Dan 3. Dubrovnik – Podgorica via Cetinje (15.08.2007.)

U opisu prošlog dana zaboravih (zbog umora vjerojatno) napomenuti jednu sitnicu. Kolega (motorista i obnavljač BMW-a), kojemu trebam zahvaliti za kupnju Gican-a, se nalazio u blizini Dubrovnika. Ujutro još snen (oko 7:15) bolnom šapom pišem mu SMS da se spremamo na nastavak puta. Još se nisam stigao ni umiti kad zvoni telefon i pitanje je „Što se čeka?“ ajmo zajedno voziti dionicu. Nisam se ni snašao a već je dogovoren randevu u kafiću u blizini ali u 8h. I onda u žurbi ubacih nešto klope u sebe, potjerah Navigatora da ubrza spremanje i pozdravljanje s rodbinom i otrčah provjeriti motor.

Prvo iznenađenje dana (pozitivno) – ulje na maksimumu – nisam si to baš mogao objasniti pa sam prihvatio brzo objašnjenje da malo visi motor pa je to OK. Nisam ni imao vremena puno razmišljati jer smo već naravno kasnili a to nam nije navika. Rodbini samo zahvala na konaku i hrani i plin do daske. Malo lutanja u krug po Dubrovniku i prvo loše iznenađenje dana slijedi – našli smo kolegu (koji također ne putuje sam ali vozi GS-a pored kojeg moj Gican izgleda kao moped) ali kafić ne radi vjerojatno zbog blagdana (15.08.).

Brzi dogovor pada – kava (ili gorki) putem – vozimo zajedno do Trebinja (BiH) i onda se razdvajamo – mi prema Cetinju a oni prema Međugorju. Goriva ne znam koliko je u tanku ali me sad to manje brine jer ne putujemo sami. Putovanje u čoporu je sasvim novo iskustvo. Pustih kolegu naprijed kako bih još naučio koju sitnicu o vožnji motorom na duge pruge i granica je samo osvanula ispred nas. Putem smo sreli posljedice požara koji su harali nešto prije našeg prolaska – crno bijeli svijet ukratko. Na granici se ja mučim s motorom jer je uzbrdica a nije mi se gasilo motor – škola za ubuduće – kad treba stajati na kosini motor u brzinu i gasi. Igre s prednjom i zadnjom kočnicom izbaciti iz misli. Tražili čak da skinemo kacige :-).

Vrlo brzo stigli do Trebinja u kojem kafići rade. Prvi iz kojeg se mogu gledati parkirani motori je bio naš izbor. Tu smo malo razmijenili iskustva o prehrani i putu, malo se generalno napričali i vrijeme je prekidu druženja – na našu žalost dalje opet moramo sami.

Šapa se izgleda lagano privikava jer sve manje boli. Vozimo lijepim krajolikom i kreće penjanje koje traje, traje i traje. No, konjica se uopće ne žali već kao da uživa, sve bolje i bolje ide. I brzo se ukaže pred nama još jedna granica. Gužva tolika da nas službena osoba ima vremena pitati kako smo i kako nam ide put – ovakva pitanja me nikad nisu na granici pitali. Naravno da traži papire od motora ali je sve u redu pa nastavljamo putovanje – treća država a još nije ni podne.

