze u valovima, pa me to podsjetilo na tečajeve trudnicama i pokušavam disanjem normalizirati. Dobro, kako je koja seansa na školjci završila tako ja uzimam lijek ponesen još od doma (orehovec). Odlazim i do recepcije, ali oni nemaju ništa što bi mi pomoglo, a ljekarna se otvara tek u 8:30.

U pauzama između napadaja uspijevam se spakirati, sreća da su me preskočili s jednim poklonom, nemam pojma kud bi ga stavio. Ovo je ekstra prikupljeno/dobiven zadnjih dana, na slici fali srednje veliki Wenger ruksak i još pokoja sitnica.

Do vremena kad se trebala otvoriti ljekarna ja sam već skoro pa i dobro, nema više hladnog znoja, a i seanse su prestale, ne treba meni nikakav ekstra lijek zaključujem nakon što sam u tri navrata odnio sve stvari do motora. Natovaren do zuba, molim osoblje da me slika ispred hotela. Nažalost, slika nije onakva kakvu sam želio, ali dajem nešto dirhama fotografu i bježim. Sve do sada je bilo planirano, i ostvareno po planu. Od ovog trenutka plana nema, i prava avanutura počinje.

Navigaciju podesio da ide prema Tangeru, odakle sam i stigao, ali cestama bez naplate. I cesta odlična, i brza. Nema baš prometa, nema ni grčeva a uz cestu vabe dinje i lubenice toliko da mi se usta suše. Sjećanje na seanse je još svježe i suzdržavam se od kupovine. Maroko mi je divan, ljudi su mi super, ali s hranom se nisam našao. Na stranu ovo trovanje, jednostavno od dolaska, jedino u čemu sam uživao je bila neka kašasta juha od povrća i marokanski čaj. A gostili nas raznim specijalitetima.

Kako se približavam Casablanci, a kasnije i Rabatu, tako raste gužva na cesti a bome i temperatura u zraku. Vjetar ne pomaže, jedino nosi pijesak koji vidim da se nakuplja i na samoj navigaciji. Putem sam ostao i bez goriva, ne mislim do kraja, nego rezerva svijetli, a ja nemam previše dirhama pa gledam kako bi natočio uz plaćanje karticom. Eto pumpe, s ceste se ne vidi, ali tabla spominje kreditne kartice. Kad sam skrenuo i vidio kako izgleda, znao sam da mi je uzalud pitati, ali kao vječni optimista, pitam. Aha, drugi put :), to što oni primaju ja nemam. Zbrajam koliko imam dirhama, nema za puni tank da i sve dam, pa si ostavljam dvadesetak metalnih za “zlu netrebalo” – to je 15tak kuna, a za ostalo točim. Kad bih jako štedio, mogao bih do trajekta stići :).

Kad mi se već želudac za kičmu zalijepio, ohrabrujem se pa stajem nešto popiti i pojesti. Lagano, ima u koferu još trajne hrane, za nju uvijek mjesta mora biti. Nisam baš do kraja svjež, ali putujem bez problema i dalje. Valjda mi ovi drvoredi uz cestu daju snagu. Nevjerojatno koliko drvoreda u gradovima i van njih imaju. I to od svega i svačega, od palmi do maslina. Stajem da se protegnem pa reda radi slikam i most, preko kojeg nije asfalt.

U odnosu na put prema Marakešu, sada vrijeme brže protiče tj. takav dojam imam jer su putni prosjeci osjetno pali. I tako dok sam ja zujao okolo, i dosta razmišljao dokle ću danas doći i gdje bih želio prespavati, Zemo je odlučio preuzeti inicijativu. Vjerojatno zbog krivih karata Maroka, odjednom odlučuje krenuti autoputem. U prvi mah nemam ništa protiv, još uvijek se nadam da se radi o besplatnoj dionici, a dobro mi dolazi i malo bržeg zujanja. No, izgleda da ništa u životu nema džabe, pa ubrzo nailazimo na naplatne. Super je da imaju prije same naplate velike table na kojima piše koliko koja kategorija plaća, super je da nije puno i super je da sam malo zadržao za zlu netrebalo. Odmah se raspitujem da li postoji neki drugi način plaćanja osim lokalnom valutom, ali u pogledu se skriva pomalo očekivani odgovor. Proučavam logotipe koji oslikavaju dodatne opcije plaćanja, ali ne prepoznajem ni jedan. Vraćam pogled prema djelatniku koji mi pokazuje u smjeru benzinske i objašnjava da imam opciju promjene strane valute. A dobro, ni malo odmora i razgibavanja mi neće loše doći, potrošio i zalihe tekućina, pa uzimam jednu hladnu colu i naivno krećem s 50eur na kasu. Nema mjenjačnice, barem ne službene, pa moram u neslužbenu čiji “djelatnik” upravo pere prozore na autu kojem i toči gorivo. Mašem s 50eur, i rukama objašnjavam da bih ja samo promijenio 20. Da ne bi :(. Nerado se odričem zadnjih sitnih eura ali nemam izbora.

Tečaj je dosta nepovoljan, ali nekako mi ne pada na pamet da se pregovaram oko njega, jer sam malo razmišljao putem i o svojim metodama pregovaranja oko cijene, i nekako mi se čini da sam se malo zanio i preagresivno koristio situaciju gdje sam ja kao onaj koji drži lovu diktator uvjeta, dok druga strana želi li trgovati (preživjeti) mora na njih pristati. Kako samo malo nepažnje treba da se postane predator, ako je situacija prava, to je čudo. Ili se to oduvijek skriva u meni, a ja pokušavam držati na lancu. Da ne ispadne kako sam ja sam od sebe počeo o ovome razmišljati (nisam ja baš tako pametan, a i odlika pravog predatora je fokusiranost na plijen, i nema mjesta razmišljanju), na tu činjenicu me upozorio mladi turistički vodič berberskog podrijetla dok nas je vodio i upoznavao s Marakešom. Otprilike, njegova procjena je bila da bi ja sa svojim metodama pregovaranja završio za tjedan dana u bolnici. Začudilo me to, jer u svojoj fokusiranosti, i smatranju da sam amater u odnosu na njih, nisam bio svjestan svoje grubosti i prevage koju novac u ruci donosi. Kakav Jedinstveni Prsten Saurona, novac u ruci je jednako ili još gore zlo.

