Oldtimer desant na Suboticu (2008)

by Oldtimer klub Varaždin 2

Kad pomiješate:

• malo jugonostalgije

• zapuštena prijateljstva

• sjetna sjećanja na neke gastronomske delicije

• partizanske pjesme

• želju za vožnjom (bilo novim ili davno ne voženim krajem), pokazivanjem (show off) i druženjem s novim ljudima

Što dobijete? Grupu ljudi koja bi zajedno u grupi/koloni na put i to NE najbrže od točke A do točke B NEGO po „starinski“. Malo vožnje, malo osvježenja za vozača i putnike, pa opet malo vožnje, pa uživanje u lokalnim gastronomskim i tekućim specijalitetima, pa red vožnje… mislim da ste shvatili.

I što može biti prikladnije od puta u Suboticu na X. tradicionalni Oldtimer susret. Udaljenost je taman za vremešne starce, putem se prolazi krajevima s dobrom klopom i vinima, kao klub nismo dosad išli na tu stranu, sve se poklopilo i dogovor je pao. Idemo i tko hoće s nama je dobrodošao. Svatko uz osnovni razlog još ima neki svoj skriveni (neki su se tamo rodili, nekima je tamo familija, neki su nekad haračili tim krajevima, neke jednostavno zanima život tamo).

Di sam ja u svemu tome? Uvijek željan vožnje koja ima i malo smisla. A ova ima i više od toga. Familija putem, povoljan aranžman, upoznavanje novih krajeva i vozila a da ne govorim da se nešto i nisam navozio Crvene Zvijeri ove godine pa je već vjerojatnije da će gume propasti od stajanja nego od korištenja.

Priprema

Obzirom da sam ja vezan poslom za Zagreb a auto je kod staraca, stari je dobio zadatak da pogleda ulje u motoru, malo usvira frgu jer bi to valjda trebalo povremeno, dolije antifriz (jer ga lagano gubi na ventilu od grijanja) i provjeri paljenje. Neznam da li zbog uzbuđenja što će s nama na put ili nekog drugog razloga stari je više glancao interijer nego stvarno provjerio auto – da ne kažem da paljenje nije ni pogledao. No to me nije previše brinulo. Ja sam brzinski dan prije oprao izvana (to je posao koji zasad još nikom ne prepuštam), bacio oko na rezervnu gumu koja je bila skroz prazna i napumpao ju, ubacio nešto ekstra alata za nedaj bože i stara krasta je spremna za put.

Pozor

Na put se kretalo u 6h ujutro. Utrpavanje brda stvari koje zapravo ničem ne služe (ekstra odjeća, šminka, laptop….). Ritualno gaženje navigacije koja je odlučila da se pokvari kad ju čovjek treba i njeno bacanje. Na kraju se stavljaju korisne stvari (mineralne vode i butelje s vinom, sokovi, rakija) jer „tič koji je samo popeval a ni pil je brzo crkel“ kaže jedna narodna.

Start (day 1)

Vrijeme u 6h ujutro nikako ne može biti dobro jer uobičajeni dan počinje u 8h. Ovo dizanje dva i pola sata ranije je protuprirodno i treba ga zakonom zabraniti. Sav naboran i još krmeljav spremam se pokrenuti moćnih 85KS. Lagani oblaci na nebu i svježina jutra obećavaju ugodnu vožnju i bez klime. Zadnja provjera da li su putovnice i lova s nama i put može početi.

Prvih nekoliko kilometara lagano zagrijavanje ulja kako koji konjić ne bi uganuo gležanj kad povučem uzde snažnije i odlučnije. Tank pokazuje zadnju četvrtinu i vrijeme je za kupovinu zobi i sijena (pardon benzina po ultra povoljnoj cijeni) što i radimo u Ludbregu. Par kilometara dalje se pridružujem žabi koja čeka u zasjedi ostatak ekipe koja je krenula iz Varaždina. I za kojih desetak minuta stiže kolona kojoj se priključujemo. Prvu stanku i zbrajanje ljudstva radimo na Tifonovoj benzinskoj u Koprivnici. Ima nas 17 živih duša i 8 starodobnika. Obzirom da je tek 7:10 ujutro nitko još ne vadi delicije pod 45stupnjeva a ni pečene kokoši. Kratki chat i kreće se dalje.