Prva benzinska u Vilusima gdje je i skretanje prema Cetinju. Konačno crveni Super 98 (olovni benzin – za one mlađe koji se ne sjećaju toga) do vrha tanka. Na pitanje da li idemo dobrom cestom čovjek odgovara da nam je bolje ići na Nikšić jer je na našoj ruti uska cesta!?!? Pa čovječe, motorom smo – kako misli uska kopkalo me ali ne i odgovorilo od nauma. No vrlo brzo sam shvatio što je mislio. Asfalt da, ali to nije cesta, to je više prilazni put do nečijeg dvorišta. Pa jedva motor prolazi – ali nema veze, puni želje za vožnjom i sumnji u izbor nastavljamo. Cestu su valjda radili turci, kasnije sam saznao da je ni domaći nisu sigurni koristiti. Svakih 10m lakat zavoj a između još jedan-dva zavoja. S jedne strane diže se planina, a s druge provalija da se kraj ne vidi. Povremeno se negdje u daljini na idućoj planini nazire neka cesta i sve si misliš da nije tvoja ali avaj, mic po mic i tamo se dođe. Vrlo naporna dionica za voziti, stalno mijenjanje smjera i mijenjanje iz druge u treću i obrnuto s kočenjem. Prosjek cca 20km/h a dionica ima 70tak km. Uspjeli još i zalutati putem ali davno igranje Doom igrice pokazalo se presudnim. Kreneš obilaziti jednim smjerom (kod nas slijeva-nadesno) sve moguće puteve i kad-tad ćeš pronaći pravi. Malo nas je vratilo nazad ali smo opet bili na onom koji je najviše mirisao na pravi. Izgleda da je istina da Crnogorci spavaju do podne jer nismo nigdje vidjeli čovjeka a bauljali smo čak i po dvorištima. Svemu je manje više kriva OMV mapa na kojoj je ovaj put obojen bojom ko i naša Jadranska magistrala.

I kad tamo Grahovo, mjesto gdje je neki sajam u tijeku ili nešto slično. I da, ne biste vjerovali, još smo na pravom putu ali nije ništa širi i/ili bolji. Još ima dosta do Cetinja. Nema veze, sad više ionako nemamo kamo. Srećom da cestari u Crnoj Gori rade i prije podne pa sklanjaju grane koje vise na cestu. Cestar = krava ili ovca koja slobodno šeće po cesti i hrani se onim što dohvati sa strane. Kraj je u isto vrijeme lijep (na neki divlji način) i strašan (kad samo pomislim da mi ovdje pukne guma ili sl. a nisam baš opremljen za te situacije). Ima i jedna slika s ove dionice.

I čitavih tih nekoliko sati sreli jednog crvenog golfa dvojku kako gmiže cestom i prešli ga tek kad je stao uz cestu jer za dvoje nema nikako mjesta. I već lagano počeli šiziti ko nas natjera ovuda kad dolazimo do šire ceste koja ima i prometa. Da sam tada znao sto me čeka vjerojatno joj se nebi tako veselio.

Tu dolazi najveće loše iznenađenje puta – P R O M E T N A. I to glupa da ne može gluplja. Pokušavam prestići neko vrijeme minibus ali tip vozi brzo, ravne dionice su kratke a ono o široj cesti shvatite uvjetno. I dolazi u susret pravi autobus. Minibus stane, mi iza njega (umjesto da ga sad šišnemo) a iza nas već došli auti. I tip u rikverc i po gasu. Ni panično stiskanje sirene nam nije pomoglo. Udar u prednji kraj, rušenje na asfalt i guranje cca pola metra. Hvala ti bože na jakom štitniku cilindra (kojeg smo povarili prije puta) na koji je motor pao i sačuvao nam noge i cilindar. Gorivo curi na sve strane (zbog nagiba i nedostatka gume na čepu tanka) i kotač pod minibusom. Nije izgledalo baš bajno, vozač crnogorskog autobusa kontra svih njihovih vrlina je vrlo brz u pomoći, Navigator vrišti na vozača minibusa da se makne s našeg motora i prije nego sam stigao slikati situaciju. No, trajne štete na motoru nema, čak se i blatobran prednjeg kotača uspio vratiti nazad, guma nije probušena, oklop je opet pukao na već krpanom dijelu, štitnik već toliko ima rezova da se novi skoro i ne vide. I onda novo iznenađenje – Navigator ima porezotinu na lijevoj potkoljenici – hlače i čarape netaknute – misterija. Odbija ponudu vozača minibusa za prijevozom do hitne s gnušanjem – ona će sa svojim Fahrerom – sad mi je to smiješno ali tada sam mislio da mi oće nešto reći pa sam progutao knedlu, otvorio prvu pomoć, zalijepio gazu na ranu i idemo dalje. Prvi kilometri prolaze u proučavanju ponašanja motora – sve izgleda OK, volan stoji ravno, ne trese, prva kočnica je nešto tvrđa ali radi ispravno i ubrzo stižemo u Cetinje gdje su Navigatora „skrpali“ u vrlo kratkom roku.

