Operacija “Pičkin dim”

20.06.2019. dan šesti (četvrtak) – dio 2 “Demokracija”

Dobro je da je blagdan danas. Ali nije to slučajno. Još u planiranju sam tako zacrtao kako mi posao ne bi (po)kvario doživljaj. Nije da ga inače baš ima previše, ali za svaki slučaj. Jučer, nakon što im je servirana topla juhica, idiotima je servirana, uz opciju 3.0 plana, i nova opcija za povratak. Za 3.1 verziju plana nisu znali da postoji. Ta verzija je nastala nakon razgovora s Borisom Rukavinom, on nikad nema pravi savjet pa ga iznova i iznova pred put zovem i dajem mu šansu da se popravi. Iako dugo nije zalazio u ove krajeve imao je dvije preporuke – voziti cestom koja prolazi zapadnom obalom Norveške i posjetiti Lofote. I tako 3.1 verzija plana uključuje zapadnu obalu Norveške skroz do Trondheima, za razliku od 3.0 koja za istu destinaciju uključuje puno više Švedske. Do jučer ni sam nisam donio odluku o verziji povratka ali kako su se dosad pokazale ispravnim sve Borisove napomene, a obzirom da smo do ovdje super stigli, kak nas u stvari i solidno vrijeme prati, tako sam odlučio da probamo 3.1. Trebao mi je još barem jedan idiot glas, ili ću biti primoran aktivirati V.V. ovlasti. Ekipi sam dao mape, rute, udaljenosti, pustio im bubu o ljepoti ceste. Kako ja loše pregovaram, dao im da razmisle o svemu do trenutka kad krenemo u smjeru doma. I sigurno si oni misle da je to slučajno. Ne poznaju me dovoljno da bi uočili zamku.

Vratimo se u sadašnjost. Nakon što smo malo prigrizli, odgledali malo dramatičniji dolazak na rt helikopterom, ispraznili lijek te zalijepili nagrade motorima, nismo više imali nikakav izgovor da ne kremo prema doma, naravno po 3.1 verziji plana. No, Gandalf je do ovdje razvio sasvim zanimljivu osobnost. I ma koliko ja god bio vođa puta, on je taj čija je zadnja. I sasvim pristojno dugo vremena ne želi upaliti zeleno svjetlo neutralne brzine bez kojeg nema paljenja. Kasnije sam saznao/naučio da bi prekidač kvačila trebao premostiti taj problem, ali taj prekidač ne radi od kad je motor kod mene. Prvi dio ceste se vraćamo istim putem, ali bez obzira na to, svježa baterija ide i u kameru na kacigu.

Video finalne dionice u suprotnom smjeru je tu

Video ostatka je samo spojen, nije ubrzan, traje 40minuta, samo za uporne.

U zraku se osjeća miris palog morala. No, koliko god kroz komunikaciju, ili kroz stil vožnje, osjećam nedostatak motivacije kod idiota, toliko se više fokusiram (i pokušavam biti koristan). Pauzu radimo kad procijenjujem da bi baterija u kameri trebala biti pri kraju. I nije jedina, odmah se neki primaju cigareta a neki telefona. A i ručak je malo ožednio.

Njihovo sanjarenje, spavanje ili samo nedostatak odlučnosti iskorištavam u idućoj dionici koju rastežem skoro na dva sata. Bilo je tu i nekih pustopoljina putem. Kad su moju podlu nakanu prozreli već je bilo vrijeme za tražiti smještaj, hranu i slično. A to nije moj posao. Ne mogu se ja rastrgati, svi trebaju imati osjećaj korisnosti. Dugo smo mi tu vijećali, da bi završili u 1500m udaljenom kampu. I tu je opet moj red, kao najljepši od tri idiota, posao mi je razbiti barijere na recepciji, dogovoriti smještaj i naravno platiti. Makar trenutno nema slobodno, za tri idiota će se osloboditi uskoro, a u međuvremenu možemo koristiti kuhinju i ostalo što ima u ponudi kampa. Sjajno, ionako trebamo u lov za hranom. Traženje dućana je zadatak za idiota Bana, moje je samo da odaberem hranu za dvojicu (onaj drugi čuva motore i znate već kaj radi). Prije hrane su frižideri s pićem, i vidi teta kako gledam na limenke s pivom, sve njoj jasno. Nema veze što nemam pojma da zabrana prodaje alkohola nastupa na snagu za 5 minuta, i nema veze što ja neznam koju bi marku odabrao, bitno da znam treptati okicama. Dvije tete mi pomažu i prije zabrane je, ne baš jeftin, six pack na motoru. Vraćam se po hranu, ostale napitke, ljepilo i slično. Posao mi je to sve i platiti. Za usporedbu cijena… u diskontu – 6 piva u limenci 175kn – 3 gotove večere za podgrijati, 4 i pol litara vode/sokova, ljepilo, staklenka Nescafe kave 230kn… noćenje u sobi brvnare za nas troje 480kn

Na putu dosad ovo je prvi put da smo kupili gotove večere, koje treba samo raspakirati i gurnuti u mikrovalnu, ali i to zapinje. Sebe počastio ljutom kineskom Szechuan varijantom solidne kvalitete i to me oraspoložilo toliko da sam svojevoljno i svo suđe oprao, iako mi je to jedan od najmrskijih poslova. Sad je već i soba trebala biti slobodna, ali po međusobnoj komunikaciji ekipe u kampu vidimo da je neki izazov. Biciklist, koji isto s Nordkappa dolazi, ih je zamolio da mu iznajme na par sati kako bi malo odmorio. I tih par sati je odavno isteklo, a oni ga ne uspijevaju probuditi. Pa i kad su uspjeli, još čekamo da počiste. To je sve toliko dugo trajalo da su nam dali posteljinu gratis, a povremeno su se spominjali i ručnici i sauna. Sreća da sunce ne može pasti ispod obzora. Kad smo konačno dobili dozvolu, radi se formacijska, otvara se novi lijek, kupljen još u Estoniji, otvaraju se pive. A neki čak i opremu krpaju, što otvara NNI (novu nagradnu igru).

Obzirom da smo kasno krenuli, vozili po ograničenjima i puno vremena izgubili kod globusa / pauzama još smo solidnih 450km odvozili.

21.06.2019. dan sedmi (petak) “Banane”

Nešto kukuriče…jel moguće? Izgleda da sam konačno uspio 6 sati odspavati. Očito je pao dio tereta, ili me je konačno ulovio umor. Doručak. Ova dva idiota si (konačno) kuhaju kavu, kako nisu ponijeli od doma (a rekao sam im da ja nosim čaj, a oni neka si uzmu što im treba), tako tek nakon jučerašnjeg diskonta dobili priliku. A meni će sad ostati viška čaja. Čistimo zadnje zalihe koje još imamo od doma. Ostaju samo čvarci. Jutros ne perem suđe.

Sedmi uzastopni dan na cesti, svi smo u situaciji u kojoj nikad nismo bili, nema forsiranja a ni kretanja prije nego se ME prijavi da dežura. Dok smo konačno skupili volju da natovarimo motore, a i dok sam ja uspio dočekati Gandalfovu volju da upali, temperatura je porasla na 15 stupnjeva. Uz cestu gledam kuće, dvorišta, zgrade, aute i, osim pokojeg auta s velikim dodanim prednjim lampama, ne vidim ništa posebno. Malo mi to sve čudno, ipak smo još uvijek duboko na sjeveru. Meni to sve zasad izgleda ko “pičkin dim”.

Cestu E6 smo jučer počeli koristiti ali smo tek danas, nakon prve malo zagužvane dionice, stigli do onoga o čemu je Boris pričao. Cesta vijuga uz fjordove, spojena mostovima i tunelima. Divni pogledi na osamljene kuće, male marine, otoke ali i brežuljke pod snijegom u daljini. Znak uz cestu pokazuje samo jedno mjesto, Narvik, na 500tinjak km. Pa to je pičkin dim za idiote. Pale vozi naprijed, ja iz sredine snimam njega i cestu. Nakon mnogih “savjeta” prethodnih dana danas vodi sasvim pristojno ali to nije razlog da ga pustim na miru. Zovem na komunikaciju, čim je čuo da sam ja odmah okreće glavu u svim smjerovima, ali već ja vičem Kud juriš? pa automatski pušta gas, naravno bez potrebe jer vozi kako treba. Objašnjavam da se zezam, neka samo tako vodi dalje, ali neka u zgodnoj prilici za slikanje zaustavi kolonu. I tako bi. Jedan lijepi naljepnicu odmah, drugi sprema opremu za slikanje formacijske, a treći? Ali nije to sve, ide novi live video za naše pratitelje dok Darko slaže GoPro Bedekovčina ed. ver 1.0.

Idućih sat vremena nastavljamo u istoj formaciji, samo sada već i Darko snima. Vrijeme se kvari i sve je oblačnije. Obzirom da vrijedni Norvežani nisu sve fjordove spojili tunelima nailazimo na zavojit uspon. Sreća da je kamera ostala bez baterije. Popeli smo se samo 200-300m od razine mora ali je to divne poglede učinilo još divnijima. A temperaturu (ili samo osjet) smanjilo drastično. Velike fleke starog snijega na sve strane. Prilika je to za slikanje. Tu se slaže i GoPro Bedekovčina ed. ver 2.0.

Iako solidno hladno, stavljam rukavice bez prstiju, i mali foto aparat na uzici oko ruke. Idioti se križaju, ali slušaju upute. Isprobavam malo slikanje u vožnji. Poneka slika čak i solidno kadrirana, ali ograničenja foto aparata su očigledna.

Brzo smo nazad na razini mora i temperatura se vraća u normalu. Malo se (nepotrebno) vrtimo u traženju benzinske, i to ne jednom nego dva puta. Prvo tankiranje na karticu. Guram Master, traži pin… neznam na pamet ali nećeš razbojniče, imam ja PIN zapisan u telefonu…upišem, kaže krivi PIN…hm, možda sam ga upisao obrnutim redoslijedom u telefon, neću sad isprobavati, za Maestro koristim češće i znam sigurno. Tankiramo, i u kratkom stajanju promatramo neki oldtimer kako prolazi. Još par slika iz ruke u vožnji.