Slika 1 Pogled na ekipu sprijeda

Slika 2 Pogled straga

Slika 3 I sa strane

Sljedeća dionica je nešto duža i završava iza Slatine. 9 sati je prošlo i nekima se probudila glad (ja sam tek progledao jer mi je počelo radno vrijeme). Stajanje kod prvog restorana nije uspješno jer je prerano ali zato prvi nakon 500m radi i ima mogućnost doručka. Dan je dug i treba i konjanika nahraniti a ne samo konje. To je bila i idealna prilika za javljanje na forum ako niste primijetili prije.

Slika 4 Zadnje pripreme

Doručak je lagana salata s iscijeđenim voćem (UAHAHA) – pogledajte na sliku na kojoj možete također vidjeti prijenosnu muzičku spravu na kraju stola koja ispušta partizanske pjesme – i sam ostadoh u čudu koliko nekima fali to doba..

Slika 5 Doručak

Do 11:30 smo uspjeli stići čak i do Osijeka (radi nekih s plinom smo tamo išli) i dopuniti tankove. 200+km na dnevnom brojaču i manje od 16litara do čepa. Nije loše za starca natovarenog s troje ljudi i 20-30kg u gepeku (pića, ića, odjeće i alata). Ubrzo nakon stajanja glavni brojač je okrenuo okruglu brojku što je prilika za slikanje.

Slika 6 Još jedna okrugla brojka

I još par akcijskih. Žaba vodi a a 2 vola (Volvo) slijede….

Slika 7 Jedna u pokretu

Čak i danas, par desetaka godina i nakon završetka proizvodnje vidi se nevjerojatna vizija dizajnera žabe. Svaka čast – usporedite ju s ostalima na slici.

Slika 8 Žaba je i dalje ispred vremena

I ubrzo (nekih sat vremena vožnje) smo uletjeli u područje općine Kneževih Vinograda. Miris preparata za tretiranje i sumpora u zraku jasno su signalizirali čime se bave u ovom kraju. To je samo razjarilo žeđ u koloni pogotovo jer je i sunce počelo nesmiljeno pržiti. Prvo stajanje na poznatom mjestu ukazuje na promjene – destinacija je postala tipa „ništa bez najave“ na što su neki vrlo žustro negodovali. Kratko nastavljamo do iduće destinacije gdje vijori „Dobro došli“ – vrijeme je za gašenje žeđi i otkrivanje novih prostora. Nema degustacije vina ali zato ima vina i sode, sezona špricera počinje. Obzirom da je granica vrlo blizu najavljujemo svoj dolazak preko jer nas očekuje organizirani odlazak na ručak.

Granica

Nakon kratkog pogleda hrvatskih policajaca i carinika dolazimo do Republike Srbije, zelena karta je „must have“ i bez ikakvih problema prelazimo.

Ni par kilometara nakon dobivamo nove upute za smjer, skrećemo s glavnog puta u Pikec čardu koja je (kako kasnije saznajemo) posebno poznata po fish paprikašu. Vrlo brzo su počele stizati na stol domaće delicije (sušena riba, paprikaš, pečena riba) koje su utapane u lokalnim preradama trsnih plodova, i to miješanih sa soda vodom. Neki su „skill“ korištenja mehanizma za soda vodu izgubili u međuvremenu pa je bilo i „mokrih majica“. Mjesto inače nije nešto posebno čisto ili ekskluzivno ali pogled na rafal kotlića u kojima skaču ribe i ribice diže glad i zazubice. Vrijeme leti a mi još ni blizu cilja nismo ali atmosfera je tako dobra da se nikome ne odlazi pa makar i zakasnili/propustili nešto.

Slika 9 Soda voda

Slika 10 Testiranje lokalnog vina

Slika 11 Krčkanje ribica

Slika 12 Ostavljanje dubokog traga

Slika 13 Mjesto zločina

Slika 14 Ribičke priče i dimenzije

Sombor

Mi krećemo prvi jer imamo zadatak obići ženinu rodbinu u Somboru a ne želimo izgubiti vezu s karavanom. Ulijećemo u Sombor i izdajemo prvom taksisti adresu koja nam treba. Lagano ostajemo razočarani jer nam se starudija uklapa u prosjek godina lokalnih automobila u normalnoj uporabi. Stare Skale, 128ice i 101 piće cestama u velikom broju. Kod rodbine nestaje pojam o vremenu – pojavljuju se lica koja nisu viđena 20tak godina a bome i neki novi klinci koji su već spremni za faks.