Još se oporavljajući od šoka ne odustajemo od plana – prvo Lovčen a onda Podgorica. Par kapi kiše što su nas tada pogodile su bile jedine na cijelom putu. A uspon do Lovčena kao da je rađen za Gicana, motor jednostavno ne staje, ne gubi dah pa skoro ni snagu a visina je odavno prošla 1000 m/nv. Slično putu prema Sljemenu ali s većim usponom i dvosmjernim prometom.

Nakon kratkih objašnjenja gdje smo i što je što penjemo se uz 461 stepenicu. I tu shvaćamo da nam se noge još tresu od prometne ali nema odustajanja. Dokaz da je Navigator živ i zdrav:

Tu smo konačno i sjeli, naručili klopu (koja je bila obilna), javili se prijateljima s novostima. Sve mi prolazi kroz glavu što sam trebao napraviti a nisam. Čak sam zaboravio pogledati jel kod mene sve na broju – bilo je. Ja zaradio samo masnicu na koljenu.

Ali tu nije kraj dana. Treba još u Podgoricu stići koja nije daleko ali obilje događanja jednostavno crpi energiju. Prvo ide spuštanje nazad po serpentinama – jako se teško koncentriram na vožnju, motor sam ide dok ja vrtim slike. Prolaze slike pored mene ali mi nekako više nisu tako bitne. Ubrzo dolazimo do prave ceste i sad više nema mjesta za vožnju s autopilotom. Odvrćem plin i jezdimo dalje.

Kod dolaska pred Podgoricu novi strah. Nešto nije u redu, temperatura koja dolazi od cilindara je previsoka. Ali motor prima plin i koči kao da je sve u redu. Ne dam se zavarati i vozim dalje, no temperatura nikako ne pada. Ulazimo u Podgoricu i prvog policajca pitamo za hotel a on uz psovke objašnjava da ne zna. Dobro je, znao je reći gdje smo trenutno pa smo se snašli. Dolazak pred hotel je otkrio misteriju temperature kad smo se odmakli od motora. Nisu cilindri davali temperaturu već je u zraku bilo debelo preko 40.

Možda hotel i nije odavao nešto posebno i bio je malo izvan table oznake grada ali put i događanja tokom dana su tražila zaustavljanje, odmor, tuširanje, zbrajanje dojmova. Sretni jer smo u komadu, jer nismo odustali ni mi a bome ni motor. A motoru svaka čast – bojim se da je danas stekao dva doživotna dužnika.

Dani 4-5. Podgorica – Kiseljak via Pljevlja i Sarajevo (16-17.08.)

Podgorica ili donedavno Titograd, sad glavni grad nove novcijate države (MNE). Naš prvi zasluženi odmor. Odluka pada da se motor odmara i da koristimo TAXI. Nemojte sad mislit da imamo viška ojra ali vožnja s jednog kraja na drugi dođe ko dvije ZET-ove karte za tramvaj pa se uopće ne isplati mučiti. Nemaju startnine a kilometar košta ovisno o kompaniji od 40-70 centi. A sve merdžani vjerojatno svježe stigli s europskih cesata. Malo sam se više raspisao o njima jer o samom gradu i nemam što previše. Nismo uspjeli pronaći ni dućan s lokalnim majicama ili kapama (nešto s orlovima se tražilo). Dućan Croate u samom centru smo vidjeli, popili par točenih Nikšićkih za koje tvrde da se opet popravilo što baš nisam nešto primijetio. Otišli smo s rodbinom na ručak u obližnje izletište. Klopa OK, uzeh jegulje da i to probam, preživjeh. Malo bolji restač i za komplet ručak i cugu ode skoro sto ojra – nema veze, to je baš cijena prednjeg blatobrana što je stradao pred Cetinjem :-). Paklena vrućina i dalje hara ali hotel ima klimu u sobi pa ni to ne smeta – jedva izgurali dan, fali nam Gican i cesta. Šapa sad već jednostavno vapi za poslom, guzica nezna kamo sa sobom a lopatice su i zaboravile da bi trebale boljeti.