Sad sam malo zastranio, pa da se vratim na temu, vratio se po hladnu colu na kasu, i nakon kratkog osvježenja nastavio ovo “tamo i nazad” putovanje. Znatno brže vrteći kilometre prema vrhu Maroka i zalihe goriva su postajale sve tanje, pa se bavim kalkulacijama na koji ću način rasporediti financije. Obzirom da neznam koliko još naplata imam, i koliko će me to doći, a i varijanta spavanja u Maroku je sve bliža opcija počinjem proučavati table za benzinske u nadi da zadržim što više gotovine. Izgleda da neke imaju oznake MasterCard logotipa, i naravno da se rezerva ne pali u njihovoj blizini, pa se uz sporiju vožnju pokušavam dovući do jedne. Naravno da Gandalf nije iznevjerio, i za to je nadograđen hranom, koju uspijevam platiti karticom. Huraaaa, sve mi je ljepši Maroko, a ja sam sve bliže odlasku :(. Kako se približavam sjeveru (a i nije baš previše blizu, ima još dva sata dobre vožnje) tako na benzinskima postoje i kontejneri koji prodaju karte za trajekt. Da iskoristim ugodno (razgibavanje) s korisnim, parkiram pored jednog, a uslužni djelatnik je već tu. Nema baš posla, a još k tome i motor ga privlači, pa krećemo u komunikaciju – ima i on jeftini kineski skuter, nijemci (bmw) su super i malo pomalo došli i do toga da vidim koje su mi opcije i vozni red trajekata. Imaju tri opcije, jedna otpada odmah jer je polazak iz druge države, jedna je opcija koju sam iskoristio u dolasku, i odabir treće se sam po sebi nameće, po motu, kad god je moguće, biraj novi put. Radi se o trajektu Tangier Med – Algeciras. Sav sretan što ima posla, pali agregat, da dobije struju kako bi mi mogao rezervirati i prodati kartu, ali koliko god mu htio izaći u susret, jer je jako ljubazan i otvoren bio, ja još uvijek neznam da li spavam u Maroku ili s druge strane pa ne mogu kupiti kartu. Sorry i puno hvala na svemu, nadam se da će ti se sila odužiti.

Nazad u svojoj “sigurnoj okolini” – motor, autoput, kaciga i misli unutar nje kujem plan. Imam pun tank goriva i mogu stiskati. Ako me kakve zdravstvene (ili druge) nevolje ne zaustave, imam trajekt u 20h pa bi oko 22h trebao biti u EU po našem vremenu. To mi se čini OK i prihvaćam taj plan. Ima brdo zalihe u njemu, ništa nije da mora biti, a opet radi praćenja bih volio nazad u EU, da prijatelji i rodbina odahnu kad vide uživo kretanje  na mapi. Kako je Zemo i dalje ćudljiv i sve češće gubi napajanje, tako se ja sve više okrećem uputama lika iz kontejnera – vozi XX km pa skreni u smjeru Tangier Med. Jednostavne i nepogrešive. Putem čak vidim i jednu vjetroelektranu koja me sjetila onog mnoštva španjolskih. Prilaz luci, koja je kako kasnije saznajem, jedna od najvećih mediteranskih i afričkih, navještava povećan broj kamiona. A meni u oko upada prekrasna cesta, koja krivuda kroz okoliš, prepuna bijelih vijadukata, pa stajem za slikanje. U daljini se već vidi i EU.

U blizini luke me pokušavaju zaustaviti agenti koji bi mi prodali kartu za trajekt. Eh, nisam ja više gušter ovdje, znam da i u luci ima sve što mi treba. A ima tamo i više nego mi treba, pa skače oko mene lik s ponudom za koju misli da ne mogu odbiti. Nudi najpovoljniju cijenu, najraniji polazak i što ja znam sve. Znam za trajekt u 20h i cijenu, pa se prepuštam malo da vidim kamo će me dovesti. Nekako mi se ne sviđa situacija, pa sam oprezan. Priključuje se i treći tip, i on je tu da potvrdi vjerodostojnost ponude. A ja hladno odgovaram da njihova ponuda nije ništa bolja od regularne i da ću si sam kupiti kartu, znam gdje i za koliko. Ali ne odustaje mladac, samouvjeren i bahat, čak ni kada sam kupovao kartu od službenog agenta. Suflira, pokušava prevariti na tečaju (jer kartu plaćam kombinacijom lokalne valute i eura), uzima papire koje je potrebno ispuniti pa vidim da krivo ispunjava…ali ni ja ni agent se ne dajemo zavesti te lijepo i kulturno završavamo transakciju. A ovaj “pizdi” sa strane kako se ja to usuđujem bez njegove pomoći, mada to ne spominje, njegova je priča da je on tu pomogao i očekuje naknadu. E moj prijatelju, za to što mi upisao godinu rođenja 1970. i dosadan si ko proljev od jutros, možeš dobiti 5 dirhama (manje od pola eura) i to ti je više nego si zaslužio. Tek je tu popizdio, ali ga ignoriram.

