Operacija “Pičkin dim”

Prije puta

Kako je do ovog došlo?

Auspuh od Gandalfa je kriv za sve. U zimi sam lizao rane na motoru, koje nisu bile ni malene. Zadnja vožnja prošle godine je završila skoro prije nego je počela, na uzbrdici autoputa gdje ni zaustavna trake nema Gandalf je ostao bez pogona i doveo nas u jednu od životno najopasnijih situacija u kojima smo bili. Spojnička je obrusila zube lamele, a pritom i sama ščrbava postala. Razmišljao sam čak da promjenim ime motora u Bezubi (po zmaju iz filma). Uglavnom, nakon radova na motoru došao je na red i auspuh, vremena do registracije (sredina 1. mjeseca) sve manje a vizualni dojam očajan…za savjet se javljam prijatelju koji ga je već parao i šivao. Savjet nije bio baš neki, ali zato pušta bubu da njih dvoje razmišlja o putu na Nordkapp te bi možda bilo mjesta i za trećeg. Nordkapp mi je odavno na popisu željenih destinacija, godine prolaze, motor sve klimaviji, a bome se i meni brojke okreću. Kako mi ekipa nije predočila ništa preciznije definirano od toga da bi oni na Nordkapp, uz “lizanje” što više usputnih zemalja nacrtao sam (Google je nacrtao) prvu ideju rute. I po njoj je operacija dobila ime. Ime nije baš pristojno, ali ako deda Rudi u Crno-bijelom svijetu na HRT1 smije frazu koristiti onda mi valjda nitko neće zamjeriti (a kasnije sam saznao da i nagrađeni restoran na Jadranu ima na meniju jelo istog imena). Ekipi, tj. barem jedinom članu kojeg znam, se dopalo da pokazujem interes pa je zakazan prvi sastanak 04.02., i to u mojoj lokalnoj birtiji. Imam i bilješke s njega:

• svi prisutni i trijezni
• želimo na Nordkapp i on je primarni cilj
• troškove i vrijeme minimizirati
• motori nisu spremni ali radi se na tome
• komunikacija nije dogovorena
• ruta nije dogovorena
• dnevni ciljevi nisu postavljeni
• šatori da/ne nije dogovoreno
• procjena potrebnog vremena na dva tjedna i troškova na 2000eur
• Rusija da, ali ispitati mogućnosti
• nije dogovoreno da li će biti zajednička kasa ili ne
• na popis želja stavljena Atlantska cesta, Oresundski most, Trollstigen

Zašto je naglašeno da su svi trijezni? Pa stara perzijska mudrost kaže da svaku ideju treba razmatrati dva puta. Jednom trijezni, jednom pod utjecajem alkohola. I u oba slučaja mora izgledati dobro. Na tom sastanku smo se konačno i upoznali. Ekipu čine Darko Ban s BMW K1200GT, Željko Pale s Honda Pan-European i ja s Gandalfom (BMW R850 RT). Pala je i prva formacijska slika (trebam tu sliku) koja krasi grupu za dopisivanje koja u idućim mjesecima postaje glavno mjesto za razna laprdanja. Bilo je tu još sastanaka, u raznim birtijama. Na putu do jednog sam promočio do gaća pa me to ponukalo da krenem u pranje i impregnaciju odijela, dva dana muke. Nabavio novu tank torbu, naručio jeftine LED maglenke. Kad bi me primilo počeo bih detaljnije crtati rutu i proučavati destinacije, a kad bi o tome progovorio jedan iz ekipe bi izjavio da nije dobro previše planirati, da treba ostaviti mjesta za avanturu. Tako da sam ja prestao raditi na tome već na trećoj verziji rute, koja je obuhvatila željene destinacije (i Rusiju da imamo 15 država) te ugrubo prognozirala 13 dana vožnje s tri dana rezerve (svakom po jedan). Trebam li reći da je jedan iz ekipe rekao da je to nemoguć plan? Pa čak i u idealnim uvjetima.

Što se sve zbivalo na sastancima i u prepiskama teško je ukratko prepričati, od oglašavanja prodaje motocikala, kupnje gel podmetača za sjedalo, gubitka zaposlenja, ozbiljnih zdravstvenih problema vozača ali i vozilica. Kako ekipa nije baš nešto bila sigurna u Rusiju, ali je bila voljna odriješiti kesu, sve potrebno za svu trojicu sam popunjavao u online obrasce te odnio u vizni centar i za tjedan dana su tranzitne vize za rusku esklavu bile gotove. Mali zajeb s tim vizama je bio u tome da smo morali točno definirati dan i mjesto gdje ulazimo/izlazimo. Jedan motor je cijelo vrijeme neispravan, pa kad smo za 1. maj odlučili napraviti test vožnju, samo dva od tri su mogla. Tih 800+km je otkrilo par zabrinjavajućih stvari. Gandalf je proizvodio tolike vibracije na volanu da sam na dva dana izgubio osjet u kažiprstu, ali i to da možemo fulati skretanje (rutu) i na domaćem terenu. I povrh svega, da Honda i njen vozač, nemaju samokontrole (kakvu tvrde da imaju) po pitanju brzine na običnoj cesti. Nakon te vožnje sam ipak odlučio riskirati lovu za potpuno novi set guma (jer sam mislio da vibracije dolaze od zadnje gume, vraga bi inače).

U samim kondicijskim treninzima koji su uključivali flakserice, motorne pile, ručne škare i slične trening alate, sinula mi ideja da napravim dizajn za majice. Inicijalna ideja mi je bila da ih napravim potajno i na dan kretanja uručim ekipi, ali naravno nisam izdržao i svoju ideju i prvi dizajn sam pokazao u grupi. Ideja se pokazala kao puni pogodak i u narednim danima sam naporno radio da od nje složim nešto smisleno. Za slogan sam mislio koristiti trojke, ali ekipa ne zna da su to osnovne jedinice diverzantskih grupa pa je odabran “Tri idiota u avanturi života”. Idioti su još blag opis, ali ova izjava “avantura života” me mučila…voziti motocikl nije baš najsigurnija stvar na svijetu i nikad neznaš kad će nešto poći po zlu, ne bi mi bilo drago da ovo stvarno bude avantura života za nekog, želimo mi njih još. Po željama sam čak i čovječuljke morao prilagoditi da odgovaraju stvarnom obliku. Među piktograme koji rješavaju jezične prepreke morao je jedan po želji idiota, ali grešku (nespretnost) njegove pozicije shvatio tek na putu. Namjerno nema onih koji označavaju policiju, hitnu pomoć i slično. Imao sam ja još briljantnih ideja glede sponzorskih dodataka tipa T-Mobile (jer financiranje puta ide iz love skupljene podjelom bračne stečevine), Akasha (jer je konobarica za sliku limenke s Nordkapp-a obećala 1000eur), Lidl (jer puno njihove opreme koristim), SkyTrack, Kaspersky … ali sam ipak od toga odustao. Sreća da je izrada samih majica kasnila pa smo uspjeli ukloniti tipfeler na dizajnu uočen davno nakon slanja na tisak. Na kraju ne samo da su majice stigle, napravljene su i naljepnice s istim dizajnom.

U zadnja dva tjedna napetost je otišla na maksimum. Režim na okolinu. Sumanuto pokušavam što više toga odraditi, tope se moji kilogrami. Uspio sam nekako organizirati i realizirati da na stranici postoji živa lokacija motora kako bi nas prijatelji i rodbina mogli pratiti. Konačno je proradio treći motor, ali idiot Ban dane provodi na njemačkoj baušteli s uputnicom za bolničko liječenje u džepu. Njegova situacija me najviše brinula, em ga uopće ne poznajem, em propisana mu terapija nije idealna za napore koje sam predvidio (a i njegovi kilogrami se tope takvom brzinom da bi uskoro trebalo mijenjati dizajn majice). Terapija je kriva da ideju nismo uspjeli razmatrati iz drugog (alkoholnog) kuta. Gledati ga kako pije čajeve na sastancima nije bilo lako. Na putu prema finalnoj kupovini opreme u Louis idiot Pale prvo skoro gazi dijete na pješačkom, a onda na povratku promašuje (opet) skretanje. Meni ulijeće poslovno okupljanje, i to samo par dana prije avanture, i to još nije dovoljno, još sam obećao i s ZG aerodroma do Opatije povesti jednog od predavača što mi je izbilo mogućnost finalnog testa motora. Iz prkosa sam vožnju odradio 42 godine starim autom, te po nesnosnim vrućinama dobio osjećaj što bi nam se moglo dogoditi na putu. Cijelo vrijeme sam ciljao opremu za 0-10 stupnjeva i kišu/vjetar, a 30+ temperature mi nisu padale na pamet. Na motoru morao napraviti prihvate za gurtne kojima ću vezati cilindričnu torbu s brdom opreme na zadnjem sjedalu. Koliko god mrzio tu ideju, drugo rješenje nisam imao. Ono je za sobom povuklo da ne mogu na motor (ni s njega) ako nije na bočnoj nogari pa sam i za nju radio dodatnu pločicu da malo smanjim nakošenost i povećam dodirnu površinu očekujući i mekanije podloge putem.

Da ne zaboravim, i Zemo je u jednom trenutku odlučio odbiti suradnju…ko da je virus ušao u njega, duplirao si je rute do zapunjenja memorije, nije se spajao na komp i slično…ništa nisam uspio nego puni reset čime je otišla sva povijest servisa i još neke stvari. Kao rezultat nastao je Zemo 2.0, još opakiji od Zeme 1.0… rutirao je 100km/h prosjek s lakoćom i bez autoputa. Kupio sam i neku bazu fiksnih kamera za kontrolu brzine po Europi, u nadi da bar koju izbjegnem. Nabavio sam nam i malo (4dcl) električno kuhalo za vodu da si eventualno možemo skuhati čaj, kavu, juhu. U kofere nagurao brdo energetskih pločica, pašteta, mesnih narezaka i slično. Ja nisam nosio šator pa sam imao više mjesta od drugih. Često mi je na um padalo pitanje “Da li je to vrijedno toga?“.

Dan prije puta mi prijatelj dogovara i preko kilogram čvaraka, hranu koja ima odličan omjer energije po kilogram/volumenu, jedini je problem da su na zabranjenoj listi jednog idiota. Za šetnju s Rubi sam odabrao obilazak dijela šume koji nije blizu, da malo protegnem noge i razbijem nervozu, a i u nadi da će koji vrganj pasti. Na lokaciji primam poziv od kolege iz kluba, kojeg zanima kako nam pripreme idu i da li krećemo po planu. I kako on svako malo poželi sreću na putu tako ja uberem po jednog vrganja. Zabrinulo me da ne trošim lijepe želje uzalud. Skoro zaboravio na juhe pa ih kupujem u zadnji tren, a i ME (medicinska ekipa) donosi nekoliko kao i novu amajliju. ME nas opskrbila i s lijekovima, malo mi bilo čudno kad sam vidio da se jedan koristi i za liječenje spolnih bolesti, ali ide uz kodno ime operacije. Idiot Ban je odradio noćnu/jutarnju smjenu na baušteli kako bi ranije stigao doma da napravi servis na motoru, promijeni natezač lanca i spremi opremu. Divio sam mu se kako može (mora) takve stvari raditi u zadnji tren, a ja sam par dana potrošio samo na traženje kombinacija rukavica kojima ću se koristiti ako krene (vrlo vjerojatna) višednevna kiša.

Konačno smo se krenuli dogovarati i o lokaciji/vremenu starta. Ja bi da krenemo do 6h, i ne smeta mi ni da se okupimo na naplatnima. Idiot Pale ne može krenuti bez kave i uvjetuje start iz birtije, nije njemu problem, doći će on pola sata ranije da ima vremena na miru odraditi svoj jutarnji ritual. Zadnje poruke u grupi su išle i nakon ponoći (mislim). Prije spavanja stajem na vagu koja pokazuje 75kg, taman par kg izgubio da lakše uđem u odijelo.

Na putu

Osim početne slike koje prikazuje cijelu rutu na mapi, u nastavku slijedi video od 66 slika koje sam (teškom mukom) skupljao putem.

15.06.2019. dan prvi “Mjesto zločina”

Nakon mjeseci dopisivanja i iščekivanja konačno je svanuo taj dan. U stvari, nije još baš svanuo jer je moj polupametni sat počeo vibrirati u 4:30 najavljujući da je vrijeme. Inače u to vrijeme znam doma doći, ustajanje mi nije lako. Grijem si vodu za čaj i vadim 4 jaja za doručak. Dok sam ih razbio u tavu, ispalo je jedno duplo. Super mi je to, netko gore misli da će mi trebati. Slažem i tri sendviča od podriguše. Pakiranje na motor traje nešto duže zbog novih detalja kojih nikad nije bilo. Pozdrav sa starcima i 10 minuta prije 6 sam na lokaciji. Druga dva idiota naravno još nema. Ne dolaze puno iza mene (iako su trebali 20min prije mene), i k tome jedan još parkira za točenje iako je dogovor okupljanje punih tankova…nije još vrijeme za nerviranje i treniranje strogoće, ali zajebancija može početi. Idiot Pale će biti kriv za ovo i sva buduća kašnjenja.