Dižemo se rano i odlazimo na doručak, treba energije za nastavak, Navigator rješava papirologiju i plaćanje a ja odoh napraviti standardnu kratku provjeru motora. Obzirom da nemam zaključan tank prvi je pogled unutra da vidim ima li manjaka ili viškova, izgleda sve uredno. Vadim mjerač ulja i ostajem zapanjen. Nije bila greška kod provjere u Dubrovniku, činjenica je da je Gican prestao trošiti ulje. Odlično!!! Možemo dalje što brže jer temperatura samo raste.

Po preporuci domorodaca ne krećemo lokalnim standardnim putevima jer se navodno divlje vozi i mnogo gine. Idemo mi prema Nikšiću, točimo putem novog crvendaća (motor dobro ide i malo troši). Cesta OK, nikamo se ne žurimo. Jednostavno uživamo u vožnji. Put nas vodi prema Žabljaku, poznatom zimovalištu. Krajolik vrlo sličan Švicarskoj samo su ceste lošije i krave manje smrde (vjerovali ili ne). U Žabljaku stajemo, imaju turist info ali nažalost nemaju nikakav prospekt. Pošto je zrak rijedak i sunce pići dopustio sam si jednu malu točenu. Kratka korespodencija s prijateljima i razgibavanje guzice koja se sjetila dužnosti (pain in the ass).

U nastavku srećemo policijsku klopku ali murjak kao da pozdravlja – pozdravih i ja njega pa po plinu. Možda mislio da ide kolega :-). Opet vozimo po vrlo zavojitim cestama i spuštamo se. Kočnice i dalje ne koristim previše jer treba šparat za nedaj bože. I dolazimo do mosta iznad kanjona Tare. Prekrasno ali stvarno. Eto slike s mosta.

Put i dalje zavojit ali daleko od one avanture prije Cetinja. Mislim cesta je većinom nešto šira ali dosta zakrpanija pa ludovanja nema. Jedino moram pokuditi višak (da višak) putokaza u određenim situacijama. Dođeš u situaciju kad dva putokaza za istu skupinu kuća (ne bih ja to zvao gradovima) pokazuju u različitim smjerovima. Onda prođeš još malo da vidiš znak za jedan suprotni smjer pa odlučiš da je 2/3 bolje nego 50:50. Takvih problema na zloglasnoj dionici uopće nismo imali jer tamo nije bilo ni znakova a kamoli putokaza. Nisam ni sam siguran što je bolje. Čak je bilo situacija kad te putokaz odvede u nečije dvorište ali valjda mi ne kužimo znakove. Važno da se sunce vidi pa da barem mogu generalno kontrolirati idemo li u dobrom smjeru jer više OMV mapi ne vjerujem puno.

Pri ulasku u Pljevlja pada dogovor. Što god tražili od nas (imali smo čak ugovoreno i spavanje) do 14h moramo biti opet na putu jer nas još dosta nepoznatog čeka. Upoznavanje s Navigatorovom rodbinom, koju ni on baš najbolje ne zna, prolazi OK. Ručak dolazi ko melem na ratničku dušu (želudac). Prije nastavka još samo treba obići groblje Navigatorovih predaka iza kojeg u daljini počinje požar (nismo mi sigurno jer nismo došli iz tog smjera).