Luka je stvarno ogromna, i drago mi je da imam dovoljno vremena da nađem svoje ukrcajno mjesto. Nema gužve ni na ogromnom broju policijskih kućica, a na prigovaranje službenika oko neurednosti papira, objašnjavam da se nisam mogao otresti lika koji je to radio, i da mi je žao, ali da sam mu dao adekvatnu naknadu od 5MAD. To je izvuklo smješak na lice, i sve je OK s papirima, možeš dalje. Iskrenost opet prolazi. Vozim se po luci, gledam okolo, nemam pojma ni gdje sam ni kamo trebam ići, pa idem nekako na osjećaj. U jednom trenutku morao sići s i udaljiti se od motora, kako bi carinici (valjda) provezli mobilni rengen iznad njega. To još nisam vidio. I tek nakon svega toga, i pokojeg rotora, dolazi se do pristaništa (u množini).

Na jednoj od provjera dobijam informaciju da je moje pristanište s brojem 2. Super, dobro je označeno i evo me na kraju nevelikog reda. Parkiram i krećem prema birtiji, imam još nešto MAD-a, a već odavno i gladan. Putem mi službenik objašnjava da trajekt neće pristati ovdje nego na broju 8, i nekako mi se činilo da govori da bi mogao kasniti. Nije mi to bilo jasno, jer ne vidim razloga, niti je gužva niti je loše vrijeme. Usput se raspitujem za hranu, pa ispada da putem prema 8ici, ima neki sendvič bar, u kojem bi mogao pronaći hranu za tu bijedu što mi je ostala. I nije ostalo samo za sendvič, već i za priloge, ali i za piće.

Deva, kao novi član naše karavane, gleda na jedan od trajekata. Ubrzo dolazi i naš, i kad mi se već činilo da sam ja krivo razumio da će kasniti, shvaćam da prvo iz njega moraju izaći putnici i putnička vozila, a nakon toga dolazi vod malih kamiona koji izvlače prikolice od šlepera, koje su očito stigle bez pogona. Nema veze, sad više nemam kamo i na to kad ćemo doći preko ne mogu utjecati. Kad smo se konačno ukrcali, Gandalf se našao u pozi koja me zamislila:

Zavezali ga kao neku divlju životinju koja hoće pobjeći, a on nije ni divlji niti želi pobjeći. Nije on to zaslužio, ali to je samo privremeno, da bez oštećenja preplovimo dok sunce polako već zalazi. Imam jutarnje slike tjesnaca, pa evo sad i večernjih:

Kad smo konačno isplovili, misli okrećem u smjeru traženja smještaja. Pokušavam se spojiti na Internet korištenjem španjolskih mreža (i gibraltarske) ali sam još izgleda predaleko. A svjetlo je netko ugasio i upalio mrak. U takvoj situaciji još nisam bio – da je mrak i da neznam gdje ću prespavati. Činilo mi se da sam u dolasku vidio neke smještaje putem, ali meni se danas više ni ne putuje. Čim sam se uspio prijaviti na neku EU mrežu, javljam se familiji da sam još živ i da putujem, te pomoću booking.com tražim i nalazim smještaj. Pristali smo nekih sat vremena kasnije od onoga što sam ja očekivao (23h), i nakon prolaska EU kontrola, Zemo pokušava voditi prema smještaju ali ga malo zbunjuje ogromnost luke i ceste u više nivoa, pa mu moram malo pomoći. Možda ni ja već nisam bio u formi, jer i kasnije malo lutamo po tom lučkom mjestu, ali još u tekućem danu dolazimo na cilj. Znao sam da nema parkinga, ali nisam znao da se to odnosi na aute, jer za motore postoji odmah do ulaza :). To se zove odličan odabir na slijepo. Uslužni djelatnik hostela objašnjava sve što trebam znati, od regula u kući do mjesta za pronalazak ića, pića i zabave, iako mi do toga nije bilo. Konačno na dobrom Internetu, javljam se malo naokolo, ali vidim da i dalje ne radi praćenje. Malo me to zabrinulo, pa pokušavam direktno pozvati i što ja znam što sve ne, ali neće. A moram si još razmisliti kad i kuda bi dalje, pa dosta kasno liježem.

618km i 127€ troškova (smještaj i trajekt uključeni)

30-05-2014

Nakon burne noći prije početka povratka, i dosta kasnog lijeganja noćas, ne forsiram ustajanje. Do podne moram izaći, imam Interneta, nazad sam u EU, petak je pa počinje službeni početak vikenda. Priređujem si doručak u krevetu, ohrabren kako je jučerašnji dan relativno bezbolno prošao nakon katastrofalnog jutra. Javljanje uređaja za praćenje nije još uvijek krenulo ali i dalje se nadam da hoće, i pripremam konfiguraciju za češće javljanje, sad kad smo “doma”. Trošim nešto vremena i za razne načine komunikacije. Pogled kroz prozor otkriva gdje je motor

Zbog svega navedenog, pokret je kasniji. A ni sam neznam kamo, osim dva uvjeta – cestama bez naplate prema sjeveru. Vjerojatno je ta neodlučnost zbunila Zemu, pa se i danas borimo s uskim i često jednosmjernim ulicama, i odmah u početku imamo malo lutanja. Bez imalo grča stajem pored kolege motoriste, ali u policijskim bojama, i pitam za smjer. Na njegovo pitanje kamo, odgovaram sjever :). Takav opis destinacije nije problem pa ga pratim nekoliko ulica, dok nije pokazao rukom – na slijedećem križanju lijevo, pa prati smjer Malage. Tu se već i Zemo oporavlja, i vrlo brzo putujemo prekrasnim krajolikom koji podsjeća na špageti vesterne Sergio Leona. Bio sam uvjeren da me takva scenografija čeka veći dio dana pa propuštam prve prilike za slikanje ispred lokalnih birtija. Krivo razmišljanje jer smo ubrzo na autoputu i to čak i u smjeru zapada, a scenografija i dalje prekrasna. Jedini nedostatak je u tome što su se vratili grčevi pa mi povremeno ometaju uživanje ali bez obzira na sve, ne posustajem.