Oko dva sata poslije podne, kad je doručak odavno ispario, a ljepota krajolika više nije mogla nahraniti dušu, stajemo ispred trgovine u nekom selu. Dva u nabavu, treći na straži. Trgovina ima stol i klupe ispred, i to nam je dovoljno da se nahranimo. Ali prvo još jedan live uradak…s naglaskom na banane.

Da li smo našim glupiranjem, ili bolje da napišem majmuniranjem, razljutili kakve bogove sjevera ili je Norveška jednostavno odlučila konačno pokazati pravo lice, odgovor neznam. Nije ni da nije bilo očekivano, kako god danas napredujemo prema jugu tako su oblaci postajali sve gušći, tamniji i teži. Kad su nam već skoro legli na glavu, počela je lagana kiša. Koliko god optimista bio, počela je tako samouvjereno, da nije baš ostavila mjesta nadanju kako se radi  samo o lokalnom osvježenju. Meni je to dovoljno da se zaustavim i navučem kišno odijelo. Ova dva idiota misle drugačije. Kako je odluka “na osjećaj”, ne vidim potrebu da im forsiram svoj izbor.

Broj tunela se ne smanjuje, i svi su dugi. Sama vožnja kroz njih obično nije posebno uzbudljiva, pa makar bili vijugavi ili imali uspone/nizbrdice. Uzbudljivo je iščekivanje što nosi svjetlo na kraju. Gotovo uvijek je vrijeme s druge strane osjetno drugačije od onog prije ulaza. Kao kakvi portali iz SF filmova. I tako, samo je bilo pitanje trenutka kada će nas teleportirati na set filma s jakom kišom. Bila bi prava šteta putovati ovim krajem a ne vidjeti takvu scenografiju. Odmah je lakše zamišljati težinu ribolova na tim malim brodicama koje gledam kroz dan. I kad teškim i hladnim kapima dodaš prstohvat vjetra, shvatiš zašto imaju tako dobru formulu kreme za ruke. Začahuren u svom oklopu čak uživam i zahvaljujem nebu što mi je eto pružilo priliku. No, uživanje nije baš dobar opis za ova dva idiota iza mene. Bar za jednog sam siguran, jer ne krije kako je pogriješio i kako se za*ebao što je slušao trećeg. Bez direktnog zahtjeva, ispunjenog u tri primjerka, s priloženom krvnom slikom i biljezima, ja se ne zaustavljam.

Zaustavlja me kolona vozila kojoj ne vidim ni dužinu ni razlog. Osjećaj mi govori da ostanem gdje jesam, ali lako je meni stajati na kiši kad oklop drži i uživam, teže mi njih gledati pa zanemarujem osjećaj. Vrlo lagano i opušteno vozimo uz kolonu do trenutka kad se na njenom čelu u daljini nije ukazala osoba u reflektirajućem prsluku koja je svojim hodom i pojavom, čak i kroz potpuno mokar vizir, autoritarno djelovala. Taj osjećaj ovaj puta ni ne pomišljam ignorirati, samo gledam gdje je rupa da u zemlju propadnem. Kolona na početku srećom nije zbijena pa se zavlačim skroz desno i koristim vozila ispred kao obranu od pogleda. Ko se nije skrio, magarac je bio, iza pika ne pali, ja idem!  Sad barem znamo da su razlog stajanja radovi u tunelu. Promet naizmjence teče tako da kolonu predvodi službeno vozilo, u stilu sigurnosnog auta u formuli. Kad je konačno safety car ugasio rotirke i znakovi pokazali da trka može biti nastavljena brzo smo riješili vozila ispred i vratili se u rutinu. Rutina znači spavanje…a spavanje nije dobro. Zaustavljam nas na nekom malom proširenju, pijem Colu, pušim ali ne skidam ni kacigu ni rukavice…ekipa ne korigira opremu.

Kiša čak povremeno malo i popusti, ali onda krene još jača, hladnija i teža. Idiotu Banu puca film i odlučuje pregristi lošu odluku. Koristimo zaštitu benzinske kako bi u donekle humanim uvjetima prekasno navukao kišnjak, šteta je već bila napravljena. Oblači ga i Pale. Nažalost, njegova tvrdnja da neće padati ako ne obuče kišnjak, baš ne drži vodu, kao vjerojatno ni njegova oprema, ali neće priznati ni sebi a kamoli nama. Ritam nam nije sjajan ali riješili ostatak iz jučerašnjeg plana te nam se približava trenutak bitne odluke. Na autobusnom stajalištu, još daleko na sjeveru ali i daleko od Narvika, neki puše, neki petljaju po telefonu, a neki ravnaju leđa naslonjeni na zid. Idealna prilika za dogovor. Dosad sam već donekle upoznao ekipu i svjestan sam da neće biti po mojem, ali čak ne tugujem previše jer mi težina oklopa (ili ovih oblaka što vise nad glavom) ubija leđa. O čemu se radi? Tri su opcije. Desno su Lofoti, lijevo je Švedska a ravno dalje ruta po 3.1 verziji plana. Zajednička odluka (ako ste dovoljno stari da vjerujete u to) je da ćemo Lofote ostaviti za neko drugo (ljepše) vrijeme, a da nam još nije dovoljno Norveške.

Znanje povijesti mi preslabo da bi znao koliko je vremena i žrtava bilo potrebno Nijemcima da osvoje Narvik, grad koji zbog zaštite planina i povoljnih struja, iako je 200km unutar polarnog kruga, ima podnošljivu klimu i predstavlja bitnu luku. Znam da je nama trebalo ne baš lakih dva sata od zadnje pauze. Mnoge oznake uz cestu ukazuju na razne znamenitosti povezane s bitkama tog strašnog II. svjetskog rata, ali one nikako nisu u našem planu. U stvari, kad bolje razmislim, mi uopće plana nismo imali, samo odluku o smjeru. Na jedan oveći most u nastavku ne reagiram dovoljno brzo. Bilo je mjesto za stati ali s lijeve strane ceste. Istog trena dolazi ćuška po zatiljku s začelja pa stajemo nakon mosta. Pogled nije tako dobar, ali pauza nam svima treba. Treba nam sad već i hrana i smještaj pa ekipa pronalazi potencijalni kamp na 15 minuta udaljenosti.

Velike oznake najavljuju da je kamp ipak nešto veći od onih u kojima smo dosad bili. Na recepciji je vrijeme za nastavak majmuniranja. Nakon što smo se predstavili, i objasnili naše potrebe, ne vidim kako bi nas djevuška mogla odbiti. Ima ona malu brvnaru dovoljnu za nas, cijena nam je OK, ali nudi i čišćenje na koje nakom malo internog pregovaranja ipak pristajemo. Nije u redu da Pale mora još i kuću čistiti, uz sve ostale obaveze koje mu trpamo. Mi za nju imamo naljepnicu. Dok peglam karticu za tih 750kn saznajemo da se vodeni park otvara sutra, da djevuška ima dijete koje ga testira ali na neku moju primjedbu odgovara i da ju čeka operacija. Što sve čovjek može saznati u 10 minuta? U oblačnom i kišnom danu kamp ne izgleda tako lijepo kao na slici.

U brvnaru ulazimo samo toliko da bacimo pogled i upalimo grijanje. Pale dobiva dobru i lošu vijest. Našli smo smještaj ali on čisti ujutro. Iako kamp ima i egzotični restoran (mislim turski) zbijamo se opet u formaciju i odlazimo u potragu hrane. Da idiotu što čuva motore i dimom tjera komarce od njih olakšamo čišćenje ujutro kupujemo i papirne čaše i tanjure. Hrana, cuga, pribor…320kn. Da nagradim idiote što su bili dobri kroz dan, ali i da im dam vremena da si slože opremu na sušenje, puše ili petljaju po telefonu, primam se kuhanja juha po izboru i slaganja večera.

Brvnara ima 2 kreveta na kat (4 ležaja) koje dijelimo na način da Ban ima pravo prvoizbora a od ostatka meni ide donja pozicija kako se ne bi, nakon što završim s poslom, nekome penjao iznad glave dok spava i sanjari djevuške. U toku dana napravili 520km za 320km zračne udaljenosti. Nije baš bilo pičkin dim kako se činilo u početku. Sažetak snimljenih video materijala i ruta u nastavku.

22.06.2019. dan osmi (subota) “Baja Patak”

Dva se dana zaredom naspavati, to ne bi bilo u redu. Ubijaju me leđa dok ležim u krevetu. Na podu predsoblja je bolje. U noći se Ban probudio i vidio prazan krevet ali njegova radost da je V.V. otišao nije dugo trajala jer me uočio na podu prema izlazu. Novi dan, novi izazovi. Kiša lagano pada, ali danas nije debela i teška, nego mršava i lagana, ona koja se zavlači u svaku poru. Jutarnju rutinu radim na miru jer ostatak kampa još spava. Brvnara nam nema WC/tuš pa koristimo zajedničke kabine u centru kampa. Velike, čiste, svijetle i prozračene – nemam prigovor. Prije doručka imam još jedan zadatak za idiota Pale, zadatak na koji malo vrti glavom. Ideja da gazi (hoda po leđima) velikog vođu je dovoljno privlačna da prebrodi strah (ili sram) zbog istog, a treći idiot sa smješkom gleda nadrealnu scenu.

Za doručak imamo jučer svježe kupljen maslac i džem od malina, na finom kruhu. Siguran sam da barem one ptice predatori paze na moje maline dok me nema, ako je nešće slučajno zaboravio. Nikome se ne žuri na kišu pa nam cijeli proces od ustajanja do pokreta traje 2 sata, a uključuje i čišćenje i javljanje pratiteljima.

Lijenost od jučer dolazi na naplatu danas. Prvo gubimo nešto vremena na tankiranje, a onda još na osjećaj okrećem kolonu lijevo iako je glavna cesta desno. Uskoro kreće sve uža cesta i ležeći policajci, sve je jasno ali osjećaj i dalje govori da je OK, no Zemo i začelje se ne se ne slažu pa se okrećemo. Gledam sad podatke…da smo još 900m nastavili, skratili bi si preko 5km. Uskoro vidim u daljini veliki most pa da ne izazovem bijes začelja odmah stajem. Ali nisu danas nešto raspoloženi za mostove, čak ni za petljanje po telefonu ili tjeranje komaraca. A ovo je samo prvi i najveći u nizu od tri koji uz pomoć dva manja otoka spajaju dvije obale fjorda.