Idilu prekida poziv za nastavak puta prema destinaciji. Neki od vozača su već vidljivo „umorno veseli“. Imamo još sat vremena vožnje, sunce je već sve niže a i krajnji rok za prijavu (21h) je alarmantno blizu. Vožnja teče izuzetno ravnom i dosadnom cestom kraj koje se izmjenjuju polja graha, kukuruza, pšenice i suncokreta. Vidi se da kraj proizvodi mnogo više hrane od vlastitih potreba.

U Suboticu stižemo oko 20h, bez velikih problema pronalazimo točku okupljanja i bivamo vrlo srdačno dočekani od domaćina. Slijedi ispunjavanje raznih papira i smještaj u učeničkom domu što budi sjetna sjećanja na dane studiranja. Soba izgleda više nego pristojno, kreveti škripe i upotpunjuju doživljaj. Brz pogled na parking otkriva da sam jedini BMW automobil, da ima dosta BMW motora, da nismo jedini iz HR, da ima posada iz Makedonije, Srbije, Bosne, Slovenije, Mađarske no više o tome u sutrašnjem danu.

Kad se sve zbroji ispada da smo za put kraći od 400km trebali 14h što daje prosjek od 30tak kilometara na sat, ali nije u brzini sve.

Druženje (day 2)

Večer prije nije završila prebrzo. Iako su se neki zbog umora povukli u odaje mojoj dragoj 14h na cesti nije dovoljno i šetnja gradom je morala pasti. Sladoled u centru, kratko razgledavanje i proučavanje je pojelo dosta vremena i kako se bližila ponoć nedostatak spavanja i šetnja (vožnju ne spominjem jer je ona užitak a ne umor) su počeli uzimati danak. Postojao je strah da obzirom na visoke dnevne temperature neće biti ugodno spavati ali temperaturu i osjećaj vrućine rješavao je lagani (ali stalan) povjetarac i san je došao prije nego je glava dodirnula jastuk.

Buđenje ne volim ni u jednoj zemlji ni u jedno vrijeme a kamoli ranije nego što inače idem na posao. No, plan i program su takvi i treba napraviti izvid situacije i prije samog početka susreta. Da li još imamo vozilo? Naravno, jer su domaćini čuvali primjerke cijelu noć. Mene i nije bila neka frka jer je bilo puno skupljih primjeraka oko mene. Na parkingu su već neke posade radile isti posao a Volvo Amazon nam je čak odbio i upaliti jer mu je gorivo pobjeglo natrag u tank, no jaka pluća vlasnika su to sredila u trenu a posljedice benzinskog daha je popravio orehovec iz RR (ratne rezerve). Bez obzira na prethodni dan jutro je bilo hladno, idealno za motoriste. Ovo je i bilo idealno vrijeme za uloviti situaciju na parkingu okom kamere.

Slika 15 Ljubav na prvi pogled – mala, slatka toples čehinja (Škoda Felicia)

Slika 16 U društvu omladine (starci su s druge strane)

Slika 17 Još jedna ljubav

Obzirom da je bilo puno vozila sve jedno ljepše od drugog moram napraviti mali izbor. Po glasanju publike na glavnom trgu u Subotici kod auta pobijedio je Jaguar na slici niže s tragovima putovanja.

Slika 18 Mica maca

Slika 19 Uljez? Premlad za oldtimer.

Slika 20 Messersmidt – nije avion, ide po cesti

Slika 21 Starac? Ma kakvi, izgleda ko da je danas proizveden. A dizajn felgi tek.

Slika 22 Drvo nije detalj ovdje.

Slika 23 Malo BMW.a

Slika 24 Malo škole rada ventila

Slika 25 Malo prave motor povijesti

Slika 26 I malo (hm) nekadašnjih organa reda

Žao mi je ali nažalost sva vozila i njihovu ljepotu može čovjek doživjeti uživo pa nema smisla suhoparno nabrajati njihove slike. Atmosfera susreta je bila odlična, organizacija izvanredna, sve je išlo po planu i pod budnom paskom organizatora i policije.

Prvo smo krenuli u Čantavir, pa u Sentu na ručak kako bi se vratili nazad u Suboticu na izložbu na glavnom trgu, posjetu vijećnici i naravno svečanu večeru. Cijeli susret je bio u znaku jednog čovjeka, lokalne legende auto/moto sporta – „Tibi bačija“ – ove godine napunjava 80 godina života a još praši svojim bmwjcem nezamislive rute.