Kad je nestalo autoputa (koji se ne plaća) na sjever smo krenuli brzim cestama koje su dosta prohodne, i dozvoljavaju držanje dobrog ritma. Dodir s prirodom je još direktniji, i to mi puni nazad baterije. Svako malo iz polja strši maketa bika, a tu i tamo toreador. Ali sad se više nedam zavarati pa slikam malo.

I taman kad sam počeo razmišljati kakav mi je ritam u ovakvoj konfiguraciji ceste, i koji dolet bi mogao očekivati, vraćamo se nazad na autoput. Skupilo se već nešto i kilometara, pa je nestalo i marokanskog goriva. Kratko stajanje i vozi dalje. Kako su nestali bolni grčevi tako su se pojavili grčevi od gladi. Izgleda da trošim više energije na vožnju nego je uspijevam povući iz okolice, a već drugi dan (pa čak bi mogao reći i duže) se lagano ili nikako hranim. Nije to dobro, i počinjem gledati u smjeru lokacije za stajanje. Sve mi više manje izgleda isto, pa se oko 14h ohrabrujem i stajem.

Konobar ni malo ne govori niti razumije išta osim Španjolskog. Ako do sada to nije bila prepreka, valjda neće biti ni sada. Donosi on dnevni meni, koji baš ne razumijem previše tj. ne razumijem uopće, ali uspijevam objasniti da želim juhu (nešto na žlicu). Ali prije toga trebam nešto ljuto, super je lijek iz čuturice, ali treba probati i nešto lokalno. Pokušavam objasniti da bih neku travaricu, ali ne uspijevam. U očaju tražim tekilu (to mi je prvo palo na pamet), i naravno pivo. Pivo nije problem, ali nakon provjere zaliha tekile nema, pa mi nudi neku lokalnu zamjenu. Pa to, daj nešto ljuto i lokalno. Bezbojno je i žeže, upravo ono što mi je trebalo. A juha, kao da je iz raja izašla, hladna, kašasta od raznog povrća, dok u sredini skriva komadiće pršuta ili nečeg sličnog. Sad još treba nekako odabrati glavno jelo, iako u startu mislio pojesti samo juhu, toliko me osvježila da sam se ohrabrio i nastaviti. I dalje nemam nikakvu komunikaciju s konobarem, pa dajem vrlo jednostavan izbor – daj bilo što samo da nije riba.

I ne bi riba, nego lijep komad svinjetine, i to lijepo termički obrađen. Konačno znam što jedem, i možda nije zdravo, i možda će me koštati velikih problema, ali trpam koliko u mene stane. Preko svega legla pivica i to je to, prava domaća gozba (rakija, juha, meso, piva) koja je potrajala neočekivano dugo (više od sat vremena). Ne baš s puno volje vraćam se u sedlo. I prije kretanja znao sam da će biti izazova i uspio sam odvoziti skoro sat vremena do idućeg stajanja. Dalje nije išlo, klonula mi samo glava, kapci postali preteški, spava mi se kao mačku kad se zimi namjesti na toplu starinsku peć. Nije mi to prvi put, i nema mjesta panici, hodam oko motora, gledam da li se sve još drži, gledam razinu ulja, pijuckam Colu (bez crnjaka) i za 20min sam ko novi. Na motoru sam primijetio malo ulja oko čepa za dolijevanje koje sam obrisao i trenutno se ne brinem oko toga.

I opet, ne vozim ni sat vremena a moram stati. Ovaj put je Gandalf gladan. Ne odolijevam ni ovaj put slikati polja i planine. Ali to je malo previše za ovaj jednostavan aparat. 

Vozeći se ovim krasnim predjelima, a bome i prekrasnim autocestama, koje s jedne strane pružaju pogled na okolinu, a druge strane kao razgraničenje između traka za suprotni smjer koriste grmolike biljke koje su u punom cvatu, i daju putovanju jednu dodatnu ljepšu vizualnu a bome i mirisnu notu, imao sam vremena za razmišljanje. Dodatno me na njega potiče ne baš pretjerana gužva na cesti, kao i povremeni pogled na iste takve brze autoceste koje kao da idu istim putem. Da li smo malo pretjerali (ovdje pod mi mislim na svijet kojem pripadamo, ajde recimo EU) u odnosu na njih (marokance) ili generalno? Da li nam stvarno trebaju tolike brze ceste koje budu prepune samo nekoliko udarnih vikenda u godini? Da li bi možda mogli uz bolju iskoristivost preživjeti bez tih ogromnih ulaganja a koja uz to rade još tako vidljive rezove u prirodi? I ne samo to, nismo li postali prebahati? Tek tu mi se vraćaju slike iz Maroka, i počinjem cijeniti njihov način razmišljanja. Možda je on izašao iz manjeg standarda, a možda je i posljedica kulture. Imaju stare izraubane aute, i ne mogu brzo kretati. Kako povećati protok (smanjiti zagađenje, nervozu i slično)? Iskoristiti svaki centimetar ceste, i uz malo opreza stvar radi. Ako se već putuje autom, voze koliko god ljudi i prtljage stane u njega, a ne ko mi svako u svojem autu trošimo i gorivo i prostor na cesti, zagađujući ispušnim plinovima, bukom, i raznim drugim stvarima. I ja sam tako odgajan, i ja kupujem nove gume dok stare još nisu ni potrošene do zakonskog minimuma (iz razloga sigurnosti i straha od defekta), i ja mijenjam neke stvari na vozilima čak i prije nego je propisano (u nadi da će dulje i bolje služiti), a u stvari time samo smirujem “nametnute” strahove. Eto, došlo je do toga da mislim promijeniti takav stav, makar me to koštalo priznavanja starom da i njegov pristup ima smisla. Nema nikakve veze sa škrtošću :).