Idioti naručuju kako kome treba i što smije, ja sam odmah pelin na ranu stavio. Ubacujemo po 500EUR i 100kn u zajedničku kasu, a to je pojam koji sam dosad samo jednom okusio i to u manjem obimu (par dana, zajednička kasa za hranu i cugu). Ovaj puta je sve pokriveno kasom, koja je u rukama idiota Bana, i moram naučiti ponašati se primjereno. Dogovor je da se ide starom do Varaždina a dalje kako Zemo odredi. Ispada da je moj motor najslabiji/najsporiji, najgladniji i najmanjeg tanka (a ima 24litre tank, da ne ispadne da vozim skuter) pa je na meni da vodim trojku. Nadao sam se da će ovu prvu dionicu povesti Ban jer je tuda više puta putovao, ali se nije gurao napred nego je s najagilnijim motorom zauzeo začelje, a Pale s najdebljim (na motor se misli) sredinu. Prva formacijska slika i avantura može početi…hrabro krenuti gdje su mnogi kolege već bili a još više njih nije. Prvi video i prva formacijska slika:

Obzirom da sam vinjete za Mađarsku nabavio unaprijed, nema razloga za zaustavljanje na granici. Prolazi prvi sat vožnje, uzbuđenje početka drži, nitko se ne buni pa nema razloga za zaustavljanje. U retrovizorima nemam baš idealan pogled na začelje jer mi torba na zadnjem sjedalu zaklanja dio, ali vidim dovoljno da shvatim koliko se Ban muči s tromim Paleovim reakcijama. Ne sekiram se, oni se ipak duže znaju. Prolazi i drugi sat vožnje bez pauze, po dogovoru bi to trebalo biti vrijeme da si Ban prigrize nešto. Zovem ga na komunikaciju, njegov odgovor je “samo vozi”. Drugog ni ne pitam. I tu dolazimo na dionicu koja baš nema nekih odmorišta, pa ja vozim i vozim. U okolici Győra (što je u stvari Jura po naški) više ne mogu slušati gunđanja koje sredina plasira u komunikaciju pa nakon skoro 3 sata vožnje radimo prvu pauzu. Pušenje, pišanje, korekcija opreme, pušenje….i ode 25min. Zgodna slučajnost je da sam prije samog puta radio dizajn navijačke majice za lokalnu gimnastičku ekipu…i te majice će za dva tjedna biti korištene upravo ovdje u Győru na prvom uopće održanom Svjetskom juniorskom prvenstvu u sportskoj gimnastici.

U Slovačku smo ušli po planu, ali planiranu sliku kod table ne radimo. Ova dionica je puno kraća, nakon svega sat vremena vožnje nestaje nam Slovačke (što je čudno) i goriva u mom motoru (što nije čudno). Gandalf naravno najžedniji. Ali nije on jedini, sad se već i meni nešto jede, pa na parkingu vadim sendviče i dijelim ostalima, uz nezaobilazno pušenje i pišanje, označavanja terena i sl. ode opet preko pola sata. Obzirom na moja dosadašnja putovanja i na zamišljeni dnevni plan, nisam baš oduševljen tako velikim pauzama.

Zašto je bilo čudno što nestaje Slovačke shvatili smo u Češkoj u koju zasad nismo trebali ulaziti. Zemo je odlučio da je brže tako, mada zbog mnoštva radova (za koje on nezna) gotovo sigurno nije. Zasad nas to ne nervira, čak možemo jednu više (od plana) zemlju maknuti s popisa. Izbjegli smo vožnju kroz Tatre ali nam je to dodatnih 50tak kilometara ubacilo u već napet plan. S dionicom od sat i pol još uvijek vozimo po Češkoj. Opet pauza. Vruće je, a ni sendviče nismo dovoljno zalijali. Da li pogled na Colu Zero ili nakupljena nervoza neznam, ali u meni se nešto budi pa za svaki slučaj odlazim u potragu za WC-om. Restoran lijep, ima i pivnicu, ali za WC neznam kakav je, jer nisam dobio dozvolu (teško smo se sporazumijevali a piktograma na majici se nisam ni sjetio). Ispada da za WC treba ići na susjednu benzinsku. Na benzinskoj se prolaz do WC-a plaća 90 centi (u češkim krunama). Iako imam 90 centi u željezu, niti aparat na kojem piše ta cijena ni teta na kasi to ne primaju. I kaj sad? Eto sranja (da prostite na izrazu) u Češkoj, nakon što se teta smilovala i svojom propusnicom me propustila (plava kosa i treptanje okicama još prolaze). Kroz ove interakcije sam shvatio da mi upravo one fale zasad na putu te u idućim stajanjima pokušavam što češće raditi društvo Banu kod plaćanja ili traženja smještaja. A mi nastavljamo prema Poljskoj nakon 22min stajanja.

Da Zemo baš nema svoj dan je u Poljskoj izašlo na vidjelo. Prikaz mapa se gubio, ceste nemaju prikaz ograničenja a upute nisu bile baš nešto uvjerljive. Obzirom da smo krenuli prema destinaciji van glavne ceste stajem toliko da vidim kako diše drugi Garmin. Njemu sve super…nema problema s mapama, rutira brzo, nalazi lokacije…no ispada da u ovom dijelu zasad nismo fulali pa ostavljamo Zemu na čelu. U 15h po sad već solidnoj vrućini stižemo na mjesto zločina (Sabirni logor Auschwitz). Pravit ću se da se ne sjećam tko je stavio ovo mjesto na listu želja, ali kad je već bilo na popisu, imao sam samo jednu ideju – da složimo formacijsku sliku ispod ulaza s natpisom Arbeit macht frei (i da ja eventualno imam laptop u ruci). No, ispalo je da smo došli u vrijeme kad je potrošena kvota dozvoljenih ulaza i nekoliko sati bi trebali čekati za ulazak. Malo se odmorili na ulazu, popili jeftine (3-4eur pola litre) i hladne vode, napravili formacijsku s vanjske strane ograde a da se vide dimnjaci u pozadini, te se vratili do hladovine u kojoj smo ostavili motore.

Tu glodamo energetske pločice i tko je što još našao u gepeku, gunđamo na vrućinu i slično. 4 su sata popodne, odvrtili smo preko 700km, a moj plan predviđa još 350…ne izgleda baš vjerojatno, ali pokušavam nas motivirati da barem krenemo i probamo. Zemo i dalje pati, radovi i zatvorene ceste nas tjeraju da napravimo pokoji puni krug na rotoru, pa gubim sigurnost i prepuštam prvu poziciju mlađem navigatoru. Bilo je tu još putem neslaganja između navigacija, policije na repu, ali generalno valjda idemo u dobrom smjeru. Kad smo se dočepali E75 ceste navigiranje ide lakše, ali tu su opet svako malo kamere, vrućina koja ne popušta, a i gužve kroz naselja pa generalno ne napredujemo baš sjajno.

Točenje goriva (odmor, cuga, pušenje, pišanje) oko 17:15 – 30 minuta stajanja. Nastavljamo prema sjeveru ali i dalje je vruće – table uz cestu pokazuju da je preko 30 u zraku a da je asfalt preko 45 stupnjeva. A ja ispod debelih i zatvorenih hlača odijela još uvijek imam i duge funkcionalne gaće. Nešto prije Łódź-a Pale me svjetlosnim signalima pokušava (i za čudo uspijeva) skinuti na odmorište. Komunikacija mu prestala raditi. Tu su neki pojeli kobasice u pecivu, a neki krivi hamburger. Kako je već sunce niže na obzoru dok odmaramo traži se i smještaj. Ponudu na booking.com od 200kn za nas tri, 113km udaljenu, jednostavno nismo mogli odbiti. 38min stajanja prije starta finalne dionicu dana. Sam smještaj je malo udaljen od silaska s glavne ceste (na ovom dijelu je to već autoput) i od izlaza se vozi u smjeru juga (doma) pa je to zbunilo neke od mojih vjernih pratitelja. To što nismo rezervirali preko stranice je bila greška jer nas na lokaciji čeka cijena od 52eur ali sad više nikome ne pada na pamet ići dalje. Kuća ima čudno ime (Potargana Chałupa) i ne uspijevam si to ni uz pomoć Google-a prevesti. Gazdarica je isto čudna, dogovaramo se na prste i noge, ali cijelo vrijeme imam osjećaj kao da ona govori i više nego treba i kao da je nešto ljuta. Gleda nas na terasi ali ne dolazi pitati čime bi isprali naša prašnjava grla pa Ban mora k njoj. Primijetio sam da u sobi nemamo ručnika, pa sam putem prema sobi, preko velikog reda na recepciji, pokazao internet prijevod pitanja oko toga što je izazvalo još pregršt riječi i emotivnih gesti iz kojih sam shvatio da ručnika više nema. Nema veze, ima ih u koferima.

Pale za kaznu (jer ga stalno treba čekati) dobiva mene za cimera, a Banu prepuštamo da bude sam u sobi. Mokri ručnik nakon tuširanja samo prebacujem preko ručke volana u nadi da ću ga ujutro naći suhog.

Iako radili puno (dugih) pauzi i iako fulali dio planirane dionice, nekako na zanosu prvog dana uspjeli do 21h odvoziti 1040km (60km više od plana) i ostvariti dnevni cilj. To nam otvara mogućnost napada na Rusiju sutra. Sabirni logor Auschwitz nam nije baš trebao. Em nismo ništa uspjeli, izgubili vrijeme a u zraku se nekako osjeća sumornost lokacije koja uzima životnu energiju, ko da su dementori blizu.

16.06.2019. dan drugi “Teta Elizabeta”

Prije nego krenemo s ovim novim danom zaboravio sam još par sitnica o prošlom napisati. Dok ja vadim (i malo uređujem) slike za FB objavu na kraju dana, moj cimer se već otuširao i spremio u krpe. Nije to uopće loša ideja, posebno jer je dogovoren (za moje pojmove) vrlo rani start. Buđenje u 6??? Da se ne slažem s njihovim argumentima ne bi pristao, ali svejedno mi je to u zoni sumraka. Više cijenim normalno buđenje od bilo kakve prednosti u vremenu ili ostvarenim kilometrima kao rezultat nasilnog buđenja. Da, razmazio me boravak na selu i rad od kuće, priznajem. No, vratimo se mi na slaganje objave za FB koja je potrajala do 22h. Pa onda cupkanje po hodniku u traženju WiFi signala da i ode. I dok ja čekam da objava prođe, pored mene prolazi par gostiju, ona nosi tavu punu pečenih jetrica čiji miris i dim se slobodno širi hodnikom, a on nosi nešto podgrijano u loncu s poklopcom. Nisu samo ime i gazdarica čudni, ima tu i čudnih gostiju. I dok sam ja još kroz tuš prošao, stavio na punjenje sve kritične stvari (jer mi naravno selfie kamera umrla dok sam pokušao napraviti formacijsku kod logora) i slično, ponoć se opasno približila.

Jutro je stiglo još brže. Mekani krevet mi nikako ne odgovara pa me bolovi u leđima koje uzrokuje bude više puta te na kraju ustajem i prije nego su budilice krenule. Pokušavam odraditi seansu na WC-u dok još nije gužva. Izlazim van, jutro je svježe jer je u noći pala kiša. A gdje je moj ručnik? Vjetar ga bacio na pod, a kiša namočila i nabacala pijesak po njemu…bravo Roki, neka si ga ti super ostavio da se osuši. Idiot Pale je bio pametniji i spretniji, njegov nije pao a i ispod vizira manje kiše pokupio. U daljini, preko hodnika i nekoliko soba dalje, čujem kako pijetao kukuriče (budilica idiota Bana), i prvi i drugi puta. Mora da su ga i ostali gosti obožavali. Dok sam ja radio neznam što, idioti su već kod gazdarice na kavi pa im se priključujem. Tek sad, kad ju vidim da nam priprema doručke, shvaćam njezinu muku. Brdo gostiju, svi bi nešto, a ona ne stigne ni sjesti a kamoli spavati. Sreća da je još rano i nema gužve, pa se puno lakše sporazumijevamo i za čaj i za šećer i za to jel dobro spavala i slično…a moji idioti čudno gledaju. Uspio sam od nje saznati i da Chałupa znači kuća. Eto, spavali u potrganoj kući.

Kod pakiranja stvari na motor jutros torbu okrećem za 180 stupnjeva, logičnije je tako, a i nadam se ću ju uspjeti bolje centrirati i s manje slobodnog hoda privezati. Jučer mi je stalno na jednu stranu “padala”, i to na lijevu stranu tako da nisam skoro ništa vidio u lijevom retrovizoru. Na nju još postavljam i ručnik, neka se suši u vožnji. Gledam sad sliku (sponzorska je, bit će njih još putem), lako meni s takvim stvarima osvajati svijet – em piše DREAM em još nosi ime personificirane božice pobjede u starorimskoj mitologiji. Iako je svježije nego jučer, oblačim se laganije. Radimo formacijsku fotku, “Rusija ili propast!” ide status na fejs i oko 7:30 je vrijeme za napad na Rusiju.

Goriva nam je nešto ostalo od jučer pa brzo tutnjamo poljskom A1 autocestom. Što sjevernije idemo to više vjetra ima, pa nas malo bacaka po cesti. Uspio sam bolje montirati torbu i sad vidim kako se Pale bori s Hondom i vjetrom. A meni fali jeftina Lidl kaciga koja je u mnogo toga lošija od ove na glavi, ali po aerodinamici je bolja i rado bi je sve prednosti mijenjao za manje klimanja glave. Ali nije glava jedina koja se klima, klima se cijelo tijelo. U komunikaciju dajem savjete, tipa primiti se motor za krajeve volana, za ona proširenja, i manje će te energije trošiti na stabilizaciju…na vjetar se pokušajte nasloniti da smanjite opterećenje s leđa i slično. Drugi je dan i već sam se počeo raditi pametan. Ritam držim pristojnih 110-120km/h i zaustavljaju nas jedino naplatne, prve na koje smo naišli u Poljskoj i prve nakon onih na izlazu iz Hrvatske.