Na ovako dalekom putu, jedno tankiranje, stajanje za sliku ili par kilometara ne čine nikakvu razliku, osim naravno danas. Ujutro nije dovoljno padalo da navučemo kišnjake, a u tankiranju/okretanju taman izgubili toliko da nam samo par kilometara ostalo do trajekta po pljusku. Dovoljno da promoče moji rukavi na odijelu i dobijem osjet mokrih ruku. Nije nam pomoglo ni to što nismo ni sekunde čekali na ukrcaj, ni što su nas parkirali na suhu lokaciju. Lokacija je pomogla da u humanijim uvjetima navučemo kišnjake i malo se majmuniramo. Nismo mi jedini motori, ima još jedan…ali njegov vlasnik crnom trakom oblijepio čizme i to mu je greška, u čopor primamo samo žutu traku. Inače, čizme mu nove i kupljene kao vodootporne…ali valjda ne za Norveške uvjete, promočile mu na sve strane. Dobro nam je svejedno došao, jer dok smo se mi majmunirali, na razglasu su pustili obavijest da motori idu prvi van i on nas na nju upozorio. Sve više mi se sviđa Norveška.

Sama cesta se nije puno promijenila u odnosu na jučer, a kiša lijeva bez milosti. Idealno vrijeme za naći kakvog dobrog zeca, uključiti zen mod i odspavati malo ali što će mi idioti reći? Nema zena, nema spavanja, ajmo malo podići ritam, pa valjda se ne skrivaju u šumarku po ovom vremenu. Iako je ispod 10 stupnjeva u zraku, i iako hladna kiša drži asfalt mokrim i hladnim, nema ni najmanje naznake da spoj guma/asfalt popušta. Ne popuštam ni ja. Dan je skroz u znaku vode. Em gledamo na morsku, em izbija iz stijena, em tutnji koritima rijeka. To je super trenutak za testiranje opreme. Na prvoj pauzi stavljam gumene tanke rukavice (žute iz Lidla naravno) ispod skroz promočenih ljetnih iz Kine. Pale navlači ronilačke koje je kupio prije puta. Moja kombinacija je OK za osjećaj (nisu mokre ruke iako bi to bilo očekivano od znoja) i upravljanje ali je osjet hladnoće postao neugodan. Pale kombinacija je s druge strane super topla i suha, ali je teško upravljati motorom. Ban nije stigao ništa divlje nabaviti pa uzima moju varijantu no njemu su ruke manji problem. Njemu voda prodire na spoju kaciga/odijelo. Rezultat je mokar vrat i sve ispod kišnjaka. Čim je malo kiša smanjila na oštro hladnom vjetru skida se gol do pojasa i navlači suhu opremu. Prilika je to za majmuniranje.

Evo i javljanja uživo

Taman kako je kiša usporila i naš Ban se u suho presvukao krenuo je nov izazov. Cesta nas sve više vodi dalje od obale, u smjeru Švedske, a to je značilo pad temperature. Svi smo se stisli u našim kišnjacima i gazimo dalje bez popuštanja ritma. Povremeno se samo mijenjamo u formaciji radi snimanja. Sreća da je Ban vodio čopor kad smo naišli na granicu polarnog kruga. Da sam ja bio naprijed vjerojatno bi samo prozujao pored ove turističke lokacije (The Arctic Circle Centre). Centar je otvoren 1990, kad je otvorena dionica E6 kroz ove nazovi planine. Davno prije njega je tu već stajao spomenik s petokrakama i s natpisom na našem jeziku. U II. svjetskom ratu (koji nas eto prati na ovom putu) nekoliko tisuća ljudi s područja Srbije, Hrvatske i BiH su poslani u logore koji su se nalazili većinom u sjevernoj Norveškoj, a jedan ovdje. Većina ih je od rada u nehumanim uvjetima ovdje i ostala, a oni koji su uspjeli preživjeti podigli su im spomenik.

Nama je sve to prilika za javljanje uživo i za formacijsku sliku, ali ledeni vjetar i pokoja kap kiše (snijega?) kvare doživljaj. Ili nam možda daju bolji osjećaj u to što su logoraši prolazili. Da li je taj neugodni osjećaj krivac, ili su idioti odjednom postali ludi za vožnjom, nisam baš siguran, ali jedva stigao otrčati po 3 magneta dok su oni već sjedili na motorima.

Nakon tri dana bauljanja po polarnom krugu vraćamo se u normalnije krajeve. I to u našem slučaju ne znači nešto dobro jer su ubrzo krenule velike dionice s radovima i ritam nam (pro)pada. Oko 17h, kad smo se konačno dovukli do Mo i Rane, ishlapjelo je gorivo u motorima, ali bome i onaj fini doručak. Prvo naravno hranimo motore pa ih nakon toga parkiramo pod zidom skladišta obližnjeg trgovačkog centra. Jedan na straži, dva u lov. Lovimo neku podrigušu za prigristi (ima još i čvaraka), ali odmah lovimo i večeru i tekuća pitanja. Sve skupa 225kn.

U nastavku nas s E6 ceste izbacuje obilazak jednog od tunela koji se radi ili uređuje. Zavojita, uska i brdovita dionica bi bila super za razbiti monotomiju da nije gužva i da temperatura još malo ne pada. Spor ritam i pun želudac znače spavanje, a kao bonus dolaze i bolovi u ležima, posljedica cijelog dana u punoj opremi stisnutoj dodatno debelim kišnjakom. Oko 20h nisam jedini kojemu je već lagano dosta, ali sam vjerojatno najglasniji. Stajemo na autobusnom stajalištu i u standardnoj formaciji (mobitel, cigareta, zid) tražimo povoljan smještaj u blizini ali nam baš nešto ne polazi za prstom. Ne uzbuđuje nas to posebno, trebat će samo malo spustiti kriterije, i smještaja uz cestu ima ko u priči. Za manje od 10 minuta smo već na recepciji nekog ne baš obećavajućeg kampa. Ovdje nije djevuška s druge strane, pa uz nešto manje majmuniranja saznajemo da ima za nas mala brvnara s 4 kreveta. Ono što nas je oborilo s nogu je cijena. Već vidimo kako će naš dežurni deda Baja Patak (sjeća li ga se još netko?) mahati repom kad mu kažemo da smo brvnaru platili 275kn!

Najmanja dosad, nije baš ni previše nova ili čista, ali ima krevete i grijanje. Više nam ni ne treba? Ekipa vrlo brzo razvlači štrik i stavlja opremu na sušenje. A i oni moji rukavi su još od jutra mokri, ostalo se više manje posušilo u vožnji. Dok jedan petlja po telefonu a drugi tjera komarce, pod ruke stavljam juhe, večere i pribor te odlazim u zajedničku prostoriju gdje sve pripremam i serviram. Čak nisu ni puno kasnili. Jedini koristimo veliku prostoriju, a Ban čak pali i nerazumljivu televiziju, nije to napravio još od Estonije, fali mu.

Tuširanje je na kovanice, moramo i to isprobati, makar cijeli dan uživali u vodi. A vode nam ni kroz noć neće faliti jer se kamp nalazi u blizini nekih velikih slapova ili nečeg pa je huk vode glasniji i od prometa. Kroz dan okrenuli 530km za 350km zračne linije, bolji smo nego jučer. Ekipa je imala problema s kacigama, shvatio bih to po njihovim pitanjima, ali moja se odlično ponašala pa sam ih ignorirao. Da je jednom idiotu jako hladno za ruke postalo je jasno kad je rad motora na pauzi objasnio činjenicom da se ručke ne griju ako ga ugasi. I tako, sve u svemu, skoro pa “pičkin dim” dionica.

23.06.2019. dan deveti (nedjelja) “Molitva”

Nedjelja je blagdan u našoj vjeri. Nedjelja je dan za odmor i odlazak u crkvu. Imali smo 8 izazovnih dana na cesti. Prošlu nedjelju se molili ruskim djevuškama. Dogovor za ovu je da odspavamo malo duže i time riješimo odmor. A prema kojem oltaru ćemo krenuti lagano nakon toga odlučimo. No, ne misli tako budilica idiota Bana koji je zaboravio da za nedjelju ima poseban alarm i već u 6 sati kukuriče pijetao tako da sve odzvanja našom malom brvnarom. Da mi je bila tekuća voda pri ruci pristavio bi kuhalo i začas bi on perje izgubio. Tako rijetko na ovom putu nađem krevet u kojem ne bole leđa, našao ga u ovoj najjeftinijoj brvnari, ali nemam sreće da to i iskoristim. Pijetao prizvao i druge životinje, ali kad su vidjele naše malo zgužvane njuške na vratima brzo se udaljile.

I što ćemo sad? Iako to slika možda ne dočarava vrijeme izgleda bolje nego jučer pa kad smo već nasilno prekinuti u odmoru, ajmo u rutinu priprema za ovaj dan. Dosta nam traje jutarnje uređivanje, doručak, spremanje opreme i čišćenje brvnare, ovaj put za stvarno. Trondheim, koji se nalazi na 350km, je bio cilj jučerašnjeg dana po planu 3.1, ali i po 3.0 pa ajmo barem to uloviti. Na cesti nema žive duše. Valjda je i u ovdašnjoj vjeri nedjelja dan za odmor ili se pošten narod trijezni od groznice subotnje večeri. Nama to odgovara i odlično napredujemo.