Već kod stajanja radi pospanosti sam počeo razmišljati o cilju današnjeg dana. Zbog više stajanja nego inače, pa i dugotrajnog hranjenja, jasno mi je da danas neću daleko. Gledajući navigaciju, veći grad koji se isticao je Madrid. Eh, da nisam nedavno na mail primio sliku ispred Barceloninog stadiona, i da nisam bio u Španjolskoj kad je Real osvojio ligu prvaka, možda mi ne bi pala ideja da se slikam ispred stadiona. Eto, nije težak cilj, Madrid nije daleko, idemo. Moram priznati da nisam uopće razmišljao o njegovoj veličini pa sam ostao zatečen kompleksnom prometnom situacijom. Mislim da je ovo najkompleksniji grad koji sam dosad odvozio, ali uz Zemine precizne upute, ni to ne predstavlja problem. Ne predstavlja problem ni što nemam adresu stadiona, dovoljno je doći u blizinu.

Radi postavljanja nečega korištenjem velike dizalice, parking je djelomično blokiran policijom, pa se naklanjamo nogometnim bogovima iz prikrajka. Ne vidim ni Lukice nigdje, putujući nisam ni znao da su ga ošišali, tako da ga vjerojatno ne bi prepoznao ni da je prošao pored mene. I to je to, target za danas ostvaren, treba još smještaj pronaći. Prvi odabir je cijenom pristupačan, i blizu centra, ali se radi o mnogoljudnim sobama a ja ne spadam u takve putnike, barem ne danas. Imam već malo mirisnu notu, a i rado bih spavao bez razmišljanja o motoru ili stvarima. Za drugi izbor odabirem smještaj van grada, i nadam se da je barem u smjeru prema doma, nije mi to uvijek lako prepoznati. Grad je prepun ogromnih kružnih tokova, u čijem centru nije mali cvjetnjak, već punokrvni spomenici ili vodoskoci. Nešto ovakvo

Nekako mi se čini da Gandalf prosvjeduje na ovu gužvu i toplinu, ali sam već malo umoran i zauzet prometom, pa ne obraćam previše pažnje na to, samo mu preventivno palim ventilator za hlađenje ulja. Drugi hostel je dosta udaljen u nekom mjestu koje je na brdu, pa je zrak svježiji i to nam obojici odgovara. Osoblje nema problema sa stranim jezicima jer ih ne razumije, ali sve smo dogovorili, čak i donekle dobro parking mjesto. Televizija, frižider, Internet, kupaona i dobar krevet…ma neidem ni na pivu, tu je sve što trebam.

Tehnikalije kažu 800km i 100€ i u tome je gorivo, hostel i obilni ručak. Nema cestarine, sve ceste su bez naplate i to se osjeti.

31-05-2014

Kako i dalje nemam unaprijed definirane ciljeve za dane, tako krajem prethodnog ili početkog novog pokušavam odrediti barem smjer. Sad su mi već u doletu Pau i Lourdes, a kakvih pišljivih 200km dalje su prijatelji (domaćini iz putopisa prošle godine, koji su u međuvremenu preselili na zapadnu obalu) i oko toga prije spavanja pokušavam posložiti plan, ali uz glavni moto “follow the flow” ili kam te voda odnese, po naški. U komunikaciji s prijateljima saznajem da su u poslu, i nekako na osjećaj ne forsiram, nego ostavljam odluku za kasnije, te samo u grubo punim željeni Pau i Lourdes u Zemu.

Hvala prilikama, konačno se čak skoro i naspavao iako sam petljao po borbenom kompletu do sat poslije ponoći, i nema nikakvih jutarnjih problema. Grčevi su tu, ali oni od gladi, jer mi se naveče nije išlo ni po hranu ni po piće. Još uvijek hrane u koferu ima, pa i to rješavam. Pakiranje, nošenje stvari na motor i sve ostalo što prethodi kretanju, sad već prolazi bez imalo nervoze, žurbe ili ponavljanja. Postalo je dio svakodnevice, kao umivanje ili pranje zuba.

Jutro je hladno, a dodatna hladnoća dolazi iz razloga da se penjemo i putujemo na 1200 m.n.v. Koliko godi, toliko i zabrinjava, jer sam se sjetio da još uvijek nemam ništa dugi rukav. Polako nestaju zalihe goriva pa gledam, možda bih i pojeo nešto iako još nije ni podne. Izabrana pumpa, iako ima oznaku restorana, isti ne ostavlja dobar osjećaj, pa biram orašide i na nagovor djelatnice, neke lokalne krafne. To mi je pogonsko gorivo za iduću, i ne baš kratku dionicu. Sad kad sam blizu ostvarenja svih ciljeva koji su mi dodatni padali na pamet (glavni cilj je bio doći do Marakeša), kad sam se stabilizirao duhom i tijelom, vožnja ide sve bolje i sve duže dionice radim. Zaustaviti me može jedino neki prizor koji želim zabilježiti.

Ove planine u daljini stalno privlače moj pogled, ne poznajem ih, a rado bi ih upoznao. Izgledaju tako izazovno. To moraju biti Pirineji, nema što drugo, i sve si razmišljam kako moram preko njih (ili kroz njih) želim li nastaviti. Malo strahopoštovanja izazivaju bijele kape, ali nema straha. Glad je druga stvar koja me pokušava zaustaviti, ali dok sam ja tražio pogodno mjesto nestao je autoput i krenule su oznake za Francusku. Proputovao sam od juga do sjevera Španjolske, većinom po autoputu, bez i centa plaćanja. Lijepo.