I uspjeli smo sve odraditi, oko 14 se saga nastavlja. Cesta sad vodi čak i za OMV mapu putevima čudnih boja, nije nešto za zapamtiti jer ima dosta kamenja i pijeska na njoj. Dolazimo do šumske ceste koja kreće uzbrdo. To je ono što nam odgovara, zavojita planinska cesta koja se penje sa slabim prometom. Plin, plin, letimo zavojima i tek što se ugrijali treba naglo stati radi prepreke na cesti. Nije medvjed, kojem se ne bih čudio, već granica i to skoro na najvišem dijelu rute. Izlazimo iz MNE i polako vozimo dalje očekujući bosanski prijelaz. Spuštamo se mi tako i desetak kilometara prije kontejnera s njima. Već sam skoro i zaboravio na njih. Nema problema ni ovdje, već samo nekakva sjeta u očima ljudi – ne znam da li nas žale ili zavide. Cesta je ovdje uska, zavojita, prolazi kroz neke mahale i ne pretiče se baš. A nije da nema teških kamiona koji moraju (skoro ko i ja) kočiti motorom da ne spale kočnice. No dionica do „prave“ ceste nije duga i može se preživjeti. Jedini je problem što smo dosta u sedlu i guzica ne prašta. Taj „organ“ je jedini koji još protestira.

Kod dolaska na cestu Goražde-Foča lovimo prvu benzinsku, slučajno „El Tariq Oil“. Klinac ljubazan, točimo punog jer nam je ostalo još cca 150km do kraja dana. Uzimamo piće i radimo stanku. Ja malo čistim vizir motora jer sad vozimo brzom cestom a on već ima prašine i mrtvih kukaca iz tri države. Odlučni smo da treba nastaviti da nas negdje bez veze ne ulovi najavljena kiša ili mrak. Zasad sve ide po planu ali nikad se ne zna.

I put preko Foče do Sarajeva ne bi bio niš posebno da nije ovog svježeg domaćeg goriva. Sve je OK, motor radi, ali u preticanju sve glasnije vrišti a sve slabije ide. Kad okretaji pređu 5000 rpm-a motor nikud nikam. Nema veze, ne smeta Gicanu ni šljam gorivo, samo se stil vožnje mijenja. Ritam je napokon odličan, 80-90 pa i do 110. Ja prezadovoljan. Bez obzira na vrućinu navukli smo svu opremu na sebe jer s vožnjom u Bosni se nije za šaliti – to iskustvo nosim od prethodnih boravaka, a pogotovo sad s motorom.

I peglamo mi tako, Navigatoru već miriši domaći kraj. Guzica boli nesnosno ali Navigator neda stati. Pa doma smo skoro. A trebali smo pred Sarajevom stati a nismo. I koštalo nas to na kraju. Dobro, iskreno ne mene toliko koliko Navigatora. Hodao je čudno neko vrijeme nakon silaska iz sedla. Sad već vozim poznatom cestom ali je kraj napornog dana i samo pratim aute ispred sebe. Autopilot opet radi.

Zadnjim atomima snage uspinjem konjicu pred Navigatorovu obiteljsku kuću (prilaz je vrlo strm, mislim da samo golfovi i terenci prolaze). Gasim El Tariqovim gorivom izgladnjene konje. Sretan što smo dobro stigli pozdravljam domaće. Još jedna naporna dionica je za nama. Odajem počast Gicanu i spremam ga na spavanje.

Mislim da je dosta, slijedi opet odmor od dan-dva kod punice , rijetko se vidimo i velika kilometraža nas razdvaja tako da se uvijek dobro slažemo.

Dan 8. Kiseljak – Zagreb via Slavonski Brod (20.08.2007.)