Nakon dva sata vožnje, na prvoj pauzi, kad Pale ne skače s motora i u skoku pali cigaretu, stvari dobivaju ozbiljniji ton.  Motor drži upaljenim i na različitim okretajima osluškuje, vrti glavom, gunđa. Nešto mu čudno, ali nezna što. I nije to sve. Ban isto ima problema s motorom, njegov povremeno ostaje bez snage, kihne i nastavi dalje. Sve to izgleda kao da su ulovili prehladu, i da sad imaju groznicu uzrokovanu mokrom i hladnom subotom. Možda smo ih trebali obrisati i pokriti. I nije to sve. Dok žvaćemo banane (i bacamo kore u šumarak jer je to bio a nema kante) uočavamo još jedan nezgodan detalj koji nam jučer promaknuo. Gume na Banovom motoru su ozbiljno potrošene. Da ne bude sve dramatično, za oko su mi zapeli i neki turisti, koji foto aparatom i mobitelima obilaze oko nekoliko cvjetova lupinusa kao da su svjetsko čudo. Mene su podsjetili na tisuće onih finskih koji nikome nisu bili zanimljivi, ali su i znak da idemo u dobrom smjeru. U nastavak krećemo nešto opreznije.

Zasad nemamo fjordove, ali dobar dio ove dionice vozimo uz jezero, što u stvari gotovo da i nema razlike. Kratko nas zaustavlja samo nedostatak goriva. Vozeći zadnjih dana kroz pustoši u kojima ni radijskog signala nije bilo, malo nam je teško palo (barem meni) kad su krenula manja i veća naselja, a i pošten narod se probudio pa je gužva na cesti. Sve to ukazuje da je vrijeme za prvu veću pauzu u danu. Jedini problem našeg plana pauze i hrane je u tome što diskont na čijem parkingu smo u 13:30 stali ne radi jer je nedjelja. Nije to problem, to je samo mali izazov da pometemo naše zalihe hrane kako bi podebljali čvarke kojih još ima. Pod izgovorom da nema izbora (a u stvari su bili odlični) i idiot Ban se njima hrani.

Nakon jezera, iako ja i dalje ne kužim razliku, vratili smo se fjordovima. Plan (onaj od jučer naravno) lovimo prije 15h. Trondheim obilazimo na sigurnoj udaljenosti. Kad je, nakon nekoliko dana, konačno došao trenutak da se odvojimo s E6 (na E39) u smjeru Atlantske ceste naravno da sam promašio. Ma nebi ja, Zemo je kriv garant. Od toga tko je kriv bitnije je da smo ipak na E39 i da ljepotom ništa ne zaostaje, već od početka pokazuje dobar potencijal. Opečeni situacijom za ručak, znatno ranije smo na oprezu glede kakve trgovine koja radi. Mislim da je Ban htio pišanje na benzinskoj s jedne strane ceste, a ja vidio (što je pravo čudo) neku aktivnost ispred trgovačkog centra s druge strane pa okrećem u tom smjeru. Sreća moja da stvarno radi inače bi me živog pojeli da sam opet omašio. Za one koje možda zanima, ne radi kompletan trgovački centar, nego samo jedan manji odvojeni dio s osnovnim stvarima. Nama je to dovoljno da za 220kn nabavimo večere i čokoladu. Tek nakon toga može Ban pješice potražiti WC na onoj benzinskoj.

Kako smo riješili pitanje hrane tako nam je ostalo “samo” voziti po planu i kad nam dojadi naći smještaj. No, ljepota ove dionice me prvo tjera da stavim kameru što znači majmuniranje i pauzu. Stavljam i kamericu na ruku pa malo pokušavam slikati u vožnji. Stvarno fali nešće da napravi koju dobro kadriranu sliku.

Ne prolazi ni pola sata nastavka a već ide nova pauza. Sada pijemo u čast okretanja brojke 150.000 kod Gandalfa. O tome kakvi su mi sve problemi krenuli nakon okretanja 120.000 ne stignem puno razmišljati jer za 10 minuta opet stojimo, ovaj puta u redu za trajekt, i to čitave 2 minute.

Na trajektu je živo. Prvo se malo glupiramo. Naša radost i mladost je privukla i starijeg lokalnog motoristu koji se raspituje o našem planu i daje savjete kako da ga dodatno poboljšamo. U duhu zahvale sam ga pokušao ponuditi našim lijekom te još jedan fiktivni život izgubio. Na cesti je prozujao pored nas kao da smo na trkaćoj stazi, ali na alkohol reagira sablazno. Spominje kaznu od 21 dan zatvora i 20% prihoda, ako sam dobro razumio. Onih 20% prihoda idiotima nije problem, jedan je nezaposlen, drugi je samozaposlen i ne daje si plaću, a niti od moje se neće dugo prehraniti, ali rešetke ne zvuče primamljivo pa brzo bacam lijek iz ruku i vadim sok.

U nastavku putovanja se još nekoliko drama odigralo. Prva je bila radi nekog mosta. Lijep, velik, stajem da se slikamo, sve po željama (Gjemnessund most dužine 1257m). No, kad je Zemo u nastavku okrenuo desno, a most ostao lijevo, idiot Pale se našao u teškoj životno opasnoj situaciji. On bi se žarko želio provesti po mostu, ali zna da bi ga nepoštivanje vodstva moglo doći glave pa po kružnom toku trza glavom i volanom, radi cik-cak vožnju, ne znajući što da odluči. Idiot Ban umire nad tom scenom koju ja ne vidim. Na kraju je odlučio ispravno jer mu je glava još na ramenima, a kroz komunikaciju mu objašnjavam da nešto mora i za drugi put ostaviti. Za utjehu evo mu tri slike s njim.

Prvi podvodni, 5086m dugačak i samo 130m ispod mora, tunel (Freifjordtunnelen) smo preživjeli bez drame. S drugim, 5727m dugačkim i 250m ispod mora, nismo bili takve sreće (Atlanterhavstunnelen).  Drama kralj Gandalf pokazuje svoju veličinu. Nakon strmog spuštanja u tunel prvo guta knedlu i to nije ništa novo, zna se dogoditi jednom na tisuću kilometara, sad je to valjda taj pa ignoriram. Ali, kad je krenuo uspon za izlazak (koji nije uopće bezazlen), i kad je počeo jedan cilindar nabijati osjetno jače od drugog, svoju zabrinutost dijelim i s prvim iza. Eto nama nedjeljne molitve, zajedno molimo samo da izađe van jer nemamo pojma što bi i kako napravili da stane ovdje, na ovoj zavojitoj uzbrdici. Meni još dodatno glavom tutnji ono prokletstvo okretanja puno nula ali to ne znači da sam popustio uzde nego upravo suprotno, da nadoknadim gubitak snage još jače otvaram difuzore i uz još jače vibracije penjemo se van na razinu mora. Već dugo se nisam tako obradovao svjetlu na kraju tunela. Kako je ovo jedina prometnica koju motori u Norveškoj plaćaju (oko 7,5eur po motoru), malo drame ima i na naplati kad mi ne prolazi debitna. Riješeno kreditnom karticom. Ovaj trošak je došao na naplatu nakon obračuna zajedničke kase i nije raspoređen, i to mi je OK, mala cijena za lijepu dramu.

Prvom prilikom nas zaustavljam, kako bi promijenio bateriju u kameri, ali pogled nije loš pa radimo i formacijsku.

Iako smo uz more i puno južnije nego zadnjih dana, 12 stupnjeva koje pokazuje termometar ne odgovara osjećaju koji daje lagani povjetarac. Spas nudi povremeno probijanje sunca. O samoj razvikanoj dionici atlantske ceste ne bih trošio puno riječi. Možda bi bila dobra usporedba s vicom za političara, pakao i predizbornu kampanju. Jednostavno prekratka i ni malo dramatična kako ju slike vabilice prikazuju. Nisam ja sumnjao u u tvoj savjet Geza, kao pravi idiot morao sam to vidjeti svojim očima (kroz kineske naoočale).

Pomalo razočarani i ne tako malo gladni volju za vožnju gubimo oko pola devet, te nakon malo majmuniranja na recepciji, smještamo se u kampu malo udaljenom od glavne ceste. Odlična brvnara i uvjerljivo najljepši pogled dosad za 500kn. Deda Baja zadovoljan.

Mikrovalne nemamo, ali imamo raznog suđa i kuhinju. Već danima idiot Pale govori da će jesti isto što i ja, a tek danas dobiva priliku. Dvije iste gotove tjestenine s piletinom i azijskom mješavinom začina bacam u lonac i grijem tako. Bez juhe ništa. Ban si sam priprema večeru. Čak puštam malo i domaćeg TV programa na laptopu, ipak je nedjelja i zaslužili su. Ban kasnije gunđa da mu je čudan osjećaj u probavi te da bi mogao bljuvati. Jel to zaboravio popiti lijek ujutro, čvarci ili večera, tko će ga znati. Eto nam još malo drame za kraj dana u kojem smo okrenuli 600km.

24.06.2019. dan deseti (ponedjeljak) “Tri trola”

Sad kad nisam u idealnom odnosu s krevetom pa sam budan, i kad imam pri ruci tekuću vodu i kuhalo, sad je lopina pijetlovska prespavala (ma ušutio se od straha). To mi daje vremena da razmislim o par sitnih pitanja koja su danas pred nama. Hoće li Gandalf upaliti? Hoće li Mitas gume izdržati? Kojim putem idemo dalje? Tko će počistiti naše tragove u brvnari? A lokacija tako smirena i prekrasna da je uopće upitno ima li smisla da ju slikam kad neznam napraviti one lijepe fotke (navlakuše) koje hipotalamus promatrača tjeraju da oslobadi endorfine. Ali bolje meditirati i igrati se s foto aparatom nego prati suđe.

Nitko od nas nije dosad pet dana uzastopce vozio motor, a kamoli deset. Sad bi već bilo razumno razmisliti o danu pauze. Trojica idiota uopće ne raspravljaju o takvoj mogućnosti. Trojica idiota konačno vide sunce i oni bi išli tražiti trolove. Trojici idiota nitko nije rekao da su to možda noćna stvorenja koja se na suncu pretvaraju u kamen. Kasnije ustajanje nadoknađujemo iskustvom stečenim prethodnih dana i opet smo oko 9 na cesti. U prvih sat vremena vožnje imamo podvodni tunel od par kilometara kojeg prati 555m dugačak most te trajekt. Za mostove više nisam siguran kad trebam a kad ne trebam stati pa stajem za svaki slučaj i radimo formacijsku fotografiju.