Pokušavam pronaći mjesto za hranu, ali idem na osjećaj i ni jedno me ne privlači, pa ne stajem. Ne moram ni na snijeg, jer postoji tunel kroz planinu, i eto nas u Francuskoj. Bilo mi žao jer sam putem konačno vidio ozbiljne skupine motorista, i znam da se u blizini skrivaju sigurno prekrasni prijevoji i ceste. Osjetio je to Zemo, i okreće na neku manju cestu, oznake uz nju ukazuju da se radi o “putu sira”, i to je upravo ono što mi treba da se malo probudim od guslanja po autoputu. Cesta se i penje, što je dodatni bonus. Naravno, gdje ima sira ima i stoke, koja pase okolo. Nije visoko ali je prizor lijep i vrijedan stajanja za slikanje.

Koliko god me ovo duhovno hranilo, sad više nema odgađanja i stajem na uređenom odmorištu pa vadim hranu iz kofera. Tu su još i krafne, okus im je drugačiji od naših, nekako mene vuče na smokve, ali su pošteno slatke i dobar su izvor kratkotrajne ili dopunske energije. Iako je teško vjerovati, još u zalihama ima i K plus kruha produljene trajnosti. Mogao bi konkurirati “lembas” kruhu kojeg su Frodo i Samwise koristili na svojem putovanju prema Mordoru. Sad mi se čini da sam stajao prije nego je gornja slika nastala, ali nije previše bitno za priču. Bitnije je da sam ja već ovdje nekako gledao više u smjeru prema doma nego prema zapadnoj obali, pa odabirem da idem prvo u Pau, no skroz smetnuo s uma da nisam znao Zemi reći točno kamo, nego sam odabrao nasumičnu ulicu i kućni broj. Dodatno, čim sam počeo stajati na prvim semaforima, Gandalf radi na duplo višim okretajima od normalnih i neda se umiriti. Te dvije sitnice su razlog što sam prošao kroz ciljnu ravninu i dio staze bez zaustavljanja. Kad sam shvatio zez s navigacijom, a dijelom i zbog ranjenog Gandalfa, više mi se nije vraćalo.

Zašto Pau? Oni koji prate uradke Top Gear ekipe su mogli u jednom od zadnjih uradaka, The Perfect Road Trip, gledati kako Jeremy i Richard putuju od Venecije prema Pau. I da naglasim, dobrim dijelom putevima koje sam vozio prošle godine. Pau su odabrali kao mjesto gdje je sve počelo, sad nisam siguran, ali mislim da je Grand Prix nastao ovdje. Kako oni nisu uspjeli doći do Pau, jer ih je francuska policija poslala doma s zabranom vožnje od tri mjeseca, ja sam htio dokazati da sam bolji od njih :).  I jesam, evo slike na odlasku.

I to što sam bolji od njih mi ne pričinja neko posebno zadovoljstvo. Oni su imali ekipu snimatelja koji su odvezli doma, a meni je Gandalf bolestan, i ako padne, morat ću tražiti lječilište za njega. Ovo je drugi znak (uz lagano bacanje ulja na čepu), i sad to već ozbiljno shvaćam. Nema više lutanja, ide se direkt doma. Ali, Lourdes nije daleko, pa zašto mu još malo ne okrenuti nož u srcu? Ceste su lokalne, i polako se putuje. Žedan sam i ja i motor. Biram neku neuglednu pumpu s čudnom naplatom, ali je zato cijena odlična. Istina, nema ni vode za kupiti, ali zato je diskont odmah do, pa odlazim u njega kako bi kupovinu iskoristio i za razgibavanje.

U Lourdes-u neznam kamo trebam ići, ali nezna ni Zemo, pa se vrtimo dvaput istim putem. Sve bi on tu negdje, ali to su pješačke zone, i nije ovo Marrakech, ne izaziva mi se službeno osoblje. Nekako uspijevam naći put okolo, i dolazim s druge strane, do samog žarišta zbivanja. Zašto sam ovdje? Da kupim majci neki suvenir, ona noćima ne spava dok putujem. Lijepo obrađen kip od bijelog kamena guram u već prepuni kofer. Da zahvalim na podršci, što nisam do sada izgubio ni snagu ni volju. Nisam imao nikakvih zahtjeva vezanih uz sebe, ali za ostale u familiji se pomolio (iako ni tad još nisam znao neke stvari). I da, Lourdes je poznat po čudesnim ozdravljenjima, možda se Gandalfu posreći.

Sve to nije dugo trajalo, i tu je ustvari završio avanturistički dio (lutanja). Odluka je pala, direkt doma, pa na Zemi klikam na ikonu Home. Brojka koju je izračunao bi me nekad bacila u očaj, ali sad je to “baby light”, dva dana puta :). Ugasio sam ograničenje na izbor cesata, pa smo ubrzo na autoputu. I tako prolaze table za lokalne znamenitosti, i ja si sve nekako razmišljam da je vrijeme potražiti smještaj. Moju neodlučnost su riješile prve kapi kiše, i bez razmišljanja silazim na prvom mogućem mjestu. Tražim  nešto u blizini, i biram prvi prihvatljiv po cijeni i ponudi. Nisam ni gledao da je u stvari unazad dvadesetak kilometara, i to je super ispalo. Bježeći pred kišom, uspio sam pronaći hotel i istovariti stvari. Kad sam završio, počelo je pljuštati.

Vlasnik (barem mi se tako činio) ovog hotela nije krio svoje hrvatske korijene pa i njega i mene to zabavlja, ni putovnicu ne traži. Kombinacija hotela i vlasnika me neodoljivo podsjećala na onaj iz Fawlty Towers serije, ali je falio ostatak društva. Internet, krevet, televizor i lupanje kiše po prozoru. Neće me izvući nikakav zov hrane, dobre su i krafne s energetskom pločicom. Spuštam i rolete, da me slučajno sunce ne digne prerano.