Kako vrijeme i kilometri odmiču, tako ja sve malo po malo spuštam ritam. Goriva imam sve manje a ne staje mi se pa ga pokušavam rastegnuti koliko mogu. I zbog toga što mi se ne staje ali i zbog toga da ako eventualno ne uspijemo točiti u Rusiji, da ga imamo do prelaska u Litvu. Nakon paljenja rezerve, još malo smanjujem ritam i gazim svoje pravilo prve benzinske koja dođe. Vidio sam reklame i kilometraže do idućih pa se osjećam sigurno, ali svejedno uskoro krećem na navigaciji tražiti usputne benzinske…jedna je taman na 10-15 km pa vraćam ritam na 120 i naravno promašim ju. E to je sad postala ozbiljna situacija. Ritam na 90, skrivanje iza vizira, i molba Gandalfu da štedi. Neznam točno koliko smo se mi vukli nakon paljenja rezerve, sigurno ne manje od 50km ali znam da sam natočio malo preko 23l. Obzirom da je u tanku Gandalfa od moje ruke pripasana zamjenska pumpa goriva drugačijeg usisnog dijela slučajno poljske proizvodnje (koja košta manje od 10% originalne), to je sasvim pristojan rezultat.

Neki naravno puše i korigiraju opremu, neki čekaju. Pogled na mapu kaže da bi nam uskoro bilo pametnije poprijeko a ne skroz do Gdanjska. Ma sve može, ajmo dalje, pola sata stojimo i koga se čeka? Znate već. Povratkom na autoput naređujem Zemi da mi nađe obilazak za rutu koju nudi, i na moje ogromno iznenađenje, od prve nudi prečicu koju smo na mapi gledali i uskoro mi cestom 22 prema Elbląg pičimo (tu se spajamo s cestom kojom bi i okolo došli), a znakovi već i rusku granicu najavljuju. Iako cesta povremeno ima otvorene i ravne dionice, koje domaći koriste za nešto brži ritam, ja se držim u okvirima ograničenja…Zemo mi još boluje, povremeno forsira ceste kojih nema i ne prikazuje sve detalje pa uzimam i veće zalihe nego što možda treba pa vidim da su mi ovi iza sve nervozniji.

U nekom selu stajemo, mislim da je nešće tražio pauzu ili nešto radi kišice koja je krenula…pa stajem na mjestu gdje mi se činilo da vidim pekaru, a siguran sam da vidim mjesto s hranom koju jedan idiot ne smije. I dok taj nešće radi nešto (sigurno je Pale ali da ga stalno ne spominjem) ja malo obilazim ulicu i nalazim nekoliko malih dućana koji rade (nedjelja je). Ubrzo se preparkiravamo i po njima kupujemo kruh, salame, sireve, tekućine i slične stvari…otvara se šank, prvo lijek za one koji smiju pa udri po hrani. Neznamo što nas čeka pa bolje sjediti sit u ruskom zatvoru nego gladan. Tu već počinje i sezona čvaraka kao zgodan prilog hrani ili kao čips grickalica nakon.

I opet mi gubimo 40minuta a do poljsko-ruske granice stajemo još jednom, kratko, vjerojatno je bilo zapišavanje terena. Za sam ruski dio smo se unaprijed dogovorili, nema pizdarija, nema guranja, nema slikanja i slično. Ali to naravno ne vrijedi za poljski dio pa pada formacijska. I sad kad gledam sliku, čak i na njoj vidim i tablu i zgrade s WC-ima, ali tu još nije probava zakipila dovoljno da me brine.

Kontrolu relativno brzo prolazimo i eto nas u smjeru ruskog dijela. Na stražarskoj kućici nam prva девушка (devushka ilitiga djevojka) pregledava putovnicu i u njih stavlja neki karton. Može dalje. Ne kužimo mi puno, ali stali u dobar red, za neruske državljane i sad nam drugo ne preostaje nego čekati i iz daleka promatrati kako procedura ide, što nas čeka i koliko traje. Naravno, ekipa sa začelja bacila i koju poskrivečki.

I tu počinju moje muke. Zakipilo sve u meni. Da li zbog poljskog doručka iz potrgane kuće ili jogurta s 20g gratis, da li zbog premalo lijeka, da li zbog ranog ustajanja, da li zbog neredovitog hranjenja…nebitno. Bitno je da nije dobro, znoj izbija na čelo. Oslobađam gumb na hlačama, otvaram kofer, i ko pravi rus potežem lijek iz flaše skrivajući se iza motora. Vide idioti da je situacija ozbiljna, ali što da rade? Čekam malo da li će lijek pomoći ali trudovi dolaze sve češće i sve jači. Nema mi druge, treba potražiti pomoć. Vidim ja zgodnu djevušku zategnute uniforme kako stoji na pločniku ispred zgrade i s kolegom oštro promatra situaciju. Ti si moja, volim te stroge, ali mi trudovi dirigiraju ritam prilaza (brzo pa sporo pa opet brzo). Kad sam konačno stigao do nje uopće ni ne progovaram ništa, samo prst stavljam na piktogram na majici i oči u oči kontakt tražim upute. I tu mi sine, kad je djevuška spustila pogled, da su opasno blizu dva piktograma…jedan s univerzalnom oznakom za muški WC a drugi s manje univerzalnom oznakom za aktivnosti koje uključuju muška i ženska stopala. I što ako sam pokazao na krivu? Ili još gore, što ako pristane? Što sam onda? Izbilo je to još poneku kap znoja prije nego je ona prstom krenula pokazati u smjeru vrata iza kojih se spas krije. I tako, ja radim sranje na ruskoj strani u roku 15 minuta od dolaska na granicu, dok su još Gandalf i idioti u redu čekanja.

Nakon što probiješ led lijepim sranjem dalje je sve lakše. Ja ulazim prvi u područje kućica. Parkiraj. Daj papire na onaj prozorčić, vrti glavom, pokaži facu, glumi da pojma nemaš, papiri nazad. Otvori kofere. Možeš dalje. Iduća postaja. E tu sad treba neka tri papira ispuniti. Djelatnik mi pokazuje gdje se nalaze upute za popunjavanje, a ja još gledam i preko ramena ljudima iz auta njemačkih tablica. Shvatio da je žena ruskog podrijetla pa valjda bolje razumije. Od njih sam saznao čemu služe oni kartoni što smo dobili u putovnicu. Crvena boja za Poljake, njih ne vole i njih maltretiraju na crvenim kućicama. Zelena boja za Ruse (ili obrnuto), i oni prolaze lakše. A mi dobili neutralnu bijelu boju i možemo kamo god, valjda. Za jedan papir nije bilo uputa pa sam hodao lijevo desno, od kućice do kućice, već su se i druga dva idiota priključila pa i njima objašnjavam koliko znam. Misleći da imam sve popunjeno čekam da ih osoba koja mi ih je dala preuzme i napravi svoj dio. A on se u kućici slika i zeza s nekim u civilu…krasno. Primijetila je moju ljepotu i muku djevuška na drugoj kućici i zove me k sebi. Ma zlato moje, evo tu je sve, tu su još dva idiota koji trebaju isto, evo ti i naljepnica, samo puštaj…no, naravno, pola toga nisam ispunio jer sam mislio da se ne tiče tranzitnog prolaska, ali nisam ja tu da mislim – pa mi ljubazno objašnjava što sve još treba…i tako par puta…i dok ona provjerava, lupa štambilje i slično…pitam ja nju smijem li poslikati ova svoja dva idiota kako se muče s papirologijom. E kad bi pogledi ubijali, jedan bi život tu izgubio. Ali nisam ja baš mali idiot. Imam kemijsku u ruci (svoju kemijsku) i s njom smijem što hoću pa lijepo na dlanu lijeve ruke crtam njih dva i prkosno pokazujem teti Elizabeti (tako se stvarno zvala). Tu je i zadnja barijera pala, skoro da se ne izljubismo…papiri gotovi, na google translate mi pokazuje uputu što moram čuvati do izlaska i to je to, smijem krenuti dalje…ali ne mogu. Motor mi je u redu druge kućice, i nije prvi do rampe…ma kaj god, pozivam ja ovog selfie majstora, dođi ti malo van, ovdje gdje kamere love. Zbunjeno me gleda. Pitam jel mogu van? Sad tek zbunjeno gleda kad je vidio da imam sve pečate a on ih nije dao. Ništa mu ne preostaje nego dići rampu i pustiti me. Uh, na tren mi prolazi kroz glavu da bi možda trebao pomoći ovoj dvojici, ali tetu Elizabetu sam slomio, pokazao joj na koga da obrati pažnju, to mora biti dovoljno. A ako ne prođu, žao mi je drugovi, više sreće drugi put. Do izlaska ima još jedna rampa i stražarsko mjesto. I tu mlada djevuška stoji. I tu sam pitao da li smijem slikati, i jedva preživio pitanje. Dok sam ja promatrao pogranični kombi u daljini nisam ni shvatio da sam prošao pored prve benzinske i okrećem na drugu. Nemam što, komunikacija ne radi jer smo se predaleko odvojili, mogu se samo nadati da će me primijetiti te u samom kutu pumpe, s pogledom na cestu u daljini, palim cigaretu.

Idiotima je trebalo 20min da me sustignu, uspio im javiti da sam na prvoj (a u stvari drugoj) benzinskoj lijevo. Izgleda su oni ipak teti Elizabeti bolje za oko zapeli. Em su mlađi, em su vjerojatno veću vrijednost motora u papire popunili. U svjetlu nedavnih prolazaka ruske granice koji su trajali od 5 do 6 sati, naših 2 sata od prilaska poljskoj strani do okupljanja na ruskoj je izvanredan rezultat. Nema mjesta euforiji, ajmo to pregaziti čim prije, bili smo dovoljno da napravimo sranje. Ostaje samo dogovor da se zaustavim ako vidim nešto “rusko”, kakav spomenik ili slično.

O tih 180km ruske esklave nemam što puno napisati. Ceste su na tom tranzitnom dijelu dovoljno dobre da ih ne treba posebno spominjati, znakovi uz cestu pristojni, ubrzo nakon ulaska već usmjeravaju do izlaza, nema policije ili vojske na svakom ćošku. Ono čega ima su kamere, e njih ima toliko da od Zeminih upozorenja nisam mogao ni komunicirati s druga dva idiota ni gledati okolo. Zapamtio i neke čudne nosače stupova uz cestu, ali slike naravno nemam. Nosač je horizontalna cijev koja ide pod cestu i stoji u zraku iznad jarka, a s nje okomito ide stup. Neznam koliko bodova takva konstrukcija osvaja u okviru sigurnosti prometa, ali to ovdje vjerojatno nije ni bitno. Dok smo već debeli dio tranzita prošli vrijeme je za tankiranje. Pumpa ko pumpa, lijepo natočili sva tri do vrha, a ja krećem platiti karticom. Uzimam i tri čokoladice da nagradim idiote (ne neke lokalne već svjetske marke) dok mlađahna i zgodna djevuška na kasi ne riješi one druge dvije koje su zapele mojim idiotima za oko. Master prolazi bez problema. Kako je već dosta prošlo od one poljske marende, ekipa otvara kofere na parkingu i brsti ostatke. Malo zajebancije oko Honda/Gandalf sjedala završava i na fejsu. A mene nešto opet vuče k djevuški…ja bi neki suvenir, ali ništa ne nalazim. Cijenu za gorivo i čokoladice neznam, i neću je znati dok ne sjedne transakcija na račun. A kad je sjelo nekoliko dana kasnije ispalo je cmrc manje od 30eur. Istina, nisu nam baš tankovi bili skroz prazni, ali redovno točenje nam je oko 100eur pa je ovo wau cijena.

Da već pred kraj tranzita nismo nabasali na masovnu grobnicu uz cestu vjerojatno ne bi ni formacijske slike imali. Ali kad jesmo, stali lijepo na voznoj traci, Pale već puši, Ban tipka po mobitelu a ja vadim sebić opremu – tri idiota u punoj formaciji.

Kod iduće prilike za formacijsku sliku, koja se ukazala odmah iza ćoška, idiot Pale otkazuje poslušnost.

I to je to, kraj ove naše male tranzit avanture, sad još treba samo proći izlaznu proceduru. A izlazne kućice iza teške i zatvorene ograde. Promaklo mi da bi trebao u mali kružni tok za prilaz pa pokušavam direkt…ali mi na moju grešku ukazuju oni koji su pred ogradom, a i Ban već javlja. Ako se baš mora ajmo onda u red, nije tako velik. U čekanju ugodno ćaskali s Litvancem koji je isto motorista a u Rusiju dolazi po gorivo. On bi motorom prema nama pa ga zanimalo koliko je daleko i slično. Uvalili mu naljepnicu. Uvalili mi naljepnice i ruskim djevuškama koje su čekale iza ograde…kako one nama tako i mi njima bila egzotični, zajebancija do daske, osim kad je skidaj kacigu i podkapu da ti vidim facu. Kako imamo sve papire brzo je marš van…a van je preko mosta, na kojem se iz suprotnog smjera kolona stvara, a vrata rampe drži mladić mongolskih crta lica. Traži me papire koje sam već spremio ali shvaća (ili mu netko javlja) da idioti imaju besplatan prolaz i samo miče rampu. Na mostu bio milimetar da stanem i okinem sliku, ali nešto (kukavičluk) mi reklo nemoj. S druge strane mosta je Ban već u proceduri ulaska u Litvu (daj putovnicu, daj papire od motora, pokaži mjesto broja šasije i slično) a ja tek krećem i i tek predao papire. Ubrzo Bana pozivaju i daju mu papire u ruke, kao slobodan si…a on srećom gura nos u njih i vidi da su mu dali moje papire. Baš bi bilo zabavno da ih je stavio u torbu i napustio granicu. Još smo imali jedan strah oko brojeva šašije, jer je na Hondi na teško pristupačnom mjestu, ali koga je više za Palea briga, nek si ga uzmu, ionako ga stalno moramo čekati  pa i ovdje zadnji rješava papirologiju.