Malo smo na kontinentu, malo na otoku, malo pod morem, malo nad morem, a malo i plovimo, sve u tih sat vremena, da bi se opet domogli kontinenta i ceste koja nas u pola sata vodi kroz dolinu okruženu planinama u podnožje Stigrøra koji s 858 metara nadmorske visine spada u kategoriju malo većih zagorskih brega, ali se s njega slijeva vodopad a okružuju ga planine imena Kralj, Kraljica, Biskup. U sredini svega toga ide strma cesta imena Trollstigen (Cesta Trolova), 6km duga i s 11 lakat zavoja. Mnogi cestu spominju u deset najboljih cesti svijeta koje su obavezno štivo za svakog iole ozbiljnog motoristu. A kako se mi majmuniramo već deset dana, i nikako nije vrijeme za obiljnost, okrećemo potenciometar glupiranja na maksimum. Detalje probajte uočiti na slikama.

Da ne ispadne da se samo glupiramo, radimo i pokoju ozbiljnu.

Cesta je uska, povremeno mokra što od vodopada što od ranije kiše. Ima svako malo proširenja gdje se vozila mogu mimoići. Prošarana je tragovima guma raznih vozila. Izgleda da ju prolazi puno trolova pa ih na razne načine izbjegavaju (kočenjem, driftanjem, paljenjem guma i sl.). Mi smo došli kad je obasjana suncem pa se trolovi skrivaju ili su to ovi kameni stupići uz rub koje je isto najbolje izbjegavati. Volim ovakve ceste. Jako volim ovakve ceste. Sad je idealna prilika da provjerim da nije kakvo smeće zapelo u kojem difuzoru pa ih otvaram do kraja. Blago meni kad imam dovoljno guma, a blagu Banu da na njegove (i svoje) pazi Pale. Slatko ali (pre)kratko.

Na vrhu obilazimo vidikovce i nastavljamo s majmuniranjem. Padaju tu Titanic scene, pada live video, padaju suveniri. Navikao sam već da idioti imaju svoje prioritete (telefon, cigareta) ali kad su kraj svega što nas okružuje krenuli obilaziti oko nekog motora (koji nije R18 Concept) to nisam mogao shvatiti. Možda mi nismo idioti nego trolovi? Pogled s vidikovca na dolinu kineskom jeftinom akcijskom kamerom (najširi objektiv).

Pa da riješimo formacijske.

i onda može ostatak + live snimak

Plan 3.0 je predviđao spuštanje nazad istom cestom te povratak na cestu koja vodi prema Švedskoj. I nije to loš plan bio, ali mi se po preporuci onog antialkoholičara od jučer polakomili za neplaniranom turističkom destinacijom. Posebno zato jer samo nastavimo na drugu stranu, ulovimo kratki trajekt da bi došli na treću stranu gdje nas čeka najpoznatiji norveški fjord. Kad ga pregazimo nismo ništa izgubili jer dolazimo na brzu cestu prema Švedskoj. Zvučalo je kao win-win situacija. Uz obavezan komentar “A koga se opet čeka?” krenusmo cestom dalje. Tablu s imenom i visinom prijevoja nismo našli pa obilježavamo znak granice komune kojeg od ranije i mala hrvatska zastava krasi. Čak i naljepnicu moto kluba čiji sam član trošim. Radimo i formacijsku fotografiju telefonom idiota Bana (dodana naknadno) i rado bih ju ovdje stavio, ali već mi je dojadilo vući idiote za rukav da mi daju koju sliku ili napišu koje slovo.

Pogodili (ma što pogodili, sve je to dobro planiranje) smo odličan dan, vedro nebo i sunce u naponu snage, pa se lagano kuhao u oklopu dok smo glumili trolove. Sama temperatura zraka je oko desetak stupnjeva pa u vožnji brzo hladi oklope izvana i iznutra, kako bi hladne glave mogli uživati u prekrasnom krajoliku. Cesta prolazi između planina čije obnažene stijene povremeno prekriva snijeg i mahovina (ili nešto takvo). Planine su opet dovoljno razmaknute da ima mjesta za visoravan punu lokvi, jezerca, potočića i rijeka također prošaranu ostacima snijega. Cesta se vidi dokle god nečija dioptrija dopušta pa nije nikakav problem juriti i riješiti ostala vozila koja se ulove putem. Barem nama koji još guma imamo. S vremenom se ova idila potrošila, nadmorska visina pada a vegetacija i temperatura rastu. Nitko nije proučio rutu ili složio navigaciju ali uz jedno kratko dogovaranje dolazimo do prvih putokaza za Geiranger. Veliku vodu s lijeve strane ne možemo preplivati, a nema ni mosta ni tunela pa nas čeka trajekt. Kako smo sad već u turistički eksponiranijem dijelu ne uspijevamo se ukrcati direkt s ceste nego moramo pričekati idućeg, cijelih 10 minuta. Jedva dovoljno vremena da platimo brodaru i zabavimo djevušku koja harač skuplja.

Korito (kako ga zove trol Ban) vozi petnaestak minuta i to je već nama dovoljno vremena za mjerenje čiji je veći. Ima Ban telefon koji je dovoljno velik i opremljen za takvu situaciju. Gandalf izlazi kao pobjednik, ima najveći kut nagiba (a što ste mislili da se mjeri?), ali nije baš sigurno da se neće izvrnuti. Dovoljno je to nama vremena da snimimo i javljanje našim vjernim pratiteljima. Blef komentar da 2498km koje do doma pokazuje navigacija Pale trola nije i do mojeg kasnije se pokazuje ispravnim.

S druge (treće) strane nas opet čeka cesta koja vodi između planina, ali ovaj put manjih visinom ili u toplijoj klimi pa nema toliko snijega i manje su obnažene. I dalje su tu rijeka i jezera, samo ima i nešto kuća i obrađenih polja. Ništa ne ukazuje na nevolje koje nas uskoro čekaju. Ni kad smo s prvog vidikovca bacili pogled na mali komadić poznatog fjorda i u njemu vidjeli dva kruzera trolovi ne kuže što bi to loše moglo donijeti.

Prva naznaka nevolja dolazi na idućem vidikovcu gdje busevi stoje parkirani na cesti a mi se za mjesto borimo s kruzerašima oboružanim upaljenim fotoaparatima i ugašenim mozgovima. Mene čak jedan napada s pitanjima oko motora, ipak je to zvjerka iz 20. stoljeća a ne ovi plastikaneri iz 21. Trolovi su valjda ljubomorna stvorenja pa ne žele u kratku šetnju do bolje pozicije za formacijsku sliku. Mene to nije spriječilo da se sam slikam i da ostavim trag o tri idiota na info tabli. Eto, na slikama ispod je taj turistički razvikan Geiranger fjord.

Spust do razine mora je još nekako prošao ali ono što je slijedilo je bila očajno teška (psihički i fizički) dionica. Kad se uskoj, strmoj i zavojitoj cesti doda povišena temperatura i bezbroj autobusa, kampera, auta i idiota poput nas dobije se krljanac. Brzina je nikakva, a povremeno se krećemo i unazad. S velikim razmakom je rizik da negdje ne iskoristiš širinu i jačinu autobusa ispred, a s malim razmakom voziš u vrelini njegovog ispuha i kompresora klime, bez ikakvog uvida u promet i sa stalnom prijetnjom da krene unazad brže nego možeš pobjeći. Zlo i naopako. Gandalf (opet) pokazuje prednost starinske konstrukcije odvojenih ulja motora i mjenjača sa suhom spojkom između. Oni iz 21. stoljeća imaju velikih problema s ubacivanjem u prvu brzinu a i u drugu ako slučajno zatreba. Šanse za obilazak nikakve. I tako pola sata na kvačilu da bi došli do nove turističke vabilice, ceste za koju ne znamo kamo vodi. Slijede kratko glasanje i iako je jedan protiv a jedan suzdržan okrećem u njenom smjeru da bi odmah iza zavoja shvatili da onaj tunel nije jedina norveška cesta koja se plaća. To je prevagnulo te odustajemo. Ako nekog zanima, kao mene kasnije, cesta vodi do najvišeg europskog pogleda (Dalsnibba, 1500mnv) na neki fjord dostupnog vozilom, te košta 150NOK (oko 120kn) po malom vozilu.

U glasanju sam shvatio da nije samo mene ova dionica ubila pa makar je nastavak opet teško opisivo lijep, s djelomično smrznutim jezerom s jedne a planinama s druge strane, teško se tako brzo oporaviti i uživati. Sreća da sam snimao pa ću moći uživati kad se vratim. Daleki pogledi na cestu i lakši promet nam opet dižu ritam te ubrzo dolazimo i do te brže ceste koja vodi u smjeru Švedske. Tri su sata popodne i konačno je vrijeme i prilika za pauzu. Još uvijek se uz čvarke nađe i nešto drugo za staviti pod zub. Jedna iz vožnje, jedna formacijska i jedan ubrzani video slijede.

Kroz dan me sustigla prošlost. Frcaju interni mailovi firme o prestanku ispravnog rada uređaja koje sam prije više od 10 godina programirao. Povremeno se i ja uključim iako realno niti mislim da mogu pomoći niti mislim da je problem rješiv softverskom intervencijom. Na pauzi čak i telefonski poziv od direktora dolazi. Povijest se ponavlja, istu situaciju imao kod ponovljenog osvajanja Stelvio prijelaza 2009. godine (ako nekog zanima može pogledati to lutanje Grimselpass). Samo je tada uz mene bio nešće koji je tu scenu mojeg telefoniranja na 2500mnv s kravicama u pozadini slikao, a ako danas nešće i je, ja neznam. Što je zabilo zadnji čavao u moju kondiciju, da li je to hrana, telefon, naporna dionica po vrućini ili demoni desetog dana, nemam pojma. Ali u nastavku ne mogu oči držati otvorene, ni kontrolirati klimanje glave. Klonem potpuno ali raznim načinima pokušavam zadržati svijest. Kad sam shvatio da mi je prvi put glava nekontrolirano tvrdo udarila na ramena u panici tražim prvo mjesto za stajanje, samo 20 minuta od zadnje pauze. To još nije toliko iznenadilo idiote, koji su ovo taman iskoristili da jedva nažicaju kave a neki srknu i dodatno energetsko piće, koliko ih je iznenadilo da ni u nastavku nisam izdržao puni sat vožnje prije nego opet zaustavljam čopor radi spavanja i potrebnog odmora. Ni radio, ni adrenalin preticanja, niti bilo što drugo što mi pada na pamet ne može izaći na kraj s pokušajima tijela da se ugasi. Zadnje snage potrošio da održim motor na cesti i na vođenje kolone pa sad hodam kao profesor Baltazar gore dolje ne bi li mi sinula kakva ideja za par kapi čudotvornog rješenja. Čarobnu formulu nisam složio ali sam se sjetio slične situacije s nekog od prethodnih nedavnih lutanja (mozak nema dovoljno snage da se sjeti kojeg) kada sam okrivio tijesnu podkapu koju eto slučajno i danas, prvi put na ovom lutanju, imam na glavi. Promjena s prljavom ali ugodnijom, uz promjenu naočala, je bilo dovoljno da normalnije nastavim.