Da, dobro ste pročitali naslov. Čak 2 dana smo ostali u gostima kod punice. Dani su potrošeni na komunikaciju s rodbinom, roštiljanje i najviše na spavanje. Nisam se čak ni trudio negdje dalje od kuće izlaziti, nisam ni motor pogledao dva dana. Nekako kao da je avantura završila. Sad ćemo dalje više/manje znanim putevima, nema straha od stajanja ili kvarova jer nismo daleko itd. No, ipak je pred nama još 400km puta. Kako do sada nismo vozili autoputevima tako namjeravamo i do kraja.

Motor je provjeren i natankiran dan ranije. Razina ulja i dalje stoji stabilno pa već razmišljam zašto ga uopće gledam, svaki put potrošim par kapi teško nabavljenog ulja dok brišem mjerač. Gorivo je točeno na INA benzinskoj koja ovdje naravno ima crveni 98 radi vozila koja ga ovdje još dosta troše.

Stalno mijenjanje lokacija nam je malo poremetilo životni ritam i ne spavamo baš najbolje. Možda to ima veze s viškom energije koja nije ostala na cesti. Lagani pozdrav i vrijeme je za nastavak avanture. Strah u očima domaćih dovoljno govori o vjeri u vozačeve sposobnosti :-). Ova godina mi nije nešto naklonjena pa ih shvaćam s jedne strane.

Vrijeme je odlično za vožnju (hladnjikavo s rijetkom maglom), nema neke posebne gužve na cesti, stečena kondicija je dovoljna i kilometri samo prolaze. Lagana cuga kod Žepča i do granice nema planiranih stajanja. Razlog kakve-takve žurbe je dogovoreni sastanak s vlasnikom BMW 1602 na kojeg sam bacio oko. Zašto ne spojiti ugodno s korisnim pa kad već prolazim usput još ne kupim koji dio za mog drugog starca (1600-2 op.a.). I prejahasmo mi Bosnu za jedno 3 sata, na granici gužva ali provlačimo se i prolazimo bez nekog čekanja.

Sad još treba pogoditi pravu cestu do traženog sela u okolici Slavonskog Broda. Nema ga baš na putokazima a bome ni na dosad više puta pohvaljenoj OMV mapi. No, vođeni mirisom plemenite hrđe i sonarom u glavi vozača bez puno lutanja pronalazimo Eldorado. Treba mi servo za crvenog kako bi ga sredio prije zamjene. A i glavni kočioni bi dobro došao. Lajsne za prednju haubu već godinu dana sanjam, stari stalno priča da ne bi bilo loše i koju rezervnu glavu imati itd. Lagani pogled na sanjano vozilo rasplinuo je sve snove. Od prošle godine auto je propao drastično. Nije da se ne mogu još neki dijelovi iskoristiti ali nekako nemam volje bavit se s njim. Ali ima gazda još jednog, kompletnog, koji je do prije 5 godina vozio i kojeg prošle godine nije ni u ludilu davao. No bez obzira što ima neki krov nad glavom i on je gadno nagrizen, vidi se da propada ubrzano. I eto meni opet nade, pa drž nedaj i sredih kupovinu. Skakao bih od sreće da me život već više puta nije naučio da kad negdje dobro profitiraš drugdje moraš spušiti.

Biznis obavljen, sretni nastavljamo dalje. Sad se već i vrijeme vratilo na staro i sunce prži nesmiljeno. Kad smo malo odmakli od sela Navigator se ohrabrio pa pita za dogovorenu cijenu za auto. Tek tada sam shvatio da sam si uzeo toliko slobode da sam bez dogovora kupio auto. Obično to ne završi dobro ali obzirom da ima skupljih cipela u ormaru od dogovorene cijene sretan je i Navigator zbog kupovine. A na njemu i servo, i lajsne i kompletan motor, i getriba i kardan i diferencijal i….