U 17h smo stali u red a već u 18:10 smo pičili litvanskim cestama. Ali 18:10 po našem vremenu. Ulaskom u Litvu smo izgubili jedan sat i ovdje je 19:10. Jedan veliki teret nam je pao s ramena. Istina, više nema šanse da ulovimo plan, ali plan je ionako rađen bez saznanja o stvarnim trajanjima ulaska/izlaska iz Rusije pa nije ni moglo biti drugačije. Čim smo napustili Rusiju na Zemi gasim sve dodatne karte koje sam u njega učitao (jer Garmin nema službene karte čak ni ove male esklave) i zdravlje mu se popravlja. U samom pogledu i cesti nema velikih promjena, i dalje je sve puno kamera pa se tuljenje upozorenja skoro i ne gasi, a uskoro počinju i gunđanja da bi trebali početi tražiti hranu i smještaj. Na ulazu u jedan gradić sam krajem oka primijetio priliku za hranu, ali nas nisam okrenuo jer još nije bilo vrijeme hranjenja a i naivno sam mislio da će biti još pregršt prilika. Iduću lokaciju pokazuje i Garmin POI i table uz cestu, ali ono što sam vidio mi se ne sviđa, a prava lokacija mi izgleda promakla.

I tako kad je već zagustilo ulazimo u prvo veće mjesto. Ne vidimo ništa uz cestu pa parkiramo. Puštam ekipu da traži smještaj i hranu, ja sam svoje za danas odradio na ruskoj granici. I kad su našli neku cjenovno povoljnu varijantu, puštam da me vode tamo. Pale je putem skoro ostao u nekoj pješćanoj klopci, da je zapeo mi ga vjerojatno ne bi ni tražili. Zajedničkim snagama kombinacije Ban/Pale dolazimo do zatvorene ograde na oko lijepog imanja. Malo nas s rezervom gleda gazdarica, ali tri idiota i dalje ruše sve barijere pa smještaj nije problem. Problem je što nema hrane i po nju smo morali opet motorima do restorana kojeg smo putem uočili. Prvo formacijska slika:

a onda slika restorana i hrane, koja je ipak dosta kasno stigla. Ova dvojica su igrala na sigurno, a ja sam probao ovo sa slike što je ispalo da je jedno od 10 litavskih nacionalnih jela koje treba probati – Cepelinaj – krumpir tijesto punjeno mljevenim mesom, umak vrhnje nešto i špek. Restoran na parkingu ima i punionicu za nekoliko električnih vozila.

Povratak na smještaj pretovarenih trbuha nije lak. Nije lako ni skupiti slike, staviti objavu na FB, staviti opremu na punjenje i slične rutinske radnje. Kasno je. Hladno je. Dan je bio uzbudljiv. Adrenalin potrošen. Vrijeme izgleda sumnjivo pa motore guramo pod krov kako tko može. Cijeli smo dan u stvari vozili po hladnijem vremenu i na granici kiše, za razliku od vrućine prvog dana ovo nam je puno više odgovaralo. 586km pređenih kilometara ne zvuči puno, ali mi zadovoljni. Ban se opet povukao u samicu, a Pale je kažnjen mojim društvom…no dok ja petljam po raznim stvarima on već lagano smuca i sanjari ruske djevuške.

Pogled iz drugog kuta (Paleov kutak)

Danijel, kasnije “Veliki vođa”, me već dva tjedna gnjavi da napišem bar nekoliko rečenica o putovanju. A tko ne sluša Velikog vođu, krk, ode glava…

Nakon nekoliko ozbiljnijih vožnji (Istanbul, Crno More…), udarila me želja za nečim još većim. Pametnih ideja ne manjka. I tako, pitam Darka što misli bi li mi mogli do Nordkapp-a? Odgovor je više nego očekivajuć. “Naravno da bi mogli. Gdje je problem?” Tad je i meni izgledalo da nema problema, ali kasnije…. Kako to izvesti? Financije, slobodno vrijeme, stanje motora, kondicija nas samih,…
Presudni trenutak događa se kad pitam nešto iskusnijeg Danijela bi li nam se pridružio. U prvi mah priznaje da mu je to na popisu želja, ali već sljedeći tren se vraća u stvarnost. Motor mu je rastavljen, nema vremena zbog posla, financijski ne može to. Priznaje i da nikad nije vozio toliko u društvu, uvijek sam pa ga dodatno brine hoce li se socijalizirati. (oprosti, Šefe)
Ipak… Nakon nekoliko dana odgovara pozitivno. I ne samo to. Lavovski se prihvaća organizacije, planiranja, detalja, potrebne dokumentacije,….
Pomislim, kad se već čovjek toliko trudi, nije red da ga ometamo. Odprilike tako je bilo i na cijelom putovanju. 🙂
U jednoj tako skiciranoj ruti na karti Europe primjećujemo da nam je crta asimetrična. Valjalo bi malo proširiti na istok. To bi značilo Rusija, baš prava Rusija. Ne samo Kalinjingrad kojim smo na kraju i prošli. Uh…. Ipak, odustajemo od te ideje.
Vrijeme do dogovorenog datuma polaska koristimo u planiranju, kompletiranju opreme, servisima motora, promjeni guma… A neki i u društvu doktora i medicinskih sestara. Naime, Darkovo zdravlje je narušeno i toliki put u takvim uvjetima opasno dolazi u pitanje. Brzo nalazimo i odgovor na pitanje: Darko ce prešutiti doktorima što sprema i ako će se osjećati dobro, startamo.
Ekipu čine:
Danijel Ivanek, BMW R 850 RT
Darko Ban, BMW K 1200 GT
i moja malenkost, Honda ST-1300 Pan European

Kako Veliki Vođa ne zahtijeva od mene da pišem detaljno o svakom danu na putu, a V. V. treba slušati i ne protiviti se, ja bih samo u kratkim crtama. Svoj doživljaj…

Polazak je dogovoren 15.06. Zborno mjesto je benzinska u Novom Marofu. Naravno, ja kasnim ujutro, ali opraštaju mi. Bar tako mislim…
Pijemo kavu, neki i pelinkovac pod izgovorom da je lijek za probavu. Krečemoooooo

Kako je vinjete za mađarske autoceste Danijel kupio unaprijed, šišamo punim gasom, bez zaustavljanja. Usput malo, ne planirano “ližemo” Sloveniju. Vozimo relativno dugu dionicu bez pauze, mislim skoro do izlaska iz Mađarske. Duge dionice bez pauze mi nisu baš omiljene, gunđam u komunikaciju. Ali, istovremeno si mislim kako je to i dobro.
Plan za prvi dan je 1100 km, treba koristiti dok smo svježi i željni vožnje. Plan bi trebalo bar taj prvi dan donekle ostvariti, jer vize za Kalinjingrad nam vrijede samo sutradan.
Ipak, V. V. se smiluje i zaustavljamo. Temperatura je već visoka pa treba osvježenje, a i odjeću bi valjalo malo rasteretiti.
U nastavku, još nekoliko kratkih (šefe) pauza, vozimo do prve točke interesa taj dan. Poljski Auschwitz. Stižemo u popodnevnim satima, šetamo, razgledavamo, pijemo skupu vodu. Sve puno turista, autobusa…. Ulaznica u sam logor je besplatna, ali je gužva pa možemo ući tek za dva sata. Odlučujemo da nam je to vrijeme predragocjeno pa skačemo u sedla i jašemo dalje.

16.06. – danas je u planu ući i izaći iz ruske oblasti Kalinjingrad. Prisutna je i doza nervoze. Naime, imamo informacije kako su na Ruskoj granici dugotrajna čekanja i gužve, po 5, 6 sati. Uh…
Ipak nije bilo toliko gadno, na granici smo izgubili odprilike 2 sata. Čak su neki uspjeli vidjeti kako ruski zahodi izgledaju. Ispunjavanje papira, kontrola dokumenata, prtljage. Protiče to u veselom raspoloženju s naše strane. Službenici djeluju strogo. Danijel pokušava razveseliti rusku službenicu Elizabetu, ali kao njezin odgovor dobiva kolutanje očiju. Darko i ja bolje prolazimo. Čak nam na svom mobitelu prevađa i objašnjava što nam je činiti s kojim papirom koji nam daje. Jedan moramo predati strogom kolegi, a drugi obavezno imati kod izlaska iz Rusije. Ok. Sve smo shvatili. Hvala, teta Elizabeta. Prolazimo.
Tog ruskog teritorija ima oko 180 km koje uglavnom vozimo bez velikih zaustavljanja. Jedno je radi tankiranja. Cijena benzina je oko 5kn. Sreći nema kraja. Zaustavljamo se još jednom kod nekog komunističkog spomenika i fotografiramo. Ni sami ne znamo što spomenik predstavlja, ali već smo blizu izlazne granice pa želimo bar neke fotografije iz Rusije imati. Naime, na samim graničnim prijelazima je strogo zabranjeno fotografiranje, ali Darko ipak uspijeva okinuti nekoliko fotki potajice. Na izlaznoj granici sreće covjeka iz Litve koji u Rusiju dolazi po gorivo. Sprema se motorom u Sloveniju i Hrvatsku pa se raspituje. Tako nam i vrijeme čekanja brže prolazi. Na samu granicu propuštaju po dva tri auta odjednom. Reda radi teta teža od našeg Darka, ima i pendrek, i pištolj. Nije vrijeme za šalu s njom. A, istini za volju, i nije neka. Jel tako, ekipo?
Ulazimo u Litvu, ili Latviju? Hm! Sljedećih dan i pola ne znamo gdje smo. Na tablicama piše LT ili
LV. Pa ti sad znaj.
Pronalazimo smještaj za veceras, ali… Vozimo po navigaciji i dolazimo u necije privatno dvorište. Pred dvorištem nasipni pijesak, kao na plaži. Naravno, ne znam koliko je dubok, a kiša ga raskvasila. Eh, kad tad nisam polegao kobilice (hondu)…. Odustajemo. Drugi pokušaj se pokazuje uspješnim.

i tu je idiot Pale opet prestao pisati….

17.06.2019. dan treći (ponedjeljak) “Pečeni picek”

Hladnija noć i otvoren prozor, te veći umor, su me zakopali u opet premekani krevet. Bude me bolovi u leđima na granici podnošljivosti. Zasluge ima i onaj vjetar od jučer. Nisam baš pri volji za ustajanje. U susjednoj sobi kukuriče pijetao opet, nije još vrijeme ali završit će on u juhi. Idioti su napravili početničku grešku kod dogovora vremena doručka. Danas nam kao nije napet dan, pa dogovorili doručak u 7. A vremenska zona +1, što znači doručak po našem vremenu u 6 a pijetao u 5…pa to sve luđe ide, a ja sve manje sna. Dok se idioti bude, ja ravnam leđa na podu. Vani kiša pada, trava raste, gora zelena. Gazdarica i njen minion donose pune ruke stvari, spremaju doručak. Za 65EUR smo super smještaj imali, i još doručak. Kave/čaj smo si morali ipak sami složiti, ali to Pale ne zna (pravi se da ne zna) pa puši negdje dok mu Ban kuha kavicu.

Kako je Pale i najavio (spominje se u gornjem video uradku) tako je kiša i usporila/stala pa mi (barem ja) krećemo obučeni toplije, ali bez kišnih odijela. Do 8 po lokalnom vremenu smo spremni za pokret, samo još formacija i ajmo.

Nema se tu što puno pisati o cesti i krajoliku. Baš kako je i Boris rekao, jednolično nezanimljivo. On nije rekao, a ja dodajem da je i prepuno kamera za nadzor brzine (i to ovih kakve su krenule u zadnjem valu po Hrvatskoj) pa je vožnja dodatno ubitačna. Ali idioti se vole voziti pa im to ne smeta, ili? Jedna stvar mi je ipak zapela za oko, pa s komentarom oko nje uspijevam nasmijati idiota na začelju. Jučer i danas, u poljima uz cestu, neuobičajeno puno bilo roda. Pa sam se našalio da ovdje nije pametno u “kvar” ići, jer one odmah poklon nose.

Prvo stajanje radimo na granici Litva-Latvija. Neki pišaju, neki lijepe, a neki pripremaju opremu za slikanje. Mora da smo pobudili i neki alarm, jer se ubrzo i neki auto zaustavlja, ali idioti rade što najbolje znaju (glupiraju se) pa taj netko zaključuje da nismo vrijedni truda. Da smo samo prošetali do druge strane ceste mogli smo odmah formaciju i uz Litvansku tablu.

No imamo mi i ozbiljnijih stvari za napraviti. Ban lijepi žutom trakom sve ventilacijske otvore jer mu prokišnjava u kacigu i od ovo malo kiše što povremeno pada. A da ne ispadne da je Gandalf savršen, lijepim malo i ja po njemu.

Pokrpani nastavili po Latviji (ili Litvi, dva dana već brkamo u laprdanju preko komunikacije gdje smo, da li smo u Litvi ili Latviji) i kiša nas ipak sustiže pred Rigom. Krenula padati ozbiljno, i odijelo mi nema vremena da se osuši a u onu moju kućnu impregnaciju ne vjerujem. Odlučujem da je vrijeme za kišnjak pa nas odvodim s glavne ceste. Brišem ručnikom vodu s odijela i uskačem u kombinezon. Pridružuje mi se i Ban dok Pale još nije ulovio kritičnu točku pa puši i pomaže nama u navlačenju. Ban čak navlači i navlake za čizme. Uz jače ili slabije pljuskove, i pripadnu gužvu koju rade ostala vozila, kroz Rigu prolazimo sporo. Po 3.0 verziji plana, nastaloj dan prije Međunarodnog dana žena, Riga je bila planirani cilj prethodnog dana. Sad kad smo plan nakon 3 sata ulovili, već je lagano vrijeme i za neku normalnu pauzu s hranom ako bude, te tako nešto dogovaram s začeljem. Nažalost, tu ideju nije nitko podijelio sa sredinom, pa kad sam skrenuo na parking, uspavana sredina skoro naletila. Tako su mi rekli, ja nisam vidio. A parking ko iz raja. Na prvoj lokaciji restoran a na zadnjoj pogrebno poduzeće, pa što kome treba neka si bira. Za restoran izgleda nitko nije, nekako je pust, pa se vade stvari iz kofera. Ima još energetskih pločica kod mene. Ima i štand s voćem da netko ne kaže da ne mislimo na idiota koji je na posebnoj dijeti. Danas odmah po stajanju vičem “Pokret za 5 minuta” pa čak uspijevamo za 20tak krenuti dalje.