Slika 27 Čantavir

Slika 28 Krajobrazi

Slika 29 Oduševljenje pričama legende Tibia moja draga nije krila.

I da, vijećnica je impresivna i možda malo previše pokušava naglasiti bogatstvo kraja. A i klopi na svečanoj večeri nije bilo zamjerke. Jedino je umor (od dnevne vrućine i obaveza) presudio i možda prerano završio dan.

Druženje (day 3) i povratak

Sve što je lijepo i ugodno u našim „običnim“ životima uglavnom ne potraje dugo. Tako je i zadnji spavanac u đačkim krevetima preletio prebrzo – temperatura je još pala u noći i bilo je potrebno potražiti čak i dodatne deke. Pakiranje stvari nas vraća u realnost da se bliži povratak u kolotečinu (posao, kuća, posao). Brzi doručak i spremni smo za odlazak na Palić jezero. Još jednom nas organizator stavlja u kolonu pod pratnjom i laganim kasom odlazimo iz Subotice. No prije samog odlaska stajemo kod klupskih prostorija našeg domaćina. Ne posebno velike ali zgodno uređene prostorije koje im je ustupio grad zadnje je što smo posjetili u Subotici.

Palić jezero je turističko mjesto sa 160 godina tradicije, s odvojenim muškim i ženskim kupalištima, brdom privatnih vila, s dosta plaža i popratnih sadržaja. Vozila smo parkirali uz samo jezero i dobili nešto slobodnog vremena do ručka i zatvaranja susreta. Neki su ga iskoristili za vožnju pedalinama i kupanje na samom jezeru, neki su iznajmili mala vozila za dvoje na nožni pogon, neki su samo gasili žeđ. Lagano se već osjetilo da se bliži kraj i da svi čekaju klopu i sprint nazad.

Slika 30 Palić jezero

Nedjelja, ručak je po planu u 14h, a mi imamo još cca 350km do garaže za starca i 72 km nakon toga do stana gdje se potrebno pripremiti za novi radni tjedan. Zbog navedenog odluka pada da nećemo voziti u koloni (čak i uz opravdano negodovanje ostalih) nego da idemo svojim ritmom i putem kako nas sudbina povede.

Organizator je svim vozačima sudionicima podijelio krasne keramike za sjećanje na susret i u 15h smo krenuli nazad.

Ritam vožnje sad diktiramo sami i prašimo 100-110 van naselja, dok se u naseljima pridržavamo ograničenja. Nije nam trebalo puno da stignemo do granice i da nas policajac na granici podsjeti da bi trebali skinuti tablicu od susreta s vozila. Naravno da su pala pitanja o godištu, gdje smo bili i koliko nas je to došlo, i bla bla bla. Naša strana nije imala posebnih pitanja i eto nas u HR. Goriva još ima dovoljno i bez stajanja pokušavamo najkraćim putem za B. Manastir. Putem smo izgleda pogodili prečac koji nas je doveo na čelo kolone za povratak. Inače do tada i vrlo brzo nakon njegovog tankiranja na čelu je bio Mercedes kombi u pelenama (vrlo mlad) s alu felgama natovaren s dva motora (jedan u prostoru) i jedan na prikolici koji nije nikako vozio po ograničenjima i nije imalo smisla loviti ga.

I tako prolaze mjesta pored nas, iza nas je već i Belišće, D. Miholjac i Slatina, od zadnjeg tankiranja su prošla dva dana i dosta kilometara, pokazivač za gorivo je pao na zadnju četvrtinu – treba tankirati. Nešto pred samu Viroviticu, nakon prijeđenih 420km od tankiranja stajemo i točimo 37,65 litara goriva (prosječna potrošnja oko 9l/100km je nešto viša od uobičajene i može se opravdati natovarenošću i vožnjom u raznim uvjetima – od sporih kretanja u koloni, do brzih promjena sporo-brzo, a bome i malo starijim svjećicama koje su palile platine štelane pred više od godinu dana i više od 10000km). Stanka je samo radi tankiranja i u istom tempu nastavljamo povratak. Kraj (dolazak do garaže) se dogodio u 20h i za razliku od putovanja prema koji je trajao 14h put nazad je trajao 5h. Brzi pretovar stvari i već smo na putu doma.

Do idućeg putopisa. Vozite sigurno.

Zagreb, 06.07.2008. N. i D. Ivanek