Negdje na pola puta između ove dvije izvanredne pauze odokativno smo ulovili plan prethodnog dana. Ostvarili bi ga vjerojatno znatno ranije da smo se kod trolova okrenuli na peti ali puno toga onda ne bi doživjeli. Ubrzo nakon druge pauze vraćamo se nazad na E6 cestu kojom bi došli da smo se držali plana, pa tu završava naš obilazak. Kilometrima se već vozimo dolinom koju prati rijeka Gudbrandsdalslågen i koja nam je malo s desne a malo s lijeve strane. Ovo je znatno naseljeniji dio s više prometa. To ne znači da putujemo sporo ali znači da je potreban stalni oprez. Izdržao bih možda i više od sat i pol u ovoj dionici da nam motori ne ostaju bez goriva. Tankiranje koristimo i za laganu voćnu marendu i za dogovor koliko još vozimo do traženja smještaja. Snovi o Švedskoj i plavim građankama nisu ostvarivi danas.

Kod Lillehammera se rijeka ulijeva u nešto veliko. Da Zemo ne pokazuje preko 100 metara nadmorske visine, i da ne znam da smo duboko na kontinentu moglo bi i pod fjord proći jer se radi o najvećem jezeru u Norveškoj (Mjøsa). Most preko njega dug 1420m nije atraktivan pa nitko ne lijepi ćušku u zatiljak što ne stajem za slikanje. Iako je sad već i vrijeme za traženje smještaja, s ove strane mosta nas dočekuju nove dionice ceste, s mnogobrojnim radovima i obilascima, na kojima još nema putokaza za kampove niti ih ima vizualno dostupnih, a nema ni trgovina. Vidimo da ovo ne vodi u željenom smjeru pa pada odluka da probamo ući u veće mjesto. Pošto sam dosta potrošen, parkiram i čekam da ekipa preuzme inicijativu. Ban zuji okolo na motoru a Pale na mobitelu. Vraća se Ban po nas ali mora pričekati, Gandalf odbija upaliti do trenutka dok zgodna djevuška nije prošla. Na ulazu u grad, u prvoj trgovini rješavamo piće i iće, dopunjavamo i potrošeni pribor, ali i zalihu energetskog pića za idiota kojem fale krila.

Vodi nas Ban dalje sve do luke, ali smještaj nismo našli. Vodi nas onda malo i Pale, po lokalnim cestama, pa malo kružimo u nekom selu, pa evo nas opet na E6 da bi prije došli do silaska u iduće mjesto po kojem tražimo kamp koji bi tu trebao biti. Oko 22h ga nalazimo uz obalu još uvijek onog istog jezera. Koga briga što je malo skuplji, takav nam u stvari cijeli dan. Brvnara ima i tuš i wc. Internet se plaća ekstra, koga briga. Ima i zgodan roštilj ispred terase, koga briga. Idiot Ban si uzeo pizzu a brvnara nema pećnice, koga briga. Moja leđa opet pukla, korištenje Pale idiota za ravnanje ne pomaže, šumeći brufen valjda bude, koga briga. Treba skuhati juhe, složiti večere i riješiti posao, koga briga. Bitno da smo svi zajedno izdržali izazove desetog dana, da imamo krevete i krov nad glavom. Bio je to jedan od skupljih dana po kilometru. Dva trajekta 300kn, suveniri 560kn, tankiranje 840kn, trgovina 320kn, kamp 780kn…sve skupa 2800kn za samo 500km. Skuplji (po km) je ipak bio dan kad smo obišli Nordkapp, kad smo sprašili 3000kn za 450km, ali u tom danu smo imali lopovsku konverziju eura i paket od 6 piva iz diskonta. Zanimljivo je da su nas suveniri taj dan i danas došli u par kuna isto.

25.06.2019. dan jedanaesti (utorak) “Dan velikih mostova”

Jučerašnji dan je bio pravi pravcati vrhunac ovog lutanja. Odlično vrijeme, divne ceste i krajolici te dobra ekipa. Čak smo uspjeli napraviti i formacijsku pozu najbliže onoj na majici a kad pogledam parking motora jutros čini se da smo konačno i njih parkirali po špagi. Ostalo nam je samo oko 2500km ceste do doma jer je po planu da više ne koristimo trajekte, uz naravno balansiranje ritma da svi (i mi i motori i gume) izdržimo tu finalnu dionicu. Zvuči kao pičkin dim.

Kao i prethodnih dana, oko 9 smo mi već sve odradili, spakirali se, zameli svoje tragove, opalili formacijsku i tutnjamo po E6. Cesta i dalje ide uz jezero Mjøsa ali poprima oblik autoputa. Brzinom preko 100 brzo gutamo cestu ali isto se tako brzo vraćamo u realnost i nazad u moderan (užurbani) ritam života. Nakon sat vremena upadamo u intenzivniji promet koji se odvija na obilaznici Osla ali nam to ne oduzima puno vremena ni ritma.

Prvu pauzu radimo nakon dva i pol sata, nakon što smo već neko vrijeme na teritoriji Kraljevine Švedske. Nakon 6 dana (ne baš planiranih) provedenih u Norveškoj to nam je 11. zemlja s planiranog popisa. Povratkom u početnu vremensku zonu i taj sat vremena davno ukraden nam je konačno vraćen. No, kako se još nismo vratili u zonu € valute, i kako su pumpe i dalje samouslužne, tako sam i dalje zadužen za financijsko peglanje. Debelih 6000km je otišlo od starta, čeka nas još debelih 2000km autoputa, nakon tankiranja odlučio da je idealno vrijeme za napraviti prvu kontrolu razine ulja. Svijetlim lampom ali na kontrolnom prozorčiću se ne vidi ništa. U stvari, prozorčić je toliko prljav da se utopio u crnilo bloka. Brišem ga vlažnom maramicom nataknutom na posuđenu kemijsku. I dalje skroz taman (pun ulja). Za svaki slučaj palim motor da mogu sa sigurnošću konstatirati da i dalje, nakon 150.000km, pije manje (lijeka) nego ja. Obilaskom i pregledom Banovih guma, uočeno i nekoliko otpuštenih vijaka, od onih koji nisu otpali prije puta.

Kretanje prema jugu i sunce na višoj poziciji posljedično nose porast temperature te je to razlog koji nas idući kratko zaustavlja i krade 15min kako bi korigirali opremu. Prolazak kroz Göteborg nam krade idućih 15 minuta. U jednom trenutku se oko nas počinje vrtiti neki sumnjivi auto (presretač ili civilni policijski) pa stajemo na prvu veću pauzu. Parkirali do dva Saab-a koji očito još od zime nisu korišteni jer imaju čavlerice gume. Idiot Ban odlazi u lov na hranu, mada vjerujem da više traži djevuške, u poslovnicu svjetski poznatog lanca brze hrane. Nas dva vadimo ostatke iz kofera, te lijepo svi zajedno, u stilu hodočašća na Bistricu, sjedamo po travi. Od inicijalno ponesene hrane još ima čvaraka, a našao i par Lidl energetskih pločica.

Nakon štucanja Banovog motora prethodnih dana vijećanjem smo donijeli odluku da skratimo dionice između točenja s 400 na 300km. To znači da i drugi puta točimo u Švedskoj i opet je pumpa samouslužna. Sad već znam i račun iz nje izvaditi jer naravno rade drugačije nego one do sada. I slaba mi to utjeha kad je tankiranje tako bez duše, ne može čovjek ni popričati s nekom lokalnom djevuškom, osim ako naravno, kao mi, ne naleti na bosanca na službenom putu. Malmö je zadnji veći grad koji oblilazimo u Švedskoj, i već je dovoljno sati da se osjeti gužva povratka s posla. Većina ih ipak nestaje kako prilazimo našoj zadnjoj lokaciji s popisa. Kombinaciju Oresund mosta/tunela koristimo (uz plaćanje naravno) kako bi napustili Švedsku i napali Dansku (12. zemlju lutanja). Most (Øresundsbron) je ogroman (7845m) i impresivan, te ga negdje oko polovice siječe granica . No, nisam mu toliko u strahu kao onim 3510 podvodnih metara (od ukupnih 4050m) tunela koji slijedi. Gandalf srećom nije impresioniran. Slike s Interneta.

Na otoku Zeland (Sjælland) nas čeka gužva, ritam više nije živahan i sve mi to skupa traje nekako dugo. Sve više mi leđa popuštaju i pokušavam se nasloniti na torbu, ali u njoj fali potrošena hrana i nije više tako dobar oslonac. Nekako uspijevam izdržati do kraja otoka da bi došli do idućeg mosta (Storebæltsforbindelsen), koji je s 6611m dužine skromno treći najduži viseći most na svijetu. Njega (uz plaćanje) koristimo za prelazak Veliki Belt prolaza kako bi mogli nastaviti vožnju po otoku Fyn. Ljepota mosta i pogled naokolo su potrošili zadnju energiju u nama pa stajemo na odmor, konsolidaciju redova, izradu plana a na kraju ispalo i na hranjenje. Tri hamburgera uz rinfuza cugu s konverzijom eura (jer im sustav kartične naplate ne radi) cmrc ispod 70 eura. Ko da nas je netko maljem opičio po glavi. Bajo Patak ne maše repom. A kad je shvatio da smo hotel platili cmrc manje od 1000kn malo je falilo da nam zatreba defibrilator. Da smo rezervaciju napravili online vjerojatno bi prošli jeftinije ali očito nas Norveška razmazila pa smo postali neoprezni.