Slijedi dionica uz Riški zaljev. I vidimo mi neku vodu s lijeve strane, ali većinom nema mjesta gdje bi se to moglo i poslikati. Ona koja su bila sam ja prešišao. Ipak sam ja u godinama i vidno polje mi nije tako široko kao nekad. Pred kraj Litve, ups mislim Latvije, nestaje goriva i u motorima i u nama. U stvari, mislimo da je ovdje jeftinije nego u Estoniji. Tankiranje 12 minuta. Glupiranje na kasi standardno. Odmor, skidanje kišnjaka i hranjenje hrenovkama u pecivu, 22 minute. Druga dvojica proučavaju i komentiraju da li neke situacije uključuju dame koje se bave najstarijim zanatom ili ne. Samo gas dečki, ME je pripremila medicinu.

Granica između Latvije i Estonije ne traži zaustavljanje, kao ni ona ranija od jutros, ali ima tabla na čistini, treba saznati ograničenja, označiti ih, slikati…

Primijetili one sajle što znak drže (valjda)? Vjetar nas i u ovom, samo ravno do Tallina, dijelu prati. Nekako mi u podsvijesti da bi Honda trebala uskoro doći do 100.000 pa pokušavam u više navrata dobiti komunikaciju s vozačem. Bez uspjeha. Nekako uspijevam dobiti njegovu pažnju na vrijeme pa radimo kratko stajanje, uz relativno brzu cestu, da se ovjekovječi trenutak (ali i potegne lijek iz flaše, već nam dojadilo izmišljati razloge zašto nam treba). I koliko sad vidim idiot Pale je na fejs napisao “Jubilarka danas negdje u Latviji” a mi već 30tak kilometara u Estoniji. Zanimljivo je i to da motor ima mjesta na prvom mjestu samo za 1 tako da izgleda da je motoru još ostalo samo 99.999km

Uskoro izlazimo iz područja zaljeva, i ulazimo u unutrašnjost. Lovi nas tu puno malih naselja i ritam pada osjetno. A temperatura raste. To je znak da je vrijeme za korekciju opreme. Ne briljiram baš u traženju mjesta za stajanje. Dok sam mijenjao opremu (a skidao sam i duge funkcionalne gaće i majicu) zagubio multifunkcionalni šal koji sam do tada koristio. Uživaju me idioti gledati kako ja kopam po torbama i koferima, kako obilazim oko motora, ali ne nalazim. Pretresao ja i odijelo, ali nema. A obzirom kako mi memorija radi, nisam siguran ni da sam u zadnjoj dionici imao. Takav komad opreme košta par eura u Loiusu, ali ovaj je poklon i u bojama trkaće BMW ekipe, pa mi zato nije baš drago što ga ne mogu naći.

Da li zato što smo skinuli dio opreme, ili je želja što prije do Tallina doći, ili je možda vjetar u leđa krenuo puhati, ritam nam se polako ali sigurno diže. Ove dionice se skoro uopće ne sjećam, čini mi se da je bilo dužih ravnih dionica kroz šumarke, šlepera na cesti i slično. Znam samo da sam puno razmišljao o izgubljenom šalu. Ne o njemu, nego o osobi koja mi ga poklonila. Ne družimo se više puno, znam da se borio s raznim tegobama, vidjeli se jesmo na posveti u Bedekovčini, ali od tada je već nešto vremena prošlo. Nadam se da je dobro. Kad smo već došli bliže glavnom gradu, krenule su dionice u obliku autoputa. Po dvije trake za jedan smjer, odvojene od suprotnog, bolja signalizacija i slično. Dignem ritam, začelja nema…usporim, pričekam…tu su…ajmo ponovo, držim ritam ograničenja, koje je sad više nego prije, malo duže…opet isto, njih nigdje i ne smanjuju zaostatak. Nakon par minuta preznojavanja, razmišljanja koliko sekundi imamo da javimo ako se nešto dogodi dok onaj ispred vozi 120, i vrlo spore vožnje kojom sam i kamione ometao, evo stiže Honda. Zovem u komunikaciju zadnjeg, on ipak ima motor krpan u zadnji tren, a o zdravlju ne smijem ni pisati. Niš, kaže kod mene sve OK, mogu i želio bi brže ali ne mogu preskočiti ovog ispred. Zovem sredinu, pitam ima li problema. A ono Pale sneno/usporeno pita kakvih problema? Ili nije ni shvatio ili iz nekog razloga, njemu se baš lijepo bilo voziti ritam 80 na cesti ograničenja 110. Inače moram glasnije vikati u komunikaciju, jer sam mikrofon sakrio ispod podstave kacige, ali tu sam vikao još jače.

Kad su krenule vizure predgrađa glavnog grada, po ranijem dogovoru, skrećem na benzinsku. Da ne moramo tražiti u centru, a ako slučajno završimo na trajektu da imamo odmah sve spremno u Finskoj. Pumpa je prepaid. Ukucaj iznos, ubaci novčanice, pa kad ih uspije prebrojiti, možeš točiti. Moja je procjena (palac mjera) da bi trebalo biti mjesta za 30litara, na što neki vrte glavom, što je oko 40eur pa tako i ubacujemo. Da skratim, krivu sam procjenu napravio, nacijedili smo 27,47 litara. Vjerojatno bi išlo 30 da nešće nije spavao putem (vrijeme je da ova dva shvate da ja nikako ne mogu biti kriv). Pumpa naravno ne vraća kusur koliko je god ja mrko/mrsko gledao. Tankiranje 12minuta, dogovor i odmor na parkingu 7 minuta…rekord! Pa makar bili parkirani pored limuzine koju Pale mjerka. Uglavnom, ajmo probati do luke, pa ako se zvijezde sjajno poklope prijeći preko bare. Ako se ne poklope, ali nisu ni protiv, kupujemo karte i tražimo smještaj. A ako baš nemamo sreće, onda prvo tražimo smještaj pa nakon toga ostalo.

Grad ko grad, ulice, križanja, gust promet, radovi. Prateći Zemine upute završavamo u ulici zatvorenoj zbog radova. Okret pa okolo. Što bliže luci, to su radovi sve gušći, a kolone sve uže. Neznam kamo bi trebao ići, ali Zemu imam namještenog za Helsinki, pa se nadam da on zna. Možda i zna, ali ne zna za radove. Nekako dolazimo do nekog parkinga s kojeg se vidi brdo kućica za ulazak u krug luke. Vrućina i gužva nas malo dotukli pa brzo parkiramo motore, na suncu naravno, i pješice odlazimo potražiti pomoć. Pale čuva motore i puši. Na kućici nam objašnjavaju da trebamo imati kartu nabavljenu na terminalu. I sad nas dva u hladovini vrtimo Internet u traženju terminala, cijena i slično… meni baš ne rade nešto ni A1 ni T-HT kartica. Dok se mi tako hladili u hladovini, Palea je valjda sunce pogodilo pa je tražio i našao smještaj u blizini. Nema nam druge, iako dana ima još i više nego dovoljno, očito nam zvijezde nisu naklonjene, gladni smo, smrdimo i vruće nam je, ajmo pokupiti smještaj dok je prilika. Putem Ban još ometa vozača kamiona iz naših krajeva. Zaboravio sam napisati, i jučer je Pale našao smještaj, ali se zagubio putem do njega tako da danas dobiva šansu za popravak. Druga sreća. Ali na recepciji nikoga. Dok čekamo, za svaki slučaj ja rezerviram smještaj na booking.com. Kako nitko ne dolazi, a nismo jedini koji čekaju, zovem broj koji ima na rezervaciji. Zvoni nekoliko puta, ne javlja se nitko ali konačno dolazi osoblje. Osim normalnih stvari oko procedure i mjesta parkiranja, plaćanja i smještaja, piše nam i web stranicu za kupnju karata. U tom trenu mi to nebitno jer znam da ih ima dosta, još sam u radu 3.0 plana gledao cijene i raspored vožnje. U 18h su motori parkirani i kreće iskrcavanje.

Obzirom da je prvi radni dan od kad smo krenuli, stvari samo bacam po podu oko kreveta i po krevetu te vadim laptop da riješim posao, kroz dan vidio da nema puno. Odjednom na podu moj šal. Ajmo vjerovati da se zavukao negdje i sad slučajno ispao, meni je samo važno da je tu. Od posla ništa, ipak treba prvo nabaviti karte, vidim da se ekipa muči na telefonima s tim. Svi vidimo razne ponude i podjednake cijene. Da ne budem lijen, upisujem stranicu koju smo na recepciji dobili. Ne da imaju karte, nego su uvjerljivo (sumnjivo) jeftiniji. Za sve isto, što kod drugih košta preko 40eur-a, kod njih je 26,5. Pokušavam naći neka sitna slova na kojima piše da nas u luci čekaju neki dodatni troškovi ali ne nalazim. Idioti kažu kupuj (jer ja imam kreditnu karticu i laptop). Pa za svakog posebno popuni potrebne podatke, ime, datum rođenja, registracija…pa autoriziraj transakciju uz pomoć tokena…pa proslijedi rezervaciju na mail/sms. Riješeno. 19 je sati i sad smo već stvarno i gladni i žedni, gasim laptop, ajmo u potragu.

Da li bi u restoran? – baš i ne. Da li bi išli negdje nešto popiti? – baš i ne. Pokušavam objasniti razinu odlučnosti koju smo imali. A putem još prostor u kojem se inače koncerti održavaju a sad u njemu mlade estonke održavaju kondiciju. Ne da nema odlučnosti, teško se i koncentriramo. Prilika je to za formacijsku.

Nekako dogovaramo da idemo u nabavu pješice do trgovine, a ulogu vođe pješačenja uzima Pale, pa tu je na par sto metara. Nije samo rekao jel to zračna linija ili visinska razlika, jer smo se lijepo nahodali, dio i uzbrdo. Istina, proveo je on nas i prečicom uz koju raste korov njegove visine, vjerojatno nije mogao vizualno navigirati. Bitno da smo našli. On bi sad ostao vani čuvati stražu (znate već što raditi, ne moram valjda opet pisati), ali nema motora za čuvanje, pa mora s nama u kupovinu. A kupovina svjetska, niti znamo što bi ni gdje to stoji. Ban dodatno mora tražiti dozvoljenu hranu. Tražimo si i nas dva lijek, jer onaj što nam je moj stari spremio, nestaje na očigled. Čini se visoka cijena, ali lijek ne može biti preskup, pola litre Jägermeister-a je stvarno za u oko nakapati. Pa cijeli picek. Pa ostale tekućine i slično. Dvije teške vrećice i solidan broj eura. Sad se treba i vratiti, sreća da je nizbrdo i da znamo optimalniji put, ali bez prolaska kroz park se ne računa. Još malo slikanja – srednja slika prikazuje visinu sunca 15 minuta prije 21h.

U 21 sat, kad sam već zaboravio da sam gladan, kuham si juhicu iz vrećice i kreće večera. Stol je stalak za cipele, picek se normalno trga rukama, juhu zaboravio promiješati pa je dio ostao na dnu…ne može nam biti bolje.

Poslije obilne večere, cigareta i pivica pašu ko ono nešto budali. A sunce ne popušta. Zadnji put sam oko pola 12 izašao da slikam zalazak, i još sam morao spustiti telefon da ispadne da je sunce palo. U međuvremenu spremam stvari, punim opremu, tuširanje, fejs i slične stvari, ekipa šeta i slika…a posao čeka. Tek dok je ekipa pospavala našao sam vremena i za taj dio.

Neka spavaju, nije njima lako…znam ja. A nije ni meni s mojim leđima. Napravili skromnih 500km, ali uz demone koji se obično javljaju trećeg dana, kišu i vjetar koje smo imali, nije to ni tako loš rezultat. Pijetao navijen za jako rano. Trajekt ide u 8 a mi želimo barem sat i pol ranije tamo stići, i nadati se da neće biti problema. Sad me već strah lovi da ću zbog pomanjkanja sna izgubiti prirodnu ljepotu.

18.06.2019. dan četvrti (utorak) “Lupinus”

Uspio par sati prespavati. Leđa se drže donekle. Pijetao kukuriče u 5. Pozitivno sam nervozan. Baltik nije bio nešto, ali od Skandinavije puno više očekujem. Ali do Skandinavije još je jedna mala prepreka, Finska. Samo da nisam nešto previdio s kartama za trajekt. U Zemu sam dodao lokaciju Terminala A na koji trebamo ići. Skupljanje i pakiranje stvari nam sad već brže ide. Skuhali si čaj/kavu. U 6h nema žive duše u hotelu, ključ ostavljamo prema uputama. Ovako rano nije neka gužva ni na cesti, pa puno lakše pratim svu privremenu signalizaciju i uskoro smo na parkingu terminala A. Ekipa ostaje kod motora a ja idem provjeriti koji nam je idući korak. Terminal velik, razni brodari su tu, vidim šaltere koji mi trebaju. Prazni, dvije mlade djevojke gledaju koju ću odabrati a ja nisam baš izbirljiv, prva već super izgleda. Objašnjavam da imam rezervaciju/kupljenu kartu, traži me osobni dokument, provjerava u sistemu i izjavljuje “Imate sve, krenite prema ulaznim kućicama, ne trebate ništa od nas.” A moj “Too bad” odgovor, koji sam spontano izlanuo, nasmijao obje.