Vraćamo se lagano na zadanu dionicu i krećemo lokalnim putevima prema kući. Ima dosta sela, pa iako je ravno ne pretjerujem s brzinom – bodovi mi ne trebaju a ratnu rezervu sam potrošio na kaparu. Nemam više ni pojma koliko sam km prešao jer kilometarsat malo broji a malo ne. Sve čekam neku poznatiju benzinsku ali nikako. Već mi se lagano strah uvlači u kosti da ću ostati bez benzina a i Navigator sad već preklinje za stankom. Guzica je popustila. Par desetaka kilometara dalje od očekivanja stajemo. Nije više bitno ni čija je benzinska ni koliko je sati. Uzimamo gorivo (kojeg je još dosta bilo jer motor i dalje troši ispod očekivanja), nešto hladnih pića i malo grickalica da preživimo do doma. Lokalni cugeri nas gledaju i savjetuju da pazimo na cesti – nemam volje objašnjavati kud smo sve prošli. Samo su čudno gledali naše pokušaje da oživimo stanovite dijelove tijela vježbama.

Vrijeme se nešto počelo mutiti i nastavljamo put. E sad to već nije crno tamo negdje u daljini nego ispred nas. Vjetar se igra s nama ko da smo mala lađa na veliki okeani. Osjećam strah u Navigatorovom glasu koji dolazi kroz interkom. A i nije neki užitak kad te frkne bočni nalet vjetra ali nije bilo kritičnih situacija. Cijelo vrijeme je nebo iznad nas na rubu plača ali kapi nas izbjegavaju. Sad već prolazimo mjesta koje je poharalo nevrijeme samo nekoliko minuta prije nas, polomljene grane drveća uz cestu, lokve pune vode i sl. Prosjek brzine opada ali se ne staje, jednostavno ko da nam je netko držao kišobran iznad motora stalno. Kutina, Popovača i Ivanić Grad ostaju za nama, nikad ne bih rekao da je najteža dionica tek ispred nas.

A nagradu za najtežu dionicu cijele 1600 km duge avanture bez puno razmišljanja dodjeljujem dijelu Dugo Selo – Trešnjevka (Zagreb). Sad već stvarno umorni ulazimo u koštac s gužvom na cesti. Ulazimo u grad u vrijeme kad se ljudi vraćaju s posla i to mnogima prvi dan nakon godišnjeg pa se svi naguravaju i gužvaju. Čak i motor navikao na pasivne krajeve vidljivo ne uživa u ovome. Temperatura opet raste i bez obzira na korak do cilja moramo stati. Navigator ne može više. Ali ne daje da popijemo nešto, nego samo protežemo noge i idemo završiti avanturu. Sad sam i ja malo došao k sebi i odlučnije se borim s prometom. Nevoljko se vraćam na zagrebački stil vožnje i za „samo“ cca sat vremena dolazimo doma.

I dan danas ne mogu vjerovati što je Gican sve podnio i to s kakvim dostojanstvom. Ni u jednom trenu nije dao naslutiti da mu je teško ili da ga maltretiramo. Sve komande je odradio čisto i bez pogovora najbolje što može. Skidamo opremu s njega da zna da je odradio svoj posao. Nemam riječi kako da pohvalim to staro kljuse, jedino obećanje da na zimu ide generalni remont. Rado bih mu stavio kakvu deku preko leđa ili dao najfinije zobi kako bih mu zahvalio.

Sad je još preostalo samo mačku izaći na oči i preživjeti. 8 dana ostavljen na milost i nemilost prijatelja i kolega, a inače poznate „zlatne“ naravi predstavlja zadnju prepreku prema zasluženom odmoru u vlastitom (dobro Navigatorovom) stanu. Sreća da je dobio ekstra pola kilograma i da ne vjeruje očima kad nas je vidio tako ni zadnja prepreka nije teška.

To bi bilo to, nema više tj. ima puno toga neizrečenog ali to možda u nekom idućem putovanju s utegnutim borama na Gicanu i s nešto boljom dodatnom opremom. Ne, nisam mislio na mlađeg Navigatora ili slično. Mislio sam na razne kofere i ostale sitnice koje život znače. A idući put se već lagano planira…