Kroz večer Pale spominje vrtoglavice, ja tražim da me gazi i ne baš toliko smršavio Ban nakon što gaženje od strane Pale nema nikakvog efekta. Ispada da je jedino Ban u formi i da njemu ništa nije. Njega jedino gume muče, mada se danas njihovo nestajanje usporilo. 900km smo okrenuli, na pragu smo Njemačke, sve izgleda bajno.

26.06.2019. dan dvanaesti (srijeda) “Raspad sistema”

Uzalud lijepi krevet i čista posteljina kad moja leđa vole grubo i tvrdo. Spavao na podu pored kreveta, tu gdje me i masirali. Za doručak imamo prvi put švedski stol (a mi u Danskoj). Do kuće nam ostalo okvirno dovoljno za osvajanje početnog Iron Butt SS1000 (1000milja u 24h) certifikata koji se povremeno spominje kao zgodan izazov. Idiotima su narasla krila pa već sanjare kako i gdje to odvoziti, a mene leđa baš bole na spoju s krilima pa ništa od toga danas. Na forumu sam se jučer požalio da mi je bilo vruće i da me brine kako ću danas voziti jer imam opremu ciljanu za polarni krug a nemam onu za očekivanih 30 stupnjeva. Čovjek uvijek može računati na pomoć s foruma i ona dolazi u obliku utjehe da nema potrebe da se oko toga brinem jer neće biti 30 nego 40.

Bioritam nam prati prethodne dane i još nije korigiran na promjenu vremenske zone pa smo na cesti već u 8. Koliko god razvlačio gorivo ipak ga nema dovoljno do Njemačke pa moramo točiti u Danskoj. Samouslužna pumpa (slika ispod) je lokacija na kojoj radim zadnje financijsko peglanje s karticom koja uopće nije bila za to planirana ali je dobro podnijela, mada sad već debelo u dozvoljenom minusu. Brzo nakon 9 ulazimo u Njemačku (13. zemlju) koja donosi nekoliko novih izazova za tri idiota.

Prvi izazov je otvoreni, u smislu bez ograničenja brzine, autoput. Ritam brzine koji možemo (i moramo) održavati je oko 120km/h. To nas stavlja u neku sporiju sredinu ali povremeno svejedno moramo i u skroz lijevu traku. Koliko god se ja trudio pogoditi pravi trenutak i brzo obaviti njeno korištenje, jer je boravak u njoj životno opasan, sredina kolone često spava pa onda ulijeće pred kotače njemačkih tenkova koji caruju u njoj i dolijeću s brzinama daleko preko 200. Pogled na takve situacije u retrovizorima mi ledi krv u žilama. Začelje pomaže koliko može i blokira lijevu traku po potrebi ali se dogodi da ga tjeraju s nje. Jedan gunđa kroz komunikaciju što tako sporo reagiramo i ostavljamo ga izloženim, a drugi stalno gunđa kad će pauza.

Drugi izazov je temperatura. Kako je forumski kolega i najavio temperatura zraka je brzo otišla na 37 stupnjeva. Na sebi imam smo tanku majicu ispod odijela čije zaštite se ne želim odreći u ovom suludom prometu. Crne hlače nemaju otvore za ventilaciju pa se zbog znoja lijepe po meni. Pokušavam ih zavrtati do koljena i žutom trakom fiksirati, ali tako dobijam situaciju u kojoj riskiram opekotine od sunca na jednoj potkoljenici pa nadogradnju trgam u vožnji. Jakna ima otvore i svi su otvoreni ali oklop motora blokira većinu strujanja zraka pa je vruće i u gornjem dijelu.

Treći izazov su zastoji. I dok kod onih manjih uspijevamo iskoristiti hitni koridor (koji se ovdje prakticira odavno a kod nas tek ove godine agresivnije objašnjava) uz obavezan oprez na neupučene strance koji povremeno stoje poprijeko, u jednom trenutku smo naletjeli na pravi izazov. Prvih par kilometara koristimo hitni koridor, ali on nestaje kad smo došli na dio gdje su zbog radova samo dvije sužene trake i obje naravno pune. Tu se počinjemo probijati koliko god možemo, vozim preciznošću braće Kostelić i očekujem grebanje kofera. Sve je bolje vruće, to malo pregleda što još ima ometano je titranjem zraka pa i probijanje ide sve teže i teže. Sad više ne držimo ni formaciju nego se probija kako tko može i umije. U jednom trenutku Ban nestaje, ne vidimo ga više od ostalih vozila (kamiona). Polako ali postojano raste temperatura ulja na Gandalfu, makar sam ventilator upalio još kod nailaska na koridor. Kad je došlo do 8 od 10 crtica (to je 160ºC) više me ne zanima kolika je kazna, koristim zatvorenu traku s radovima da obiđem dio kolone i malo ohladim motor, pa još agresivnije probijam zadnji dio čepa kako bi izašli van s autoputa na obilaznu cestu koja je isto zakrčena ali se barem kreće. Ulje mi ima već blizu 10.000km od promjene i ako ga dosad nisam ubio, ovo teško da će preživjeti. Kad smo se konačno opet okupili, Ban nas obavještava da je, koristeći istu metodu, morao pobjeći (napustiti formaciju) i ostaviti nas kad mu instrumenti motora više nisu mogli pokazati temperaturu rashladne tekućine. Ni to nije ubilo motor koji opet kroz dan zacukava. A Honda hladna ko špricer.

Vođenje kolone, uz ova tri glavna i pokoji manji izazov, troši moju energiju kao što Moskvič guta normal bezin. Leđa vrište. Za sat vremena na cesti treba nam sat vremena pauze gdje se regeneriramo uz nadoknadu tekućine. Svaku priliku koristim da se bacim na leđa, u kakvom komadiću hladovine.

Oko 18h smo već svi i jadni i premoreni te tako rano tražimo smještaj. Dogovor pada da pokušamo još odvoziti 160km uz obaveznu pauzu. Otvaram medicinsku zalihu i gutam tabletu protiv bolova. Toliko me leđa bole da ako još jednom stanem više neću krenuti, a ni druga dva ne izgledaju bolje. Sad više nema smisla štednja motora i guma, dižem ritam na 130-140km/h, ekipa ga prihvaća te preskačemo pauzu. Dobro da smo to tako napravili i da smo i tankiranje brzo i bez pauze obavili jer u ciljanu gostionicu stižemo deset minuta prije 20h i zatvaranja kuhinje. Božanska piva, fina večera i pristojne sobe su popravili dojam dana, a konačno da možemo vidjeti i mrak.

Današnjih 800km je bilo duplo teže od jučerašnjih 900. Ni po čemu ne spada u “pičkin dim” kategoriju. Nemamo ni jednu formacijsku fotografiju. Ne sviđa nam se to pa se za sutrašnji (zadnji) dan pripremamo pametnije.

27.06.2019. dan trinaesti (četvrtak) “Sretan kraj”

Iako je plan 3.0 napravljen davno prije puta u nekom od napadaja lucidnosti i iako smo ga k tome još putem prilagođavali (tj. proširivali) kako nam je odgovaralo, izgleda mi nevjerojatno da ćemo ga i stvarno realizirati u 13 (sretnih) dana kako je zamišljeno. Jučer smo si otvorili duboke rane vožnjom po onoj vrelini i cijeli dan kukali za hladnom norveškom kišom pa smo na večeri skovali pakleni plan. Navinuti pijetla da nas probudi prije 4 i do pola 5 biti na cesti. Mene taman udarila tableta pojačana pivicom, ne osjećam ni kljun ni krila, i to mi izgleda kao sjajan plan.

To vremena što mi je nakon odrađivanja večernje šihte na laptopu ostalo sam čak uspio i u krevetu odspavati. Šok buđenja sam jedva preživio. Ban (koji je opet spavao sam u sobi) kuha kavice i čaj. Stvari pokušavamo što tiše odnijeti do motora. Očima pokušavam objasniti ekipi da mi treba samo još 5 minuta. 15 minuta kasnije od plana paramo tišinu njemačkog sela. Oči su mi krmeljave pa ne vidim srnu koju Ban spominje. Dok smo se dovukli do autoputa uspio sam doći k sebi i odmah dižem malo jači ritam (oko 130) kako bi što više iskoristili hladnije vrijeme i prazniju cestu. No, idiot Pale je ujutro napravio krivu procjenu uvjeta pa vrlo brzo moramo kratko stati da korigira opremu.

Uz još dvije manje pauze do 8h okrećemo 330km i ulazimo u 14. zemlju na putu (Austriju). Motore častimo vinjetama a sebe čokoladicama. Sve izgleda bajno, ali izgled često vara. Još od ulaska u Njemačku jučer Ban češće i žešće negoduje u komunikaciju i na pauzama. Nije da mu nisu neke primjedbe na mjestu jer smo ga jednom čak zaboravili obavijestiti da silazimo s autoputa (jer je nešće već sat vremena gunđao) a on je bio na preticajnoj traci. U Austriji je situacija naglo eskalirala. Odjednom su tu ograničenja, Zemo tuli svako malo, a i sve je puno tunela. I ja bi rado sada sve to preskočio, ali ako sam izdržao 12 dana, ne mislim ovako blizu doma riskirati kaznu. Tuneli su većinom ograničeni na 100km/h i pod kamerama. Zemo tuli na svaki i nemam pojma u kojem je stvarno nadzor a u kojem je mogući nadzor. Lijeva traka zna ići i preko 110 a desna je kamionskih 90. Oko 105, što bi bilo idealno, mi je teško voditi kolonu jer neznatna promjena na gasu znači 95 ili 115 od kojih ne želim ni jedno pa često biram desnu traku i dok taljigam za nekim odmaram motor i mozak. Na takav stil idiot Ban baca salve visokih tonova u komunikaciju koje ne razumijem. Na idućem odmoru čak predlažem da smo sad dovoljno blizu doma da može svatko kako misli da je najbolje. Pale smiruje situaciju a Ban daje naznake osobne tragedije iz prošlosti koja donekle opravdava njegovo gunđanje.
Od ostalih tunela treba spomenuti St. Michael prije Graza, i to ne po dobrome. Za razliku od ostalih u njemu je toplije nego vani ali razlika nije neznatna. Vrhunac je bio na 43,5ºC kad mi je već znoj zalijevao oči. Užas.