790km i 135€ je danas odletjelo. Nije bilo ni ručka ni večere, osim iz kofera. Ali zato vozio s pogledom na Pirineje i naklonio se automobilističkim i vjerskim božanstvima.

01-06-2014

U toku regeneracije (spavanja) nekoliko mi puta prošlo kroz glavu da bi ujutro trebao baciti pogled na razinu ulja (nisam par dana), i malo me kopkalo da, ako baca ulje lagano, onda bi kiša lagano mogla i unutra. Naravno da sam do jutra sve zaboravio, i kad sam vidio da ne pada kiša više, samo nabacao stvari na motor i po gasu. Eh, ali fućkaš čovjeka koji se neda nagovoriti, i nismo više na najkraćoj ruti prema doma. Glavni razlog za to je što najkraća ruta ide autoputom uz Azurnu obalu i Provansu, a to sam već više puta prošao, ne volim gaziti stalno po istim koracima. Okretanje prema sjeveru je otvaralo i neke dodatne mogućnosti – izbjegavanje Italije kružnim obilaskom preko Švicarske što bi uključivalo vožnju po planinama prema Ženevskom jezeru, skok na Grimselpass po zvono, eventualno vidjeti i rodbinu i takve gadarije.

Naravno da precizan plan nisam imao, pa sam samo nagovorio Zemu da ide prema Lyon-u i prašio autoputom. Kako jučer nisam nigdje stao za hranu, a i gladan sam, kod prvog tankiranja odmah tražim i za sebe nešto. Imaju neki meni sa sendvičem, pićem i muffinom pa ajde, daj što daš, kad već nema bolje. Sendvič je bio zasitan, a muffin dosta sladak i jedva sam ga uspio prožvakati. Javljam se i dežurnoj ekipi doma s opisom problema motora – stiže odgovor, samo gas, dovest će te on doma. Prije kretanja sam svejedno bacio pogled na ulje i obrisao mastan dio. Pun tank motora i mene i obrisana musava usta, zna li netko što se sprema? Naravno, maraton.

Sad više čak ni ne držim idealan ritam, ni ne gledam previše okolo (nije ni pogled kao u Španjolskoj). Gandalf bez problema prihvaća opuštene uzde, i nešto bržim tempom jurimo prema sjeveru. Naravno da ovo jurimo povremeno prekidaju naplatne kućice…grrr :). A da baš ne zaspim od uzbuđenja, spojio telefon na BT od kacige, i pustio muziku. To je bila kobna greška. Prvo primio dva poziva, i pokušao se javiti, ali od buke nisam baš ništa čuo. Pa me to kopkalo tko me treba, i stao da provjerim, i bez veze, netko krivi broj birao. Em stao, em potrošio lovu za bezveze. E sad više ne stajem nikome, i samo pojačavam glasnoću muzike. Trebalo mi je 3h i 50 minuta da spalim gorivo, u ovom jačem ritmu. I to je to, iako nedavno rekao da neću ponavljati vožnju od punog do praznog bez odmora, danas to ne izgleda strašno. Točim malo prije Lyon-a, vraćam Zemu na najkraći put prema doma i nastavljam. Nekako slušajući drage pjesme, i razmišljajući što sam sve napravio zadnjih dana, i gdje sam sve bio, zaključio da je stvarno bilo dovoljno. Jako mi je teško pao prolazak kroz Alpe, i putokazi za krasna mjesta i ceste u planinama koje sam prošle godine prolazio. Odustao i od zvonca, sad imam marokanske ukrase, nisu tako atraktivni ali su meni sad već jako dragi. A familija će svakako preživjeti i bez toga da me vidi.

Kad sam vidio cijene tunela, i kad sam se sjetio cestarine u Italiji, tješio sam se činjenicom da sve treba probati jednom u životu, i da ću se sjetiti drugi put odabrati put preko planine barem. U tunel uđeš u Francuskoj a izađeš nakon 13km u Italiji (Frejus). Ne stajem uopće te radim i drugu maksimalnu dionicu zaredom (dva tanka bez odmora, ova dionica 4h15min trajala). Želio vidjeti da li mogu ja, i da li može motor. Motor bez problema, i ovako malo ranjen, a ja opet ispao slabija karika. Nije sramota priznati da si umoran nakon 800km u komadu na motoru. Iako bi u nekoj gadnoj teoriji i do doma mogao nastaviti, razum pobjeđuje i tražim smještaj. Iznenađuje me relativno slaba ponuda, i da sad ne skrećem s puta, biram nešto uz autoput, nešto čiju adresu Zemo nezna, pa palac mjerom određujem lokaciju. No, čim izašao s autoputa, ukazao se restoran s velikim parkingom i kamionima, te iako Zemo nije potvrdio destinaciju, poprilično umoran ne sumnjam da je lokacija kriva. A da je kriva, posumnjao sam kad sam ušao u sobu, a sumnju potvrdio kad sam tražio detalje za Internet a njega nema. Sila je tako htjela i ne pada mi na pamet sad više ići tražiti dalje. Krevet i soba ne izgledaju nešto, wc je zajednički, klima ne radi, televizor ima dijagonalu mog mobitela, ali nešto sigurno privlači kamiondžije, nije sigurno ovo što sam dosad vidio, a ako je cijena, onda ću barem jeftino proći.