Žurim do ekipe da nam ne istekne 15 minuta besplatnog parkinga, dižemo motore i prema ulaznim kućicama. Osobni dokument i eventualno broj rezervacije, da bi se otvorila rampa i dobio broj trake koju treba pratiti do trajekta. A kad tamo ipak nismo prvi. Sunce već ozbiljno udara pa daje svoj doprinos lijepoj sceni.

Nije bilo potrebno dugo čekati da nas puste u utrobu i da nam pokažu lokaciju za smještaj motora. I da nam pokažu gdje se nalaze gurtne ukoliko želimo privezati kobilice, odluka i njene posljedice su na nama. Ovo mi se čak i više sviđa od nekih drugih sistema koje sam prošao. Nama koji imamo centralne nogare privezivanje je jednostavno, a do mene se motorista muči s motorom koji samo bočnu ima. Pokušavam ga utješiti da ako mu motor padne da će pasti na mojeg kojem neku štetu i ne može napraviti, neka samo cilja kako će njegov preživjeti.

Trajekt ne izgleda nov, ali doima se solidno održavan. Mi smo se raspasli po njemu i naslikavamo se kako tko ima dobro oko za scenu. Bacamo i zadnji pogled prema Talinu. Vidimo da ima i bočne utovarne rampe, ko za avion, pa je to valjda isto razlog zašto nema gužve. Ne bi vjerovali, krenuo je točno na vrijeme. Sretni što je lijepo vrijeme, što su karte dobre, što tu i tamo kakav dobar pogled ima, glupiramo se u našem stilu. Pale proučava ispušne cijevi, i kako/koliko bi mu trebalo da popravi ako treba, ja dodajem da nam fali Juraj Šebalj da potegne prst i provjeri ima li crnila. Radimo čak i video uradak koji brišemo. Idiot Ban koristi neprimjeren izričaj, a Pale ga upozorava. Zato snimamo drugi koji nije tako zanimljiv kao prvi.

Bacamo i nekoliko formacijskih slika.

Radim i ja par tematskih/sponzorskih.

Već i ovaj daleki pogled prema Finskoj daje naslutiti nešto drugačije. Iako trajekt nudi sve što treba (wc, internet, birtija), i iako nas lijepo vozi, potrošili smo sve uključeno u one jeftine karte. Ne bi vjerovali, na vrijeme je on svladao Finski zaljev, vrijeme je osloboditi motore i pustiti ih na Finsku. Ali prvo formacijska.

Zemo misli da zna koja je najbolja ruta pa nas malo vodi više kroz grad nego je bilo potrebno. Nije to za njega čudno, ja već navikao. Barem smo dobili pokoji pogled više na arhitekturu i život grada. Ne propuštam da se u vožnji ubacim na sebić fotku turistkinje. Pokazujem idiotima da grad ima potencijala za slikanje ali ne stajem. Fali nam nešće da slika u vožnji. Ubrzo se spajamo sa šleperima koji su očito s trajekta sišli. Nismo puno izgubili i ne treba nam više puno da izađemo iz grada i nađemo se na autoputu prema sjeveru. Već par dana smo pod brzinskim ograničenjima i kamerama koje ih nadziru, pa ovih 120 dolazi kao melem na dušu. Nije mi puno trebalo da osjetim promet, i u skladu s tim, optimalan ritam od 125 se sam po sebi nameće, ili sam ja bar tako mislio. Toliko voze lokalni vozači auta, tako da se ne motamo ni mi njima ni oni nama, a kamione s lakoćom prelazimo. Ali sredina ne misli tako…pa u komunikaciju dolijeće pitanje “Kud juriš?”. Na koju sekundu me to natjeralo da uzmem sve parametre u obzir, i donesem isti zaključak – i meni je lakše voziti 115 ali nema puštanja ni milimetra. Nakon sat vremena autoputa dolazi iduća poruka “Šefe, pauza!” Vidim da nam autoput ionako uskoro nestaje, podne je prošlo, nekako sam i gladan, pa udovoljam molbi. Parking/odmorište benzinske prostran, ima tu i drugih motora a i kampera. Otvaraju se koferi, nisam samo ja gladan, tamane se konzerve, čvarci, energetske pločice, voće. Sve mi imamo spremno ali svejedno 45 minuta stojimo. Pokušavam opravdati i svoj stil vožnje, dvojici nam je to normalno a za trećeg ne znam jel me zajebava jer sam prespor ili sam mu stvarno prebrz u što mi je teško vjerovati s krstaricom kakvu vozi.

U idućoj dionici koja traje 15 minuta manje od dva sata imamo ritam otvorene ceste jer autoputa više nema. Gdje je stvarno otvorena vozi se 100-105, i tako svi koji mogu voze. Gdje znakovi spuste na 70 (ili manje) svi spuste žustro i vrlo brzo znak i svi sudionici vraćaju brzinu na 100. Promet ide koliko može ići, nije gužva, nema tu neke potrebe ili želje za ludovanjem, poneko preticanje i dalje opet mirno. Iako vozimo po dijelu koji na mapi izgleda ko močvara (sve puno jezera) ja ih baš i ne primjećujem. Više gledam u ogromni broj lupinusa (cvijet Vučika) koji rastu po jarcima uz cestu. Ove godine su se i moji razbuktali kod garaže, ali su oni već u ocvaloj fazi, a ovi ovdje divlje rastu, ogromni i u punom cvatu. Vidi se i na ostatku prirode da je u nešto ranijoj fazi (kasni) u odnosu na nas. Konačno da se vidi da putujemo na sjever. S ovom dionicom smo konačno stigli i prestigli jučerašnji plan. Pauza je relativno kratka, 20tak minuta, tek toliko da se popije nešto, malo popriča, zapali koja i sl.

Nakon pauze ulijećemo na dionicu s radovima koja zbunjuje Zemu ali i mene, pa se malo vrtimo kroz neki gradić i ubrzo opet vozimo na sjever. Na nekoj od tih dionica s radovima, gdje su ograničenja primjerena situaciji, vozim iza nekog Transportera (kombi) koji vozi iznad dozvoljene brzine, i u jednom trenu, samo kratki bljesak, kao da je netko upalio svjetlo u kabini. Sunce nije trebalo biti uzrok, jedino što mi pada na pamet da ga je iz parkiranog vozila, kojeg sam sekundu kasnije vidio, okinula kamera. Nisam baš raspoložen za izazivanje pozornosti, pa i u nastavku pokušavam biti u okviru +5 na ograničenje. Gorivo polako nestaje, eto opet razloga za stajanje. Razvlačim koliko mogu, ali bez onakvih izleta kao u Poljskoj. Ciljam Shell, ali mojim izborom ekipa nije baš presretna, pa rekordno brzo rješavamo točenje… za manje od 8min smo punih tankova nazad na cesti…opa, jel to rješenje?

Opet radovi, prvi put da moramo duže stajati. Taman da neki zapale, a neki samo malo oslobode pritisak na guzicu. Tu gledamo kako se asflatira, 3-4 bacača plamena koji griju podlogu i za njima asfalt. U solidno toplom danu, osjeti se vrućina koju šire ove grijalice. Od kad smo sišli s trajekta vozimo i vozimo, uz onu jednu dužu pauzu za prigristi koje se nitko više ne sjeća. Ekipa se super drži danas, sad bi već oni pauzu, a ja imam malo iznenađenje u rukavu. Još u izradi 3.0 verzije plana sasvim slučajno naletio da točku koja je “kao” centar Finske. Misleći da je to neka poznata znamenitost, nisam si ju zapisao. E to me kasnije koštalo dva dana da ju nađem ponovo, i kad sam već toliki trud uložio, i kad cijeli dan nemamo baš o čemu posebno pisati, ajde da barem to nađemo. I u 18h smo došli u centar Finske. Nije to nama baš nešto zabavno kad nam je centar svijeta doma pod nosom, ali daj što daš, sigurno nema puno onih koji se ovim mogu pohvaliti, nije uz cestu i nije baš razvikano. Možda nakon nas bude.

U ekipi se osjeća umor i glad, ne pomaže ni suho grožđe koje vadim iz kofera, a tek do centra stigli. Na nogama smo već 13h i to se osjeća. Plan je da uskoro počnemo tražiti hranu, a šatori su prijedlog za smještaj jer je lijepo vrijeme. Znaju oni da nisam baš šatoraš, ali ne znaju da loše pregovaram. Obećajem da možemo spavati gdje god hoće ako dođemo do Oulu (možda sam prešutio da ima više od 100km do tamo). Dogovoreno. Super, imamo plan. Za 15 minuta već bauljamo po nekoj trgovini i kupujemo stvari potrebne za večeru. Ima tu i gotovih hamburgera, ali nije to prave idiote kakvi smo mi. Pola sata izgubili u dućanu, ali ne jede nam se na parkingu pa krećemo dalje i stajemo na prvom zgodnom mjestu. Odmorište uz veliki nasip, iza ogromno jezero, ima malo komaraca, ali ima WC, ima nadstrešnicu, stol i klupe. Malo nama za sreću treba. Vade se salame, sirevi, kruh, čvarci, prava gozba. Dok se mi gostimo staju još neki lokalni motoristi i daju nam savjet oko smještaja, mi njima uvalili naljepnice. Probali pronaći, odlučili ignorirati. Pale se divi WC-u, uspijeva i Bana nagovoriti da ide pogledati. Sigurno je nešto dobro.  Pale se žali da me slabo vidi u određenim uvjetima sunca. Motor sivi, odijelo sivo. Nema problema, tu je žuta traka, ona sve rješava. Đepnim nožićem grbavo izrezujem V.V. i lijepimo na kacigu.

Jasno je svima što to znači? Tko je pozorno pratio video uradke do sad trebao bi znati. A ovaj pojam se povlači još od sastanaka u birtijama. Vrijeme je da odredim i pravila. Dva pravila. 1. pravilo V.V. je uvijek u pravu. 2. pravilo Ako mislite drugačije pogledajte pravilo 1. Idući dan je organizirana nagradna igra na fejsu što to V.V. znači, trebalo je 24h do točnog odgovora uz pomaganje. Osoba s točnim odgovorom je osvojila nagradu koju još moramo kupiti, ako i kad stignemo na Nordkapp. (V.V. je Veliki Vođa). Hranjenje i zajebancija, sat i 10 minuta. Tu sam već mislio da neće ništa biti od Oulu, pa i šatora. Prevario sam se.

Shvatila ekipa da je Oulu najbliže veće mjesto koje je k tome najbliže Botničkom zaljevu, a kako smo mi odgojeni u stilu Kekinove “Na ovim prostorima” i u glavi nam turistčka/kamp ponuda vezana uz more, tako su tek sad za ozbiljno prihvatili ideju i plan je potražiti kamp kako se ukaže prilika. Ova dionica od preko 100km sad već i meni teško pada, em je nakon hranjenja, em ulazimo u 17. sat na cesti – ni duga pauza, ni Coca Cola, ni lijek, ni čvarci, ništa ne pomaže. Ne pomaže ni to što oznake kampova ne vidim ni nakon što smo Oulu prošli, nove su dionice ceste na kojima se još radi pa nisu ni svi izlazi otvoreni. Jedino je dan postojan i uopće se ne kuži da je blizu 22h. Stajemo na odmorištu odmaknutom od ceste, ima čak WC i vodu, da je stvarno kriza i tu bi se moglo prespavati ali idemo mi još malo.

U selu/gradiću zgodnog imena za koje nisam siguran kako se točno čita i što bi moglo značiti (IIN HAMINA) stoji oznaka na kamp. Krećemo u njenom smjeru, ali kad smo stigli na lokaciju nismo bili uopće sigurni da smo na pravom mjestu pa smo još malo bauljali predvođeni Banom koji najbolji pregled situacije ima. U jednom dijelu nas već vodio i Pale, ali nismo našli idealno mjesto. No, ni Ban ne nalazi ništa pa stajemo na dogovor. Gleda nas finska familija koja se sprema u auto i pita da li trebamo pomoć. Neznamo kako da im kažemo da za našu bolest još nisu našli lijek. Uglavnom, nema ovdje ništa, treba nazad na glavnu cestu, pa preko mosta, pa eventualno potražiti smještaj ali nikako ne jesti na toj lokaciji!?!? Vratili se mi na glavnu cestu, ali već prije mosta skrenuli s nje. S desne strane klinci pale vatru u bačvi i zabavljaju se, a s lijeve strane obala rijeke i par kampera…u 22:37, nakon skoro 18h na nogama/motoru, nakon trajekta i 750km ceste, mjesto za kampiranje iz snova.

To što ja nemam šator nije problem, Ban će me prihvatiti u svoju kuću. To što ja nisam od neke pomoći u sastavljanju kuće isto nema veze, ne ide ni njemu pa sastavljamo od drugog pokušaja. Ali naši problemi nisu ni najveći, Pale uzeo previše lijeka pa nema osjećaj i trga štap osnovne konstrukcije. Ma, nije ni to problem dok žute trake ima. Ma nisu ni komarci problem, spremni smo mi na njih i vadimo repelente. Mada, iskreno, ni do koljena nisu onim mojima koji maline čuvaju i od kojih sad, dok sam ja na putu, nešće drugi pati. U šatore je malo teže nagurati svu opremu koji nije moguće zaključati na motor, ali čak ni čizme ne ostaju vani. Hvalim ekipu, otvaram pivo, ali uskoro već oni spavaju, a ja još ni laptop nisam otvorio, ni objavu na fejs stavio…nema smisla ni potrebe žuriti, svjetla ima i besplatno je. Malo je teško naći položaj u šatoru, sa svom tom opremom okolo, i rad na laptopu ali nekako do 01:15 uspijevam i krećem na spavanje.