U Sloveniju, 15. i zadnju zemlju s popisa, ulazimo na Šentilju prije 13h. Nikakvo hranjenje ne dolazi u obzir, samo odmor, vinjete i tekuća pitanja. Ostao sam bez cigareta (ponio 5 kutija) pa žicam. Da jučer nije bilo onako teško vjerojatno bi izdržao do kraja. U Sloveniji radimo i zadnje tankiranje, nakon kojeg predajemo vodstvo idiotu Banu, kako bi nas na svojem terenu što efikasnije do prve točke rastanka doveo. Petnaest minuta nakon 14 sati ulazimo u Hrvatsku, bez fanfara i vatrometa. Ban odabire lokalne ceste što je razumljivo nakon 3 dana guslanja autoputa. Gandalf i ja se mučimo. Ulje u mjenjaču je popustilo do kraja i odjednom se brzine jedva mijenjaju, a cesta zavojita i u par kilometara posuta sa više šudra nego sve one norveške ma u kakvim zabitima bile.

U 15h, bez velikih suza radi rastanka, radimo zadnju formacijsku fotografiju na parkingu birtije u Bedekovčini.

Tu završava Nordkapp 2019 avantura tri idiota kodnog imena “Pičkin dim”. Radi se i raspodjela preostalih sredstava, barem onog dijela koji je zaostao u kasi, uz dogovor da što ranije podnesem izvještaj o kartičnim troškovima. Pije se i pokoji bambus dok se čeka prvi čestitar. Na pitanje kamo slijedeće kao iz topa ispaljujem destinaciju. Nisam siguran da li ih je brzina odgovora ili sama destinacija zbunila, ali o tome nekom drugom prilikom. Jednog smo se konačno riješili i red je ispratiti drugog do doma, ali ne da se on tako lako, prvo u njegovu birtiju. Nije problem, tamo su drugi čestitari, tu se troši lijek kojeg nismo imali zadnjih dana.
Kad sam već oba idiota ispratio kući ne bi bilo red da ne stanem i u svojoj birtiji i sam si platim piće. Tu je sve krenulo, red je da se tu i završi.

Poprilično pod utjecajem (dojmova naravno) dolazim na dvorište u 18h. Današnjih 800km nije bilo tako teško kao jučerašnjih. Motor je izbrojao ukupno 9000km, ali realna brojka je oko 8500km.

Nakon puta

Prvo da ovo lutanje stavimo u neke okvire. Vozili smo 13 uzastopnih dana, 450 do 1050km u danu, da bi ukupno odvozili 8500km. Tim kilometrima bi trebalo još dodati one provedene na trajektima. Spalili smo preko 450 litara goriva svaki. Tri (od 13) dana smo vozili unutar polarnog kruga i odvozili 1800km.

Ni u jednom trenutku ovo lutanje nije bilo zamišljeno kao turističko. Bitno je bilo samo doći do Nordkappa i vratiti se. Iako smo obišli pokoju destinaciju više i prošli kroz pokoju zemlju koja nije bila nužna to ipak ne može ovo lutanje staviti u turistički okvir. Previše smo vremena proveli u sedlu a premalo u upoznavanju krajeva (i običaja) kojima smo prošli. Svaka zemlja i svaki narod ima svoje posebnosti kao što to ima i svako zagorsko selo. Ipak, izdvojio bih Norvešku, njene ceste i krajolike kojima bi se rado vratio jednog dana.

Operaciju zvučnog imena realizirao sam s još dvojicom idiota s kojima nisam vozio ranije, a jednog takoreći tek na putu upoznao. Bilo je trzavica, ali smo ih kroz zajebanciju uspješno rješavali. Svo troje smo bili na nepoznatom terenu i gazili vlastite granice, ali smo ipak imali dovoljno međusobne tolerancije. Puno sam puta gunđao na njihove prioritete, sigurno su i oni imali puno zamjerki, i iako bi ih vrlo rado barem čuo ali i bez cenzure dodao u ovaj tekst, nadu za to sam izgubio. Solo lutalici poput mene je putovanje u čoporu, posebno radi uloge koju sam uzeo/dobio, bilo veliki izazov. Kad bih napisao da sam uživao u vožnji ne bih baš bio do kraja iskren. Ni u jednom trenutku nisam prešao u ono više stanje uma kada automatika vozi a mozak filozofira potaknut filmom koji se pred očima vrti. Strah da nešto ne zeznem što bi naškodilo drugoj dvojici, od krivog sretanja, preticanja bez dovoljno zalihe ili nečeg još goreg, je radio preveliki pritisak na moja leđa i zbog njega sam gubio puno energije. Dio te energije nisam trebao gubiti da imam iskustva a dio je trebao biti nadoknađen raspodjelom odgovornosti i zadataka na troje ali mislim da to nismo najbolje napravili i da tu ima još mjesta za napredak. Iako u tekstu spominjem da je već bilo govora o idućoj destinaciji zasad nemam osjećaj da bi i pristao na realizaciju u ovakvom čoporu bez obzira na sve dobre strane koje donosi. Iznenadilo me koliko je dobro idiot Ban podnosio vožnje (obzirom na zdravstvenu situaciju a i obzirom da po mojoj procjeni i pobjedu u kategoriji najraspad motora odnio). Iznenadilo me i koliko dobar pregled situacije ima. Idiot Pale je iznenadio s koliko može spavati u vožnji (a jedini koristio energetsko piće) i koliko može tromo reagirati na promjene prometne situacije. Ili je u strahu da mu se taj japanac ne raspadne ili ga pazi ko da je kristalna figura. Izgleda meni da su njega bitne žene u životu previše razmazile (i ulijenile) pa malo i čeka da neke stvari padnu s neba, ali kad je trebalo izvući situaciju bilo vraćanjem na pravi put ili pronalaskom lokacije za smještaj, pokazao bi da može, kao što može i zajebanciju tjerati. Moj loš pregled situacije i nikakvo zapažanje detalja se putem malo popravilo, ali vidi se da mi fali treninga (barem u vidu svakodnevnog sudjelovanja u kompleksnijem prometu). Vjerujem da bi bez mene idioti brže i lakše odvozili dosta dionica, bilo zbog moje spore vožnje u okvirima ograničenja, bilo zbog mojeg spavanja ili leđa.

Gandalf je opet herojski podnio put. Makar bio najstariji i najslabije opremljen (uh, ovo zvuči kao da o sebi pišem) pokazao je da skriva poneki džoker u rukavu i da nije još za baciti. Čim ulovim vremena vodim ga na sistematski i odradu propisane terapije.

Jako puno u tekstu spominjem bolna leđa i borbu s njima. Radi njih sam na cijelom putu potrošio tri (3) tablete protiv bolova. Netko više potroši na migrenu (ili mamurluk) u jednom danu. Uz njih sam popio i jedan Lekadol kad me počela loviti neka groznica. Očekivao sam probleme sa šakom ali efikasno korištenje malog plastičnog dodatka na ručici gasa te treniranje prije puta eliminirali ih u potpunosti. Možda će mi ME prepisati kakav trening za leđa pa u budućnosti eliminiram i njih. Guzica (koja je drugoj dvojici radila velike probleme) je popustila jedino u vrućinama Njemačke.

Financijski gledano lutanje je realizirano povoljnije od mojeg najoptimističnije procjene. Finalna suma, koja uključuje sve troškove nastale na putu (gorivo, cestarine, hrana, suveniri, smještaj…), iznosi 1500 eura po idiotu. Optimistično očekivao 2000 a ponio 3000 plus kartice. Hranili se bolje i kvalitetnije nego sam očekivao. Ovo je jedino lutanje dužeg doleta s kojeg sam se vratio jednake kilaže s kojom sam krenuo. Posebno bih samo spomenuo čvarke koji su se pokazali kao odličan izvor energije.

Od ponesene opreme i odjeće koristio sam skoro sve, a nisam morao ništa prati. To što nisam koristio gumene rukavice za rad s kemijskim sredstvima, trokut opasnosti za kacigu i navlake za čizme mi nije žao. Sprej protiv komaraca upotrijebio jednom i to više kao dezodorans nego kao stvarnu potrebu. U najhladnijim dionicama sam koristio duple čarape, nije mi to prvi put, ali nisam to dodatno uračunao prije puta. Na kraju ih bilo dovoljno a da i nije kupile bi se putem. Konačno sam imao dovoljno potrebe i vremena da otkrijem kroz koju poru se provlači svježi zrak u kacigu, možda mi pomogne ubuduće. Uvjete velike vlage, kiše i hladnoće je odradila sjajno. Baza fiksnih kamera u Zemi je ubila dio užitka putovanja ali je smanjila trošak. Baza sačekuša je ipak bila previše i ponekad se zbog nje zvuk upozorenja nije gasio i ometao mi komunikaciju s ekipom.

Nadam se da smo prijatelje i pratitelje našim glupiranjem kroz javljanja uživo malo izbacili iz rutine i razveselili. Brzo po povratku sam shvatio da smo bili praćeni i pozitivno prihvaćeni i u širem krugu od mojeg očekivanja. Žao mi je što nisam još češće vadio aparate i bilježio putovanje u slici i snimkama.

Tekst nije možda duhovit ili informativan koliko bi to autor želio ali neka bar takav ostane kao trag na jedno divno lutanje. Pregaženo obećanje, koje bi popunilo mnoge praznine u njemu, ne bi trebalo spominjati ali onda ne bi opravdali slogan operacije “Tri idiota u avanturi života”.

Do idućeg lutanja budite mi zdravi i sretni…uz dva najčešće korištena pokliča na putu Brmbiiiii! i Karaš-jok! koja su jača i od Muad’Dib iz filma Dune.

.

..

…

Pitanje iz priprema “Da li je to vrijedno toga?”  je dobilo pozitivan odgovor.