Kako vozio bez stajanja od jutros, tako i ogladnio, pa makar i umoran, i makar još španjolskih krafni imao, krenuo u restoran. A tamo se skrivalo iznenađenje. Ogromna sala kao za svadbe, birtijaški stolovi, buka kao u garaži formule 1, a konobarice trčkaraju okolo i zadnjim snagama pokušavaju uslužiti toliko mnoštvo. I nisu samo kamiondžije, ima tu familija i starijih parova. I dalje mi nije jasno u čemu je kvaka, ali sad već sve manje razloga može biti. Dnevni izbor hrane je na talijanskom, i ništ ne kužim (naravno), a bome ni jadnicu zaduženu za moj stol pa zove kolegicu koja perfektno govori engleski. E sad, nisam ja neki ekspert ali jedva i nju nešto razumio u ovoj buci. Ali kad je hrana počela dolaziti, sve je sjelo na svoje mjesto. Obilno i fino. A zanimljivo, u izbor ulazi i pola litre crnjaka. Naravno da sam odmah naručio i dodatnu Colu, pa kad sam sve potamanio i popio, te nakon par dana apstinencije vani zapalio (nisam imao želje prošlih dana, pa nisam ni kupovao), ošamutilo me pošteno te “trdi ko balta” otišao na spavanje.

Tehnikalije kažu da sam okrenuo malenih 1040km, ali zbog ručka, večere i dodatnih tunelarina spalio nemalih 250€

02-06-2014

O zadnjem danu puta nema se što puno pisati. Kako sam se srušio jučer prepunog trbuha, tako se baš i nisam najbolje odmorio. Na parkingu pustoš, ni jednog jedinog kamiona. Jučer sam namjerno malo više potegnuo kako bi za zadnji dan ostalo manje. Manje ne znači i lakše, jer kako se ide prema kraju sve je teže ostati u potpunosti koncentriran. A svaki metar je podjednako opasan. Nisam uspio proći Italiju bez tankiranja, jer nisam baš ni posebno pazio, i ta nepažnja me došla ravnih 20€ za 10l goriva. U Sloveniji sam Gandalfa počastio s malo boljim gorivom, kod Logateca i sebe sa sendvičem. Nisam nigdje posebno stajao, niti sam bio nešto posebno umoran. U 16h (još za radnog vremena) stigao i do firme, da podijelim još krafne koje su se pokazale kao odličan izvor brzinske energije u krizi, i da se ukažem. Sat vremena kasnije su već i koferi bili prazni, i oprani. Za svaki slučaj, ako se prilika ukaže, da već sutra mogu krenuti dalje. Ovo je prvo putovanje u kojem sam ulovio ritam vožnje dan za danom do kraja, i ne osjećam nikakav poseban umor niti potrebu za odmor. Znači li to da sam postao pravi dugoprugaš? Vjerojatno neću nikad postati, jer previše drugih zanimacija imam, ali ću se barem zabaviti pokušavajući.

Tehnikalije kažu 730km (nije baš ni malo) i 90€. Slike na kraju

Zastava na kraju nije svježa kao na početku, ali je izdržala sve torture

Slika čarobnog ćilima i poklona

a na kraju je pala i kubanka

Zaključak

Neznam kako da krenem, pa onda dva savjeta u Max Bunker stilu:

• Da bi stigao ne smiješ (odu)stati.
• Da bi se vratio ne smiješ se pokvariti.

Ovo je definitivno bio put koji sam najviše planirao. Naravno, jer sam bio u velikom strahu. Put do Marakeša je bio isplaniran u potpunosti i to vrlo zahtjevno. Ili sam dobar planer, ili sam imao puno sreće, ili pomalo oboje, jer sam ostvario sve zacrtano. I sad nakon, kad pomislim na 4 dana Zagreb-Marakeš, sam, motorom, nije mi svejedno. Povratak nije ni blizu bio planiran, ali su postojale neke smjernice. Ideja mi je bila probati, da vidim kako se snalazim u takvoj situaciji. Ne mogu se požaliti pa ili se dobro snalazim ili sam imao puno sreće, ili pomalo oboje :).

Imao skriveno nešto financija na raznim mjestima. Nije mi trebalo.
Imao hrane toliko da i vratio dio, a puno koristio.
Imao putno osiguranje. Drago mi je da nisam trebao.
Imao sve što mi je trebalo (od odjeće, obuće, higijene…).
Ništa nisam izgubio/zaboravio putem, ukralo jedino jedan ukras.
Upoznao divnih ljudi putem.
Trgovao s arapima i berberima.

Motor je pokazao da još duha u njemu ima, i da još nije vrijeme za veći (ako ikad i dođe). Ni u jednom trenu nisam imao osjećaj da mu ono što tražim od njega predstavlja problem. A ritam sam određivao prema tome kako je meni najviše odgovaralo. OK, trebalo bi poraditi na komandama, koje su pretvrde. I sigurno bi s novijim bilo još lakše, ali zasad sam ja slabija karika. U ovom putovanju, ja popio više svojeg lijeka nego Gandalf ulja. Odijelo vrijedi svaki euro, oduševljen sam njime. Putovanje autoputom nije idealno, ali u slučaju potrebe prolaska puno kilometara u kratkom vremenu nema baš alternative. Muzika u kacigi pomaže, pa makar i krčavi radio. Sama kaciga (i spomenuti ugrađeni radio/BT komunikacija) su ispod nivoa ostale opreme. Čini mi se da bih mogao bez navigacije, ali Zemo mi je bio veliko olakšanje putem. Na povratku toliko ulovio ritam putovanja da mi dan nije bio ništa naporniji od uobičajenog radnog dana.

I tako, naučio sam da puno mogu, da solidno planiram i da se solidno snalazim, još malo mi se smanjio svijet. Naučio sam i da ovakav tip putovanja nije jeftin. Maroko i Španjolska su definitivno nešto što bih ponovio, a Pirineje ću morati jednom pregaziti. Sahara je isto ostala blizu a daleko. Ah… to već vodi u razmišljanje kamo krenuti slijedeće, i to razmišljanje trenutno nigdje ne završava.

Do idućeg lutanja, budite mi veseli, i slijedite svoje snove!