19.06.2019. dan peti (srijeda) “Grinch vs Santa”

Bojao sam se demona trećeg dana vožnje zaredom pa sam bio zamalo nespreman kad su me zaskočili oni od petog dana.

Baš sam se nadao da će mi spavanje na tvrdoj podlozi dobro doći za leđa. U opremi sam imao masku za oči, neće mene valjda malo sunca iza ponoći omesti? Nije da sam ju baš planirao uzeti sa sobom na put, ali u pakiranju stvari mi ponestalo malih torbica (za punjače, za kablove, za lijekove, za kozmetiku…) pa sam kopajući po starim stvarima našao jedan set za avion, reklamni, SkyTrack. Čarape i jastuk za vrat izbacio, a možda bi bilo pametnije da sam i njih ponio. No, grešku napravio vjerujući da tehničarka može nadoknaditi veličinu. Mislim na samonapuhujuću prostirku za šator, a na što ste vi pomislili? Kako mi ona široka, debela i složeno velika iz Lidla uzimala previše prostora u torbi tako sam si ja kupio u Louisu nešto manju i tanju, te osjetno štedljiviju po pitanju prostora marke Nordkap…priznam, dio ju je prodalo i ime/logo, ali nedostatak jednog p je očito bitan. I nije baš bila nešto, osjećao sam neravnine i kamenje ispod nje, pa sam se vrtio često u nadi da ću naći bolji položaj. Kad bi našao loš, onda bi se probudio, pogledao da li je još uvijek dan, i pokušao nazad zaspati. Na sredinu šatora smo stavili brdo stvari da ipak nekom u snu ne padne nešto na pamet, ipak smo već peti dan na cesti. No, ujutro smo svi podjednako zgužvani.

Bitno da smo preživjeli i ispucali i tu stavku s liste želja. Prvi put na putu vadim nešto ozbiljniji fotoaparat. Idioti su već dosad nekoliko puta kolutali očima odakle više vadim sve te stvari.

Žao mi je što sam ga već spremio i bio lijen izvaditi kad je stigao vlasnik u obilazak ovih, pretpostavljam ribarskih zamki. Ali tad sam već trebao požurivati ekipu i nervirati ih u pospremanju kampa. Jedna od bitnih stvari je danas na popisu, idemo, idemo. Koristim razne načine za motivaciju, ali jedan (Idemo, noć bude) nije efikasan zadnjih dana, a sad nadalje još i manje. Neki malo strahom pristupaju paljenju motora radi toga što su punili razne manje ili više za strujom gladne sprave. Ja sam koristio prijenosnu bateriju/punjač pa nemam tih strahova.

Prije kretanja u pola devet, dogovoreno da je vozimo dok se ne potroši gorivo od jučer. Trebalo nam malo više od sat vremena za to, a onda smo sat vremena stajali, super za dnevni prosjek. Osim kave/čajeva, što nam treba da progledamo, na benzinskoj ima i suvenira pa biramo svaki po nešto. I suveniri se kupuju iz zajedničke kase, i to mi baš ne sjeda najbolje, ali gledajmo vedriju stranu. I inače ne nosim puno suvenira, pa sam etiketiran kao škrtac u društvu, sad ću imati dodatni izgovor. Vrlo malu naljepnicu zastave finske lijepim na ofucani vizir. Napitke cuclamo na terasi u sklopu pumpe, obavljamo jutarnje rituale koji uključuju WC, umivanje i slično, te Pale stavlja čak i nagradnu igru na fejs. Kod kretanja primijećujem da mi je prekidač napajanja praćenja stavljen na ugašeno. Nemam pojma koliko je to tako, kroz ponavljanje današnjeg dana, zaključujem da sam vjerojatno skidanjem tank torbe to slučajno napravio i da neće biti veliki gubitak.

U nastavku nismo uspjeli ni pola sata odvoziti a idući izazov iskače na vidjelo. U stvari, izazov je bio u tome da se ništa nije vidjelo na Zemi. Samo se zacrnio. Uh…mnoge smo puteve zajedno prošli, skupilo se njemu i kilometara i godina i kiša i snijegova…nisam baš uvijek baš pazio na njega ali uvijek je ono, može on još. Kuckam ja po njemu, ništa. Zovem prvog iza sebe da obavijestim o izazovu, pa je i sam spustio pogled na svoj Garmin i zaključio da je i njegov mrtav. Opa, dva od dva…to je nešto drugo. Zaustavljam kolonu, na slijepo tipkam, gasim, palim…na nešto reagira na nešto ne…trebalo mi malo da shvatim da se prebacio na noćni rad ekrana i smanjio si osvijetljenje na minimum. Izgleda da smo dotakli neku grešku u Garminovoj pameti i da smo ju aktivirali približavanjem crti polarnog kruga. Rješenje je jednostavno, prebacivanje na ručni odabir i vozi dalje.

Nakon slijedećih 40 minuta opet stojimo. Ali sad je to drugačiji izazov. Stigli smo u selo Djeda Mraza, koje se nalazi na samoj granici polarnog kruga, mjesto je Rovaniemi. U nekima od nas oživljavaju djeca, a u nekima Grinch. Dok nas dva skačemo (od veselja) u nadi da dobijemo zgodniju fotku, Grinch odustaje već nakon prve.

Nakon malo glupiranja tu odmah na ulazu, tražimo pravi parking. Ja moram prvo staviti pravu i čistu majicu, pa ne mogu kod djedice nepripremljen. Nije samo majica ono što mi treba, imam ja u koferu sliku, ispisanu prije kretanja, i već eto nekoliko dana pazim da ju ne zgužvam. Slike sela si nađite na Internetu, nemam ja vremena za to…mene čeka djedica, ako radi a izgleda da radi…veliki posteri zovu “Meet Santa!” Objašnjavam idiotima da koliko sam vidio da samostalnog slikanja s njim nema, ali da slikaju vilenjaci i naplaćuju to…jednako za do 5 osoba. I eto Grincha, on neće na sliku…ne moraš. Ulazimo nas dva markantna idiota, smije se djedica…nećeš dugo, mislim si ja. Prošli smo upoznavanje, pitanja odakle dolazimo i slično, čuo djedica za Hrvatsku, to je Zagreb, Ljubljana jel da?…ali nismo mi došli njega ispravljati nego ulijećem sa slikom. Gleda to djedica, gleda…pa kreće razgovor: Koliko to košta? Nema cijenu. Koliko komada je napravljeno? Jedan. Što je to? Konceptni motor. I na kraju dodaje, ma nije problem, napravit će ti ga moji pomagači. Ja sad imam što čekati do Božića.

Kao što vidite, odradila je vilenjakinja i svoj dio, a i nakon toga ja svoj dio s njom. Ništa nastrano, molim lijepo, trebalo je dogovoriti obim posla i naknadu za to. 20eur za dvije printane slike s potvrdom, i isporuka originala na mail. Ja sretan s nagodbom, ali uzimamo još i njenu sliku, za slučaj da zaboravi na dogovor.

Obišli mi i Rudija, i poštanski ured. Možda još nekoga Djeda Mraz za Božić obraduje. Zadržao se ja s poštaricom dugo, sve me nervoza lovi da će mi ekipa zamjeriti. Pa trčim još i sponzorske slike napraviti. Dok sam rješavao svoj popis, propustio sam poneku zanimljivost, kako bi Grinch rekao, treba nešto i za drugi put ostaviti. Ja sebi ostavio oznaku granice polarnog kruga a on sebi ostavio djedicu. Pala je još i pokoja formacijska

Mislim, vrijeme leti a mi još ni 200km nismo napravili u danu. Ali, nitko gladan daleko nije stigao, pa mi još lijepo jedemo hranu iz kofera. I još prije kretanja lijepimo žutu traku na sva tri kofera radi bolje međusobne vidljivosti.

Pričali s djedicom, pričali s vilenjakinjama (od kojih neke imale motor, ali zbog nekog čudnog lokalnog zakona im ga bilo preskupo posjedovati!?), ostavili nešto eura, skinuli nešto tereta s ramena. Da li je ovo bilo vrijedno muke? Saznat ćemo do kraja godine, a možda i prije. No, nismo mi na ovaj put (samo) radi toga krenuli. Ima još ceste prema sjeveru, puno ceste prema sjeveru. Onu do sada nisam baš nešto imao želje snimati, ali u Laponiji se i ta želja budi pa uskoro nakon odlaska od djedice stajemo da montiram kameru. I sad nema neki puše, neki tipkaju po mobitelu a ja radim. Mislim, kopam ja po torbi, na čuđenje ekipe vadim još jednu kameru koju dosad nisu vidjeli (prastari GoPro), ali oni vrijeme koriste za označavanje terena.

Još uvijek cesta i pogledi nisu nešto posebno zanimljivi pa tjeram idiote da voze ispred mene kako bi bar nešto zanimljivo imali na snimci. 5 dana držim kontrolu i postavljam ritam koji prati ograničenja, nije to ni meni užitak ali još manji užitak bi mi bilo plaćanje kazne. Privremenom vođi nije puno trebalo da prozuji 105 kroz naselje gdje je bilo ograničenje 70. Šutim, nije da nisam očekivao. Do Sodankylä imamo 120km, i za to nam treba sat i 15 minuta vožnje, što je pristojan prosjek. Tu lovimo plan prethodnog dana i vrijeme je za 15 minuta klasične pauze. Neki puše, neki tipkaju po telefonu, a neki gunđaju na ono zujanje kroz naselje.

Dan je čudan i ne treba nam puno do novog izazova. Još ni iz Sodankylä nismo izašli kad dolazi poruka u komunikaciju da nije hitno ali da stanem kad bude prilika, kočnica se čudno ponaša. Neš ti meni nije hitno, kočnica zeza, a voziš se iza mene…odmah stajemo. Multifunkcijskim nožem (treba li naglasiti da je iz Lidla?), koji je bio najbliže na dohvat, otvara se posuda ručne kočnice na Hondi kako bi se zaključilo da ima ulja. Na kontrolnom oku se to nije moglo vidjeti jer je valjda od temperature ulje potisnulo zrak. Vizualna kontrola ostatka motora isto ne otkriva nikakve znakove. Ručka podešena da se dobije veći hod i idemo dalje istim ritmom kao i dosad, ali samo nekih 50tak minuta. Iz nekog razloga, kojeg se ne mogu sjetiti, opet stojimo 20 minuta.

Na početku ovog dana sam spominjao demone, evo došao red i na njih. Plan je spaliti to što je u tanku pa u nekom većem mjestu potražiti gorivo za konje i idiote na njima. U planu ima možda sat vremena vožnje. Što tu može biti teško? Prvo su me počele oči boljeti. Malo se mute, malo mi svjetlo prejako pa škiljim, malo suhe pa trepćem. Vozim dalje. Naoblaka se pojačala, i temperatura je pala, ali ne toliko koliko mi hladan zrak smeta i koliko ga osjećam po licu, počinje me i koža boljeti. Vozim dalje. Gasim sve nepotrebne procese u glavi, samo cesta i opstanak. U daljini vidim kako velika i siva životinja pretrči cestu tik ispred auta. Nisam siguran da li sam došao u fazu bijelih miševa. Vozim dalje. Nisam siguran da li mi je vruće ili hladno, ali leđa popuštaju, to je sigurno. Gotov sam i nije sad bitno da li su uzrok demoni, manjak sna danima, godina proizvodnje, loš motor…bitno je odlučiti što i kako dalje. Na kraju snaga nekako dovlačim kolonu do Ivalo, zaustavljam se na nekom parkingu/benzinskoj/nečem, ne vidim ja više puno. Ban viče, kud si tu stao, zamalo si fulao (bolju) benzinsku. Šutim, dobro da se već nisam negdje prevrnuo. Na kraju, lokacija čak i nije tako loša, osim benzinske ima u blizini i trgovina. Molim da me ostave kod motora i da kupe bilo što za jelo. Hodam oko motora, bole i mišići, cigareta mi se gadi. Znam ja što su svi ti znakovi, ali neznam da li je uzrok groznica ili delirium tremens. Što sada, pitam ja ME? Ništa, prvo tekući lijek, alkohol pomaže u oba slučaja. Nakon toga traženje torbice s lijekovima. Inače bi uzeo andol, ali to nam nije ME spremila, pa po uputama uzimam jedan Lekadol. Mijenjam opremu koju imam na sebi, kreće kiša. Oblačim i kišno odijelo. Lijepim žutom trakom prednji ventilacijski otvor kacige jer mi se čini da tu hladan zrak ulazi.

Vraća se ekipa, nose pune ruke hrane, nose teglicu kiselih krastavaca da nam sendviči ne budu suhi i mladi luk da rade društvo čvarcima. Hrana je lijek, malo teško ali uzimam i nju. Nježno objašnjavam situaciju ekipi i glodam luk. Sa strahom pitam da li je netko vidio onu živinu što je pretrčala. Još me veći strah prima kad je prvi iza mene izjavio da nije. No, srećom, imamo mi začelje koje sve vidi (ne spava putem) i kojem ništa skrit se ne može. Dobro je, nisu bila priviđenja, možda je ipak samo groznica. Malo po malo, nešto od lijekova je počelo djelovati, pa dogovaramo da idemo dalje, Norveška nije daleko, ali da se ne iznenade ako stanemo ranije u slučaju da zaključim da nisam sposoban za vožnju.

Tek krenuli a na križanju putokaz za Murmansk. Nije daleko, cmrc ispod 300km, ali nije putem a ni vize nemamo, ovdašnje djevuške će morati pričekati. Vozimo se konačno uz nešto ljepši pogled. Cesta vijuga uvalama jezera Inari, najvećeg jezera Laponije. Čim sam kolonu zaustavio da stavim kameru, nestalo je lijepih pogleda i sve se vratilo na staro, samo je asfalt vlažniji. Ja se zakukuljio u svojem kišnjaku i molim onog gore da potjera demone. Zasad pomaže. Nisam previše svjestan toga što se zbiva oko mene, malo mi se i spava, ali mogu pratiti Zemine upute i upravljati Gandalfom.

Ubrzo nas s ceste skida prvi putokaz za Nordkapp, nakon 5 dana i 3400km, skoro da i nisam stao. Stajanje na cesti, naljepnica, izrada formacijske. Po mojoj smrknutoj faci čini mi se da nije bilo glupiranja.

U nastavku cesta mijenja formaciju u duge ravne dionice, zavoj, pa opet duga ravna dionica. Znak za Nordkapp, ili nešto od lijekova, me malo probudilo pa opet vadim kameru i snimam idiote, slikam formacijske i slično. Nešto vjerojatno i s cestom ima veze, na ovim dugim ravnim dionicama cesta ima jake a kratke uspone/padove, pa ispada kao da se vozimo po toboganu. Puštamo tu i začelje da preuzme vodeću poziciju. Sad već i ekipa zna da ih povremeno puštam da se odmaknu da se stekne osjećaj prostora, povremeno vozim blizu da se vide njihovi motori, klubske oznake i slično…ali badava sve, kamera je izgubila snagu a da nisam primijetio. Što smo snimili do ovdje, povremeno značajno ubrzano, možete vidjeti na snimci niže.

Malo po malo, eto nas u 20h i na Norveškoj granici. Barem tako izgleda. Ali nema nikog da pita nešto. Gdje su ti vikinzi da nas pitaju za osobne dokumente, provjere što vozimo i kamo idemo? Skandinavija, konačno. Bio uvjeren ujutro da je naša, kroz dan bio na granici odustajanja, ali ipak nas dovukao. Osim glupiranja uz oznaku nove države ne vidimo mi što bi tu puno radili.

Malo po malo, gazimo mi i Norvešku. Na ovoj dionici prolazimo i kroz naselje imena Karasjok i ne bi to vjerojatno nikome ništa značilo da se nisam sjetio iz nekog putopisa kojeg sam čitao prije puta, kako im je ime bilo zabavno. I kad malo pročitaš drugačije, i kad si u muškoj ekipi danima, ima smisla ali morao objasniti kroz komunikaciju. I od tada, do kraja putovanja, puno je puta, u raznim situacijama, izgovoreno ime ovog mjesta (Karaš-jok). Kako mi napredujemo na sjever, kako je cijelo vrijeme oblačno, tako i temperatura postaje izazovnija. I inače je tu surovija klima, vidi se na promjeni okoline u kojoj sve manje drveća ima. Radimo pauzu. Neki puše, neki petljaju po telefonu, neki vade foto opremu. Vratio se smješak.

Uskoro svi uzimamo telefone u ruke i tražimo smještaj. Ponuda nije baš nešto bogata, ali ima kamp putem, ajmo provjeriti. Nakon 13h na cesti (21:30), nakon prijeđenih 675km, nakon sunca i kiše, nakon što je temperatura pala solidno nisko i debelo ispod 10 stupnjeva (mislim da je minimum bio 6 u jednoj dionici) glupiramo se na recepciji kampa, mjesto Skoganvarre. Treba mi 4-5 pokušaja tj. guljenja dijelova opreme koje imam na sebi da krupnom ali vedrom osoblju pokažem majicu tri idiota. Opet smo razbili sve prepreke, nemamo neki izbor ali ima brvnara za nas (hytte), 120eura. Doručak je idućih cca 15eur po glavi. Može u 8, iako je ranije nego je normalno. Sve može, čak i na računu mogu pisati idioti. To je to, može glupiranje na maksimum.

Kad je idiot Pale izjavio da mu se sad tek “otvorilo” i da bi on sad tek vozio, te dao prijedlog da iskrcamo stvari, skoknemo na Nordkapp i vratimo se, samo sam odmahnuo. Milina koja nas je obišla kad smo ušli u toplu (grijanu) brvnaru te vidjeli što nudi je neopisiva. Kuhinja, ogromni stol u predsoblju, manji uz dvosjed,  dvije sobe, kupaona, balkon… Nakon raspremanja neki puše na balkonu, neki petljaju po telefonu a ja kuham juhe. I to ovaj puta za sve tri. Nema više izvlačenja, morate pojesti nešto na žlicu, a dalje me baš briga. U stvari, nije da me baš briga, prije spavanja ima da iskoristite kupaonu, obrijete se, podrežete nokte, obučete čiste gaće i slično. Sutra ujutro je postrojavanje prije kretanja, i tko se ne uredi za Nordkapp, ode glava, objašnjavam uz pokret rukom ispod vrata i ispuštanje glasnog ckkkk.

Ja sam svoje stvari razbacao po cijelom predsoblju i velikom stolu. U vožnji sam shvatio da moje zakrpe kacige ne funkcioniraju pa lijepim donji dio vizira za kacigu, trakom iz paketa medicinske opreme. Tu kreće rutina, posao, fejs, punjenje opreme i sl. Nakon tuširanja, brijanja i uređivanja noktiju, topim si jedan šumeći brufen. Nemam pojma što jutro nosi, koliko mi je trenutno dobro ili loše radi tople juhice, Lekadola ili zanosa radi blizine primarnog cilja. Leđa su isto koma, trebalo bi i njima pomoći. Ekipa već spava dubokim snom dok se vani razvedrilo, i kad se lokacija ukazala u punom sjaju. U ponoć šaljem sliku na obiteljski grupni chat, nemam pojma kad sam krenuo na spavanje.

20.06.2019. dan šesti (četvrtak, Tijelovo) “Nordkapp”

Zadnja aktivnost (prije spavanja) za koju imam vremenski trag je u 00:48. U 5:24 već imam iduću sliku, video. I nije me pijetao digao, nisam mogao izdržati bolove u leđima koji bi se javljali dok bi ležao u krevetu. Pa sam onda malo hodao po vani, malo pripremao opremu, a većinu ležao na podu predsoblja jer tad nisam uopće osjećao leđa. Da sam se toga bar ranije sjetio.

Dočekao sam konačno da pijetao probudi druga dva idiota. Formacija spavanja je bila standardna, Ban u samici, a Pale kažnjen mojim društvom. Jedan je čak sanjao da ljubi bajnu djevu…možda smo previše puta jučer spomenuli onaj Karasjok pa ga krenulo, barem u snu. Ekipa bi si skuhala kavu, ali u vikendici samo filter vrećice imaju. Čak i rijetku pohvalu dobio da je juha dobro djelovala, što god to značilo. Iako im obećao, nisam ih postrojio u vizualni pregled, jedan se ionako licka i brije putem kao da je u večernjem izlazu, a drugom bi to sijedo paperje s brade dobro na glavi došlo. A posebno mi ne pada na pamet gledati da li su čiste gaće stavili. A zašto to sve? Pa danas obilazimo glavni cilj našeg putovanja. Svi su nam rekli da je to kraj ceste prema sjeveru, ali mi ne vjerujemo, moramo to vlastitim očima vidjeti.

Doručak se sprema u dogovoreno vrijeme, nije švedski stol, iako švedska nije baš pretjerano daleko. Tanjur s izborom razne hrane, napitak po želji… maslac smo naravno prepustili idiotu na dijeti jer je ispraznio zalihe u koferu.

Osoblje, ono isto od jučer, želi nam sretan put i ima upozorenje za nas. Kao, policija se zadnjih dana dosta vrti u kraju, skrivaju se u šumarku i radarom ciljaju (ja mislio da je to samo kod nas moguće). Ako je ograničenje 60 toplo nam preporuča da vozimo 60, kao nemaju ni malo razumijevanja. Ma k vragu, ako smo do ovdje vozili po ograničenju izdržat ćemo još malo.

Vrlo brzo (ali po ograničenjima) smo došli do obale i tu se više nema ništa za prigovoriti pogledu. Drveća nema, sunce, desetak stupnjeva, s jedne strane more, cesta koja prati prirodnu konfiguaciju koliko može, snijeg po brežuljcima u daljini…u tonu navijačke pjesme, koliko se meni ovo sviđa, neopisivo je. Nakon sat vremena moramo stati. Red je koju sliku napraviti. Pozadinu nam radi Porsangerfjord, sa 123km dužine tek četvrti norveški fjord, ali zato najveći u ovoj regiji. Zrak je nabijen pozitivnog energijom, a možda je nešto i u doručku bilo.

Nastavljamo dalje, ali ne baš zadugo. Kroz komunikaciju je došao prijedlog idiota Bana koji je istog trena prihvaćen. Prvom prilikom dok bude prilaz vodi laganiji, stajemo da snimimo video s idejom “Izgubili smo se, ako voda bude slana onda idemo u dobrom smjeru (ili se netko popišao u nju) a ako nije onda ne idemo u dobrom smjeru.” Kad smo stali i objasnili zašto, čak nas i Pale gleda kao idiote. Ali prvi live prijenos na FB je tako nastao. S njim smo probili led, dopao se našim pratiteljima, kasnije je išlo lakše. Putem tražili upute i od Rudija, ali nismo snimili.

Ni u nastavku nije dugo trebalo do iduće stanke, ali vrlo kratke, samo da montiram kameru na glavu. Uskoro čak puštam ekipu naprijed. Za ovaj dio ne moram izmišljati kako su lijepi pogledi, koliko dugi su tuneli s vratima na početku/kraju, kakvi su mostovi, biciklist samoubojica i slično. Koga zanima neka pogleda video.

U Honningsvåg skrećemo da napunimo kobilice svježim gorivom, za svaki slučaj. To nam je prvo tankiranje u Norveškoj. Ministar financija odlazi normalne puti na kasu a vraća se zelen. Ispada da je konverzija s euro na krune s 20-25% provizije, palac mjerom… pa gorivo nije oko 1.8 nego preko 2 eura. Odmah dogovaramo da iduća plaćanja pokušavam karticom da možemo usporediti. Tako uz ulogu V.V. postajem i privremeni ministar financija. Tu se ne zadržavamo dugo, taman da neki popuše a neki bace pogled na društvene mreže. Primarni cilj na 30km, ajmoooooo.

Samu finalnu dionicu ne želim propustiti pa zaustavljam kolonu da zamjenim bateriju u kameri. Naravno da je ona prije umrla putem, u stvari kamera se skroz zaglupila, ali joj je grijanje radilo. Da, temperatura je dovoljno pala da kamera troši dio baterije na zagrijavanje iste kako bi mogla dati što više energije. Bogovima sjevera se izgleda naše glupiranje putem nije dopalo pa su nam navukli nešto oblaka. Ali, od svih horor priča o ovom dijelu ispada da smo imali idealne uvjete. Sve dane dosad nas je vjetar toliko maltretirao da ga više ni ne spominjem. Obučen sam dobro, Nordkapp dodatak kacigi riješio propuh, pa ni 5 stupnjeva ne predstavlja problem. Možda samo kombinacija debelih plus tankih čarapa nije idealna pa hladnoća probija do stopala. Evo, tko ne vjeruje neka gleda.

U 14:05, dana 20.06.2019, nakon 6 dana, 3700km ceste i jednog trajekta, tri idiota su stigla u kolonu pred naplatnim kućicama. Čim su nas djelatnici uočili, samo za nas otvaraju drugu naplatu i zovu nas naprijed. Jel to kraj ceste? Da, parking na lijevo obavezno. Jel se smije kod globusa motorima? Da, ali ne sada, nakon 1 u noći je dozvoljeno. Joj, kako je idiot Pale bio ponosan…sam vam rekao jučer da idemo? Ta ideja je odmah zvučala ludo, taman po mojim standardima, ali tada u meni više nije bilo života ni za dio od ovih 4 sata koliko nam je danas trebalo. Dolaskom ovdje ulovili smo i 3.0 verziju plana. Plan je u stvari bio jako dobar, predvidio je da dođemo dan ranije do mjesta vrlo blizu, nađemo kamp pa da idemo i navečer i ujutro…i na taj način bi vjerojatno i motorima došli do globusa. Nešto treba i za drugi put ostaviti.

Na samoj lokaciji radimo više manje sve stvari koje turisti rade. Glupiramo se, snimamo live video za fejs, slikamo se, obilazimo suvenirnicu i kupujemo suvenire, guramo glavu u pećinu svjetla, neki guraju glavu i na spektakularan panoramski film, obilazimo i kapelicu, i spomenik sa sedmoro djece…ali sam dolazak do globusa (i lijepljenje male naljepnice na vizir) je bilo ostvarenje jednog sna i naravno da je nakon toga entuzijazam pao.

Treba spomenuti da bi do ovdje puno gladniji došli da nismo uz sebe imali prefine Premium čvarke firme Silma koje je čak i idiot na dijeti povremeno krao, da bi do ovdje stigli puno bolesniji da nismo uzimali tekući lijek domaće proizvodnje (idiot na dijeti je imao svoju medicinu) koji je eto potrošen, i da bi nam kasa bila punija da jedna konobarica (nećemo reći imena Brigita) otkupi naručenu sliku.

Ostalo nam je pojesti nešto, i krenuti nazad. Ali kojim putem, to je pitanje na koje ja znam već neko vrijeme odgovor, samo još idioti toga nisu svjesni. No više o tome u drugom blogu…u ovaj više ne stane puno. Bilo je zamišljeno da svaki idiot dobije priliku da svojim riječima opiše kako je doživio situacije putem i sam put, ali eto, obećanje ludom radovanje…

Nastavak –> Nordkapp – povratak tri idiota